PDA

Pogledaj Full Version : Forumska bajka



Stiliana
03-09-2012, 10:23
Ja ću se okušat u bajci :zubo

Bilo jednom jedno kraljevstvo, više rasijano i čudno nego bilo što drugo. A k tome još i ništa posebno što se tiče prirodnih ljepota: malo šume, malo druma, te pokoji dvorac, samostan i ukiseljena lokva. Ali kao i svako drugo kraljevstvo i ovo ima svoj nekakav grad... recimo da se zove Verona jer ime asocira renesansu, istinu, te tragičnu ljubav dvoje maloljetnika sklonih konzumiranju neispitanih prašaka iz kućne radinosti. Elem, kao i svaki grad i ovaj ima svoga kneza - Inkvizitora. Mrgodnog, ali pravednog vladara koji je za mladosti bio poznat kao priličan veseljak, hrabar ratnik i kockar ne odveć sretne ruke.
Inkvizitor kao i svaki knez ima neurotično i razmaženo dijete: kćer čija je majka nepoznata, a o čijem se identitetu već dugo šuška po selima. Šuška se također da je dijete pronašao u kupusu nakon noći crvenog mjeseca, ali pošto kupus u našem kraljevstvu odmah iz zemlje raste već ukiseljen to je malo vjerojatno. Knez ima i mlađeg brata koji se zove caporegime, zapovjednika gradske straže i bivšeg slobodnjaka koji je specijalizirao rukovanje s dva mača. A u gradskoj straži sve soko' do sokola: goran555, Eugen Savojski, ljuta trava, patriot... tajna njihove nadmoćne fizičke snage i spreme tek će biti otkrivena, a ima veoma i vrlo veze s gradskom čarobnicom Gabrielom koja živi u posljednjem tornju pri sjevernome zidu grada.
Gabriela je, kao i svaka čarobnica, doputovala iz strane i egzotične zemlje gdje ne samo da kiseo kupus raste iz zemlje, već se mlijeko muze kao kajmak, paprike same pretvaraju u ajvar, a stoka sama baca u ćevape i pljeske. Jedino je luk isti kao svagdje drugdje. Uglavnom, pošto ovo nije gastronomski vodič, nego bajka vrijeme je da upoznamo i smjerne djeve čiji je status neudanih žena razapinjač silnica ove dramske igre.
Prva među njima je i najljepša: zlatna ribica. Iako joj ime drukčije govori, ona je brineta nježne duše koju život nije nimalo mazio. Živi s maćehom i tri zavidne polusestre, dok joj otac, stari mardar, trguje na Istoku i ne misli se uskoro vratit u kuću punu ženske čeljadi. Reći ćemo još samo da je ribica čula da se u obližnjoj taverni priprema pijanka na koju su pozvani svi osim nje. I dok se njene grozne polusestre, koje nećemo imenovati jer je trolanje kažnjivo na forumu, spremaju za pijanku, ribica planira bijeg od kuće...
A dok ribica planira bijeg od kuće, vlasnica taverne, spretna mirror, okreće vola na ražnju i peče doboš tortu koju procjenjuje na deset zlatnika po šniti, plus PDV.
A PDV? Nije to samo porez koji je nametnuo bahati kralj Aleksa, to je i ime još jedne junakinje ove priče, jasno, pedeveuše.
Pedeveuša, najpametnija od svih djeva ove priče, ima svojih problema i preko glave. Naime, prije deset godina ubola se na draču koja je izrasla na hrpi toksičnog otpada i sad pati od teške narkolepsije. Ne bi bilo zgorega ni spomenuti kako pdv živi blizu šume te je često može vidjeti kako baulja među stablima ili spava ispod kruške.
Treća djeva, najhrabrija od svih, mlada marta je obećana okrutnom i feminiziranom plemiću bismarcku koji je, doduše, otišao na ladanje pri morskoj obali, no prijetnja zlosretnog braka lebdi uvijek nad martinom glavom. Stvar komplicira i glasina kako je bicmarck, osim što je rodno i spolno zbunjen, prije tražio da ga se zove Nikola i tjerao je cure iz kola. Hm, hm...

U trenutku kad tovjernarka mirror dekorira volujsku glavu jabukama i tratinčicama, marta kreće od kuće da izvrijeđa bismarcka, pdv spava negdje duboko u šumi, a zlatna ribica čisti kamin ujedno pogledavajuć ispod trepavica Grunfa, pripravnika za gradsku stražu i sina gradskog pekara....


to be continued...

Stiliana
03-09-2012, 11:06
A sasvim u blizini, a zapravo u dubini, dubini šume jelte, odvija se jedna drukčija pijanka iako su sve pijanke u svojoj osnovi iste: grupa odmetnika kuje plan.
Mračna silueta zaklonjena dugačim plaštom i teškom kukuljicom progovara: - Bio sam u gradu jučer. Vrata je čuvao neki mladac s jedva tri čuperka brade. Zagledao se u onu mardarovu ljepojku koja uvijek riba, čisti i odčepljuje septičke jame. Nije me vidio kako sam se provukao unutra. Taman iza skuta jedne babe pijačarke natovarene s tri kubika drva...
- I što si vidio? - u riječ mu upadne drugi razbojnik. Na sebi je nosio trošno žuto odijelo dvorske lude i drveno žezlo u obliku noge od stolice. Kukavan je stvor bio poznat gotovo svakom stanovniku kraljevstva. Bio je to Tomo, Aleksina bivša luda protjerana s dvora zbog devijantnog ponašanja u kraljevskim stajama. Čak je i kralj Aleksa, poznat po slobodarskom i nesputanom apetitu prema putenosti, bio zgrožen moralnim rasapom svoje lude. No kako je luda, takva kakva jest i kakvu ju je Bog stvorio, bila zapriječena od obavljanja jedinog posla kojeg je znala, nije imala drugog izbora do odlaska u hajdučiju. I tako je i bilo. Tomo je čuo za bandu koju je predvodio lukavi i tajanstveni vođa, poznat samo pod kodnim imenom master, te im se priključio ne bi li odmetnike zabavio pokojim vicem i dosjetkom. Za naknadu za tu uslugu dobivao je toplu šalicu ječmene kave s malo mlijeka, šarena stakalca koja je naplavila rijeka i džepni nožić za izradu glazbala od trstike.

No vratimo se mi razgovoru ovih opasnih i nadasve lukavih lukavaca.
- Vidio sam ljude obasute s više zlata i nakita nego što bih mogao sam ponijeti. Verona je bogat grad, ali je njegova gradska straža neprobojna. Stoga imamo dvije opcije: upasti na večerašnju pijanku u taverni kod mirror ili oteti gradsku čarobnicu i njene napitke za snagu. Što kažete ljudi?
- A da uradimo oboje? - javio se prigušen glas tako daleko od vatre gdje su se skupili razbojnici, da se jedva razabiralo kako je ženski. Pripadao je Iris, posljednjoj pridruženoj članici bande koja je nekad vodila vlastiti klan. Kako je još uvijek bila pod sumnjom petokolonaštva, ostali su se razbojnici nerado družili s njom, te se uvijek morala držati negdje na rubu, pa čak i piti napitke nevidljivosti kako uopće ne bi vidjeli da je tu s njima. Kakogod da bilo, imala je dobru ideju i društvo je zdušno viknulo:
- Hauuu!!!

Zakukuljen i iz tame, master je naredio: - Neka bude tako. Pola vas odmah kreće prema gradu, a pola za mnom prema taverni. Večeras večeramo vola!
Društvo još jednom potvrdi s: - Hauuu!!!
Jedino Tomo dometne: - A za fruštuk? Oćel bit prežganih žganaca?

Pitanje nije bilo udostojano odgovora. Tamne sjene šibale su kroz šumu. Istu onu u kojoj je drijemala i djeva pdv.... :o


to be kontinjud...

Stiliana
03-09-2012, 11:38
Veronska šuma.
Ekološki samodrživ sustav u kojem vrebaju razna čuda i opasnosti.
Bijesne gliste, gladni vuci, kvrgavo korijenje, živo blato i Siniša Vuco...
Ali također i uspavana ljepotica na ležaju od meke trave i štep deke. Bila je odjevena u žutu haljinu . A žuto je bila jedina boja koju je luda Tomo raspoznavala pošto je i sam nosio odijelo koje je nekoć bilo žuto poput sunca. Prije nego što je, naravno, morao spavati po zemunicama i sojenicama od kojih je neke izgradio homo neandertalis dok je još bauljao kontinentom. Upravo iz toga jadnog, ali logički koliko toliko održivog razloga Tomo je upro svojim žezlom (nogom od stolice, zapravo, ako ćemo biti baš istinoljubivi) u žutu hrpicu ispod kruške i brže bolje othopsao prema djevojci.
Nemušt zvuk oteo mu se s usana.
- To je djevojka! - zaključio je i objavio veselo družini.
- O pa ja nju znam - rekao je netko. - To je ona narkoleptičarka što se druži s kneževom kćeri. Često spava pod ovom kruškom.
- Kneževom kćeri kažeš? Koliko li otkupnine onda vrijedi?
- Ne znam. Ne vjerujem da bi baš izmuzli neku veliku otkupininu od kneza, no mogla bi nam pomoći pri našem proboju u grad. Kao recimo, taoc ili ovako nešto.

Na te se riječi djeva trgne i stade buditi.
- Tko ste vi? - zapita. - Gdje sam ja?
- Ti si naša taokinja sada. Vodimo te u grad - javila se Iris.
- O Bože, ne opet! - pdv okrene očima i rukama se odgurne s tla. S tim riječima i pokretom raspe se priča u sto komada - strijela - crvena i pernata poput samo vraga - zabije se u krušku, na dlaku od Tomine glave. Vrisak i urlik raparaše zrak, a odmetnici se krenu bacati tko na zemlju tko pod pedeveušinu štep deku.
Moonlight, lutajući bard i vlasnik čarobne lutnje te još čarobnijeg luka i strijela stupi na - što drugo nego mjesečinu.
Pedeveušina koljena zaklecaše.

:o :o :o


to be or not to be continued....

caporegime
04-09-2012, 16:20
brišem sve što nema veze s pisanjem bajke. tako i sebe da netko ne pomisli da diskriminiram.
stiliana, nastavi pliz.

Stiliana
04-09-2012, 21:33
U međuvremenu selimo u grad Veronu, ili točnije, u dnevne odaje kneza Inkvizitora koji nervozno šeće u krug cijelu večer. Knez je načuo nešto o pijankama koje se održavaju u taverni kod mirror te ne zna ni sam jošte što bi mislio o tome. Jedan dio njega ne odobrava intoksikaciju i tjelesnost kakva se redovito razvija u takvoj atmosferi, no drugi dio njega želi prekinuti kolotečinu kneževskog života i možda čak zaplesati mangupski kazačok nad ostacima pečenoga vola.
U jednom kutu leži kvrgava batina kojom bi za boljih dana očitavao lekcije uličnoj svjetini. Uvijek su se jatili oko njega i kukali zbog poreza, naricali oko probijene psihološke cijene kruha i tako unedogled.
U drugom kutu ne leži baš ništa, ali i to je ništa nešto. Mogućnost, možda? Da bar na jednu noć opet bude običan građanin poput svih?

No prije negoli je knez posegnuo za svojim plaštom, te maskom načinjenom od naočala, lažnog nosa i brkova u sobu je upao njegov brat. Pomalo razdrljen, s bradom dva dana nebrijanom, ali nevjerojatno mišićav pogledom je probio rečene predmete u Inkvizitorovoj ruci: - Ideš nekamo brate?
Knezu se trznuo mišić na licu, ali ono što bi doktori opisali kao disorderii nerviis facialiis (ili tako nekako) bio je samo njegov uobičajeni tik.
- Kralj je ovdje - dodao je capo i ne čekajući odgovor od brata. - Inkognito, naravno.
- Kralj Aleksa? A otkud ta čast?
- Čini se da je na proputovanju kraljevstvom jer traži ženu - odgovori zapovjednik straže nožem čisteći nokte.
- Pa ako je tako, pohitajte ka kćeri, zaklonite je svojim plećima od pogleda pohotnikova! - zagrmi Inkvizitor sve dižuć kažiprst ka nebu ko Grgur Ninski.
Capo preokrene očima i okrene se na peti. Kneževe su se zapovijedi morale ispoštivati. Čak i ako je to značilo da će morati negdje iz gradskoga jarka iskopati mladoga pripravnika Grunfa da dadilja kneževu kćer. I dok je tako odrješito marširao hodnicima i stubama, nekoliko ulica dalje odigrao se još jedan fatalan susret.
Gradska je čarobnica, zagrnuta smaragdno zelenim ogrtačem bila u svojoj misiji skupljanja sastojaka za napitke: malo kužnog isparavanja iz gradske luke, stručak matovilca, ostaci udovičine večere i plemenite pljesni s četiri vrste sira. Upravo je provlačila ruku kroz vrtnu ogradu da mazne malo matovilca kadli iza ugla odjednom sune cijela hrpa ljudi.
Bio je to kralj Aleksa sa svojom pratnjom, naravno, svi inkognito. Kraljevska se bagra inače raspoznavala po odjeći od birane svile žarkih boja, brokata izvezenog zlatom, niklom i emajlom, te polučizmicama na poluvisokim petama. Ni ova noć, zapravo, nije bila iznimka.
Na čelu je hodao sam kralj Aleksa, okružen ulizicama i napudranim damama od kojih je jedna čak držala suncobran iznad kraljeve glave iako je bila mrkla noć. Da li se radilo o kraljevom hiru ili sumnjivom kvocijentu inteligencije dotične autoru ovih redaka nije poznato. S obzirom na lošu uličnu rasvjetu Gabrieli se pričini kako je kralj iznimno zgodan lik.
- Moj kralju - pognula je glavu ka podu.
- Mi nismo kralj - naglasi kralj pomalo sramežljivo i pomalo nesigurno. - Ali vi ste?
- Ja sam Gabriela. Živim u zadnjemu tornju na sjevernom zidu grada. Ja sam -
- Lopoviiiiiiiiiiiiii!!! - zagrmi odjednom napukao glas. Kroz noćni zrak proleti kiša kamenja. Starina Feniks, jer tako se zvao vlasnik vrta iz kojeg je Gabriela krala matovilac, već je noćima pratio sumnjiva kretanja po ulici i odlučio im ili milom ili silom stati na kraj. Ipak je stručak matovilaca bio veoma ozbiljna stvar kojoj se trebalo posvetiti ili potpuno ili nikako, a kako nije znao boljega rješenja osim nabacivanja kamenjem tako je i postupio.
I puče tako pokoja pokondirena tikva, dok se većina svite ipak spasila bježeći na sve strane. Tako se nekako i dogodilo da su Gabi i kralj Aleksa grabili skupa prema sjevernom dijelu grada ostavljajući za sobom čak i kraljev tjelesni zdrug.
- Ja sam čarobnica! - viknula je Gabriela kralju na uho.
- A ja sam inače kralj - odgovorio je Aleksa udarajući se nogama u guzicu od siline trka.
- A ja sam Grunf - vikne i mladi Grunf dignuvši tek na trenutak glavu iz jarčanog blata.
No neka druga misao odjednom sijevne njegovom glavom. Taverna. Tulum. Zlatna ribica.
Poput munje se baci na noge, otare lice i otrči u nekom svom pravcu.

:o :o :o

Stiliana
04-09-2012, 21:59
U taverni se pak sve odvija po planu. Vol je dobio lijepu koricu na leđima, posluga začinja salatu, a mirror zadovoljno kopa nos. Jedino je muči ovo pitanje:
- Gdje je onaj smotani bard sa lutnjom? Opet luta šumom?
Jer vidite, bard s čarobnom lutnjom je svojom glazbom opijao ljude. A kad su gosti bili pijani i mirror je mogla ispostaviti masan račun svojoj klijenteli tako da se nerijetko znalo dogoditi da u jednoj noći zaradi koliko za cijeli radni tjedan.
No ljenčine nije bilo i nije bilo, a prvi su gosti već stigli. Tamo u kutu se skuturila zlatna ribica. Zna ju mirror, kako ne bi? Njen je otac, trgovac mardar, često svraćao kod nje. No otkad su njene tri grozne polusestre zašle u svoje srednje godine i izgubile svoju ljepotu, siroticu su mučile kućanskim zadacima i odbijale svakog prosca koji bi došao na njihova vrata. A osim ribice tu je bila i cijela sila mladih ljudi iz grada, pa čak i poneki Turčin koji je krišom preskočio granicu ne bi li pogostio dobrim domaćim pivom.
- U redu. To bi bilo dosta - promrsila je sebi u bradu mirror i ustala kao da će krenuti negdje van. Morala je naći tog moonlighta prije no što dobra marža propadne pred njenim očima. Kako bilo, nije odmakla daleko - vrata se tovjerne otvore a na njima baš moonlight, a na rukama mu snena djeva u žutoj haljini što se dramatično rasula još deset metara po podu.
- Brzo! Zabarikadirajte vrata, zabrvite prozore! Zaključajte pušnicu! Razbojnici napadaju! - krikne moonlight i što od panike, a što od slabog bicepsa nenaviknutoga na teret baci divnu djevu pdv taman pokraj onog pečenoga vola.
I dok su uzvanici vrištali i hermetički pečatili tavernu (pušnica je nažalost u zasebnoj zgradi i nije bilo moguće sačuvati mesne proizvode i vijence češnjaka od najezde masterovih razbojnika), mirror je prepoznala usnulu djevu. Nešto o nekom proročanstvu joj je zazvonilo u glavi.
- A šta ćemo s dimljakom? - u pozadini je pitao netko i misao se rasprši pred mnogo konkretnijim problemom.

Stiliana
05-09-2012, 00:07
Ne smijemo zaboraviti ni treću junakinju ove priče: drsku martu koja je, sjetimo se, krenula razvrgnuti zaruke sa bismarckom koji se pak, mudro, sklonio davnih dana na jug kraljevstva. No ne znajući za pojam godišnjeg odmora marta se naoružala s kratkim mačem i mini samostrelom koji se nosi zataknut za podvezicu. Njezina je kabanica otrovno crvena, a korak odlučan. Na putu prema bismarckovom dvorcu je već prošla kroz tri šume, pet močvara, jednu granicu i ribogojilište ribe. Malo već i smrdi po amurima, ali ništa ne smeta. Ionako nije krenula na ovaj put da zadivi, nego da zadavi nekoga.
I tako je bijesno rukom odgurnula nekakav šaš, a pred sobom ima što i da vidi: šarolika skupina odrpanaca se šuljala šumskim drumom. Marta je napipala svoj kratki mač i čučnula natrag u grm. Naravno, ne da piški, nego da osluhne situaciju ispred sebe.
- Potpalit ćemu tu tavernu i istjerat ih dimom - rekao je zloguk glas.
- Da, da, ali prvo se moramo rasporediti vani da ne pobjegnu svi u šumu.

Već su ove dvije rečenice strašno iznervirale martu. Marta je naima bila sučeva kćer i samim time genetski baždarena na pravdu i pravicu te sprovođenje iste. Kako je već imala tešku ruku, a kratak fitilj možete zamisliti kako se fraza 'pravda je slijepa' u njenom gradu pretvorila u 'pravda je marta'. Stoga je bučno ali i s određenom gracioznošću iskočila pred razbojnike isukavši svoj mini samostrijel od ispod haljine.
Razojnici ustuknuše. Samo je pohotna luda Tomo prišao korak naprijed.
- No, no - upozorila je marta. - Ja ne bih na tvom mjestu.
- To je djevojka! - oduševljeno je (i opet) uzviknuo Tomo.
- Što hoćeš ti luđakinjo? - upitao je najviši od muškaraca.
- Napustite ovu šumu. Idite doma. Patetičari....

Ispljunuvši ove riječi, marta zvizne jednu tišketu jadnom Tomu, opali još dva tri vritnjaka i nastavi svojim putem.
No zlo koje vreba zatočene goste u taverni ni ovim junačkim podvigom još uvijek nije bilo pobijeđeno.

:o

Stiliana
05-09-2012, 03:04
Vratimo se mi ipak u Veronu. Čarobnica i kralj, ma koliko god ovako zvučali moćno, ne mogu ipak trčati dovijeka te su na kraju ipak stali i odlučili se okrijepiti čajem u njenom tornju. Nakon kratkog upoznavanja i razmjene povijesti bolesti, jer to je bio dio kurtoaznog i formalnog razgovora u našem kraljevstvu, ispostavilo se da su kraljeva majka i Gabrijela zemljakinje i da bi čarobnica vrlo rado pomogla kralju da pronađe ženu svojih snova. Zapravo, imala je baš nešto za njega: napitak tako moćan i tako složen da je za cijeloga života uspjela proizvesti tek jedan decilitar te nevjerojatne tekućine.
- Učinit će svaku ženu idealnom za tebe - rekla je prekapajući po ormarićima. - To je ljubavni napitak koji mijenja osobnost, izvrće pamet, bubnja u crijevima ... O, evo ga!
- Ali kome da ga podvalim? - zapitao se kralj Aleksa, sklon filozofiji, retoričkim pitanjima i drugim beskorisnim mudrolijama.
- Koja je žena zaslužila da se oblikuje po mojim perv, ovaj, snovima?
- To ćeš morati izabrati ti sam, ne zanimaju me pretjerano ljubavne priče. Ali mislim da mi duguješ uslugu, zar ne? S obzirom na to da si kralj i sve to...
- Da, da, prozbori o ti vješta ženo.
Gabriela je sjela pokraj kralja i sklopila ruke u krilu: - Želim glavu kneza Inkvizitora. Na pladnju. S dekoracijom od rotkvica i onih patuljastih mrkvi.
Kralj se nasmijao, no iskra znatiželje se zapalila u njegovu oku: - Knez mi je vrijedan službenik. Uostalom, jesi znala da se on zapravo uopće ne zove Inkvizitor?
- Da, da, znala sam to. Ja sve znam. I? Hoće li biti išta od ovog našeg dogovora?
- Pa ne znam. Ja sam osobno osoba koja voli udovoljavati ljudima, ali... glava? Malo je pre, ovaj, kako bi se reklo, pre revolucionarno. Jedan dan ih šalješ na giljotinu, drugi dan si ti taj koji je na redu. Ne znam... A neka smjena? Ili zatvor? Imamo krasne tamnice, napola potopljene pod vodom, u glavnom gradu.
- Ne zvuči loše - složila se Gabriela.
- A mogu li pitati koji je vaš motiv za ovakav jedan čin? Mislio sam da je bar u Veroni sve kako treba.
- Pa, to je bar lako. Želim biti nova veronska kneginja - odgovori ona i smjelo podigne bradu.
Kralj je ostao zbunjen: - Pa zar se to ne bi moglo riješiti brakom?
- Ta hajte molim vas - nasmije se Gabi i srkne malo čaja.

Baš tako je bilo.

Stiliana
06-09-2012, 16:21
Manje dijaloga, više akcije.
Dakle.
Natrag ka našim antagonistima koje je rastjerala marta. Malo obloga od hrastove kore su izliječili i bubutak i otok te su hrabro nastavili prema taverni u kojoj je već polako nestajalo kisika za disanje. Njeni gosti, ili zatvorenici - ovisi kako na to gledate, polako su zapadali u bunilo. Neki su pozaspali, neki su pokušavali disati kroz procijepe u gredama, a rijetko kome je palo na pamet da napusti poprište nemila događaja. Valjda je štokholmski sindrom odigrao svoju ulogu, ali to nas slabo zanima. U svakom slučaju, dok su drugi spavali, pdveuša se probudila i nakon uobičajenih pitanja (tko sam, gdje, sam, koji je korijen iz broja pi) prihvatila šalicu medovine i razmijenila povijest bolesti s narečenim moonlightom. Ispostavilo se tako da je, osim svoje nesretne narkolepsije, zapravo zdravstveno bila vrlo kompatibilna nevjesta mladom bardu čija je lutnja i ovako i onako intoksicirala mozak. Spavanje je stoga bilo poput stečenog imuniteta i mig vamo, štip tamo, tko zna kako bi to sve završilo da se nad mladi par (nikad dosta ponavljanja epiteta) nije nadvila ne baš tako mlada, ali veoma pronicava vlasnica taverne. Ona je, naime, čula da je uspavana ljepotica dio starog proročanstva koji najavljuje veliku smjenu u društvenom poretku kraljevstva.
Prije no što klikneš, o lijevo nastrojeni čitatelju, da neka živi revolucija i kako je kralj mrtav, a u tunelu usred mraka sija zvijezda iznad Metkovića - jurnimo u smjeru krasne Verone: pod kneževe skute.
Knez se iskrao i napustio grad. Sjeo je u četverac na pariće i odveslao preko uzburkanog, noćnog mora. Njegov je cilj mali otočić na kojem živi ribar-pustinjak koji se nazvao samo: sagitarius. Sagitarius se, osim izlovom prstaca, bavi i poslovnom revizijom te konzultacijama. A mudar savjet je baš ono što knez Inkvizitor treba. Misli kako mu gradska čarobnica radi o glavi. Pere ga i paranoja. Misli i kako je i njegov brat u talu s vješticom. A i ona njegova mala... ta se da podmitit i čajnim keksima.

Pokucao je na vrata nagrižena solju. Otvorila su se sama, labavo viseći na zahrđalim šarkama. Miris bijele ribe sa žara je dopro do kneževih nosnica.
- Dobro večer dobri čovječe.
No nije bilo odgovora. Kamena je koliba bila prazna. Knez je odlučio obići otok... nešto ovdje nije bilo kako treba. I poslije nekoliko blokova od po deset minuta, začuo je čudan pjev. Najljepši na svijetu. Kad je izbio na stijene obasjane punim mjesecom imao je što i da vidi: sirena dugačke plave kose pjevala je na obali, a zaluđeni ribar-pustinjak probijao put do nje preko nazubljenih žala i glavatih želvi koje su se inače mrijestile na toj plaži.
- A luda čovjeka - pomislio je knez. Bila je to njegova zadnja suvisla misao u dogledno vrijeme jer još je jedna morska plavojka izronila iz crne pjene.
Njen pjev bio je poput lobotomije prelivene gustom karamelom. I iako je knez bio daleko od smušenjaka, ipak se smušio i krenuo u susret svojoj sudbi: ka podvodnom carstvu kralja Triatlotantikatona.

Dvije su sirene izmijenile zadovoljne poglede.
- Prva noć vani i pogledaj. Muškarac.
Naravno, nemojte ovo čuđenje postojanju suprotnog spola pobrkati s onim Tominim. Možda se čini sličnim, ali nije.
- Oh Tanja, uvijek si bila tako naivna - drsko je odrezala njena prijateljica. Ona nikad nije sumnjala ni u sebe ni svoj uspjeh.
- Baš si morska krava da znaš - siknula je Tanja i jednim se prekobačajem bacila u more sa stijene.
- Ma morski ti je krastavac - započne Sandra ali ne dovrši.
Knez je doplivao do njene stijene.

:o

Dalje smiju čitat samo stariji od 18 :kava
Šala mala. Ovo je pristojna bajka :mardar

Stiliana
06-09-2012, 17:29
U gnijezdu gradske straže je zato mirno. Nit sirena, nit razbojnika, nit ćuš tovare. Goran spava i malo slini na jastuk. Patriot radi pedeset i osmi set sklekova, a Eugen slaže pasijans. Ljuta trava pak testira domaće travarice. U sobu, ruku na srce ali punu ustajalog zraka i reskog muškog vonja, upao je zapovjednik capo. Navodno je sa svoje straže nestao pripravnik Grunf. Tragovi se gube u jarku iza konjušnice, a kralj... pa, kralj je isto nestao! I ne samo to, iz šume je upravo dojurio vuk pismonoša s jednom jedincatom riječi u poruci: SOS.
- Ja ću potražiti kralja - dobrovoljno se javio patriot.
- Ja ću u šumu - kazao je capo.
- Ja ću potražiti mladog Grunfa - Goran će.
- A ja ću još jednu ljutu - doda ljuta trava i tako bi.

Obavljenim očevidom patriot uskoro otkriva važne tragove u blatu: žena u visokim potpeticama i muški dizajnerski hod - nitko drugi nego kralj. Zar ne? Ali što bi kralj radio kod gradske čarobnice? Počeškao se po svojoj dvodnevnoj bradi koja je rasla na nevjerojatno muževnoj mu i pravilnoj vilici. Krenuo je prema Gabrielinom tornju.

Capo je pak izbio na šumski put. Žureći u susret onom SOS-u nije primijetio skupinu razbojnika skrivenu u rodendronu. Kako je ona zamakao za krivinu, tako su i oni, na vrhovima prstiju dotapkali do grada i onda bućnuli u vodeni opkop. Još su malo šljapkali po mulju, provukli se kroz gradski izljev i izašli napokon u gradu.
Zapovjednik je straže, o avaj, nepovratno odlazio dalje. Mogao bi on, za razliku od Gabi i kralja, trčati još pet sati u komadu da mu pozornost nije omelo pljuskanje vode. Je li to bila još jedna sirena? Je li autoru ponestalo inspiracije? Ma neeeeee... to je marta. Djeva-ratnica se kupala u malom jezercu s posebno upravljenom pozornosti na prljavštinu između nožnih prstiju. Capo je razgrnuo šaš i ostao okamenjen na mjestu. Toliko se zapiljio u ovu klasičnu pastoralnu scenu da nije primijetio kako je stao u gnijezdo rode Malene i njenoga Rodana. No ovaj ekocid nas također ne zanima, već martina reakcija kad je shvatila da je netko gleda: zgrabila je mini-samostrijel (čedna se djeva uvijek kupa sa svojim oružjem) i ispalila sulicu u smjeru šaša.
No još jednom avaj, umjesto u zapovjednika straže, pogodi Rodana koji umre na licu mjesta.

:(

Stiliana
07-09-2012, 10:30
Za to vrijeme Goran traži nestaloga Grunfa. Taj je pothvat, izgleda kao i svi ostali pothvati u ovoj priči, zahtijevao još kopanja po blatu. S obzirom na stampedo koji se dogodilo u Feniksovoj ulici bio je to posao gargantuovskih razmjera, ali Goran je zasukao rukave i prionuo. Upravo je uzimao gipsani odljev jedne sumnjive stope kad su samo tako i odjednom pred njim iznikli šumski razbojnici prekriveni blatom i žabokrečinom. Predvodila ih je Iris koja se pod naslagom lopoča nije nimalo razlikovala od svojih muških kolega.
Pet oštrica je sunulo pod Goranov nos, a hrapav glas zaprijetio: - Vodi nas kod gradske čarobnice.

S obzirom na sve to, bio bi red da saznamo i gdje je Grunf. On, naime, nije susreo ni martu ni razbojnike, pa čak ni kakvu šumsku nimfu. Nije ni mogao jer je zalutao u najtamniji dio šume: rezervat srpskog dvoglavog orla. Jedino je tamo radijacija bila dovoljno jaka da se održi endemska dvoglavost te prekrasne ptice s mnogog državnog grba. Bujni vegatitivni život je privukao i pozornost mladog stražara koji se svakim časom trijeznio sve više. Pomislio je kako bi baš bilo lijepo počastiti svoju ljubu sortiranim izborom šumskih gljiva pa je tako i ne znajući nabrao pun naramak radioaktivnih vrganja, orijentirirao se prema zvijezdama i krenuo natrag prema gradu. Jer vjerovali ili ne, svaka noć ima svoj kraj, a ova se bližila svome.

Red je i da povirimo Gabrielu i kralja. Gabriela je spavala okačena stopalima za stropnu gredu, a kralj uzdisao vrteći među prstima bočicu s napitkom idealne ljubavi. Mogao je natjerati kneza da održi bal u njegovu čast i da pozove sve neudane djevojke iz ovoga kraja. Poslije će ga baciti u vodene tamnice ispod svoga grada.
- Eh, al je potencijalna ljubav muka teška - zajecao je Aleksa i od jecanja propusti primijetiti prijeteće sjene ispod Gabrijelina tornja.

Doduše, ni prijeteće sjene nisu primijetile da ih u veronskom mraku prati patriotov pronicljiv pogled.

Stiliana
11-09-2012, 11:30
Meanwhile in Russia.
Ona strijela koju je odapela marta možda jest usmrtila Rodana, a promašila capa, no umjesto nje zapovjednika je pred pogledom na drsku sučevu kćer pogodila ona Amorova. Toliko se zaljubio na prvi pogled da čak nije prvo zaprijetio jednim od svoja dva mača, već je jednostavno krenuo, lagano zombificiranim korakom, prema marti. Tako je valjda nekako i zaboravio zašto je krenuo u šumu. Djeva je naravno, oblačeći se usput, dala petama vjetra. No nije joj puno pomoglo. Capo ju je zgrabio u trku, prebacio kao vreću preko ramena i sav sretan otrčao u pravcu guste šikare. Da se tamo marta nije snašla i svog zavodnika pogodila kamenom u glavu i da se ovaj nije na mah onesvijestio, tko zna kako bi to sve završilo. Bajke su ponekad zbilja strašne (bar one narodne koje su se skupljale po Njemačkoj i Rusiji), pogotovo kad im protagonisti pomahnitaju. Strašnije od toga je jedino što će capo uskoro shvatit kako Gabrijeline čini snage slabe. Teško da bi ga inače zaustavio kamen u glavu.

S druge strane šikare i još deset kilometara dalje razbojnici su opsjeli tavernu K mirorrki. Luda Tomo izvodi šamanski ples prizivanja bogova rata plešući oko pušnice. Moonlight sprema svoje čarobne strijele za boj. A mirror pripovijeda o legendi uspavane ljepotice.
- Mnogi su trgovci i putnici u moju tavernu donosili priče sa svih strana svijeta, a kako ionako nekad nemam prečeg posla od prisluškivanja gostiju, pa ponekad čak i bezazlene ucjene, čula sam priču o djevi koja spava. A priča kaže da njen san može prekinuti samo muškarac vilenjačke krvi. Gledajući tu lutnju i te crvene strijele... bojim se da je taj dan stigao. Ako preživimo ovu opsadu, to jest. Također je proreknuto da će njihovo potomstvo zavladati kraljevstvom. Ali u to se ne bih kladila. Kralj Aleksa neće bez sjekire.
- Ili čarobne strijele - dometne zlatna ribica koja je to slušala u kutu. Ne da ju je bilo pretjerano briga, ali ideja je bila tu.
Uostalom, kralj koji je radio o glavi poštenom knezu Inkvizitoru nije ni zaslužio mnogo bolje.

:kava

Stiliana
11-09-2012, 11:59
Dvije sirene, Tanja i Sandra, su odvele svoj ulov u morske dubine kralja Triatlotantikatona. S obzirom da se njihov podvodni jezik znatno razlikovao od kopnenog teško možemo prevesti što se sve govorilo i dogovaralo ispod vode. Osim ako niste tečni u norveškom:
- Noko nytt?
- Ikkje stort
- Kvar er toalettet?

Itd. Zato će nas poslužiti oči: Inkvi i sagitarius su u čudnom i poganskom ritualu oženjeni dvama sirenama te bili obećani kao potencijalni sirenci entitetu kojeg se štovalo kao Majku mora. Majka mora je prihvatila obećanje te je zauzvrat dozvolila da inkvi i sagi mogu s novim nevjestama provesti još neko vrijeme na kopnu dok pozavršavaju svoje stare obaveze. Kako bilo, izrasle su im škrge, a na pregibu koljena se pojavile prve ljuske iridescentnog odsjaja na koji nijedna dama ne bi ostala imuna.
Sandra i Tanja su prvi put tako dobile ljudske noge, te gluteus maximus u narodu poznat i kao guzica. To je u mnogome promijenilo Inkvijevu voljnost za ovaj brak, dok je sagi od samog početka bio veoma zadovoljan tijekom događaja. Nakon pira i pirovanja prepustili su se morskoj struji koja je sve četvoro nanijela na gradsku plažu sljedećeg jutra.

Stiliana
15-09-2012, 10:50
Kada su razbojnici upali u Gabrijelin toranj, čarobnica je od šoka skoro sletjela na nos sa svoje grede. I kralj je Aleksa iz ruku zamalo ispustio svoju teglu s ljubavnim napitkom u kojoj se od silnog bućkanja i pipanja zametnuo impresivan broj jednostaničnih organizama. Razbojnici su zaprijetili Goranovim životom i zatražili da čarobnica ode s njima. U njihovom bi skrovištu onda morala složiti nove napitke - nešto čime bi pobijedili gradsku stražu i propisno opljačkali cijelu Veronu. Mjerkali su se tako ledenim pogledima. Čarobnica u razbojnike, razbojnici u čarobnicu... samo se kralj snuždio u kutu, negdje iza hrpe lonaca i kotlova.
Na scenu tada ulazi patriot gotovo pa nemoguće fotogeničan i zgodan. Razbojnici čak trljaju oči u nevjerici... je li to fatamorgana? Jesu li se, i neznajuć, nadisali nekakvog čudnog zraka u ovome tornju? Neki se čak (u sebi) pitaju jesu li uopće heteroseksualni, i tako dalje, i tako dalje.
Holivudsku iluziju je razbila psovka koju im je uputio, usput zaprijetivši ni manje ni više nego buzdovanom. I to samo zato jer su luk i strijele, mačeve i samostrijele dobili drugi junaci kao svoje trademark oružje, pa je patriotu ostalo samo koplje i buzodvan, a svi znamo da je koplje za male curice i gejaste atletičare koji nisu dovoljno jaki da bace oklagiju ili disk.
Ali avaj, avaj, dva loša su ubila Miloša, a đe neće našeg patriota skoro njih deset. Zaredaše se bubotci po leđima i glavi, pade buzdovan pod noge junakove. U tom metežu ugrabi Iris gradsku čarobnicu i šmugne preko vrata. Kralj se čak možda malo i upiški od straha. Goran se zaritao, ali i on popije šamar.
Avaj, avaj. Da se bar gradska čarobnica bavila svojim poslom, namjesto što je kovala urote kako da zbaci kneza.

Vrlo skoro u tornju zavlada tišina. Patriot leži na podu u nesvijeti, a kralj drhturi u kutu. Razbojnici su davno pobjegli s Goranom i Gabrijelom. U zraku se, više no ikad, osjeća miris kisela kupusa. Kralj se odvaži i odlijepi od sjena. Preskoči stražara i pobjegne u pravcu jug-jugoistok. Mimoiđe se tako s kneževom kćeri koja je svako jutro dolazila kod Gabrijele po razne umivalice i kreme. No umjesto uvarka od varena zeca nađe tamo onesviještena stražara na podu. I iako mu je lice bilo na podu, bilo je sasvim jasno da se radi o nekom nevjerojatno fotogeničnom i zgodnom mladiću. Pohitala je, koliko njen položaj i ugled dozvoljavaju hitnju, po škrinjicu s prvom pomoći.

:pink

Stiliana
15-09-2012, 11:18
Knez i njegova nova kneginja Sandra su stigli tog jutra u palaču da bi otkrili totalni kaos koji je zavladao u palači, gradu i šumi. Kneževa je kćer negdje nestala, kralj je doživio živčani slom i trabunjao nešto o velikom balu koji se morao organizirati što prije, a nigdje nije bilo ni pola gradske straže. Čarobnica je uz to oteta, a na lokalnoj tržnici su prijavili pojavu radioaktivnih vrganja. Sandra je odmah preuzela na sebe organizaciju bala, a knez se bacio na druge poslove. Za pomoćnika je morao uzeti mladoga pripravnika Grunfa kojeg je pak tresao teški mamurluk. Sjećao se jedino nekakvog hodanja po šumi i da se trebao naći sa zlatnom ribicom. U nekoj taverni - možda?
Kad je knezu ispričao svoja fragmentarna sjećanja, dvojac je brzo zajahao konje i krenuo u šumu.
Prvo su susreli djevu-ratnicu martu koja je krenula u bismarckov dvorac. Gadno se razočarala kad je čula da je dotični plemić na ladanju s lijepim dječacima. Knez joj je stoga, ne bi li je odobrovoljio, uručio pozivnicu za bal na kojem će kralj Aleksa tražiti ženu. Iako marti nije bilo ni do kralja ni do braka, odluči ipak otići u grad. Nje valjda džabe prehodala cijelu pokrajinu i skoro izgubila čast.
Nakon nje sretoše i capoa. Zapovjednik je straže blago teturao držeći se za glavu. Na prvi je i svaki sljedeći upit samo odmahnuo rukom i odšepesao dalje.
Napokon dođoše i do taverne K mirror koju su pola noći opsjedali razbojnici.
- Kuc, kuc - reče knez.
- Tko je tamo? - upita master.
- Ante - reče knez.
- Koji Ante? - upita Tomo vireći iz pušnice zamusan od kulenove seke.
- Ante koji će vas pobacat u za smeće kante - reče knez.

:nezna

Stiliana
15-09-2012, 11:53
I tako knez povede napad na bandu lopovsku u suicidalnom stilu Nikole Šubića Zrinskog. Grunf, kojem nije nedostajalo hrabrosti, krene za svojim knezom i ispusti stravičan bojni poklič od kojeg zlatnoj ribici tamo u taverni zadrhtaše i koljena i laktovi. Lopovi poiskakaše iz grmlja, sa stabala, neki čak i iz septičke jame, te se tako zametnuo ljuti boj. Grunf i Inkvi, budući da su junaci, su neko vrijeme odolijevali napadu, no uskoro biše brojčano nadjačani. Pomagao im je i moonlight svojim čarobnim strijelama, ali slaba je to rabota bila. Jednostavno se došlo do mjesta u priči gdje sve kreće nizbrdo i u kojem čitatelj već pomišlja da promijeni strane.
No u bitku odjednom ulijeću i gosti taverne, predvođeni s mirror. Naoružani priborom za jelo i rastavljenim ražnjem izjednačuju izglede u bitci. Kako sunce sviće, tako dobro odnosi pobjedu na zlom. Razbojnici bježe u šumu, a naši junaci uzimaju predah i slave oslobođene taverne. Netko klikne:
- Živijo knez!
A netko: - Smanjite poreze na dodanu vrijednost!
Pdv, kojoj je ionako pun kufer svega, baci jedan spavanac, a zlatna ribica pohita svome Grunfu u zagrljaj.
- Grunfe, najdraži, spasio si nas - šapne ona i značajno zatrepće očima.

O, kakav dan.

ZGabriel
18-09-2012, 19:30
O, kakav dan!!!

No, vratimo se nakratko u prethodnu noć, jer u nastaloj gužvi i gunguli, te polumraku nastalom zbog gašenja svijeća i korištenja svijećnjaka kao hladnog oružja, nismo jasno vidjeli što se događa. Osim da dobro pobjeđuje zlo, kako je red, način i običaj.

Gabriela se protiv svoje volje našla među razbojnicima, a Iris joj je stalno bila za petama. Ni u žaru borbe nije se odvajala od nje. Pratila ju je kao sjena. Kako naša čarobnica i nije jako strpljiva, dapače, poznata je po tome da ima kratak fitilj (i po veoma ukusnom napitku snage, ali o tome kasnije), u jednom trenutku odgurnula je Iris i pritom joj natrljala nos. Iris se zalelujala, okrenula na peti i spotakla preko vođe razbojnika kojeg je mirror upravo onesvijestila preciznim udarcem velikom tavom. Da, istom onom tavom u kojoj se inače peku slasni posavski praščići i zbog kojih je, između ostalog, i taverna bila na glasu. Kad su ostali razbojnici vidjeli da su nadjačani, pokupili su svog vođu i naizgled onesviještenu Iris i dali petama vjetra.
Kardinalna greška, pokazat će vrijeme, jer time su i ove likove odnijeli iz naše priče. A sebi su natovarili novu brigu na vrat, jer Iris bijaše omamljena zelenom solju iz čarobne kuhinje. Do kraja života hodala je za masterom, zavlačila mu ruku u stražnji džep hlača i trabunjala o nekakvoj pemziji. Nitko nije imao pojma o čemu govori, ali su se ipak sažalili i dijelili koricu kruha s njom.

Posljednji koji je utekao iz taverne bijaše Tomo. On se zapravo i nije tukao, nego se motao po pušnici, a kasnije i po kuhinji i punio džepove slatkišima. Kad je dogorilo do nokata, izvukao se na stražnji ulaz, ne propustivši priliku da sa stola mazne pečenu kokoš. Tako natovaren svakovrsnim delicijama i sveudilj mašući nogom od stola, sustigao je bandu na rubu šume. Tu ćemo ga ostaviti da predahne, jer će u skoroj budućnosti odigrati važnu ulogu u životima glavnih junaka.
Nevjerojatno ali istinito. Bajkovito, čak.

ZGabriel
18-09-2012, 23:53
Mirror je stajala nasred taverne s tavom u ruci. Tek sad je osjetila koliko je teška. Gledala je oko sebe u nevjerici. Kakav krš i lom...prevrnuti stolovi, razbijeno posuđe, na jednom prozoru potrgana zavjesa koja je tužno visila s kraja karniše...došlo joj je da samu sebe odalami tavom i vidi što će biti kad se probudi...
Izvana je dopirala sunčeva svjetlost, već je odavno svanulo. Zapazila je Grunfa i Ribicu u jednom kutu. Ribica je sjedila naslonjena na Grunfovo rame, a on joj je milovao kosu. Smješkao se pri pomisli na moguće unapređenje. Onda bi zaprosio Ribicu i živjeli bi dugo i sretno, baš kao u bajci.
Na klupi pored njega, leđima naslonjen na zid, odmarao se knez. I on je primio par bubotaka a lijevi rukav košulje bio mu je poderan. Desnom rukom opipao je nadlakticu. Slijepljena krv. Nečiji nož okrznuo je i njega. Umorno je sklopio oči. Odavno se nije ovako dobro proveo, i to nemaskiran. Kao u mladim danima...iz sanjarenja ga prenu oštra bol u lijevoj ruci. Trgnuo se i pored sebe ugledao čarobnicu. Bila je raščupana a šminka joj se razlila ispod očiju. Izgledala je poput pobješnjelog rakuna iako je knez mislio da jedino on ima razloga za bijes. Osjetio je vatru u nadlaktici a čarobnica je samo frknula i okrenula se od njega. Zar nije dovoljno što su joj ukrali plašt, nego sad još mora i dadiljati ranjenike? Došla je do Grunfa i Ribice, ali njima nije trebala pomoć, eventualno kanta hladne vode, pomislila je. Od umora nije ni primijetila da joj je jedna potpetica otpala. Odšepala je dalje do mirror koja je već raščistila veliki stol u sredini prostorije i postavljala tanjure. „Moram vas nahraniti, zaslužili ste obilan doručak.“ Mirror je znala kako odobrovoljiti čarobnicu, jer osim ljubavi prema travama, od koji je neke konzumirala i zapaljene, Gabriela je obožavala domaću kuhinju. I ostali gosti su se polako podizali s poda i klupa; osim kneza nije bilo ranjenih, što je bilo pravo malo čudo. Masnica tamo, kvrga onamo, poderane hlače, izgubljena vlasulja...dobro su prošli kad se sve zbroji.
Jedino je pdv spokojno spavala u kutu i potiho hrkala. Moonlight se smjestio pored nje i razmišljao o proteklim događajima. Prošla ga je volja za svirkom, barem zasad. I on je bio gladan.

Kad su svi prisutni posjedali za stol, knez je mirno progovorio: Dragi gosti, žao mi je zbog ovog nemilog događaja. Srećom, gubici su samo materijalni. Svima će biti namirena šteta, a kao znak zahvale za vašu pomoć u noćašnjoj borbi, sljedeća tri dana taverna vam je otvorena za jelo i pilo i veselje. Mirror će račun poslati meni. (Knez je uvijek bio blagoglagoljiv, samo što počesto nije mogao doći do riječi od svojih savjetnika i brbljave posluge. Sad mu se konačno ukazala prilika.)
Na te kneževe riječi tavernom se prolomio pljesak a mirror je veselo donosila zdjele pune hrane gladnim gostima. Borba s razbojnicima zna biti iscrpljujuća pa su svi navalili na pečenje i salatu, iako su bili od sinoć. Samo je Gabriela odsutno šarala vilicom po tanjuru. Izvana je dopirao lavež pasa koji su glodali kokošje kosti koje je luda Tomo ostavljao za sobom napuštajući poprište bitke. A Gabriela nije voljela pse, nikako. Tu ni čarolija nije pomagala. Razmišljala je kako da prokrči put do obližnjeg trga. Među ljudima je već bilo lakše a ni njen toranj nije bio daleko...k tome joj je i potpetica otpala i morala se doma vratiti bosa. Kvragu i kneževina i ovakav posao, bijesno je pomislila i zabola vilicu u kotlet. Pogodila je kost i kotlet je poput gimnastičara odletio iz tanjura, napravio trostruki salto u zraku i izletio kroz prozor. Ravno na njušku jednom od pasa koji je veselo zakevtao. Gabrielino kiselo lice još se više ukiselilo, iako kupus ni okusila nije.
Ali kao i u svakoj bajci, dogodi se neočekivani zaokret i pojavi se spas u zadnji čas. Knez se progurao do drugog kraja stola gdje je sjedila čarobnica i spustio svoju stolicu pored nje. „Čarobnice, dopustite da Vas poslije doručka otpratim do Vašeg tornja. Stvar je hitna i moramo razgovarati.“ Knez je primijetio da je gradska straža posustala, a tome je uzrok bio samo jedan – ponestalo im je eliksira snage kojim ih je snabdijevala čarobnica. Valjalo je, dakle, još tog jutra donijeti bakreni kotao u knežev dvor i podijeliti bočice stražarima. Pripreme za dvorski bal bile su u punom jeku, sve je moralo biti spremno za dva dana. Pri pomisli na bal, knez se sjetio i organizatorice, svoje novopečene sirenske žene. I svoje kćeri koja je nestala iz dvora, i brata, i...i tu ćemo predahnuti. Noć je bila duga a jutro još nije odmaklo. Čeka nas još pregršt priča.

ZGabriel
19-09-2012, 10:58
Dok su hrabri borci u taverni uživali u zasluženom predahu, u Gabrielinom tornju odvijala se prava drama. Ljubavna. Kneževa kćer Stiliana - tako joj bijaše ime uistinu - prekapala je po čarobničinoj kupaoni dok nije našla kutiju za prvu pomoć. U ono vrijeme to se drukčije zvalo, ali naziv je izgubljen kao i mnoge druge arhaične riječi. No svrha i namjena sadržaja kutije bijahu isti. Naša se kneginjica, dakle, vratila u glavnu odaju s rečenom kutijicom i još jednom uvjerila u fotogeničnost mladog patriota, ovaj put iz drugog kuta. patriot je i dalje ležao na podu, a jedan nestašni čuperak pokrio je ranu od udarca na čelu. Stiliana se dala na posao, jer premda bijaše razmažena kneževa kćer, bijaše i pametna i spretna mlada žena kojoj kućanski poslovi, njegovanje bolesnika i francuska manikura nisu bili nepoznanica. očistila je patriotovo čelo od skorene krvi, dezinficirala ranu koja, srećom, ne bijaše ozbiljna (naše junake zaista prati dobra sreća) i preko nje zalijepila zaštitnu traku koju danas nazivamo flasterom. dok je ona bila zauzeta medicinom, hrabri je stražar polako dolazio k sebi. osjetio je nečije nježne ruke na svom licu i poželio da ne sanja. otvorio je oči i ugledao kneževu kćer nagnutu nad sobom. od šoka (a i od posljedica noći provedene u nesvijesti na hladnom podu tornja) se samo stresao i nastavio buljiti u Stilianu. I kneževa kćer se zagledala u njega i u tim trenucima njihova sudbina bješe zapečaćena iako to njih dvoje još nisu ni slutili. Stiliana je patriotovu glavu položila u svoje krilo i tako su ih zatekli knez i Gabriela koji su kočijom dojurili iz taverne. knez se pokazao vrlo obazrivim i nije dopustio da čarobnica hoda bosa u rano jutro. (zapravo je htio što prije dočepati se napitka snage i otarasiti se čarobnice, ali pravit ćemo se da to nismo primijetili.) s njima su došli i Goran i Grunf koji se teškom mukom odvojio od Ribice, ali nada u unapređenje olakšala je privremeni rastanak.
Čarobnica je prva zakoračila u svoje odaje. Jedan pogled na Stilianu i stražara bio je dovoljan. knez je pak bio malo sporiji i samo je vidio ranjenog stražara. hmph, jedan manje...neraspoloženo je pomislio. Ali njegova kćer bijaše živa i zdrava (ako ne računamo ljubav na treći pogled), a jedna briga manje je jedna briga manje, zar ne?

ZGabriel
26-09-2012, 20:06
Dok su se stražari u kneževom dvoru i oko njega okrijepili napitkom, prošlo je podne. Goran i Grunf su se vratili u svoju osmatračnicu gdje ih je čekao dobro raspoloženi Ljuti. Nakon treće bočice, otkrio je najukusniji napitak od trava, danas zvani travarica. Odlučio je prvom prilikom kupiti poveću zalihu za nadolazeću sezonu. Ponudio je svojim drugovima da isprobaju “lijek za ljutu ranu” kako je odlučio zvati taj melem za nepce i slomljeno srce.
Goran je prvi potegao. “Kladim se u kraljeve štikle da u ovome ima grožđa!” – uzviknuo je oduševljeno. Travarica je klizila niz grlo i opuštala njihove umorne mišiće. “Ne zaboravi odnijeti jednu bačvu u tavernu. i naglasi da je čuvaju za gradske stražare”, namignu Ljutom. “Ja ću malo prileći. Noć je bila duga.”
Za to vrijeme, u taverni je bilo živo. Mirror i Ribica sklanjale su ostatke doručka. Osoblje je uklanjalo posljedice noćašnjeg okršaja. Pdv se probudila i širom otvorenih očiju gledala oko sebe. “Opet sam propustila zabavu”, tužno pomisli. Pored nje je i dalje sjedio moonlight. Okrijepljen doručkom i pogledom na svoju novootkrivenu ljubav, odlučio je malo zasvirati. Nježni zvuci njegove lutnje plutali su na dimu mirrorkine cigare. Tako se, naime, zvao čudni zamotuljak koji je mirror zapalila na jednom kraju, a drugi prinosila ustima i udisala dim koji je potom ispuhivala. Na pitanja otkud joj to samo se neodređeno smješkala. Bilo je nečeg u tom dimu što ju je smirivalo i uveseljavalo. Ponekad bi joj se činilo da na susjedovom krovu vidi zmajeve, ali nije im pridavala puno pažnje. Grad je bio pun plemenitih vitezova i sigurno bi se našao neki odvažan koji bi potjerao napasnike.
“Brže, brže”, veselo je požurivala kuhare. Kad knez časti, ima posla za sve. Još jedan vol se vrtio na ražnju, kokoši je tek trebalo pohvatati i zaklati, samo je kiselog kupusa bilo dovoljno za tri dana veselja.

ZGabriel
26-09-2012, 22:32
Knez Inkvizitor vratio se u svoj dvor i našao još veću gužvu nego u taverni. Posvuda se moglo vidjeti razbacanih tkanina, krojači su popravljali zastore, produbljivali dekoltee, posluga je glancala srebrninu (doduše, najfiniji komadi ostali su zaključani u ostavi...s kraljevom svitom nikad se ne zna), piljari su u košarama donosili voće i cvijeće. Pripreme za bal bile su kaotične kao i uvijek. Odnekud je začuo sirenski pjev. Njegova nevjesta, sirena Sandra, pustila je glas. Slušao je njenu pjesmu i čuo šum valova i krik galebova koji su ga dozivali. Poželio je skočiti u more i zaboraviti stvarni svijet. U jednom kutku mozga čuo je i glas svog brata, kapetana straže, ali ga je ušutkao i nastavio sanjariti. Okrenuo se na peti i, zaboravljajući na umor i svoje kneževske obveze, pohitao prema obali. Pronašao je mjesto na kojem je neki dan susreo sagitariusa i bez razmišljanja se bacio u zapjenjenu vodu. Ah! da je barem dopustio bratovom glasu da dopre do njega! Zaronio je i struja ga je povukla za sobom.
Plivao je tako, ne zna ni sam koliko dugo ni u kojem smjeru. Zaustavio se tek pred zahrđalim rešetkama. Podvodna tamnica. Tu su čamili sitni džepari, njegovi bivši savjetnici i pokoji Srbin koji se drznuo zatražiti ruku njegove ćere. Kroz rešetke je nazirao njihova stopala i nožne prste između kojih je rasla plivaća koža, sve od dugog boravka pod vodom. „Pravo im budi, nisu ni zaslužili bolje od žabljih kraka“, pomislio je osvetoljubivi knez.
U tom trenutku voda oko njega se uskovitlala i nekoliko ruku ga je povuklo prema dnu. U polumraku ispod površine vode nazirao je obrise tijela, polu-riba, polu-žena. Mozak mu se učas razbistrio. Sirene su ga pokušavale odvući u svoj podvodni grad. Ali zašto??? Ta bio je oženjen jednom od njih...Je li se Majka mora željela osvetiti zbog zagađenja zaljeva? Ili je onaj podlac kralj skovao urotu da ga se riješi i prisili Stilianu na brak? Otimao se dok su se sirene migoljile oko njega. Pomislio je da će mu uskoro ponestati zraka i da će se ugušiti. Zar da tako skonča naš junak, hrabri ratnik, ljubimac žena i sposobni upravitelj kneževine? Ali sudbina mu je namijenila drugi put. Knez je osjetio da i dalje normalno diše, iako je u plućima imao malo vode. Spasile su ga škrge. Suspregnuo je svoj viteški poriv - ipak su sirene bile samo napola žene – i oslobodio se ne birajući udarce. Hitro poput ribe isplivao je na površinu i zaplivao prema otočiću.
„Krave glupe morske“, bjesnio je u sebi. Malo je predahnuo i opet zaplivao prema zidinama koje su se nazirale u izmaglici. Doplivao je do obale i ne obazirući se na vlati morske trave koje su mu visile preko ušiju odmarširao prema gradu. Usput mu je sinulo da nema odjeće na sebi. „Moram naći neko pokrivalo za tijelo, inače će cijeli grad brujati da je knez gol“, mozgao je putem. Ugledao je brodić natovaren pošiljkom kiselog kupusa za prekomorsku plovidbu. „Tamo ću sigurno naći par krpica za sebe“. Ali avaj, brodari su pili u obližnjoj birtiji a na brodu bijahu uvezane samo bačve s kupusom. No, knezu se žurilo, a i nije se baš zanimao za modu, pa je pronašao jednu bačvicu, ispraznio je u more i „odjenuo“ se. Dugim koracima zaputio se prema svom dvoru, pridržavajući bačvu objema rukama, ne obazirući se na začuđene poglede trgovaca i modno osviještenih sugrađana.
„Knez Ante viri iz kante!“, doviknu netko. Rekosmo da se radi o bačvici, ali za potrebe rime nazovimo je kantom. Uostalom, ovo je bajka, a ne natjecanje u cijepanju dlaka.
Kako je knez marširao kroz grad, tako se i povik pročuo sve do udaljenih zidina. Ali događaji u našoj priči sustižu jedni druge, pa i prestižu, tako da će ovaj incident brzo biti zaboravljen.

ZGabriel
29-09-2012, 21:15
Kapetan gradske straže, knežev brat caporegime – u narodu poznat kao capo di tutti capi ili jednostavno capo – nestrpljivo je skakao po stepenicama koje su vodile u knežev dvor. Stanje u gradu pogoršavalo se iz sata u sat a kneza niotkud. Grad je bio pun pridošlica iz susjednih kneževina a neki od njih izgledali su manje nego pristojno i prihvatljivo. Nadaleko se znalo da je Verona bogat grad i da se sutra održava dvorski bal kojemu nazoči i kralj Aleksa. Također se znalo i da kralj ubire finu svotu na ime poreza, a ta bi se svota mogla i povećati. U njegovoj sviti bilo je dama nakićenih s toliko dragulja da se njima moglo kupiti omanje selo pod planinom, a ni kralj nije štedio na ukrasima i tkaninama. O krznenim plaštevima da i ne govorimo. Razloga za brigu bilo je previše. A kneza niotkud.
Uto trgom ispred kneževa dvora naiđe sudac u pratnji svoje kćeri Marte. Capovo srce zaigra od sreće a onda siđe u pete. Što ako ga je Marta prepoznala dok se bućkala u jezercu?
Sudac se približio stepenicama i, prepoznavši capu, lagano nakloni glavu na pozdrav. Capo odsutno salutira, ne skidajući pogled s Marte koja ga je samo okrznula pogledom i zamahnuvši kosom, produžila dalje.
„Možda na balu...“, krenu misao u kapetanovoj zbunjenoj glavi, ali je prekide Inkvizitorov dolazak. Capo je zaprepašteno gledao svog brata koji je hodao odjeven u drvenu bačvicu, dok mu je s ušiju u pramenovima visila morska trava.

ZGabriel
29-09-2012, 22:30
„Brate“, započe capo zakoračivši prema knezu, ali ovaj ga zaustavi pokretom ruke. „Samo čas, moram nešto hitno obaviti.“ Požurio je u svoje odaje i zgrabio haljetak prebačen preko herrendienera. Šlape nije ni obuvao. Tako bos odjurio je po mramornim pločicama do kuhinje, u kojoj je Sandra zvonkim glasom izdavala naredbe. Začudo, svi su je savršeno razumjeli. Nije govorila sirenskim jezikom, naime. Izgledala je prekrasno, u srebrnoj haljini od krljušti i s dugom kosom do pola leđa. Graciozno je klizila po uglačanom podu i nadgledala pripreme. No, čarolija je nestala i knez nije ni primijetio kakva ga je ljepotica dočekala doma. Zgrabio je Sandru za kosu i odvukao je do izlaza. Tamo je još uvijek stajao capo, u društvu dvojice stražara. Začuđeno su ih pogledali. Sandra se otimala i repom udarala kneza po nogama. Opet se vratila u svoj polu-riblji oblik. Ali ništa nije pomagalo. „Bacite je u more“, bijesno naredi knez stražarima, koji požuriše da ispune njegovu želju.
Na okolnim prozorima zavjese su se diskretno njihale. Puno je očiju pratilo događaje na dvorskom ulazu, i mnogoj dami ote se uzdah olakšanja. Knez je opet bio slobodan, a nada umira posljednja, zar ne?
Stražari su bez puno muke odnijeli sirenu do morske obale. Kad je vidjela da njen glas više ne djeluje na dvorjane i stražare, prestala se boriti. „la meg hoppe seg”, progovori sirena na svom jeziku i izmigolji se iz stražarskih ruku. Dok su se oni snašli, Sandra je već bila pod vodom. “Natrag na posao”, reče jedan. “Da, još malo pa je smjena gotova, možemo na piće u tavernu.”, doda drugi. “Knez časti”, rekoše uglas i počeše se smijati. Kneževa škrtost bijaše nadaleko poznata.
Sandra je otplivala do svog otočića i tamo zatekla Tanju i sagitariusa. Sagitarius je upravo izronio morsku zvijezdu svojoj ljubljenoj a ona mu je pjevala umilnim glasom. Oboje se začudiše njenoj pojavi. Sandra samo odmahnu rukom na njihova pitanja i opet se baci u more. Morala je javiti novosti kralju Triatlotantikatonu. Pomalo se pribojavala njegove reakcije, jer bi se lako moglo dogoditi da je žrtvuje Majci mora zbog ovog neuspjeha, ali bolje smrt u vodi nego na gradelama...
Kralj Triatlotantikaton nije nimalo bio zadovoljan vijestima. Od bijesa je iščupao tri pramena morske trave koja mu je rasla na bradi. No, ideja o otmici kneza i njegovog poreznog savjetnika od početka bijaše klimava. Treba naći drugi način da se trovanju mora stane na rep. Veronci su bili još kako-tako obzirni, ali prostora za unapređenje uvijek ima.
“Kažeš, sagitarius izgleda veoma zadovoljno? Sviđa mu se polu-morski život? Možda bi se tu nešto dalo smisliti, ali moramo biti brzi, vrijeme istječe.” Kralj je zamišljeno čupkao svoju bradu.
“Možeš ići, i ne petljaj se više s Veroncima. Pokušaj u Baru, na drugoj strani mora. Ili u Splitu.” S tim riječima završilo je Sandrino djelovanje u Veroni. Kratko i ne odviše slatko, iako će se knez ponekad još prisjetiti svog (jedinog) vjenčanja i neodoljivog sirenskog pjeva.

ZGabriel
30-09-2012, 13:00
U taverni je bilo živo kao i inače. To jest, življe nego inače. Gradom se poput gripe u siječnju proširila vijest da knez časti, pa je i mlado i staro, i babe i žabe, nahrupilo mirror u goste. Tovjernarka je zadovoljno trljala ruke. Naručila je još tri vola, a Zlatna ribica zlatnih ruku ukrašavala je švarcvald tortu i voćne kocke. Još od prepada na tavernu, a to bijaše prekjučer, vrzmala se po kuhinji. Njene tri grozne polusestre napale su je na pijanci dok je sjedila s Grunfom u kutu taverne i ona je nekako skupila hrabrost i objavila im da se ne vraća kući. Mirror bijaše meka srca pa ju je primila pod svoj krov dok se mardar ne vrati i ne uredi obiteljske odnose. A i pomoć u kuhinji uvijek je dobrodošla. Promatrala je Ribicu koja se zadubila u svoj posao. “Da, da, zlatne ruke...” U mirrorkinoj glavi polagano se rađala ideja, ali je Stilianin dolazak prekinu usred misli. Našim se junacima to počesto događalo. Kneževa je kćer tražila svoju prijateljicu pdv. A dok je moonlight zabavljao goste, njegova draga je najvjerojatnije bila u blizini. No, pdv ne bijaše u taverni. Nešto se čudno događalo s njom. Čudnije nego inače. Mirror opet kroz glavu prođe priča o uspavanoj ljepotici i proročanstvu koju je načula neki dan, ali Stiliana je već pripovijedala novosti iz dvora (barem one koje nisu bile stroga tajna), pa mirror posveti svoju pažnju – onaj dio koji nije računao dobit – kneževoj kćeri i vijestima.
“...a kralj Aleksa će dobiti štiklom po nosu ako mi se još jednom obrati!”, završavala je Stiliana rečenicu. U ruci je držala namirisano pisamce. Nećemo sad iznositi privatne detalje koji su razbjesnili ionako hirovitu i temperamentnu kneginjicu, ali recimo da je pismo bilo puno kićenih fraza i komplimenata kojima je slatkorječivi kralj pokušavao zadobiti njenu naklonost. Uzalud vam trud, svirači, rekla bi narodna pjesma, jer Stilianino srce kucalo je samo za naočitog patriota. Nije ni sanjala da će slijed skorih događaja ubrzati konačni rasplet. Klupko se počelo odmatati i nije bilo mačke koja bi ga mogla zaustaviti i ponovo zapetljati.

ZGabriel
01-10-2012, 09:57
Kralj Aleksa zadovoljno se smješkao dok je čistio nokte. Stiliana je dobila pisamce, namirisano njegovim omiljenim parfemom s posebnim dodatkom. Dosjetio se u dragocjenu bočicu dodati nekoliko kapi ljubavnog napitka kojim ga je opskrbila čarobnica. Bio je siguran u svoj uspjeh. Odlučio je na sutrašnjem balu i službeno zaprositi kneževu kćer. Računao je da knez neće smjeti odbiti prosidbu pred uzvanicima. A onda će najaviti i povećanje poreza. Treba odnekud platiti i kraljičinu svitu i svilene haljine. A tek čokoladu za buduću vladaricu...
Smišljao je prigodni govor, želeći ostaviti što bolji dojam na svoje podanike, ali u tome su ga ometale njegove dvorske dame koje su stalno ulazile i provjeravale treba li mu štogod dok se odmara poslije objeda.
“Treba mi malo mira da završim govor”, pomisli sad već pomalo iziritirani kralj. “Idem u šetnju. Rekli su da je šuma na rubu grada čarobna. Tamo ću sigurno dobiti inspiraciju.” Obuo je mekane ravne čizme pogodnije za šetnju šumom od uobičajenih polučizmica s polupotpeticom i odšuljao se do stražnjeg dvorišta. Upitao je jednog od stražara za najkraći put do šume i veselo otklipsao. Stražar bijaše nitko drugi doli patriot koji ga je ispratio smrknutim pogledom. “Najedi se ludih gljiva, despote”, poželi patriot u sebi, ni ne sluteći da će mu želja uskoro biti ispunjena.
Dan se bližio kraju, sunce se približavalo horizontu, a naš je kralj veselo poskakivao po travi. Atmosfera u šumi doista bijaše čarobna. Na pamet su mu padale najluđe fraze i konstrukcije za sutrašnji nastup. Tako udubljen u vlastitu genijalnost, nije ni primijetio da je zašao u rezervat srpskog dvoglavog orla i stanište radioaktivnih gljiva. Mahao je prstom po zraku i dotjerivao svoj kraljevski govor, dok se nije spotaknuo. Tek onda primijetio je da ne vidi ni put pred sobom, ni prst pred nosom, a kamoli šumu i drveće; toliko je zadubljen bio. Bio je i umoran. Intelektualni rad zna biti naporan. “Blizu sam gradu, a razbojnika više nema. Uostalom, mi smo kralj, čega da se bojim? Prespavaću pod vedrim nebom.” Noć uistinu bijaše vedra, a zvijezde su pospano žmirkale na tamnom nebu. Aleksa se smjestio ispod najbližeg stabla, ogrnuo plaštem i uskoro utonuo u san. Da je ostao budan još koju minutu, vidio bi zanimljiv prizor na nebu. Tri zvijezde su zaplesale oko mjeseca, zapalile se poput prskalica i pale u more. Ali kralju ranoraniocu promakla je ova nebeska predstava.

No nije promakla Gabrieli koja je sa svog tornja pri sjevernom zidu grada gledala u nebo. “To je to, znači. Vrijeme je.” Zamišljeno se okrenula i otišla u biblioteku.

ZGabriel
01-10-2012, 11:44
Aleksa se probudio rano, kao i svakog jutra. Nešto ga je žuljalo ispod lijevog ramena. Otvorio je oči i vidio šumu oko sebe. Sjetio se prethodne večeri, šetnje i predstojećeg bala. Naslonio se na deblo drveta ispod kojeg je proveo noć. Bio je gladan. Neplanirano je preskočio večeru a tko zna kad će stići do dvora i dvorske blagovaonice.
Sjetio se i svojih izviđačkih dana i kampiranja s engleskim prinčevima. Odlučio je potražiti nešto za doručak. Ubrzo je ispod jednog drveta ugledao vrganje. Nabrao je čitav naramak (u gladi su velike oči) i produžio dalje. Možda nađe i neke jestive biljke pa pripremi pravi kraljevski doručak. Hodajući tako, izbio je na čistinu okruženu starim hrastovima. Mjerkao je trave i birao sastojke za salatu, kad ugleda gnijezdo. Bijaše to gnijezdo endemskog dvoglavog orla, posljednje u šumi, no našeg kralja nije zanimala ni ornitologija ni povijest potlačenih naroda, pa nije znao kakvo čudo prirode i genskih mutacija stoji pred njim. U gnijezdu su stajala dva jaja. “Taman za omlet s gljivama”, zaključi kralj-skaut i pokupi jaja. Odnekud ispod plašta izvukao je tavicu, a iz džepa na satenskim hlačama boje vina sklopivi nožić koji je dobio na dar od švicarskih emisara. Dok si rek’o “čajni kolutić preliven čokoladom”, zapalio je vatricu od suhih grana. Narezao je vrganje i bacio ih na tavu. Ne sluteći kakav se trenutak približio, razbio je endemska jaja i pomiješao ih s gljivama. “Eh, da je još malo kajmaka pri ruci”, pomisli, ali s obzirom na okolnosti bijaše i više nego zadovoljan svojim jutarnjim obrokom.

ZGabriel
04-10-2012, 19:30
Zlaćana silueta približavala se sagitariusovoj kamenoj kolibi. Sam vlasnik sjedio je na udobnom stolcu i krpao mrežu. Uz zaradu od izlova prstaca i poslovnu reviziju, mogao si je priuštiti novu mrežu svaki mjesec. Ni škrt nije bio, ali krpanje mreža bijaše njegov omiljeni hobi. Nakon napornog dana i mučnih pregovora s kraljem podmorja Triatlotantikatonom – koji je prijetio potapanjem Verone ako se zagađivanje njegovog vodenog kraljevstva ne zaustavi - upravo to mu je trebalo. Čaša dobrog crnog vina iz mirrorkinog podruma i šaputanje valova u kasno popodne; i njegova mreža. No svejedno se razveselio kad je opazio tko mu dolazi u posjetu.

“Dobar dan, striče”, pozdravi ga pdv. Ona doista bijaše njegova nećakinja, jedino dijete njegovog mlađeg brata, koji je zajedno sa svojom ženom skončao pod nerazjašnjenim okolnostima dok je pdv bila još mala. Sagitarius je uvijek sumnjao da njihova prerana smrt ima veze s tajanstvenim proročanstvom, ali dokaza nije imao. Sve je ostalo na sumnji.
Odgajao je pdv kao vlastito dijete i naučio je mnogim stvarima koje ni najlukaviji poslovnjaci onog doba nisu znali. Da nije bilo nesretnog toksičnog drača, tko zna kojim bi putem krenula mlada i pametna djeva. Ovako je njen stric diskretno plaćao prenoćište za nju kad bi zaspala na nečijem podu ili polju, nadajući se da će ga sudbina poživjeti još toliko da da doživi kraj prokletstva i vidi svoju dragu nećakinju budnu i prisebnu. Vidjevši pdv kako veselo maše rukama, ponadao se da se taj dan bliži. Otpozdravio je i ponudio pdv da sjedne i natočio joj čašu vina. Izmijenili su novosti iz osobnih života (zadnjih dana pdv je osjećala promjene u ciklusima spavanja što je svakako bilo ohrabrujuće, a njen stric se pohvalio svojom prekrasnom nevjestom), a onda se okrenuli gradskim novostima. Sagitarius je tako saznao za prepad na tavernu i junačku obranu malobrojnih pravovjernih, a pdv za ekološke probleme mora i priobalja. Dotakli su se i političkih pitanja – kraljev boravak u Veroni svakako je bio tema za razgovor – a onda je pdv, iznenadivši samu sebe, a strica još više, upitala za proročanstvo.

“Možda je došao čas da čuješ cijelu priču, dijete moje”, odgovori razgaljeni sagitarius i ispripovijedi pdv sve što je znao. Ona ga je slušala širom otvorenih očiju – bijahu to prekrasne tamne oči, vesele i mudre istovremeno – i pitala se kako će se sve to završiti. Priča nije imala smisla. Uspavana ljepotica, endemske ptice, čudna glazba...čudna priča, doista.

Dok su oni tako raspravljali, spustila se noć. Pdv reče da je vrijeme da krene kući. Noćas će prespavati u svom krevetu, što joj se nije često događalo. Sagitarius joj ponudi prijevoz do obale – bijaše to desetak minuta ugodne vožnje brodicom u vedroj veronskoj noći. Mjesec je mirno plovio nebom, ne mareći za zemaljske priče, i srebrnastom svjetlošću obasjavao naše junake. Kad je pdv iskočila na obalu, dogodi se nešto neobično. Mjesečeva svjetlost se pojača, i oboje pogledaše u njegovom smjeru. Ugledaše tri zvijezde koje zaplesaše oko Zemljinog vjernog pratitelja i obrušiše se u more, ostavljajući za sobom trag svjetlosti. Sagitarius ozbiljno pogleda pdv i reče: “zapamti što sam ti večeras ispričao. Ovo je prvi znak. Kad se pojave sva tri, proročanstvo će se obistiniti. Budi spremna.”
Pdv samo klimnu glavom i odskakuta doma.

ZGabriel
04-10-2012, 22:28
Na vratima njene kućice u cvijeću (kad nije spavala, pdv je uzgajala najmirisnije cvijeće u kneževini) dočekala ju je mala paučja kolonija i dva pisma. Jedno bijaše pozivnica za svečani bal (maslo njenog strica, jamačno), a drugo porukica od njene prije Stiliane, koja je nestrpljivom rukom nažvrljala par riječi na papiru u koji se inače zamatala slanina u taverni. Ništa čudno, Stiliana se iz taverne u kojoj nije našla prijateljicu zaputila ravno njenoj kući. A napisala je samo ovo: „stižem na čaj i kekse ujutro u 9. Budi budna.“

Bilo je još dosta rano i nekim čudom nije joj se spavalo, ali pdv se odluči na rani počinak, pa makar brojala jednoroge žmireći do jutra. No ubrzo je zaspala i sanjala čudan san. Stajala je na stijeni i gledala uskovitlano more, kad odnekud doletje dvoglavi orao i ponese je prema šumi. No, na rubu šume stajaše vilenjak vitkog stasa i tamne kose koji ustrijeli orla dvjema strijelama. Dok je padala u vilenjakovo naručje, iz daljine se čuo zvon starih zvona. Uto se pdv prenu, a zvonjava se pretvori u kucanje na vratima. Stiliana je stigla na čaj. Dvije prijateljice padoše u zagrljaj i izljubiše se. Dok se voda za čaj grijala, pdv se obukla i postavila stol.
Zbog njene nesretne bolesti, nitko ne bi očekivao posebno gostoprimstvo u njenom domu, ali Stiliana se pobrinula da se na stolu nađu najfinija peciva i keksi, a mirror joj je spremila i fin komad doboš torte i tri princes krafne.

Pdv je upravo prepričavala svoj san Stilki, kad se iz grada začuše zvona. „Zvona s južnog tornja“, povikaše uglas. Jer iako bijahu mlade, obje bijahu podučene iz povijesti, matematike i botanike, iako nisu svime jednako vladale. Pdv nastavi pričati o svom razgovoru sa stricem. Puno toga joj još nije bilo jasno, ali uzmaka više nije bilo. Svi su bili zapleteni u proročanstvo kao u sagitariusovu mrežu.

„Lutnja“, reče Stiliana zamišljeno kad je pdv završila priču. Pogledaše se bez riječi. Pdv uze još malo torte. Zbog neredovitog spavanja nije redovito ni jela pa joj se apetit otvorio. Bio je red na Stilianu da ispriča svoj dio. Ona ispriča na brzinu o svojim planovima, i, okuražena znakovima s neba, odluči odmah porazgovarati s ocem.

„Večeras ćeš upoznati mog dragog“, reče na odlasku. „On i Grunf su počasna straža na ulazu u balsku dvoranu. Šteta što i Ribica neće biti s nama.“, doda tužno.

ZGabriel
05-10-2012, 14:49
Gabriela se zaputila u knežev dvor ranije nego inače. Nosila je dodatak piću za večerašnji bal i važne vijesti. Stražari je nisu zaustavljali. U prolazu je čula kako pričaju o zvijezdama padalicama i neobično mirnom jutru. Nisu ni slutili da opisuju zatišje pred buru, premda se more bezbrižno ljeskalo na jutarnjem suncu i ništa nije nagovještavalo promjenu. Knez je upravo završavao doručak kad je čarobnica ušla u blagovaonicu, glasno zalupivši vratima. Inkvizitor poskoči na svom baršunom presvučenom stolcu. “Ova žena uvijek dolazi s treskom”, pomisli neraspoloženo. Po oštrini njenih koraka naslutio je da nije došla na šalicu tople čokolade.

“Kneže, vrijeme je da otpečatiš tajni pretinac i pročitaš pisma”, poče bez uvijanja.

“Dobro jutro i tebi, vještice”, promrsi knez. Otkud je samo znala za tajni pretinac? pitao se.

“Znakovi su se pojavili sinoć, nedostaje još samo zadnja potvrda”, nastavi Gabriela, praveći se da nije čula pozdrav.
“Nadam se da si spreman izvršiti svoju dužnost”, doda nehajno. Sjela je pored njega i ne čekajući poziv, poslužila se vrućim pecivom.

“Jesam. Nego, nisi li nešto propustila? Zar postoji nešto što ne znaš unaprijed?”, odgovori knez hladno.

“Postoji. Ne znam koju haljinu ću odjenuti večeras.”

Dok je ona izgovarala zadnje riječi, oglasiše se zvona na južnom tornju. Zvona koja su najavljivala dramatične događaje i rijetko su se čula u novijoj povijesti kneževine. U tom je istom času nadobudni kralj Aleksa razbio zadnja jaja iz zadnjeg gnijezda srpskog dvoglavog orla i, osim prekršaja kažnjivog po Ukazu o zaštiti ugroženih vrsta, pokrenuo lavinu događaja u Veroni. Čarobnica pogleda kneza ispod trepavica i posegnu za drugim pecivom. “Eto ti sad”, pomisli ne bez zlobe. Zvona su potvrdila njena predviđanja.

U sobu utrčaše kneževi osobni čuvari. “Kneže, zvona s južnog tornja...” Ali knez ih ušutka pokretom ruke.

“Sve je u najboljem redu. Pustite me da doručkujem na miru.”

Čuvari se povukoše pogledavajući jedan drugog zbunjeno. Knez je bio potpuno miran.

Kad se Gabriela obračunala i s trećim pecivom, knez ustade i krenu u svoje privatne odaje. Gabriela ga je pratila u stopu. U ruci je nosila šalicu tople čokolade. Prišao je ormaru u kutu sobe i iz donje ladice izvukao ključić na svilenoj vrpci. Otvorio je tajni pretinac sakriven iza svog portreta i iz njega izvadio dva smotka papirusa. Gabriela se udobno smjestila u jedan od naslonjača.

Knez je stajao nasred odaje i čitao prvo pismo. A evo šta je pisalo u njemu:



Kad tri zvijezde zagrle mjesec





I ugase se u noćnom moru





Poslušaj zvona s južnog tornja.





Kad dvoglavi orao napusti gnijezdo





I tvoje ostat će prazno.





Drugi će vladat’ strijelom i stihom.




Knez je naglas pročitao napisano i zamislio se. Prvi dio proročanstva bio mu je poznat, znakovi su se pojavili. Ali orao? Gnijezdo? Strijela i stih? Ništa nije razumio.

“Pročitaj drugo pismo”, začu se iz naslonjača.

Inkvizitor otvori i drugo pismo i pročita ga. Stajao je dugo s papirusom u ruci i šutio.

“Znala si cijelo vrijeme?”, progovori konačno.

“Naravno. Zar misliš da bi me tvoji zlatnici zadržali duže od dva dana da nije nje?”

“Ali kako ću joj reći? Nakon svih ovih godina?”

“Bez brige, Stiliana je pametna i ozbiljna djevojka, premda ne izgleda uvijek tako. Shvatit će. Ali dosta priče o mojoj kćeri, što ćemo s tvojim nasljednikom?”

Inkvizitor je šutio.

“Znam da postoji i treće pismo i da si ga davno pročitao. Naizgled, izbor i nije najbolji, ali nije naše da sudimo o tome. Ponekad moramo prihvatiti stvari takve kakve jesu. Jer mi možemo biti samo potpora.”

Knez je i dalje šutio.

“Možda je najbolje da sačekamo da prođe dvorski bal, i onda objaviš novosti puku. Danas će biti i previše uzbuđenja za sve.”

Čarobnica bi tako razmišljala naglas do prekosutra, da u sobu nije ušla Stiliana. Sumnjala je u kraljeve časne namjere i odlučila je pobjeći s patriotom. Ipak nije mogla tek tako napustiti oca kojeg je obožavala unatoč njegovoj prijekoj naravi. Još se jasno sjećala šiba i utrnulih dlanova nakon kazni koje je zaradila u djetinjstvu. A ponekad je i štap radio.
Pomalo nesigurno prišla je ocu i obratila mu se umiljatim glasom:

“Oče...tajo...imam vijesti za tebe. Možda ti se neće svidjeti.” Grlo joj se steglo.

“I ja imam vijesti za tebe, ćero. Možda ti se neće svidjeti.”, pruži joj knez papirus.

Stiliana uze pismo u ruke. Osmijeh joj se zaledio dok ga je čitala. A onda se počela smijati i plesati oko zbunjenog kneza.
“Pa to je divno, sve će dobro završiti!”, Stiliana zagrli oca (poočima, ako ćemo pravo) i zvučno ga poljubi u obraz. Bila je slobodna. Slobodna da odbije kralja i slobodna da ode s patriotom u nepoznatom smjeru.

Gabriela ju je gledala podignutih obrva. “Moja krv”, pomisli, ne bez ponosa. “Uvijek gleda unaprijed.” Nakon onog fatalnog susreta u njenom tornju, pitala se kad će Stiliana i patriot nestati i kako njihov nestanak objasniti knezu i kralju. Jedna briga manje.

Naglas je rekla samo: “Potražimo kralja. Njegova uloga u ovoj priči nije nevažna.”

ZGabriel
05-10-2012, 16:25
Zvonjava s južnog tornja nije prestajala. Stanovnici i gosti, kako pozvani, tako i nepozvani, pitali su se čemu tolika buka? Gradski stražari obilazili su trgove i zabrinutim sugrađanima objašnjavali da nema razloga za brigu. Knez će se sutra popodne obratiti puku ispod Mosta uzdaha i sve objasniti. Ne treba ometati pripreme za večerašnji velebni bal. Knez se ispričava zbog zvučnog zagađenja.

Zapovjednik gradske straže, knežev brat capo, poslan je u sučevu kuću s posebnim zadatkom. Vremena je bilo malo, a posla puno. Sudac je znao sve o proročanstvu, kao i njegovi prethodnici. Trebalo je pripremiti dokumente kako bi sve bilo po zakonu i propisanim pravilima. Capo se oštrim korakom zaputio prema sučevoj kući, nadajući se da mu koljena neće zaklecati i odati ga. Znao je da u ovo vrijeme Marta odlazi u šetnju i da je susret s njom neizbježan. Srce mu je zatreperilo pri pomisli na nju. Popravio je ovratnik i maramu s neobičnim uzorkom pletera vezanu oko vrata. Odlučno je pokucao na vrata. Na muci se poznaju junaci a on od opasnosti nikad nije bježao.

ZGabriel
08-10-2012, 12:47
U taverni veselje ne prestaje. Vino teče u potocima, u zraku se miješaju mirisi pečenja, kolača i kiselog kupusa, a mirror po običaju nadgleda situaciju i zadovoljno trlja ruke. S vremena na vrijeme pogled joj odluta do Ribice koja vrijedno radi sve što joj se kaže. Iako radi s osmijehom na licu, mirror vidi da nije odveć vesela. A kako bi i bila, kad je njen dragi Grunf počasni stražar na balu, i ne može biti s njom večeras. Znala je da se njene polusestre spremaju za bal i da će je pustiti na miru barem danas. Mirror je lijepo postupala s njom i Ribica bijaše zadovoljna. Samo kad bi večeras...uto joj priđe gazdarica i poče bez okolišanja: “Ribice, večeras si slobodna.” I lukavo namignu.
Ribica ju je gledala zbunjeno. Mirror iz džepa izvuče malu omotnicu s grbom kneževine i tutnu je u ruke Ribici. Ona je pak i bez pitanja znala što je unutra. Najdragocjeniji papirić ovih dana našao se u njenim rukama. “Ne volim ples, a ovdje ionako ima previše posla”, produži mirror, kao da se radi o nedjeljnom plesu na obali, a ne velebnom dvorskom balu.

“Ali...ali...nemam ni haljinu”, jedva nekako promuca još uvijek zbunjena djevojka. Mogućnost da iznutra vidi dvor i sudjeluje na plesu ispunjavala ju je oduševljenjem i užasom istovremeno.

“Imam ja jednu koju nikad ne nosim”, reče mirror. “Mislim da će ti pristajati.”

Mirror ode s Ribicom do svog stana na drugom katu iznad taverne i iz ormara izvuče jednostavnu plavu haljinu ukrašenu finom čipkom i perjem modrovrane.
“Lijepo ti ide uz oči”, zaključi zadovoljna gostioničarka i iz neke kutije izvuče dodatke – svilene rukavice, kopču za kosu, broš u obliku buketića različaka i lagane plesne papučice.
“Evo, sve je tu. Uživaj večeras”, zaključi mirror ovu dirljivu scenu i ostavi Ribicu na stubištu, dok je ona otperjala natrag u tavernu.

A u tavernu su pristigli novi gosti, prekomorski susjedi. Mirror im poželje dobrodošlicu i smjesti ih za dva stola blizu vatre. Stari trik kako bi se gosti brzo ugrijali i više pili. Među pridošlicama mirror posebno zape za oko nježna, pomalo sramežljiva plavuša. U razgovoru koji je uslijedio saznala je da je djevojka došla u posjet rodbini iz istočnog dijela kraljevstva. Gazdarica im još jednom poželje ugodan boravak i vrati se u kuhinju da provjeri situaciju.

ZGabriel
08-10-2012, 13:00
Aleksa je izdaleka čuo zvona. “Sigurno mene traže”, pomislio je s osmijehom. Osjećao se sjajno. Nakon doručka u prirodi i lagane šetnje, bio je spreman i za užinu iz kneževe kuhinje. Već je smišljao kako će knezu i svojoj sviti prepričavati svoje dogodovštine i pohvaliti se vještinama preživljavanja u divljini. Samouvjereno je koračao gradskim ulicama, ne obraćajući pažnju na prosti puk koji mu se klanjao i sklanjao s puta. Ušao je u knežev dvor i zaputio se ravno u blagovaonicu. Začudio se kad je za stolom ugledao kneza, čarobnicu i Stilianu. Ni traga od posluge i dvorjana. Prišao je Stiliani, i uz duboki naklon poljubio joj ruku. Ona je istrgla svoju ruku iz njegove, skočila od stola i izašla. Aleksa ju je ispratio pogledom, i dalje se smješkajući. “Ni ne slutiš kakvo ti iznenađenje spremam, goropadnice mala”, mislio je.

“Kralju, jeste li dobro? Tražimo Vas cijelo jutro.”, progovori knez.

“Dobro sam, sjajno čak”, odgovori Aleksa sjedajući za stol.

Gabrieli se učinilo da kralj svjetluca, pa reče samo “Tako i izgledate.” uz neodređeni osmijeh.

“Izgubio sam se u šumi, pa sam odlučio da prespavam na otvorenom i podsetim se detinjstva”, poče priču kralj, dok su se čarobnica i knez samo šutke pogledali. Kad je kralj spomenuo svoj doručak i omlet s gljivama, knez skoči sa stolice. Stolica zaškipi na mramornom podu.

“U taj dio šume pristup je zabranjen po Ukazu”, započe knez bijesno. Zapravo je samo glumio bijes jer je upravo smislio način kako da se otarasi kralja za sva vremena.

Kralj Aleksa nije volio bijesne sugovornike, naročito kad su bili jači od njega i kad im je bio gost. A ovome je i kćerku namjeravao uzeti lukavstvom. Zato je zaključio da je najbolje da se posluži svojom diplomatskom vještinom na koju je bio tako ponosan.

“Znam, kneže, moj pradeda je pisao taj zakon, želeći da zaštiti naš grb. I poznato mi je takođe da se prestupi i nepoštovanje Ukaza najoštrije kažnjavaju. Spreman sam da platim odštetu koju odredite.” Znajući za kneževu škrtost, kralj se nadao da će ga udobrovoljiti pristojnom sumom novca koju bi ionako namakao novim porezom.
Nadao se i da će mu ipak ostati dovoljno za najnoviju kolekciju svilenih čakšira i šešira s perjem egzotičnih ptica.

“Kralju, Vi niste samo prekršili Ukaz ulaskom u zabranjeno područje. Ubili ste zadnje od svoje vrste. Točnije, smazali ste ih za doručak.” Dio o radioaktivnim vrganjima knez je prešutio. “Jedina kazna za to je smrtna.”

Kralj Aleksa razrogači oči. Odjednom mu njegov poduhvat nije izgledao tako fenomenalan i briljantan. Ostao je bez riječi, a govorniku poput njega to se nikad ne događa.

“Ali svjestan sam posljedica koje bi izvršenje kazne imalo na ugled kraljevine, kao i opasnosti za kneževinu. Nudim Vam džentlmenski dogovor. Potpisat ćete jedan dokument i više nikad nećemo spominjati ovaj nemili događaj.”
Aleksa je možda bio lukavi diplomat, ali ni Inkvizitor nije zaostajao. Objavljivanjem proročanstva njegova je budućnost kretala u neočekivanom smjeru a on je htio da ga pamte po nečemu velikom. Kralj mu je dao priliku. A večerašnji svečani bal pozornicu.

Aleksa je malo došao k sebi i prozborio je izmijenjenim glasom: “Naravno, kneže, znate da sam uvek za saradnju i negovanje dobrih odnosa.” U sebi se pitao kako da se što prije izvuče odavde i spasi čast. Uzdao se u diskreciju prisutnih.

“Molim Vas da sačekate dok ja donesem papire i tintu, a Vi se za to vrijeme okrijepite. Gabriela je pripremila poseban napitak za posebne goste.” Kneževe ljutnje je nestalo i veselo je namignuo Aleksi.

ZGabriel
11-10-2012, 21:18
Kad je Stiliana odjurila, pdv se ogleda po kuhinji...prst prašine na namještaju, paučina u kutovima prozora...a ona je tako jako voljela urednost. I rub haljine joj je bio prljav. “Ah, mirisna kupka je sve što mi treba!”, pomisli. “Miris lavande i divljih ruža, a onda ću vidjeti što ću dalje sa svojom budnošću.”

Sat vremena i mala poplava kasnije, probuđena ljepotica vrzmala se ispred ogromnog ormara. Dosad smo je viđali u žutoj haljini, ali ne daj se zavarati, štovani štioče. Nije naša pdv ni prljava ni sirota, ona samo voli žutu boju. Ormar bijaše pun žutih haljina, dovoljno da posrami polje suncokreta u punom cvatu. I svileni ogrtač u koji se zamotala bijaše blještav poput podnevnog sunca u srpnju. Niz leđa joj je padala kosa u slapovima a oči pune čara poput neke stare, neispričane priče. No, stvarni život ipak je puno jednostavniji i ona se odluči za dnevnu haljinu koja je neće ometati u poslu. A posao bijaše prozaičan, iako mu se ona beskrajno veselila.

“Pripremit ću si pravi domaći ručak, kakav nisam odavno okusila.”

Rečeno, učinjeno. Uskoro se u kuhinji sve prašilo; najprije od prašine koju je uredna pdv pobrisala s radnih površina, a onda od brašna koje je u oblačcima lebdilo iznad njenih vrijednih ruku. Njen brižni stric sagitarius dobro ju je podučio matematici i ekonomiji, ali njena prva ljubav ostala je kuhinja i ugodan dom. I premda ju je nepredvidiva bolest ograničavala tolike godine, nije zaboravila ništa od onoga što je naučila uz obiteljsku kuharicu. Hrpa brašna pod njenim rukama najprije se pretvorila u pravilnu kuglu, a onda su je njeni vješti prsti razvukli u tanke listove tijesta. U ostavi je našla skromne zalihe – nešto brašna, krumpira, dvije glavice luka, sok od rajčice i vrećicu osušenih začina. Za odlazak na tržnicu nije bilo vremena, pa je improvizirala. Uskoro se na vatrici kuhala juha od rajčice, a u pećnici pekla krumpiruša.

ZGabriel
12-10-2012, 01:51
Moonlight je cijelo jutro veselo svirao na svojoj lutnji. Što su veseliji bili zvuci njegova glazbala, to je mirror brže donosila boce i pladnjeve pune delicija iz svoje kuhinje. Zlatna ribica je u kuhinji ukrašavala torte i kolače. Taverna je bila puna gostiju. Žamor glasova i zveckanje čaša ispunjavali su zrak.
Otprilike u vrijeme ručka, moonlight prestade sa svirkom. Mirror ga je samo gledala dok je izlazio iz taverne. Njegova je glazba opčinjavala posjetitelje ali sad je na djelu bilo nešto puno važnije. Znala je to naša draga tovjernarka, zato ga je pustila da ide za svojom sudbinom. A naš je putujući glazbenik krenuo jedinim pravim putem - kud ga srce vodi. Uskoro se našao pred pedevušinim vratima. S krova se spuštala divlja ruža penjačica i pozdravljala ga svojim mirisom. Iz kuhinje je dopirao drugi miris i moonlight poželi zauvijek zadržati taj trenutak u svom sjećanju. “Tu je moj dom”, pomisli prije nego je pokucao na vrata.

ZGabriel
12-10-2012, 19:50
Ne znajući ni sama zašto, pdv je postavljala stol za dvoje. Nikoga nije očekivala na ručku, cijeli grad se spremao za bal. Oni s pozivnicom pregledavali su svečanu odjeću i vlasulje, te laštili cipele; oni bez pozivnice tugu će utopiti u vinu iz mirrorkinog podruma. Moonlight je svirao u taverni i do večeras ga neće vidjeti. A onda će vidjeti...pdv uzdahnu i zapali svijeću na stolu. Uto se začu kucanje na vratima.

“Evo mi gosta, tkogod bio”, pdv skide pregaču (žutu, naravno) i prebaci je preko stolice. Na vratima stajaše moonlight. Pdv širom otvori vrata i propusti ga u kuću. Suspregla je želju da mu se baci oko vrata. Znatiželjni susjedi cijeli dan su virkali kroz prozore, a starije gospođe naglo otkrile da imaju vrtove i terase s pogledom na pedevušin dom. Svako malo netko bi čupnuo neku vlat trave ili zalio davno osušeni cvijet.

Moonlight zakorači u kuću koju je ispunjavao miris hrane. Na ukusno postavljenom stolu gorjela je svijeća. “Ovo sam tražio cijeli život”, pomisli on i široko se osmijehnu. Da ga netko dočeka s toplim osmijehom i toplom juhom na stolu kad umoran dođe doma. Ni slutio nije da će uskoro dobiti još puno više od toga...

Kako su pdv i moonlight još pri prvom susretu utvrdili međusobnu medicinsku kompatibilnost, mogli su dalje produbljivati poznanstvo uz ručak. Plamičak svijeće veselo je lelujao na stolu između njih. Nadareni glazbenik pričao je o svojim putovanjima i inspiraciji koju je crpio iz različitih izvora. Stigao je čak i do Japana, gdje je pisao rengu s najvećim japanskim majstorom Masaruom. Pdv ga je zainteresirano slušala. Nije samo njegova glazba bila očaravajuća, bilo je nešto u glasu i pojavi, a i šiljatim ušima koje su izvirivale ispod kratke ravne kose.
Kad su završili ručak, pdv predloži da se premjeste na ugodni kauč koji je zauzimao drugu polovicu sobe. Moonlight je uze za ruku i zaustavi u pola koraka. Oboje su zašutjeli i tko zna bi li sljedeća scena prošla cenzuru. Ali na vratima se začu kucanje, prvo tiho, a onda glasno i nestrpljivo. Nije im preostalo ništa drugo nego da otvore i puste Gabrijelu u kuću. Ona odmaršira do kauča i strovali se u njega bez riječi. Nakon par trenutaka poče ljutiti monolog. Brzo je pričala i zaljubljeni par razabrao je tek nekoliko riječi – puno posla, glupi suradnici, sve moram sama, malo vremena. Kad je oluja prošla i čarobnica se smirila, ponudiše je limunadom da povrati glas. Ona iskapi ponuđeno piće (vidjelo se da je vježbala na jačim napitcima) i sad već smireno objasni domaćici i njenom najdražem gostu svrhu svog naglog dolaska.
I pdv i moonlight već su znali cijelu priču, pa je nećemo iznositi ovdje, jedino ih datum iznenadi. Malo im je poremetio kratkoročne planove. Gabrijela im ukratko objasni što se sprema i naglasi da su sljedeća dva dana presudna. Procedura je već pokrenuta i treba još samo utvrditi detalje. No svakako je bitno da su svi upleteni na okupu.

“Ali ja večeras zabavljam goste na balu”, usprotivi se moonlight. “Ja moram...”

“Raditi ono što ti se kaže, barde mladi”, završi čarobnica njegovu rečenicu.
“Ti si svoje odsvirao”, namignu ona značajno. “Mijenjaš posao.”

Onda se okrenu pdv. “Žao mi je što ti moram ukrasti društvo, ali moonlight ide sa mnom kod suca. Neodogodiva stvar, znaš i sama.”

Pdv se na trenutak učini da zbilja čuje žaljenje u njenom glasu, ali taj trenutak brzo prođe. Gabrijela i moonlight odoše, a njoj ne preosta ništa drugo nego da se vrati u kuhinju i pospremi stol. Ah, valjda će večeras ukrasti jedan ples sa svojim dragim.

ZGabriel
13-10-2012, 23:05
Sastanak u sučevoj kući bio je kratak i uspješan. Kad su svjedoci utvrdili činjenice, a tinta na dokumentima se osušila, svi nazočni s oduševljenjem prihvatiše sučev poziv na terasu, gdje ih je čekao čaj u pet. U finim porculanskim šalicama hladio se ukusni napitak, a sučeva domaćica nije štedila ni na keksima i suhim kolačima. Gosti su veselo ćaskali i tamanili kolačiće. Nakon tog kratkog ali zasluženog predaha, čarobnica ustade prva i napomenu da svečani bal započinje za manje od tri sata. Svi se složiše da je vrijeme za preodijevanje, premda nerado. Kao i svaki sudac, tako je i ovaj naš živio luksuzno, što su gosti zavaljeni u meke fotelje potpuno odobravali. Da nije bilo bala još bi malo uživali u sučevom gostoprimstvu i svilenim jastucima. No, ipak se svi oprostiše od domaćina i krenuše k izlazu. Skoro svi, jer knez i njegov brat zaostadoše par koraka. Capo je na brzinu podnio izvještaj sucu i zamolio ga da ovih dana zaposli još gradskih stražara. Možda je slučajnost, ali u gradu je bilo više stranaca nego inače, a većina nije izgledala kao da su im sve ovce na broju. Naš kapetan revno je obavljao svoj posao – osim kad bi ga neočekivani susret s Martom izbacio iz stroja – jer sigurnost kneževine bijaše mu na prvom mjestu.

knez je sucu ukratko iznio sadržaj svog govora koji je planiran za dan poslije bala. spomenuo je i razgovor s kraljem i povlastice na koje je prisilio iznenađenog gosta. nadao se da će dobre vijesti umiriti građane Verone, ali i on zamoli suca da po hitnom postupku pošalje više čuvara na ulice. sigurno je samo ono što je osigurano.

ZGabriel
14-10-2012, 01:43
Kako se bližila večer, tako je uzbuđenje u gradu raslo. Sretni posjednici pozivnice za bal popravljali su zadnje detalje na toaletama i vlasuljama. U njihovim domovima vladala je blagdanska atmosfera. Prozori bijahu širom otvoreni a kuće je obavijao miris skupih parfema. Oni manje sretni zatvorili su prozore i navukli zastore. Za utjehu, spremali su se za odlazak u tavernu i alternativni bal. Znali su da će ih zabavljati najveća zvijezda Verone i šire okolice, putujući bard moonlight. No, i tu ih je čekalo iznenađenje, pa i razočarenje. Vrativši se od suca, moonlight je okačio lutnju o klin i spremao se za dvorski bal. Večeras će njega zabavljati drugi. A onda...tko zna. Zapisano je u zvijezdama.


Knez i njegov brat šutke su se vraćali u dvor. Sudac je uvažio njihove želje i naizgled sve bijaše u redu. Neizgovorena pitanja lebdjela su u zraku, a ni jedan od njih nije bio voljan započeti razgovor o ozbiljnim stvarima. Kad su bili nadomak dvoru, knez ipak upita: „Brate, crna ili bijela uniforma?“
capo odgovori kao iz topa: „Crna!“ i stvar bijaše riješena. Krenuli su svaki u svoje odaje gdje ih je čekala pripremljena mirisna kupka (poseban događaj u životu pravih muškaraca, priznat ćete) i svježe izglačane svečane odore. Odore bijahu gotovo identične, osim što je kneževa bila malo više nakićena - ipak on bijaše vladar, a i stariji brat. capo je uz to odori dodao osobni pečat, svoju maramu s neobičnim uzorkom pletera. O donjem rublju nećemo ovaj put, diskrecija zajamčena.


I dok su se dečki učas spremili i dotjerali najbolje što su znali, brijanje uključeno, u dvjema ženskim garderobama odvijale su se prave male drame. Pogledajmo najprije što radi pdv. Točnije, što radi kad ne radi naša poduzetna djeva. U ovom trenutku stoji pred svojim ormarom punim žutih haljina i zdvaja.


„Nebesa, nemam što obući! Sve mi je isto!“, što je u njenom slučaju bilo točno. No, u njenom ormaru tu i tamo moglo se naći pokoje iznenađenje i nakon tri runde prebiranja po haljinama, pdv odluči iznenaditi samu sebe i odjenuti haljinu s uzorkom. Kako je ovo po nalogu odozgo pristojna bajka, preko ramena pdv prebaci krznenu stolu istog dezena. Na nogama je imala omiljene crvene cipele, poseban dar iz Pariza.
Dok je raščešljala svoju svilenu kosu i lice ukrasila diskretnom šminkom, stigla je kočija. pdv prpošno odskakuta van i zamoli kočijaša da malo izmijeni putanju i svrati do taverne. Ptičica joj je rekla da Ribica treba prijevoz. Možda to bijaše ista ona ptica čijim je perjem bila ukrašena Ribičina haljina, ali o tome ne osta nikakav zapis. Ono što znamo sigurno je da kočija bijaše narančasta poput bundeve misirke iako je svaka sličnost s drugim bajkama isključena.


Druga drama odvijala se u Gabrijelinom tornju. Taj je toranj nekad sigurno bio kazalište, kad bje ispunjen s toliko glumatanja i preglumljivanja.
„Nebesa, imam previše odjeće! I sve mi je isto!“, zdvajala je čarobnica gledajući svoje crne oprave. „K vrapcu, nisam tolike godine izučavala magiju i eksperimentirala...stvorit ću posebnu toaletu!“ Kroz njene prozore uskoro je šikljao dim a i haljine u raznim bojama, jer nije svaki eksperiment uspio. Na kraju je čarobnica kreirala čarobnu toaletu i odgovarajući plašt. Zadovoljno je provukla prste kroz kosu i protegla vrat. Haljina se obavila oko nje a plašt je uzela sama i kapuljačom sakrila lice.



A Stiliana? Mlada je kneginja drijemala cijelo popodne. Jutrošnji događaji su je poprilično iscrpili. Njena omiljena ljubičasta haljina bila je dodatno ukrašena metalnim pločicama i ona je znala da će zabljesnuti na balu, stoga se nije odveć brinula. Bezbrižno je sanjarila o odlasku kod kozmetičarke sa svojim prijateljicama. Čula je za novu modu premazivanja noktiju šarenim bojama i svakako je to htjela isprobati.

ZGabriel
14-10-2012, 23:40
Štropot kotača nije prestajao. Gosti izvan Verone, a i domaći, pristizali su u dugoj koloni kočija. Gospoda utegnuta u svečane odore, tu i tamo pokoji frak i cilindar, a dame...kakav je to vatromet boja bio. Kakva količina krzna i perja kojekakve zvjeradi i ptica, dovoljno za omanji zoološki vrt. Ili barem cirkus Moire Orfei. Narančasta kočija u kojoj su sjedile pdv i Zlatna ribica lagano se dokotrljala do ulaza. Djevojke iskočiše veselo i pohitaše do vrata. Tamo su goste dočekivali knez i njegova ćera. Stiliana se smješkala i doista je blistala u svojoj ljubičastoj opravi, a kad ugleda prijateljice, osmijeh joj se još više raširi. Uzela je prijateljice ispod ruku i prije nego se knez stigao usprotiviti, odšetala s njima uz kratku ispriku. Na ulazu u glavnu dvoranu stajala je počasna straža. Nitko im se nije smio obraćati, osim njihovog zapovjednika capa, ali Stiliana je motala strica oko malog prsta, pa je smjela prekršiti i ovo pravilo. Stala je ispred patriota i teatralno ga predstavila. Pdv i Ribica zaključiše da je riječ o uistinu nevjerojatno zgodnom i naočitom mladiću, kakvog uostalom njihova prija i zaslužuje. Grunf nije mogao doći sebi od sreće kad je prepoznao Ribicu u plavom. Ponadao se da će tijekom večeri straža biti premještena unutar dvorane, kako bi ju barem mogao gledati, tj. držati na oku mamlaze s kojima će plesati.
No ništa od toga. Odnekud se pojavio capo i upozorio stražare da ne smiju nipošto prekršiti zapovijedi.

Djevojke se maknuše s vrata i razdvojiše. Stiliana je kao domaćica obilazila goste i pozdravljala ih, a pdv i Ribica nađoše miran kutak gdje su nastavile čavrljati. Na njihovo čuđenje, uskoro im se pridružio sagitarius koji je za večeras odložio kaput samotnjaka i sudjelovao u društvenom događaju godine. Pojavila se i Marta sa svojim ocem i uskoro su gospoda raspravljala o poreznoj reformi, a djevojke hvalile haljine jedna drugoj. Dvorana se polako punila gostima, nedostajao je još samo počasni gost, kralj Aleksa. Uto se dvoranom proširi žamor. Marta se pope na prste da vidi preko ramena svog oca. Na ulazu je stajala visoka prilika ogrnuta vatrenocrvenim plaštem. Gabrijela je zakoračila u dvoranu svjesna efekta koji je crvena boja izazvala kod prisutnih. “Kad je bal, nek je maskenbal”, pomisli u sebi čarobnica vjerna crnoj boji. “Večeras skidamo maske.” Odlučila se malo našaliti s gostima, pa je u piće nasula malo seruma istine. Bal još nije službeno otvoren, a ona se već sjajno zabavljala. Mahnula je Stiliani koja je pozdravljala izaslanstva iz susjednih prijateljskih zemalja i pridružila se djevojkama. Sudac i sagitarius je ljubazno pozdraviše, a djevojke su se samo smijuljile. Gabrijela im namignu, i reče samo: “Sad smo na broju”.

Na vratima se pojaviše knez u crnoj i kralj u bijeloj odori. Kralj je odlučio poštovati protokol ovaj put i privremeno izgledati kao državnik od formata.
Kad su se gosti, uz pomoć brojne posluge (a kralj svoje nakinđurene svite), smjestili za stolove, knez ustade i nakašlja se. Svi prisutni u dvorani ušutješe kako bi čuli knežev pozdravni govor. Blagoglagoljivi knez iskoristi opću pažnju i krenu od stoljeća sedmog. Govorio je o svijetloj povijesti kneževine, njenim vladarima, postignućima i vrijednostima. Poneki stariji gost zijevnu neprimjetno, a poneki se uzvrpoljiše na stolicama. Knez je i dalje vezao priču poput velikih goblena koji su krasili zidove dvorane. Na kraju je ipak došao i do kraljeve posjete i s par ljubaznih riječi pozdravio je vladara koji je sjedio lijevo od njega. Gosti se ponadaše da je govorancija gotova i da će konačno dobiti nešto za pojesti, ali knez nastavi:

“Koliko god da mi je drago zbog Vaše posjete, Visosti, moram ovaj pozdravni govor završiti drugom dobrom viješću.” Nije samo kneginjica sumnjala u kraljeve namjere, nego i knez. Zato ga je odlučio preduhitriti i iskoristiti kraljevu privremenu smušenost, izazvanu nesretnim doručkom u šumi i djelovanjem protuotrova kojim ga je napojila čarobnica. Sve uši se naćuliše a jedna dama u zlatnim godinama munu u rebra svog muža koji je zadrijemao pored nje.

“Neobično sam sretan i ponosan što večeras mogu objaviti zaruke svoje kćeri, kneginje Stiliane i odabranika njenog srca patriota.” U dvorani je par trenutaka vladala tišina, a onda čarobnica prva ustade i zapljeska. Ribica i pdv skočiše na noge pa i one zapljeskaše. Stiliana je sjedila između kneza i Gabrijele s osmijehom na usnama.

ZGabriel
23-10-2012, 22:06
Kad se aplauz stišao, knez se još jednom zahvali prisutnima na dolasku i u znak dobrodošlice iskapi čašicu likera od brusnice. Ostali su ga slijedili, ne sluteći da je liker pojačan serumom istine. Uskoro se u dvorani čulo samo zveckanje čaša i kuckanje žlica po tanjurima. Kralj Aleksa je sa zanimanjem gledao srebrninu kojom su njegovi domaćini vješto baratali. Na njegovom dvoru koristilo se drveno posuđe, pa premda bijaše fino izrezbareno i uglačano, nije bilo ni sjena djelima talijanskih majstora. Osim toga, kralj je više volio sjajnu odjeću i modi je posvećivao više vremena nego kuhinji.

“Fino vam izgledaju ti mali trozupci, kapetane”, obrati se kralj capu koji je sjedio njemu slijeva. Capo se vilicom obračunavao s predjelom.

“Najbolje srebro u ovom dijelu svijeta”, promumlja capo između dva zalogaja. “Izrađeno po posebnim uputama i nacrtima naših predaka. Neki čak tvrde da ima magijske kvalitete, ali ja Vam ne vjerujem u bapske priče. Za mene je to fini beštek i ništa više.”

“Hm, beštek”, mozgao je kralj. Odlučio je nabaviti par komada za svoj dvor. “Ali ja ću ga zvati escajg, da ne ispadne da kopiram niže od sebe.” Kralj je polako dolazio k sebi nakon šoka zbog kneginjinih zaruka.
“Uzalud mi put, a i gubici su znatni. Ali mi smo kralj i mi smo tako odlučili. Kao da neko mora saznati da sam ucenjen.” Preko stola je razgledao uzvanice i nadao se da će možda među njima ugledati neku mladu djevojku koja bi pošla za kralja. Njegove uhode već su ga informirale o najviđenijim familijama. Ali avaj! Njihove kćeri bijahu slobodna uma ali zauzeta srca...Sučeva kćer, trgovčeva kćer, revizorova nećaka...kneginjica...Uto mu pogled pade na tri već poprilično ocvale dame. Bile su to Ribičine polusestre, iako to kralj nije znao. Nisu spadale u kategoriju njegovog interesa i sad ih samo letimično pogleda. Učinilo mu se da jednoj od njih iz šljašteće torbice viri boca od šampanjca. No, ne tako mlada dama opazila je kraljev pogled i koketno se nasmiješila, što je još jače istaklo bore oko očiju. Kralj se pristojno nasmiješi a u sebi prokle svoju znatiželju. Sad su sve tri sestre gledale u njega i nešto komentirale ispod glasa. Aleksa odluči da ih nadalje ignorira i posveti se svojim domaćinima. Tako i bi.

Kad je večera privedena kraju, a alkohol veselo kolao venama, gosti pređoše u plesnu dvoranu. Ples su otvorili knez i Stiliana, a kralj i Gabrijela su im se pridružili. Uskoro su sve haljine šuškale u ritmu glazbe. Skoro sve, jer capo je netragom nestao, a Marta osta sjedeći u očevom i sagitariusovom društvu. Gospoda nisu previše marila za ples, a tema za razgovor imali su napretek. Na pola uha je slušala njihovu raspravu o predstojećim reformama i novim zakonima. Vrlo rado bi se uključila, ali pogled joj je stalno bježao prema vratima. Na njima se uskoro pojavi capo u pratnji mirror. Martu nešto štrecnu u grudima. Mirror bijaše odjevena u crnu strogu uniformu sa svilenim čakširama umjesto hlača, a na nogama je nosila ubojite štikle. Kosu je zalizala prema natrag a u ruci joj se dimio tanki zamotuljak od trava. Capo joj reče nešto kratko, a ona se samo nasmiješi. Capo se udalji od nje uz lagani naklon glavom. Marti se krv smrzla. Nije ni sanjala...buljila je i dalje u mirror, dok je otac nije munuo laktom. Pred njom je stajao capo i ispričavao se zbog kašnjenja. Marta nevoljko prihvati njegovu ispruženu ruku i krenu prema sredini dvorane. Krajičkom oka pratila je mirror koja je išla u suprotnom smjeru, prema velikoj terasi. Nije dobro ni čula šta capo govori, pa se ovaj približi još malo i poče joj šaputati na uho. Marta je razumjela samo “sigurnost kneževine” i “naš čovjek” ali ništa joj nije bilo jasno. A u capovom naručju bilo je naporno i razmišljati.

ZGabriel
23-10-2012, 22:08
Mirror se zaputila na terasu da na miru ispuši svoju cigaretu. Okrenula se udesno, s namjerom da sjedne na klupicu ispod japanske trešnje, ali u polumraku razazna obrise zagrljenog para. Nečiji dugi umjetnički prsti crtali su po haljini s uzorkom. “Hmmmm, možda ipak lijevo”, mirror se okrenu na peti i krenu na drugi kraj terase ali i tamo je šuškala svila iako nitko nije plesao. Nečiji naočiti profil bio je zagnjuren u ljubičasto krzno na vitkom ramenu. Gostioničarka slegnu ramenima i vrati se u dvoranu, otpuhujući dim u kolutovima. A u dvorani raspašoj. Čarobnica je izgleda dodala previše čarobnih sastojaka u piće, pa su podvezice sijevale na sve strane. Gosti su pokazivali pravo lice koje je inače bilo prekriveno debelim slojem šminke.

U jednom trenutku kralj se nađe pored Ribičinih polusestara i najstarija ga zgrabi i zaplesa s njim. Kralj se ogledao i nadao da će ugledati poznato lice, ali capo je plesao stisnut uz Martu, a knez i Gabrijela su se polako kretali po podiju, zadubljeni u razgovor. Djevojaka nije bilo u blizini, a članovi njegove svite su se drpali po ćoškovima.
“Otrpiću ovaj ples”, mislio je ojađeni kralj, “a onda bežim odavde.” Kao da mu čita misli, njegova partnerica započe priču o finijim mjestima u gradu i zabavi do jutra. Aleksi se učini da je čuo “piletina”. Odsutno je klimao glavom, ne sluteći kud će ga ova noć odvesti.

ZGabriel
24-10-2012, 21:32
Gostioničarka se kratko zadržala na kneževu dvoru; malo je zaplesala i krenula natrag. Taverna bijaše puna gostiju a ona odsutna, a tako se posao ne radi. Na odlasku susrete dva stranca koji su odsjeli kod nje a bili su kneževi gosti, blam i Trotoar. Krenuli su put taverne pa ih mirror ljubazno poveze u svojoj maloj crnoj kočiji. Kočijaša nije bilo – nije joj ni trebao. Uz pucketanje biča i topot malih brzih konja, te poneko zanašanje u oštrom zavoju, začas su stigli do svog cilja. Dečki su izgledali malo ugruvano, ali mirror ništa nije primijetila. Potapšala je konjiće po grivama i odskakutala u kuhinju. Kako joj je to uspijevalo u čizmama nasađenim na dvije tanke igle, blamu i trotoaru nikad neće biti jasno.
U kuhinji mirror zaključi da je pretoplo, pa skide šinjel. Ispod njega nosila je običnu crnu majicu bez rukava. Preko svilenih čakšira opasala je jednostavnu pregaču, za presvlačenje nije imala volje. Poput gazele je skakutala po taverni. Gosti su sa zanimanjem gledali malu, hitru tovjernarku. Neki su prvi put zamijetili da na desnoj nadlaktici ima neobičnu tetovažu – stilizirano slovo U s crnim krilima na vrhu. “sigurno je članica neke tajne udruge”, šuškali su jedni. “Ili je označena”, govorili su drugi. No, tajna mirrorkine tetovaže nije iz ove priče, pa nećemo dalje o njoj.

Blam i Trotoar kratko su sjedili u taverni. Bez moonlightove glazbe atmosfera nije bila kao inače, i premda to oni nisu znali, jer bijahu prvi put u kneževini, odlučiše upoznati grad na svoju ruku. Krenuli su od kavane do kavane i na kraju učinili junačko djelo, ali o tom po tom.
Vratimo se nakratko u plesnu dvoranu koja je i dalje bila puna. Gabrijela je spasila kralja iz kandži zle polusestre i sad je ona plesala s njim.

“Kralju, kako ste večeras? Kako napreduje potraga?”

“Ah, moja Gabi, mislim da ću se kući vratiti praznih ruku”, odgovori kralj tugaljivo. “u kneževini nisam sretne ruke.”
Gabrijela se malo približi kralju i prošaputa: “Kralju, vjerujte mi, još nije sve gotovo. Nešto mi govori da će Vam se posrećiti, i to još ove noći.”

Kralj ne reče ništa na to. Nije htio uvrijediti čarobnicu, ali njeno proročanstvo nije mu popravilo raspoloženje. Dapače, bilo mu je pomalo dosta svega. Zaboravio je na svoje fine manire (što ćemo pripisati serumu istine) i izjavio da ide na počinak. Naklonio se i napustio ples. Gabrijela slegnu ramenima i krenu po osvježenje. Usput je primijetila da knez stoji u kutu, okružen gradskim damama. Ambiciozne majke pokušavale su knezu utrapiti svoje neugledne kćeri, a one mlađe ne bi imale ništa protiv ni da se same utrape knezu. Gabrijela otpi malo kupinovog vina i reče sebi u bradu: “Još jedna hitna intervencija noćas.” Odmarširala je do kneza i bez puno priče ga odvukla od bijesnih dama. Njoj se nisu usudile proturiječiti iako su je obasipale otrovnim pogledima. Lagano su zaplesali, a čarobnica je pijuckala svoje vino.
Knez se odobrovoljio kad je vidio da je spašen iz okruženja. Čavrljao je s drugim plesačima preko Gabrijelinog ramena. Vidio je kćer koja je plesala sa svojim zaručnikom, ne skidajući osmijeh s lica. U blizini su se vrtjeli i pdv i moonlight. Grunf je u neko doba dobio smjenu pa je nestao s Ribicom, navodno put taverne. Jesu li ih te noći vidjeli tamo, teško je reći. Pamćenje je selektivan proces.

U jednom trenutku knez se obrati čarobnici: “Znaš, Gabrijela, lijepo ti pristaje ta crvena haljina.” Ne obraćajući pažnju na njene podignute obrve (obično prvi znak opasnosti) nastavi: “I da nisi to što jesi, bila bi mi čak i simpatična.” I mrgodnog kneza je ulovio serum pa se smješkao i namigivao.
Čarobnica je kratko šutjela i gledala kneza, a onda se slatko nasmiješi i taj osmijeh preobrazi njeno strogo lice. Izgledala je skoro pa...nježno. “Ah, kneže, da nisi ćelav, imao bi krasnu plavu kosu.” Rekavši to, prasnu u smijeh. Knez ju mrko pogleda. “Otkud samo zna?” A onda se i on poče smijati. Od ove se beštije ništa nije moglo sakriti.Ostali su ih gosti malo čudno pogledali, ali pretvarali su se da ništa ne vide.
“Imamo istog vlasuljara”, reče čarobnica kroz smijeh. Knez je pogleda začuđeno.
“Kratka, crna” odgovori Gabrijela na neizgovoreno pitanje i zatrese crvenim uvojcima. “A malo i eksperimentiram. Posao, znaš.”
“A kad smo kod posla, pošalji nekoga da prati kralja. Mislim da neće još na počinak.” Gabrijeline svevideće oči zapazile su manevar kojim su tri sestre opet spopale Aleksu i pretpostavljala je kud to vodi. Do njenog su tornja vijesti stizale raznim putevima i znala je za navike većine stanovnika Verone. Te su vijesti najčešće bile beskorisne, ali nikad se ne zna...

ZGabriel
25-10-2012, 23:40
djeve bajne u toaletama :pink

pedevušica

http://i1269.photobucket.com/albums/jj587/ZGabriela/pdv-2.png

kneginjica

http://i1269.photobucket.com/albums/jj587/ZGabriela/stili.jpg

Ribica

http://i1269.photobucket.com/albums/jj587/ZGabriela/ribica.jpg

mirrorče

http://i1269.photobucket.com/albums/jj587/ZGabriela/mirror1.jpg



čarobnica

http://i1269.photobucket.com/albums/jj587/ZGabriela/moda/red1.jpg

Marta:

http://i48.tinypic.com/el90mp.jpg

ZGabriel
28-10-2012, 19:32
Kralj Aleksa je zaista namjeravao poći na počinak, ali znamo kud vode dobre namjere...Tri sestre su ga presrele na izlazu iz plesne dvorane i dok se on snašao, vozili su se kočijom u nepoznatom smjeru. Žene su ga ispitivale, kikotale se i pipkale ga. Čak je i slobodoumnom kralju bilo neugodno. Uskoro kočija stade i oni izađoše. Najstarija sestra, ona koja voli šampanjac, pri izlasku ga štipnu. Kralj je razgledao okoliš, ali osim pokojeg svjetla i visoke ograde, nije vidio puno. Sestre su očito dobro poznavale put jer su pohitale u smjeru iz kojeg je dopirao tihi žamor. Skrenuli su u pokrajnju ulicu i Aleksa ugleda dobro osvijetljeno pročelje na kraju ulice. Na krovu je stajala velika ploča i on u polumraku razazna nekoliko slova. H...B...i pri dnu malo sitnije org. kako su se približavali, natpis je postajao jasniji te je kralju uspjelo pročitati ime: Hercegova Birtija – orgulje svaki dan. Zapravo je pisalo “orgije” ali kralj je u brzini krivo pročitao. Kralj se poveseli da bi to zbilja moglo biti neko fino mjesto, čim se nude orguljaški koncerti, i malo se opusti. Kad su ušli unutra, prođe ga veselje. Birtija je izgledala manje nego privlačno, a gosti bijahu...živopisni u najmanju ruku. Zrak je mirisao na jeftina pića a na stolovima se vidjelo da su imali i boljih dana, iako je krčma bila dupkom puna.
Tri sestre su ovdje očito bile rado viđeni gosti, jer im gazda osobno poželje dobrodošlicu i odvede ih do stola. Mjerkao je kralja i u sebi zadovoljno računao zaradu od ovako uglednog gosta. Uskoro im se pridružiše još neki gosti i nove boce su samo stizale na stol. Kralj se zagrcnu ispijajući jeftinu brlju koja je ostalima očito prijala. Zakašljao se i uz ispriku da mora udahnuti malo zraka krenuo prema izlazu. Nadao se da će im nekako umaknuti. Gurao se prema vratima i kad je bio na par koraka od izlaza, neki pripiti grmalj ga očeša ramenom. Kralj se uljudno ispriča i htjede izaći, ali grmalj se okomi na njega. Promuklim glasom ga poče vrijeđati, a iza njegovih leđa prijatelji su ga ohrabrivali. Kralj vidje da je vrag odnio šalu i skoro istrča van. Na vratima se skoro sudari s blamom i Trotoarom, koji ga odmah prepoznaše i pogledaše se u čudu. Grmalj krenu prema izlazu, ali mu se Trotoar ispriječi.
“Nećeš, razbojniče”, povika naš gost junačkih gena ali ga grmalj odgurnu i pojuri za kraljem. Trotoar bijaše pod utjecajem mirrorkinog finog vina pa se zaljulja i izgubi ravnotežu. Prostro se pred ulazom i ostao tako ležati. Preko njega pretrčaše grmaljevi drugovi i tko zna kako bi se kralj proveo da iz mraka ne dojuriše stražari koji su ga pratili po kneževom nalogu. Pijana klapa nije bila dorasla uvježbanim borcima (a bijahu to Goran i Ljuta trava) pa se brzo povukoše u birtiju. Blam je povukao kralja u sjenu, pa kad im se stražari pridružiše, odlučiše da se što prije udalje od ove rupe.
“Idemo kod mirror”, predloži goran, a ostali zadovoljno prihvatiše. Mirrorkina taverna nije bila daleko, ali je njena ulica bila mirnija i sigurnija. U žurbi naši junaci ostaviše Trotoara da leži pored ceste. Knez je kasnije ispravio taj propust i u čast požrtvovnog gosta iz prijateljske zemlje taj dio ulice prozvao njegovim imenom.

ZGabriel
28-10-2012, 20:03
Čim su gradski stražari u blamovoj pratnji doveli kralja u tavernu, mirror pojuri da ih udobno smjesti. Odvela ih je u manju prostoriju i, dok su oni prepričavali neugodnu epizodu, pomogla kralju da se osvježi i povrati od šoka. U rezervi je uvijek imala čarobnog napitka koji kralj zahvalno iskapi. Donijela mu je i svježe izvorske vode u bokalu i mali lavor da umije lice. Kad je došao k sebi, kralj ih poče ispitivati. Morali su mu objasniti kud je zabasao, i tko ga je spasio, i gdje su ga doveli. Mirror vidje da se kralj oporavio, pa predloži da se pridruže ostalim gostima.
“Ovih dana imamo u gostima ljude iz Vašeg kraja, sigurno će im biti drago da Vas upoznaju.”

Kralj prihvati prijedlog pa mirror odvede njega i blama do stola za kojim je sjedila graciozna plavojka. Kad je ugleda, kralj zastade u pola koraka. Bijaše to najljepša djeva na koju mu ikad pade pogled (a bilo ih je poprilično u kolekciji vrckastog kralja) i Aleksa osjeti kako mu srce probode Amorova strelica. Rečeni se bio ugodno smjestio na stropnoj gredi i samo je čekao pravu žrtvu. Vidjevši Aleksin blaženi osmijeh i on se osmijehnu i odleti u nepoznatom smjeru.
Mirror teatralno predstavi kralja i smjesti ga pored plavojke. Blam je sjeo preko puta njih i uključio se u razgovor s ostatkom društva, ali Aleksa nije više obraćao pažnju ni na njega ni na ostatak svijeta. Imao je oči i uši samo za plavojku. Cijelu noć su razgovarali a kad prvi pijetli najaviše novi dan, kralj nerado ustade od stola uz objašnjenje da ga čekaju druge obaveze.

ZGabriel
29-10-2012, 22:15
Novi dan je svanuo vedar i pozlaćen suncem, ali malo tko od naših junaka ga je dočekao budan. Samo je kralj Aleksa čilo i poletno dojurio u knežev dvor. Odskakutao je do svojih odaja po mramornim stepenicama, ispraćen pospanim pogledima svojih čuvara. Goran i Ljuti, naime, cijeli su noć bdjeli u taverni i iz prikrajka držali kralja na oku. Ruke su im bile zauzete kristalnim čašama iz mirrorkine kolekcije.
Kad je kralj zamakao iza teške brokatne zavjese na drugom katu, stražari odahnuše. I oni su konačno mogli na počinak.
U svojim odajama kralj je zatekao pozaspale dvorjane. Neke u foteljama, neke na sofama, a jedan se ispružio na staklenom stolu. Izgledali su kao gomile pogužvane svile u duginim bojama razasute po sobi. Kralj produži do svoje spavaće sobe sliježući ramenima. Ah, kakva noć! Odlučio je malo predahnuti a onda probuditi svitu i spremiti se za put. Pomisli na otpor koji bi njegova nagla odluka mogla izazvati, ali sam sebe umiri riječima: “Mi smo kralj. Mi imamo vlast!” Zavalio se u meku fotelju i sanjareći o lijepoj plavojki usnuo. Umor ga je prevario i odspavao je poprilično. Sanjao je djevu bajnu kojoj pjeva serenade ispod prozora; sanjao je dvoglavog orla kako leti nebu pod oblake i klikće; i dugu sjajnu povorku koja se kretala u ritmu svečanog marša. Trgnuo se iz sna i pogledao kroz prozor. Sunce je već bilo visoko.
“Tako mi pradede Jeremije, umalo zadocnih!” lupi se kralj po čelu i, zgrabivši okićeni šešir s naslona fotelje, odjuri prema blagovaonici. Ušavši u blagovaonicu, uz duboki naklon stražara, iznenadi se kad vidje pun stol. Knez i njegovi gosti krijepili su se kasnim doručkom. Pored kneza sjedila je kneginjica Stiliana, a pored nje naočiti mladić kojeg je kralj vidio sinoć. “Opasan suparnik”, pomisli kralj gledajući patriotovu definiranu čeljust, a onda se ispravi u mislima, sjetivši se plavojke. “Nesuđeni suparnik.”
Preko puta Stiliane sjedili su moonlight i pdv, a pored probuđene ljepotice njen stric. Do njega sjeđahu sudac i Marta, a neizbježna Gabrijela sjedila je pored patriota, nasuprot sucu. Nedostajao je samo zapovjednik capo, što se moglo vidjeti po Martinom tugaljivom pogledu, ali u životu vojnika dužnost je uvijek stajala ispred srca. Capo je nadgledao osiguranje oko Mosta uzdaha, jer knez se to popodne namjeravao obratiti svojim sugrađanima i podanicima.
Kad Aleksa priđe stolu, svi ustadoše uz naklon. Kralj odgovori teatralnom gestom i sjede nasuprot knezu. Navalio je na hranu bez puno diplomatije. Događaji prethodne večeri oduzeli su mu dosta energije a doručak je prespavao. Prisutni su neobavezno čavrljali između zalogaja, a njega su pustili da se okrijepi u miru. Do dvora je već stigla vijest o fatalnom susretu u taverni ali nitko nije potezao tu temu. Čekali su kraljev sljedeći korak. Kad se namirio, kralj se biranim riječima zahvali svima na ugodnom društvu i gostoprimstvu. Bez puno okolišanja (što je inače rado radio), najavi svoj odlazak čim kočija bude spremna. Tišina koja je nastupila nakon tih riječi bila je više očekivanje nego iznenađenje. Svi su htjeli čuti kakav je izgovor kralj smislio za tako nagli odlazak, ali kralj se nije zamarao objašnjenjem. Umjesto toga, obrati se knezu:

“Kneže, dragi moj domaćine, donesite mi papire na potpis. Udovoljiću Vašem zahtevu.” Htio je reći ucjeni, ali se u zadnji čas predomislio. Zašto da kvari ovaj divan, sunčani dan?

Knez požuri u svoje odaje i ubrzo se vrati noseći u jednoj ruci komad pergamenta, a u drugoj bočicu s tintom i paunovo pero. Kralj sa zanimanjem promotri pero – on je pisao guščjim – i zavidno zaključi da u kneževini imaju više stila od njega, ali tu misao mudro zadrži za sebe. Kao i namjeru da odmah po povratku uvede neke novosti u svom dvoru, poput korištenja escajga i novog pribora za pisanje. Zar da kralj bude iza kneza? Pa toga nema nigde.
Kad se tinta na pergamentu osušila, kralj svojim pečatnjakom potvrdi da je potpis njegov. Bijaše to zadnji put da je dvoglavi orao viđen u kneževini. Kralj odahnu i, praćen naklonima i najboljim željama, ode put svojih odaja. Uskoro su kroz prozor doprli uzvici kočijaša i šuškanje svile. Na silu probuđena kraljeva svita pokupila je svoje stvari i pokoji suvenir iz dvora i ukrcavala se u kočije.
No, društvo u blagovaonici nije se približavalo prozorima. Svi su gledali u komad pergamenta na kojem se bečio dvoglavi orao. Knez je prelazio pogledom po njima a kutovi usana razvlačili su mu se u šeretski osmijeh. Kad je tišina postala nepodnošljiva, lagano se zakašlja i podiže čašu u zrak.

“Dragi moji, nazdravite sa mnom. Za Nezavisnu Kneževinu Veronu.”

ZGabriel
30-10-2012, 00:16
Prva se snašla kneginjica. Skočila je sa stolice i zgrabila dragocjeni dokument. Na njemu je crvenom tintom, potpisan i zapečaćen kraljevom rukom, bio ispisan Ukaz o proglašenju neovisnosti Verone i pripadajuće joj okolice. Bijaše to cijena koju je kralj morao platiti da izbjegne smrtnu kaznu, premda je nestanak dvoglavog srpskog orla njegovom kraljevstvu mogao donijeti samo dobro. No, ambiciozni kralj, zaluđen teritorijalnom ekspanzijom – kad nije gledao modne revije, nije uviđao pozitivne posljedice svog nepromišljenog izleta u rezervat. Bio je sretan što je izvukao živu glavu ali mrvicu potišten zbog ovog diplomatskog poraza. Raspoloženje mu je popravljala svijetla budućnost u kojoj se vidio s prelijepom plavojkom iz mirrorkine taverne. Njegov dolazak u Veronu ipak je dobro završio, i to za sve strane.

Stiliana predade pergament sucu, koji ga pažljivo prouči.

“S pravne strane, sve je po zakonu. O načinu na koji ste to postigli ne moramo danas.” obrati se sudac knezu.
Ovaj se i dalje smješkao, neobično zadovoljan ishodom svog malog manevra. Naime, plemićke obitelji su po starim zakonima bile izuzete od najstrožih kazni, ali je kralj, zaokupljen romantičnim osvajanjima, tu sitnicu smetnuo s uma. Kad se dosjeti jadu, bit će kasno za opoziv. A možda se i ne dosjeti. Popio je dovoljno čarobnog napitka za gubitak pamćenja do proljeća.

Pergament je kružio od ruke do ruke i kad su ga svi pregledali, knez ga opet odnese u svoj sef. Tamo će ostati još samo par sati, jer se bližio trenutak kneževog obraćanja građanstvu. Stoga svi ustaše od stola i raziđoše se svaki u svom smjeru.

ZGabriel
30-10-2012, 21:29
Marta je odbila poziv svog oca da knežev govor prati iz svečane lože. Odlučila je prošetati trgom, u nadi da će sresti capa. “Valjda nije u taverni”, razmišljala je usput, dok su joj žalci ljubomore bockali srce. Na trgu se već skupilo dosta ljudi koji joj poremetiše plan. Stala je ispod suncobrana, nedaleko od improvizirane pozornice, odakle je imala dobar pregled. Prolaznici su prepoznali sučevu kćer i držali se na pristojnoj udaljenosti. Jedan joj trgovac iz obližnjeg dućana sa stilskim namještajem donese stolac da sjedne. Ali sjedeći nije vidjela dalje od pozamašne pozadine jedne dame koja je stajala ispred nje.
“Sigurno nije platio porez, pa dodvoravanjem pokušava smanjiti kaznu”, pomisli Marta ljutito. Ustala je i popela se na stolicu. Trgovci koji su stajali iza nje ne usudiše se prigovoriti joj, pa su virkali iza njene raskošne krinoline. Kneževe sluge donosile su stolice na pozornicu. Njen otac i sagitarius prvi su zauzeli svoja mjesta i čekajući knežev dolazak ozbiljno razgovarali o nečemu.

Uskoro se pojavi knez sa svojom pratnjom. Stilianu je vodio ispod ruke, a iza njih su išli pdv i moonlight, i čarobnica na začelju. Stilianin naočiti zaručnik bio je na dužnosti. Mnoštvo je sa zanimanjem gledalo okupljene na maloj pozornici. Najviše pozornosti izazvao je knez, odjeven u strogu crnu uniformu. Na glavi je nosio crnu kapu s izvezenim grbom. Grbom, kažem, jer nitko nije sa sigurnošću mogao ustvrditi kakvu to oznaku nosi naš knez. Jednima se činilo da vide šahovska polja, drugima pak slovo U s krilima. Treći su vidjeli zid od cigle obrastao bršljanom...
Kad su svi zauzeli svoja mjesta u polukrugu oko kneza, on se značajno nakašlja i progovori ugodnim baritonom:

“Dragi moji sugrađani, dragi gosti, ovih dana svjedoci smo velikih povijesnih događaja u našoj maloj kneževini. Događaja koji će promijeniti živote mnogih. Stoga vam se obraćam danas na ovom mjestu kao glasnik dobrih vijesti.” Tu knez podiže desnu ruku, kao da mjeri visinu kukuruza u polju, i sve oči se uperiše u smotak koji je držao u ruci.

Knez nastavi jasnim glasom: “U ruci držim ukaz kralja Alekse...” Na spomen kraljeva imena iz mase se začu pokoji glas negodovanja, koji brzo utihnu.

“Ukazom kralja Alekse”, knez progovori glasnije, “Verona je od danas neovisna! Imamo Nezavisnu Državu Veronsku!”

Trgom najprije zavlada tišina, a onda ga ispuniše poklici oduševljenja i toptanje cipela po kaldrmi. Knez je s pozornice gledao ushićeno pučanstvo i pobjedonosno se smješkao.
Kad je buka malo utihnula, knez opet progovori.

“Nije to jedina dobra vijest koju vam danas donosim. Vidjeli ste znakove. Čuli ste znakove. Proročanstvo o kojem se govori stoljećima obistinilo se. Na današnji dan kneževina postaje samostalna država i dobiva dugo očekivanog kneza vilenjačke krvi.” Knez se okrenu prema moonlightu i pozva ga naprijed. Šiljate su uši virile ispod nestašne crne kose našeg umjetnika. U taj čas gradom se prolomi zvonjava sa svih tornjeva. Masa je klicala knezu, i novom i starom. Stakla na okolnim prozorima zveckala su, prijeteći da se raspu u tisuće krhotina.

Nedaleko od Marte kreštav glas povika: “Kneže, pederu!” Bijaše to kraljeva bivša luda i neuspjeli razbojnik odjeven u žute krpe. Unatoč zabranama i kontroli na gradskim vratima uspio se uvući u grad, željan kavge i nereda. No u toj frenetičnoj galami nije ga čuo skoro nitko osim Marte.
Skoro nitko, jer ludin ovratnik ščepa snažna ruka zapovjednika capa i povuče ga prema najbližoj gradskoj kapiji. Luda se otimao i vrištao, cvilio protiv nepravde i progona, ali uzalud. Capov stisak nije popuštao, a oni koji su mu se našli na putu, sklanjali su se u stranu i oslobađali mu prolaz.
Marta se poveseli kad ugleda capa i požuri za njim. Pratila ga je na sigurnoj udaljenosti. Capo dovuče kavgadžiju do gradske kapije i naredi stražarima da je otvore. Vrata se otvoriše uz škripanje lanaca i capo izbaci uljeza.

“Ovoj protuhi od danas zabranjen je ulaz u grad. Ne birajte sredstva da ga spriječite pri ulasku. To je naredba.” obrati se capo stražarima.
Okrenuvši se opet prema trgu s kojeg su se čuli zvuci slavlja, capo ugleda Martu. Koljena mu zaklecaše i on nesvjesno zategnu kaputić svoje uniforme i popravi maramu oko vrata. Prišao je sučevoj kćeri i uz naklon joj poljubio ruku. Marta se samo smješkala, nesposobna da izusti i slovo. Naposljetku reče:
“Malo sam prošetala i odmakla se od buke. Vidjela sam da ste uvijek u pripravnosti.”
Capo se opet duboko nakloni. I njemu je maca popapala jezik. Prije nego što tišina postade neugodna, ponudi Marti ruku.
“Vratimo se u grad. Veselje tek počinje.” Marta zahvalno primi capa pod ruku. I njoj su koljena klecala. Vratiše se tako nesigurna koraka u gužvu. Knez i njegova pratnja napustili su pozornicu ispod Mosta uzdaha. Na njoj su sad ulični zabavljači palili baklje. Ljudi su plesali i pjevali po trgovima. Glazba je svirala svu noć i malo tko je usnio u gradu.

ZGabriel
31-10-2012, 19:37
Na ulicama Verone slavlje se nastavljalo. No malo od toga se čulo u kneževim odajama. Prozori bijahu zatvoreni a dugi gusti zastori navučeni do kraja. Knez je sjedio zavaljen u omiljenu fotelju, a svoje duge noge ispružio je po podu. Preko puta njega, ugodno sklupčana na sofi, smjestila se Gabrijela. Čarobnica je po običaju pijuckala kupinovo vino iz velike kristalne čaše. Razgovarali su o proteklim događajima i kovali planove za budućnost. Nakon kratke pauze, čarobnica upita kneza:

“I, kad putujemo?”

“Sutra.” odgovori knez kratko. “Nema potrebe za odugovlačenjem.”

“Već sutra? Pa onda se i ja moram spakirati.” Čarobnica iskapi vino do kraja i ustade sa sofe. Dugim koracima prišla je vratima i nestala u hodniku.
Knez je zamišljeno gledao za njom, a onda duboko udahnu i pozva svog osobnog sobara. Dao mu je par kratkih naredbi, a onda je i on izašao. U sobi zavlada tišina.
Nakon par minuta zastor iza kneževe omiljene fotelje se pomače. Iza njega proviri Stilianino lice. Oči su joj bile crvene od suza.

Još su nečije oči bile crvene od suza tu noć. Mirror je hodala gore-dolje po kuhinji. Mahala je rukama i povišenim glasom nešto objašnjavala uplakanoj ribici. Pored Ribice sjedio je Grunf, neobično ozbiljan. Prozori bijahu zatvoreni i u pauzi između dvije rečenice mirror začu kuckanje po staklu. Na prozor je sletio gavran. Oko vrata bijaše mu zavezana crvena vrpca i na njoj komadić papira. Mirror otvori prozor i odveza papirić. Na njemu je pisalo šturo: “Očekuj goste sutra oko podneva.” To je još više učvrsti u odluci. Danima je promatrala Ribicu kako vješto i veselo radi u taverni. A ona se zaželjela novih obzora.
Odlučila je otputovati u nepoznato a vođenje taverne prepustiti Ribici i Grunfu. Grunfu se smiješila karijera glavnog gradskog stražara, jednog dana možda i zapovjednika, ali više od svega uživao je gledajući vješte kuhare koji su od malo brašna i par stručaka zelenila radili kulinarska čuda. Zato je kod gradskog suca dala sastaviti darovni ugovor kojim tavernu i pripadajući vrt poklanja Zlatnoj ribici. Ona je uzela dosadašnju zaradu, a i knez joj je bio dužan pozamašnu sumu. To će joj biti dovoljno dok se ne snađe u bijelom svijetu.

Sljedeće jutro zateklo ju je na nogama. Osedlala je svog malog šarca i privezala ga ispred taverne. Nestrpljivo je čekala podne i tajanstvene goste. Iz kuhinje se širio miris finog ručka.

ZGabriel
31-10-2012, 21:36
Knez se probudio rano. Pijetli su tek oglašavali zoru. Odgrnuo je teške zastore s prozora i dugo promatrao pospani grad. Ulična rasvjeta žmirkala je opraštajući se od duge noći. Na ulicama su se vidjeli tragovi slavlja. Poneki pijanac teturao je od zida do zida, tražeći put do svog doma. Stajao je knez tako promatrajući grad u kojem je proveo mnoge godine. Zora je polako prepustila grad danu i veselom suncu a on je i dalje mirno stajao dok je jutro odmicalo.
Ogrnut svojim kratkim haljetkom spustio se u prizemlje i ušao u kuhinju. Osoblje ga začuđeno pogleda. Sjeo je za veliki stol i učinio nešto vrlo neobično. Zatražio je veliku šalicu kave. Kad je bio poslužen, kratko se oprosti od vjerne posluge i vrati se u svoje odaje. Naškrbljenih usta polako je ispijao čudni napitak. Sjedio je zamišljeno i grickao toplo pecivo koje mu je kuharica servirala uz kavu. Onda ustade i iz kuta ormara izvuče putnu odjeću. Odjenuo se i zaputio u služinske sobe. Pozdravio se s poslugom i svima ponaosob zahvalio za vjernu službu. Podijelio im je vrećice u kojima su zveckali zlatni novčići. Pala je i pokoja suza. Vratio se u svoje odaje i iz tajnog pretinca izvukao hrpu smotaka. Odšetao se do kuće gradskog suca i vrataru predao dokumente. Na povratku srete trgovce koji su žurili na tržnicu. Mahnu im na pozdrav i zaputi se u konjušnicu. Tamo je stajao osedlan vitki vranac. Knez natovari svoju prtljagu i uzjaha. Pustio je konja da laganim korakom izađe iz konjušnice i krene kroz grad. Prolaznici su sa zanimanjem gledali dojučerašnjeg kneza u sedlu. Nosio je crnu majicu bez rukava a na desnoj nadlaktici kočio se tetovirani samoglasnik s krilima na vrhu. Mnoge glave spustiše se u naklon a knez je ležerno otpozdravljao, puštajući svog vranca da ga vodi put taverne. Kad je stigao, ugleda osedlanog šarca, privezanog pred tavernom. I on priveza svog vranca i uđe u tavernu. Nosnice mu ispuni miris kiselog kupusa i kuhane ovčetine. Usta mu se razvukoše u osmijeh. Baš to je želio na odlasku – svoje omiljeno jelo, servirano u zemljanom loncu.
U taverni je bilo mirno. Nije bilo tragova noćašnjeg veselja. Za stolom su sjedili Ribica i Grunf i tiho razgovarali. Knez sjede pored njih i upita ih za zdravlje. Oboje slegoše ramenima umjesto odgovora.
Iz kuhinje se pojavi mirror. I ona je nosila crnu majicu bez rukava i tetovažu istovjetnu kneževoj.

“Dobro došao, kneže!” pozdravi ga veselo. “Je li po volji domaća kaštradina?” Na te riječi, Ribica i Grunf ustaše i ostaviše tovjernarku i kneza same.

“Vidim osedlanog šarca pred ulazom. Putuješ nekud?” upita knez.

“Zaželjela sam se promjene. Drugih okusa i mirisa.” Odgovori mirror kratko dok je postavljala tanjure i pribor za jelo.

“A u kojem smjeru?” nastavi knez s pitanjima.

“Mmm...sjeveroistok. Tamo me srce vuče. A gdje je tvoja pratnja?”

“Moj vjerni vranac mi je pratnja.” Sad je knez odgovarao na pitanje. “I ja sam naumio na sjeveroistok.”

“Pa lijepo. Možemo zajedno. Ali prvo ručak. Ne čekaj da se ohladi.”

Knez nije čekao, nego dohvati žlicu i posveti se jelu. Sjedili su tako u tišini koju je kvario samo zvuk žlica koje su grabile topli obrok. Kad su završili, mirror odnese tanjure u kuhinju. Tamo su stajali Ribica i Grunf. Mirror se srdačno pozdravi s njima. Kroz vrata proviri kneževa glava.

“I ja vas pozdravljam, golupčići. Sretan vam ostanak.”

Mirror dohvati svoju prtljagu i izađe s knezom. Ribica i Grunf su ih pratili do vrata. Ribica još jednom zagrli mirror, dok su joj niz lice klizile suze. I Grunfu se steglo grlo. Putnici uzjahaše svoje konje i uskoro su bili na gradskoj kapiji. Stražari ih pozdraviše i zatvoriše teška vrata. Promatrali su ih s tornja - dvije crne siluete koje su se udaljavale prema horizontu; jedna sitna i graciozna, druga plećata, kršna.

Jahali su polako cestom koja je vodila od grada. Mirror upita kneza:

“Kneže, imaš li kakav plan za budućnost?”

“Pa, ne baš. Putovat ću svijetom kao u mladosti. Zarađivat ću kao putujući pjesnik.” Knezu se odavno motala po glavi ideja da piše stihove, ali državnički poslovi su ga ometali u tome. Sad se mogao posvetiti poeziji.

“Putujući pjesnik Ante...Oprosti, ali ne zvuči uvjerljivo.” Mirror se smijala i ljuljala u sedlu.

“Pa nazvat ću se D’Ante. Kako ti to zvuči?”

“D’Ante...nije loše. Zvuči skoro profinjeno. Koliko ima do prve birtije? Kiseli kupus pije puno vode.” namignu mirror.

“Dobra dva sata. Ožednit ćemo do tamo.”

“Onda se natječemo. Ko zadnji stigne, magarac!” mirror podbode svog šarca i odjuri niz cestu. Knez pojuri za njom i ostavi iza sebe samo oblak prašine.

ZGabriel
31-10-2012, 21:48
A čarobnica? Pitate se što se dogodilo s njom? Nakon rastanka s knezom, vratila se u svoj toranj. Slučajni prolaznik bi – da je takvih bilo u noći slavlja – ugledao čudnu svjetlost koja je dopirala s njenih prozora. Gabrijela je stajala pred svojim ormarom i praznila ga. Svu odjeću bacila je na veliku hrpu nasred sobe i jednim zamahom ruke je zapalila. Vatra je veselo plamsala oko fine čipke i ručno šivanih podsukanja. Čarobnica priđe velikoj slici na zidu, prekrivenoj komadom grube crne tkanine. Desnom rukom povuče platno na pod. Slika zapravo bijaše ogromno zrcalo. Gabrijela triput kucnu lijevom rukom o ogledalo i njegova srebrna površina se uskomeša. Na njoj se uskoro pojaviše obrisi gradskih odaja. U jednom kutu Gabrijela ugleda uplakanu kneginjicu. Knez je sjedio pored nje i nešto joj objašnjavao. U drugom kutu čarobnica vidje idiličnu sliku. Novopečeni knez moonlight sjedio je na pedevušinom kauču i svirao lutnju. Pdv se ispružila na velikom mekanom jastuku ispred kamina i sjetno gledala vatru.
U zrcalu se pojavi i mirror. Grlila je Ribicu i smijala se. i Ribica se smijala kroz suze. Začuđeni Grunf je sjedio pored njih i zbunjeno se češkao po glavi.
Još jedan prizor ukaza se u zrcalu. Sagitarius je zatvarao vrata svoje kolibe i okretao se prema moru. Na rukama je nosio gracioznu sirenu duge plave kose.
Gabrijela se osmijehnu i mahnu rukom. Slike nestadoše i ogledalo opet poprimi svoj prvotni izgled.
Vatra na podu je dogorijevala. Na prozor je sletio gavran s crvenom vrpcom oko vrata. Gabrijela na brzinu napisa kratku poruku na komadiću papira i zaveza je gavranu oko vrata. “Leti u tavernu, garavi. Sutra u podne joj stižu gosti.”
Kad je gavran odletio u veronsku noć, Gabrijela priđe ormaru u kojem je ostala još samo jednostavna jahaća odjeća. Skinula je vlasulju i izrezala crvene kovrče. Gurnula ih je pod tepih ispred ulaza. Tako će spriječiti znatiželjnike da šetaju po njenom dugogodišnjem domu. Uzela je mali zavežljaj, svoju jedinu prtljagu, i napustila toranj. Pepeo s poda je odlepršao kroz prozor i rasuo se po gradu. Na mjestima gdje je pao, povrće je uvijek dobro uspijevalo, a djeca su bila zdrava i napredna. Nikad nitko nije otkrio tu tajnu ali su je pripisivali dobroj magiji.
Uskoro je stražar na glavnoj gradskoj kapiji ugledao crnog jahača. Bijaše to goran. Prepoznao je konja, i siluetu obavijenu crnim plaštem i kukuljicom. Po capovoj naredbi u to doba noći nitko nije smio ni ući ni izaći iz grada, ali goran ipak otvori kapiju. Ulice oko gradskih vrata bijahu puste, svi su slavili Dan nezavisnosti po birtijama i trgovima. Tajanstveni jahač kratko se zaustavi. Ispod crne pelerine proviri tanka duga ruka u crnoj rukavici. Držala je dvije vrećice. U jednoj su zveckali zlatnici, a u drugoj staklene bočice napunjene čarobnim napitkom. Goran primi čarobničin dar i ona odjaha u nepoznato. Više je nitko nije vidio u Veroni. Pričalo se da se nastanila na jugozapadu i bavila vrtlarstvom. I da je živjela dugo i sretno, baš kao i ostali likovi ove čudne priče.




http://i1269.photobucket.com/albums/jj587/ZGabriela/The_End_Book.png