PDA

Pogledaj Full Version : 8. kolovoza - Sveti Dominik



ZGabriel
08-08-2012, 11:20
Dominikanci u Hrvatskoj (http://www.dominikanci.hr/sv.-dominik-%E2%80%93-ususret-svetkovini.html)


https://encrypted-tbn2.google.com/images?q=tbn:ANd9GcT6kxLTfuaJ-1lhMS7sdXpiQ5klHgQCUVoUWpgUPncy-YkN0-YRHQ

Osnivač velikoga i u povijesti Crkve značajnoga reda, koji se službeno zove Red propovjednika, sv. Dominik, svetac je što ga danas slavimo. Rođen je oko g. 1175. u kastilijskom selu Caleruega, biskupije Osma, u pokrajini Burgos. Prvu je izobrazbu primio od svog rođaka arhiprezbitera, a zatim je pohađao u ono vrijeme glasovitu školu u Palenciji. Svršivši redoviti tečaj filozofije, studirao je kroz četiri godine teologiju. Već tada se odlikovao u vrlinama koje će za njega biti značajne za cijeli život: ljubav prema siromaštvu i samilost prema siromasima. Za njih je u vrijeme gladi osnovao neke vrste svratište, pa kad mu je nedostajalo novca za uzdržavanje prodao je i svoje dragocjene kodekse. Taj je čin ovako opravdao: "Zar ću ja nad mrtvim kožama studirati, dok vani na ulici moja subraća ljudi pogibaju od gladi?"


Dominik je u međuvremenu postao kanonik katedralnoga kaptola u Osmi. Nalazeći se na putovanju kroz južnu Francusku, jedna druga, još veća nevolja zgrabila ga je za srce. I odluči se iz tišine svoga gotovo kontemplativnog života stupiti na bojno polje, na kojem se vodila duhovna borba između raznih naučavanja. Njihovi su nosioci bili katari, koji su u materijalnim stvorovima gledali izrod zloga boga ili zloduha, dok su Crkvu zbog lošeg života mnogih njezinih službenika mrzili kao skrovište sotone. Pa budući da su ti katari raznih boja - kao albigenzi i valdenzi - provodili izvanredan, upravo fanatičan religiozan život, jasno je da je to djelovalo na srca jednostavnih ljudi koji nisu bili dosta sposobni uočiti krivi teološki nauk što se iza svega toga krila.
Nova krivovjerna naučavanja stadoše se silno širiti pa zaprijetiše jedinstvu i postojanju Katoličke crkve, i to ne samo u južnoj Francuskoj, već i u sjevernoj Italiji, Porajnju i Podunavlju: posvuda gdje je građanski život postojao sve više svjestan svoje ekonomske i kulturne moći. I dok je Zapad na tu krizu i napetost nastojao odgovoriti krvavim križarskim ratovima protiv albigenza i valdenza - da zlo suzbije silom - Dominik je sa skupinom istomišljenika stupio također u borbu, ali posve drukčije i sretnije naravi, borbu propovijedanja, naviještanja, dokazivanja. Snažni, dobro obrazloženi i utemeljeni dokazi iznašani u propovijedima i javnim raspravama tjerali su krivovjerce u škripac, mnogi se od njih vratiše pravoj vjeri. Dominik je osnovao zajednicu duhovnih boraca - red propovjednika - koji će studijem i propovijedima izlagati istine katoličke vjere i braniti je protiv svih napadaja i prigovora tadašnjih heretika.
Dominik je dobro znao da za obranu istine nije dostatno samo dobro i sigurno poznavanje teologije, već da je potreban i primjeran apostolski život i zato je odlučio novim redom, što ga je osnovao, ostvariti apostolsko življenje svojih redovnika, braće propovjednika.


Poslije generalne skupštine reda g. 1221. Dominik je posjetio Veneciju, Treviso i Veronu. Već prilično oslabljena zdravlja stigao je u Bolognu. Smrt mu se sve više približavala. Gledajući joj u oči, rekao je svojoj braći dominikancima da će im nakon smrti biti više od koristi nego za života. Primivši pobožno svete sakramente, preminuo je 6. kolovoza 1221. Sljedeće subote bio je pokopan u koru crkve Sv. Nikole. Sprovodu je prisustvovao i kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX., koji će ga proglasiti svetim. Bilo je to 3. srpnja 1234. u Rietiju.

sagitarius
08-08-2012, 11:33
Po obićaju prigodan i znalački odabran tekst za kutak koji nas podsjeća ali i uči novim stvarima o našoj svetoj katoličkoj vjeri.
Katolička vjera je jedan od ključnih integrativnih čimbenika jedinstva u hrvatskom narodu, stoga i ovakvi prilozi predstavljaju doprinos hrvatskom integralizmu.
Gabi ostani uporna, jer ovo je hvale vrijedan trud.

sagitarius
08-08-2013, 13:47
Samo da se podsjetimo danas je Sv. Dominik...

galija
08-08-2013, 22:45
«Iznimna pobožnost sv. Dominika prema Majci Božjoj, o čemu nam svjedoče njegovi prvi životopisci, bila je plodno tlo za stvaranje tzv. legende o krunici. Prema toj legendi utemeljitelj Reda propovjednika krunicu je dobio od same Bogorodice i to uoči bitke kod Mureta u rujnu 1213. No, legenda je ipak samo plod ljudske mašte i, koliko god da je dobronamjerna, ipak ne odgovara istini. Budući da je upravo istina geslo Dominikanskoga reda, potrebno je potražiti istinu i o nastanku krunice. Njezinu prapovijest uistinu treba tražiti još za života sv. Dominika, ali svoj stvarni nastanak krunica je doživjela tek u drugoj polovici 15. stoljeća zahvaljujući dvojici dominikanaca. Prvi je Alain de la Roche koji je 1463. veoma gorljivo počeo širiti pobožnost Marijinog psaltira koja se sastojala u moljenju 150 Zdravomarija razdijeljenih na desetice molitvom ukupno 15 Očenaša. Daljnji značajniji doprinos dao je njemački dominikanac Jakov Sprenger koji je definirao ružarij i Psaltir Majke Božje te na Malu Gospu 1475. utemeljio u Kölnu prvu kruničarsku bratovštinu koju je nedugo potom pridružio Redu propovjednika.
Dominikanci su od početka svojim propovijedanjem i pisanim djelima nastojali proširiti pobožnost krunice među narodom, u čemu su imali podršku vrhovne uprave svoga Reda te samih papa. Među papama posebno se istaknuo sv. Pio V., inače dominikanac, koji je konačno definirao krunicu i odredio da se sastoji od 150 Zdravomarija koje su razdijeljene na desetice s ukupno 15 Očenaša i razmatranjem 15 otajstava iz povijest spasenja. Ovaj oblik molitve krunice u bitnome se očuvao do danas. Jedino je papa Ivan Pavao II. 2002. na poticaj samih dominikanaca uz petnaest postojećih uveo 5 novih otajstava nazvavši ih otajstvima svjetla.


Nakon bitke kod Lepanta, u kojoj je kršćanska mornarica na zagovor Majke Božje posredstvom molitve krunice izvojevala pobjedu nad nadmoćnom turskom silom, krunica se još više proširila svijetom, uključujući i naše prostore. Još od 16. stoljeća uzduž jadranske obale utemeljeno je mnoštvo kruničarskih bratovština, a hrvatski su dominikanci rado pisali kruničarske molitvenike i priručnike, te razne knjige, pjesme, razmatranja i skladbe o krunici. U tome su se od 16. stoljeća nadalje posebno istaknuli Pavao Zizerić, Vinko iz Bosne, Arkanđeo Gučetić, Josip Marija Oreb, Anđeo Marija Miškov, Jerko Vlahović, Jordan Viculin, Zlatan Plenković i mnogi drugi. Splitski dominikanac Vinko Marija Draganja ostao je poznat kao slikar kruničarskih motiva, a mučenik Dominik Barač kao promicatelj krunice u iznimnim okolnostima, među osuđenicima na smrt s kojima je i sam čekao izvršenje nepravedne presude.



Budući da im krunica pruža mogućnost da se kontemplacijom učvrste i usavrše u vjeri, ona predstavlja neizostavan dio ne samo dominikanske povijesti i tradicije, nego i duhovnosti Dominikanskoga reda. No, dominikanci je nisu ljubomorno čuvali unutar svojih samostanskih zidina, nego su je otpočetka nastojali proširiti među kršćanskim pukom te tako obogatili molitvenu baštinu Crkve. Kao osobit oblik molitvene pobožnosti, kojega se naziva Evanđeljem u malom, krunica je aktualna i danas, što svjedoči blagopokojni papa Ivan Pavao II. svojim pozivom u apostolskom pismu Rosarium Virginis Marić iz 2002. godine: Upirem svoje oči u vas, braćo i sestre, svakoga staleža, u vas, drage obitelji, u vas, bolesni i stari, u vas mladi: ponovno uzmite s pouzdanjem krunicu u ruke! Iznova ju otkrijte u svjetlu Pisma, u skladu s liturgijom i u ozračju svakodnevice. Neka taj moj poziv ne ostane neuslišan!»