PDA

Pogledaj Full Version : Kolumne



Mrav
22-03-2011, 07:36
Mišo Relota: Velikobošnjački državni udar


Konačno su maske pale, u ovoj jadnoj zemlji dogodio se državni udar! Odluka velikobošnjačkih stranaka SDP-a i SDA, potpomognuti "trgovačkim društvima" HSP-om i NSRZB da na nezakonito održanoj sjednici Doma naroda FBiH naprave vlast u Federaciji BiH, bez legitimnih hrvatskih stranaka, jeste najobičniji državni udar!

To je uistinu državni udar, rušenje ustavnog poretka FBiH, odnosno BiH, a na državni udar treba reagirati država i njene institucije.

Legitimni predstavnici hrvatskog naroda u BiH - HDZ BiH i HDZ 1990 neće priznati formiranje nove Vlade u Federaciji BiH, odnosno dužni su kao predstavnici većinskoga hrvatskog glasačkog tijela protumjerama odgovoriti na nezakonito negiranje izborne volje jednog konstitutivnog naroda u BiH.

Nova Vlada u Federaciji BiH imenovana je nezakonito jer je imenovana suprotno upozorenjima Središnjeg izbornog povjerenstva BiH, zakona i Ustava FBiH. Ne radi se samo o nezakonitom formiranju vlasti, već i pokušaju izbacivanja hrvatskog naroda iz Ustava Federacije BiH i otvorenom udaru na ustavni poredak, što je nedopustivo i protiv čega će se dva HDZ-a boriti svim zakonskim sredstvima, jer je zakon na njihovoj strani. U dijelu političkog Sarajeva primjećuje se sindrom političkog Beograda krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Ova nesretna avantura bošnjačkih SDP-a i SDA uz HSP i NSRZB uvodi nas u najdublju političku krizu od rata naovamo u BiH. Oni se ponašaju avanturistički i neodgovorno prema BiH. Potcjenjuju ozbiljnost situacije i hrvatsku odlučnost da zaštitimo svoje pravo na BiH i vlastitu konstitutivnost. Uvjereni smo da na taj način branimo i jedino moguću BiH, zemlju tri ravnopravna naroda. Oni koji žele cijepati i praviti krnju FBiH moraju biti svjesni kakve su pogubne posljedice do sada donijeli slični projekti.

Ne želimo da Zlatko Lagumdžija s 1 posto hrvatskih glasova i Sulejman Tihić s 0,05 posto hrvatskih glasova popunjavaju hrvatske kvote po modelu izbora Željka Komšića. Već punih 12 mjeseci SDP pravi alijansu po modelu već viđene SDP-ove alijanse od prije deset godina. Tada su, kao i danas, bili Lijanovići, a umjesto Zubaka sada je Jurišić. Tada su pokušali dvije godine praktično uništavati BiH, transformirajući je iz jednog modela jednakopravnih naroda u građansku unitarnu državu.

Dva HDZ-a nisu htjela ući u vlast jer su bili svjesni kako bi na idućim izborima Lagumdžija mogao popuniti apsolutno sve hrvatske kvote i u Vladi FBiH i u Vijeću ministara BiH. Nisu prihvatili fotelje već su ostali po strani i prepustili drugu stranu da ide svojim putem.

Većina Hrvata se nadala kako su SAD i zemlje članice Vijeća za implementaciju mira u BiH svjesne aktualne političke situacije, te da neće podupirati neostvarivu velikobošnjačku politiku u BiH, no potvrdile su se riječi mog poznanika iz SDP-a koji mi je, podsjećam ponovno, kazao nedavno: „Pa druže moj, on (Lagumdžija, op.a.) ima mig od Amera, oni su ga ohrabrili...ali kad su vidjeli da ne može sve tako lako...onda su kao navodno stopirali cijeli proces i ovo je nova prigoda.. Valjda ćete i vi (HDZ BiH i HDZ 1990, op.a.) malo popustiti!“.

Legitimni hrvatski politički predstavnici u BiH nisu, hvala Bogu, popustili i ako je suditi prema posljednjem, više nego šturom priopćenju Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC), konstituiranje Vlade Federacije BiH na ovakav način i u ovakvoj formi imalo je (prešutnu) suglasnost međunarodne zajednice. Između redova priopćenja Upravnog odbora PIC-a moglo se pročitati da je strancima u Bosni i Hercegovini žao što nije uspjelo nastojanje Ureda visokog predstavnika (OHR) da se vlast napravi u kombinaciji platformaša i dva HDZ-a, ali da je ipak ovo demokracija. Pametnomu dovoljno!!!

Poruka Hrvatima je jasna – „Federacija BiH je bošnjački entitet, mi Bošnjaci ćemo određivati tko će od Hrvata biti u vlasti bez obzira na to što misli hrvatski narod i koliko je glasova dobila koja politička stranka“. Cilj bošnjačkih stranaka – SDA i SDP je, uz potporu dijela međunarodne zajednice, najprije slomiti Hrvate u Federaciji BiH, a onda slomiti Republiku Srpsku.

Hrvatski legitimni politički predstavnici su pokazali i dokazali kako im prioritet nisu bile „fotelje“. Da se radilo o borbi za fotelje, oni bi danas sjedili u tim foteljama. Oni su svima pokazali kako je ovo preozbiljan trenutak za BiH, osobito za Hrvate, kao najmalobrojniji narod u BiH. Da su prepustili Zlatku Lagumdžiji da popuni jedno ministarsko mjesto od dva u Vijeću ministara BiH, odnosno jedno od pet ministarskih mjesta u Vladi Federacije BiH, oni bi za sva vremena zatvorili vrata političkog života Hrvata u BiH. Na žalost, to mnogi nisu razumjeli.

Zlatko Lagumdžija je imao jednu perfidnu strategiju koju je već testirao na Željku Komšiću. Dobili bi po jednog Hrvata i u Vijeću ministara BiH i Vladi FBiH kojeg su postavili Bošnjaci. To bi značilo da Hrvati uopće ne bi trebali izlaziti na iduće izbore. To bi značilo kada bi na idućim izborima dobili glas svakog Hrvata u BiH, bili bi u potpuno identičnoj situaciji, jer bi Bošnjaci u pet županija FBiH, gdje su oni u većini, svojim glasovima mogli izabrati šest hrvatskih izaslanika u Dom naroda Parlamenta F BiH – jednu trećinu od 17 hrvatskih izaslanika. Time bi definitivno bila zakopana sudbina BiH i to je suština.

Legitimni hrvatski glas je bio vrlo jasan, vjerovalo se kako će biti dovoljno razumljiv za svakoga, a s druge strane se iznosio vrlo civilizirano, po demokratskim standardima. No, u ovom trenutku je mala mogućnost da se usuglasite s politikom koja je naumila već u ovoj fazi otvoriti vrata potpunog eliminiranja Hrvata iz političkog života.

Ustrajavanje samo na funkcionalnosti države, a na štetu pravde i pravičnosti, prijeti dodatnim dekonstituiranjem hrvatskog naroda i njegovog potiskivanja s političke scene u BiH, dramatična je poruka koja je iz Mostara odaslana sa zadnjeg zasjedanja Biskupske konferencije BiH. Zbog vrhunca političke krize u državi, bh. biskupi pozvali su predstavnike međunarodne zajednice da se založe "za pravedno rješnje bosanskohercegovačke drame". Ujedno su ohrabrili predstavnike političkih stranaka u BiH i sve institucije hrvatskog naroda da "razboritošću, mudrošću i slogom te otvorenošću prema drugima, koristeći se svim legitimnim sredstvima političkog djelovanja, ustraju u traženju zaštite jednakopravnosti naroda na svim razinama".

Legitimno hrvatsko političko tijelo predvođeno HDZ-om BiH i HDZ-om 1990, poslije nezakonitog preuzimanja institucija vlasti u FBiH u novu političku bitku za ustavnu ravnopravnost mora ući s jasnom strategijom.

Hrvatska politika u BiH ima snažne saveznike u ostvarenju svojih ciljeva. To su Ustav FBiH, Izborni zakon, čije su temelje prema svim tumačenjima stručnjaka za ustavno pravo, neovisnih političkih analitičara povrijedile stranke iz SDP-ove koalicije. Inzistiranje na poštivanju Ustava i Izbornog zakona, pa i po cijenu angažiranja Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, temeljna je okosnica na kojoj politički predstavnici vlasti s najviše dobivenih hrvatskih glasova moraju u sljedećem razdoblju operirati.



Mišo Relota


Privitak na uvid javnosti:

Na poziv predsjedatelja Doma naroda Parlamenta FBiH sazvana je Konstituirajuća sjednica Doma naroda 10.03.2011. godine koja je odložena za 17.03.2011. godine i održana i na kojoj su suprotno Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine i Poslovniku Doma naroda donesene Odluka o izboru predsjedatelja Doma naroda Parlamenta FBiH i dopredsjedatelja, Odluku o izboru radnih tijela Doma naroda Parlamenta FBiH i Odluku o izboru predsjednika i dopredsjednika Federacije BiH.

Saziv Doma naroda Parlamenta FBiH izvršen je suprotno članku 10.10 Izbornog zakona BiH i Ustavu FBiH i to članku IV. A. 2. 6. koji regulira da se Dom naroda sastoji od 58 izaslanika i to po 17 izaslanika iz svakog konstitutivnog naroda i sedam iz reda ostalih iz razloga što nije izvršen izbor izaslanika kao što je to propisano Izbornim zakonom BiH na što je već više puta ukazivalo Središnje izborno povjerenstvo BiH, odnosno nije izvršeno verificiranje mandata izaslanika iz svih kantonalnih skupština.

Imajući u vidu odredbe članka 18. Naputka o dodjeli i prestanku mandata Središnjeg izbornog povjerenstva broj: 05-1-02-2-2114/10 od 27.04.2010. godine i 05-1-02-2-2114-1/10 od 19.08.2010 kojim se izričito propisuje da: „Prije uručenja Uvjerenja o dodjeli mandata, kvalificirani kandidat će na obrascu koji propisuje Središnje izborno povjerenstvo BiH potpisati izjavu kojom prihvaća ili odbija mandat. Ako prihvati mandat, Središnje izborno povjerenstvo dodijelit će mandat kvalificiranom kandidatu, koji je dužan, na obrascu koji propisuje Središnje izborno povjerenstvo BiH, potpisati potvrdu o primitku uvjerenja o dodjeli mandata i u roku od tri dana dostaviti je Središnjem izbornom povjerenstvu BiH.“. Iz svega navedenog očigledno je da delegat i zastupnik u Parlamentu Federacije BiH to postaju činom prihvaćanja mandata odnosno prijemom uvjerenja a ne prije toga. Kako se to u ovom slučaju nije dogodilo, očigledno je da osobe koje su nazočile sjednici Doma naroda Federacije BiH nisu delegati toga doma, te da su sve odluke koje su donijeli, ništavne.

Nadalje, izbor predsjednika i dva dopredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine izvršen je suprotno članku IV.B.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine jer nije postojala najmanje jedna trećina izaslanika u Klubu hrvatskoga naroda (potporu je dalo samo pet izaslanika što ne predstavlja jednu trećinu Kluba), što je suprotno i odredbama čl. 9.13. Izbornog zakona BiH, što znači da nisu ispunjene kako ustavne tako ni zakonske pretpostavke za formiranje Kluba a samim tim i prijedlog Kluba za formiranje zajedničke liste za predlaganje kandidata za predsjednika i dopredsjednika Federacije BiH. Postupajući na takav način, mišljenja smo da su na grub i brutalan način prekršene odredbe Izbornog zakona BiH i Ustava Federacije BiH.

Konačno, zbog nepotvrđivanja, neobjavljivanja i neizbora svih izaslanika županijskih skupština, smatramo da je Odluka o izboru predsjedatelja i dopredsjedatelja Doma naroda Parlamenta FBiH, Odluka o izboru radnih tijela i Odluka o izboru predsjednika i dopredsjednika Federacije BiH suprotna čl. 10.10 Izbornog zakona BiH i Ustavu Federacije BiH.


http://hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=12469:kolumna-mio-relota-velikobonjaki-dravni-udar&catid=58:mio-relota&Itemid=336

Mrav
23-03-2011, 12:44
Veselin Gatalo. Srbin a valja, haha. Šalu na stranu, čovjek govori pametno. Jedan od mojih omiljenih pisaca i mislilaca.



Nuspojave mržnje i netolerancije
Poniženi i nesretni, cvijeće sreće, kruške i jabuke, Jovo i Vešović, mladi čovjek nesreće, kolažni program za Bošnjake lajt, jače žene i polupjesnici, koji Mostar, ljubuški suživot, nespremni i nesvjesni, istorija, historija, povijest i priključenija vaskolika.
http://www.glassrpske.com/slika/55057/200/130
Mrzim, dakle volim. Suludo zvuči, zar ne? Ta se stilska figura, onako, kao u pjesmi Ramba Amadeusa, zove "oksimoron". Ali, u slučaju ovih naših nesrećnih prostora, i te kako prevazilazi domen literarnog. Sa psovkom se često liježe, uz psovku se nerijetko ustaje, psuje se uz jutarnju kafu, uz sva tri TV dnevnika, uz radio, u vožnji. Psuje se mater, otac, porod, svašta se psuje tom "nekom" na koga smo kivni, ili tim "nekima" koji nisu mi ili se čak drznu da ne budu kao mi. Navika? Tradicija? Splet okolnosti? Loše osedlan konj događaja? Ili nam je samo sreća dugoročno okrenula leđa i povratila u posteljinu, pa eto, bjesnimo i pjenimo, svak' nam kriv...
Smrt na kosačici na benzinski pogon

Dvadesetogodišnja škola mržnje je pobijedila četrdeset i petogodišnje utjerivanje ljubavi u glavu. Bratstvo i jedinstvo čuvano "kao zjenica oka svog" prvo se napelo preko cijelog oka, poput narkomanske zjenice, i rasprsnulo poput mjehura od sapunice. Oko i očinji vid su iznenada oslijepili, valjda po onoj "oko za oko". Neuke galamdžije su vodili vojske i tjerali ih u jurišanja, strijeljanja. Sve se vratilo u 1945, neriješeno nacionalno pitanje je zakucalo na vrata i podesilo regulator na rafalnu paljbu. Smrt je umjesto kose dobila kosačicu na benzinski pogon. I, naravno, kao što to biva kad vojske vode neuki i sadisti, najviše je bilo mrtvih među onima koji se nisu mogli braniti. Vojske tuđe nesreće su učinile svoje, imamo dovoljno svoje i tuđe prolivene krvi kojom će se ucijeniti živi za još koji rat. Baš kao što je bilo te 1945.
Cvijeće nesreće

Navika ubiranja cvijeća sreće na poljima tuđe nesreće, na nesreću, ostala je. Postala je način života. Rat je nastavljen, ovaj put spomenicima, medijima, istorijom, historijom i poviješću. Istorija je postala neka vrsta švedskog stola s kojeg svako uzima ono što mu odgovara. Nerijetko se pomiješaju kruške i jabuke, baci se ponešto sa stola pod tepih, kao što to kod nas biva. Ali, jedno je ostalo, poput neizlječive bolesti. Uživanje u tuđoj nesreći više nego u vlastitoj sreći. Stekli smo naviku da nemamo sreće bez tuđe nesreće. Ma koliko mi sretni bili, "oni drugi" ne smiju biti sretniji od nas. I, što je najzanimljivije, nesreća onih daleko od nas, nas i rastuži. Nesreća naših susjeda nas, nažalost, nerijetko obraduje. Jer, ovako mali narodi ne mogu biti srećni u globalnim okvirima. Moraju svoju sreću doživjeti kroz upoređivanje sa sebi sličnima, sa onima s kojima dijelimo parče neba, rijeke, planine i jezera, onima od kojih nas dijele granice - državne ili kulturološke.
Mržnja ponedjeljkom

Tito i Partija su nas učili ljubavi, a pustili smo krv jedni drugima. Zadnjih dvadeset godina nas uče mržnji i netoleranciji. Pa, šta bi tek sad učinili jedni drugima? Da, jesu, nemojte se upinjati da mi objasnite kako nije tako. Gledam ja TV i slušam radio. "Oni drugi" tamo, ništa ne valjaju i krivi su za sve. Dovoljno je pogledati zabavni kolažni program za Bošnjake lajt, zvan još i "60 minuta" pa vidjeti kako mlad čovjek, dečko koji je u ratu bio tek dijete, kopa rovove među još živima i neranjenima. Uči ljude mržnji prema "onim drugima". Da, prema vama. A vas tako uči mržnji prema njegovom narodu. Čak i dio svog naroda uči mržnji prema dijelu svoga naroda. 17 odsto ljudi u ovoj zemlji, onih koji su glasali za SDP, pošteđeni su, makar prividno, mržnje s tog medija. Ali, baš taj TV animozitet stvoren prema onima koji se ne slažu s njima, čini tih 17 odsto ne samo mrziteljima već i objektom mržnje. Ostalih 83 odsto ljudi u ovoj nesrećnoj zemlji su "oni drugi", neprijatelji svega što na svijetu valja. Zaboravlja se da 83 odsto ljudi koji nisu glasali za SDP, baš i ne moraju da se slože s mladim čovjekom indoktriniranim nacionalno-socijalističkom ideologijom, da im mržnja prema "onim drugima" i nije motiv za ustajanje. Postoje ljudi koji ne žive od mržnje.
Sakrij ljubav, za ljubav ljubavi

Suprotna od mržnje je, po definiciji, ljubav. Kao što je hladno suprotno od toplo. Kao što je minus plusu. Ljubav se u ovim našim krajevima krije, ne ispoljava se lako. Namršteno lice je postalo zaštitni znak pojedinca, svi hoće da izgledaju opasno. Zapravo, tako je otkad znam za sebe. Ne dao Bog da muško dijete mater zagrli pred školom, umro bi deran od sramote! Očinske pohvale su uglavnom škrte i rijetke, da se djeca ne razmaze i ne omekšaju valjda... Proći zagrljen sa ženom ili djevojkom je nekako "gej" na ovim našim prostorima. Ljubav je, dakle, slabost koju treba sakriti pred drugima. Bolje da vam neko otme djevojku nego da primijete da je volite. Ne znam da je neko nekad rekao da mu nedostaje djevojka koja ga je ostavila. Poneka žena i prizna da joj nedostaje muškarac s kojim više nije, ali u ovom našem svijetu, balkanskom, žene su ionako puno jače, poštenije, dosljednije i iskrenije. Malo je muškaraca na ovim našim prostorima spremnih da priznaju ljubav. Dobro, ima onih pijanih polupjesnika koji stalno baljezgaju o nekakvoj ljubavi, ali ne vjerujte im. To je njima, uglavnom, samo riječ.
Ljubavni legitimitet

Ipak, vjerovali ili ne, na ovim našim prostorima postoji način da se iskaže ljubav! Ispoljava se, nećete vjerovati iako i sami znate, mržnjom. Da, mržnjom. Da bi čovjek volio svoj narod, poželjno je, dakle, da mrzi druge narode. Provjeren Srbin, po opštim mjerilima, treba mrziti većinu Bošnjaka i Hrvata, što najčešće i čini. Sa izuzetkom pokojeg koji je "dobar" i "provjeren". "Dobri Bošnjo" mrzi većinu Srba skupa sa Srbijom (osim Sandžaka, naravno) i entitetom zvanim "Republika Srpska". Tako pokazuju ljubav prema "svojoj zemlji" i "svom narodu". Izuzeti od mržnje prema Srbima i Crnogorcima su, recimo, Jovan Divjak i Marko Vešović. Od mržnje Bošnjaka prema Hrvatima, izuzeti su provjereni dioničar i "prijatelj Bosne", nekadašnji predsjednik Hrvatske, Stipe Mesić i bosanski Hrvati Sarajeva te franjevci nastanjeni uglavnom u tom istom Sarajevu. Hrvati su, po analogiji, hrvatoljupci ako mrze Srbe i Bošnjake. Doduše, Stipe Mesić i još par bošnjačkih Hrvata učinili su da i Hrvati u Hrvatskoj baš ne vole Hrvate Hercegovine. Isprobana i efikasna mrziteljska logika kaže: "Mi smo dobri sa nečasnim izuzecima, oni su loši sa časnim izuzecima".
Kod nas, u Evropi

Mržnji su nas učili kroz vijekove, ljubavi kroz mržnju takođe. I danas TV i Radio, novine i Internet portali, uglavnom rade na tome da se iskopaju novi tranšei između naroda i pojedinaca. Već spomenuta emisija je očigledan primjer. Jer, lakše je stvoriti antagonizam među ljudima, nego ih smiriti i pomiriti. Jedan od "uspjeha" Bosne i Hercegovine na polju širenja mržnje i netolerancije je i odvojen nastup knjižara i pisaca Federacije i RS u Lajpcigu. Kćerka dežurnog "četnikologa" i ideološkog čistača, predsjednika Fondacije za izdavaštvo Mileta Stojića, sa žaljenjem konstatuje da su štandovi RS i FBiH odvojeni. Dijete nije ništa krivo, pogotovo nije krivo što me je njen tata u intervjuu nazvao "smećem". Ali, ta naizgled benigna činjenica puno govori o višegodišnjem "ispoljavanju ljubavi" i o tome kakav je rezultat te aktivnosti. Rezultat takvog ispoljavanja ljubavi je još jedna logična stvar, homogenizacija nacionalnih blokova. Ta "ljubav prema domovini" je do te mjere ispoljavana kroz mržnju i marginalizaciju drugih i drukčijih, da je ujedinila SNSD i SDS, HDZ i HDZ 1990. I da, ujedinila je i SDA i SDP, dvije bošnjačke stranke čiji se idejni koncept danas razlikuje jedino u tom jednom slovu. I, naravno, uz svo to provjereno "iskazivanje ljubavi" kroz mržnju, uvaženi profesor Živanović iz manjeg bh. entiteta, pita "A gdje je tu građanin?". Pa, ja bih mu odgovorio, u nekoj od nacionalnih ili nacional- socijalističkih stranaka.
Smiješak za nespremne i nesvjesne

Inače, kako primjećujem, najviše međusobnog uvažavanja i tolerancije ima tamo gdje se najmanje priča o tome. U mom Mostaru, recimo. Tu nije ništa neobično, ne pitaju djeca kakvo je to ima "Zoran" ili "Mustafa", "Ante" ili "Veselin". Mostar se, inače, zaslugom sarajevskih, beogradskih i zagrebačkih "ublehaša" smatra gradom - slučajem. A zapravo se u Mostaru može što malo gdje. I nije samo Mostar takav. U Ljubuškom, recimo, Hrvati i Bošnjaci nemaju posebnih problema zato što žive skupa. Problem Mostaru i Ljubuškom prave oni koji beskrajno vole ovu zemlju. Mene, recimo, u Sarajevu često pitaju "Iz kojeg si Mostara". Jer, znate, postoje dva Mostara, "naš" i "njihov". Još niko nije od mene dobio suvisao odgovor na to pitanje. Pitanje je, ako mene pitate, mrziteljsko. Jer, paradoksalno, ali Mostar je višenacionalan baš zahvaljujući toj podjeli na dva dijela. I Sarajevo je bilo multinacionalno kad je bilo podijeljeno na tri dijela. Ko zna, da je takvo i ostalo, možda bi danas bilo tolerantno i multinacionalno kao Mostar. Kad kažem da se, kad pređem da popijem kavu u Zapadni Mostar, ozbiljno poremeti nacionalna struktura u Istočnom, zamjere mi, doduše sa već klasičnim sarajevskim smiješkom uvježbanim za strance i blesave filmaše.
Živa rana bratskog Japana

Dakle, komšijska nesreća izaziva zlurade reakcije. Ali, podaleko, svi se solidarišu s Japanom, i ja, baš mi ih je žao. Sad im samo još i to radioaktivno zračenje fali, kao da im nije bilo dosta onih američkih svinjarija koje su arogantni Jenkiji uradili nad Hirošimom i Nagasakijem. Ali, nije meni samo njih žao, žao mi je i nas. Kontaminiraće nas još gore nego NATO i Černobil, ako im termonuklearke počnu rikavati. Na tuđoj nesreći nema ni sreće ni selameta. Na komšijskoj nesreći, na vatri komšijskog zgarišta, još niko nije dugoročne sreće vidio. Ne valja kad je komšija ponižen i nesrećan. Nema sreće RS u nesreći naroda u Federaciji. Nema bošnjačke sreće na srpskoj nesreći, na ponižavanju i guranju RS iz države. Nema hrvatske sreće od bošnjačke ili srpske nesreće. Istorija, historija i povijest su pokazali da nakon nesreće jednog, na drugog dođe red, makar se pod tepih guralo 45 godina, makar se bratstvo i jedinstvo nakon nesreće čuvalo "kao zenica oka svog". Nisam ja nešto pametniji ni iskusniji od vas, od rođenja nisam ničije mišljenje promijenio. Ali, jedno što znam podijeliću s vama. Naučio s vremenom, nisam iz prsta isisao. Ne valja ni siromašnog komšiju imati, a kamoli čemernog i nesretnog. Ako ništa, razvaliće ti ogradu...
Autor: Veselin Gatalo

Ilirk@
23-03-2011, 13:19
ljubav, multikulti, mržnja, multikulti, vastaše, četnici, mržnja, multikulti, fašisti, nacijonalisti, multikulti, bošnjaci, mržnja, istočni, zapadni, multikulti, tolerancija, mržnja...

jebote, vazda isto... i na koncu eto i japana. đizs!
jes vala, bosna do tokija...

možda je dobar čovik, virujem da jest, ali pravo svi ti kolumnisti isto briju... ovo čitati je postalo isto kao i večerati soparnu rižu nakon višednevne antidijaretične djete.

Ilirk@
23-03-2011, 13:27
Bliski susreti magareće vrste

http://fizzit.net/images/stories/tito-nixon.jpg

U posljednjih pedeset godina svaki visoki političar svijeta želi barem jednom sresti predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Na taj način političar promovira svoju zemlju, sebe osobno i dokazuje uvažavanje od najrelevantnijih čimbenika međunarodne politike. Iste zakonitosti vrijede za političare naše zemlje. Ovdje smo pripremili kratak pregled nekoliko najvažnijih susreta naših visokih dužnosnika s američkim predsjednicima.


I - The daj pare

Kako bismo lakše razumjeli okolnosti moramo se vratiti malo unatrag, u vrijeme prije osamostaljivanja Hrvatske, u 1970. godinu. Te godine je predsjednik Nixon posjetio Hrvatsku koja je tada bila u sastavu komunističke Jugoslavije s predsjednikom Titom na čelu. Prethodno je, godine 1963. Tito bio gost J.F. Kennedyija, stoga je već imao iskustva s američkim predsjednicima i vrlo tečno znao na engleskom izraziti svoja politička stajališta, primjerice »daj lovu ili puštam Ruse«. Jedini problem koji je Tito imao, bilo je izgovaranje glasa »th«. Taj nesretni frikativ, kako ga struka naziva, je uvijek bio kamen spoticanja svim govornicima kojima engleski nije materinji jezik. Mnogi ga izgovaraju kao »s« dok neki drugi govornici pretvaraju isti glas u »d«. Tito je pokušavao izgova rati taj glas ispravno, ali pritom je uvijek izazvao induktivni val na svom jeziku, što je opet dovodilo do iritacije zadnjenepčanog predjela, a to je uvijek rezultiralo refleksnim povraćanjem. Slično kao kada čovjek hotimice gura prst u grlo s ciljem izbacivanja prekomjerno konzumiranog alkohola iz organizma (op.a.). Iz tog razloga su njegovi tadašnji prevoditelji imali strašne muke pripremajući na engleskom jeziku govor koji nije smio sadržati ni jedan glas »th« što je izuzetno teško obzirom na određeni član »the« koji dolazi ispred gotovo svake imenice. Treba napomenuti da u to vrijeme kolokvijalni »da« još nije bio otkriven.

Kako bi izbjegli moguće neugodne scene povraćanja pred samim Nixonom pozvan je profesionalni prevoditelj koji je brinuo da konverzacija prođe bez fizioloških incidenata. Tako su Tito, Nixon i prevoditelj zasjeli u udobne kožne fotelje i razgovor je otpočeo. Reče Tito prevoditelju:

- Jel', bogati, druže prevodilac, pitaj ti njega, kako mu sviđa u Jugoslaviji.

- Razumijem druže Tito. Sir, how do you like it in Yugoslavia?

- Well, to be honest, i'm not satisfied with the state of human rights in your country.

- Druže Tito kaže da nije zadovoljan sa stanjem prava u našoj zemlji

- Kakva prava? Šta mu ne valja?

- Druže Tito, misli na slobodu govora i kretanja.

- Ma šta priča, povedaj mu da kak kod mene čak i pudlice trče po kući kak hoćeju i laju kak hoće, zdaj mu to kaži.

- Sir, even the poodles run the way they want and where they want all over the house.

Nixon iznenađeno odgovori:

- Huh, that was a puddle in the toilet? I thought it was toilet paper or a sponge for the bottom, so i used it. I'm so embarrassed now.

- Šta kaže Amerikanac, druže prevodilac?

- Pa, druže Tito rekao je da je…. već upoznao pudlicu tokom boravka u kući….

U tom trenutku upada u prostoriju mladi vojnik u svojstvu ađutanta. Uz panični izraz lica, s telefonom u rukama iz kojeg se protezao kabel, rumen i zadihan od trčanja izgovori: - Druže Tito, telefon za vas!

Tito odgovori ljutito: - Jesi li normalan!? Imam predsednika Amerike tu, ko to ne može da čeka? Marš napolje!

Vojnik odgovara:

- Druže Tito, ne smijem, drugarica Jovanka je na liniji!

- Jesam reko da joj kažeš da nisam tu, daj mi taj telefon! Alo, alo draga? Reci šta trebaš imam tu posla!

S druge strane linije se čuje ženski, prilično bijesan glas:

- Kakvog posla, opet navlačiš sobarice đubre jedno staro pokvareno, marš kući! Odmah!

- Kojoj kući kad ih imam trideset, morala buš da specifikuješ!

- Znaš dobro kojoj. Onoj na Brijoni, najurila sam tamo sve sobarice, a jaja neka ti masira onaj nilski konj kojeg si dovuko iz Afrike, i gde je ona moja biserna ogrlica koju si mi obećao prije dva meseca?

- Ma draga, kupiću, jasno da ću kupiti, al čekaj, trebamo prvo novac, došao je onaj Nikolson sad ću ga tražiti pare, ako bude sve u redu biće hrpa para, velika hrpa ko punđa na tvojoj glavi…. ne.. nema nikakva sobarica ovdje, nema ni medicinska sestra, otpala mi noga ako lažem….

Nakon što je s olakšanjem ispuhnuo i poklopio slušalicu, ljutito se obrati mladom vojniku koji je cijelo vrijeme stajao u stavu »mirno«:

- E ađutantu ovo ćeš da mi platiš, jesam li rekao da me nema ovde za nikoga?! Reci ti meni jeli voliš plesat?

- Druže Tito, ja jako volim plesat!

- Sutra ćeš na Golome kamen klesat! Hehe, neka neko kaže da nisam pesnička duša.

Nakon neugodnog incidenta i obiteljske razmirice Tito se vraća Nixonu:

- Oprosti druže Niksone na ovome, nego gde smo mi stali? Aha.. vidiš, naša zemlja je u ekonomskom zamahu, industrija napreduje, a da tako ostane trebala bi mala pozajmica. Rusi su isto zainteresovani, ali ja bi radije sarađivao s vama jer Rus ne zna da ceni našu ekonomiju, prevedi mu to druže prevodilac!

Prevoditelj korektno izvrši zadatak i potom sasluša odgovor predsjednika Nixona kojeg odmah prosljeđuje svom nalogodavcu:

- Druže predsedniče, Nixon pita koliko para nam treba.

- Reci mu, šta ja znam, pa tako nekih, recimo tri milijarde i trideset tri hiljade dolara.

- Druže predsedniče, nije li to malo previše? Već su nam dali prošle godine….

- Ma ko tebe šta pita, ti si ovde da laješ šta ti ja kažem, a ne da mudruješ, ako si prevodilac reci što znači reč brook?

- Brook je potok

- Sutra ideš na Goli otok ….. hehe…. i sad marš van, ja bum mu sam saopštio cifru.

Nekoliko minuta kasnije Nixon izlazi van i član njegove pratnje ga upita: - mister President, are you allright? What happened in there? What is this stuff all over you?

Nixon odgovori: - Everything is allright, he asked me for three bilion and thirty three thousend dolars, then he started to throw up forever….

II - Take it easy

Četvrt stoljeća kasnije okolnosti su se bitno izmijenile. Amerika više nije ideološki neprijatelj i protuteža prijetećoj Moskvi. Amerika je sada važan partner, poželjan prijatelj i budući saveznik jer se željno očekuje ulazak Hrvatske u NATO pakt. SAD je sada jedina svjetska sila. Kina u to vrijeme još nije dosegla privredne rekorde, a u Rusiji je vladalo rasulo budući da KGB kao nositelj demokratskih promjena i promicatelj ljudskih prava još nije do kraja formirao funkcionalnu vlast. Godine 1996. je predsjednik Clinton posjetio američke vojne jedinice razmještene u Bosni i Hercegovini i vraćajući se kući (Bijeloj) usput svratio na zagrebačku zračnu luku. Prije njega je BiH posjetila njegova supruga Hillary. Po nekim pričama, posebice njenim, posjet je bio izrazito opasan. Kao što je sama o pisivala, meci su fijukali na sve strane dok je izlazila iz zrakoplova. Morala je skakati kao olimpijac na parteru i akrobatskim figurama izbjegavati metke. Zlobnici kažu kako se je u to vrijeme najbliži pucanj čuo u Australiji tijekom pljačke poštanskog ureda u Sidneyu.

Njen suprug Bill nije bio izložen takvim opasnostima. Posjet BiH je protekao sasvim mirno. U Hrvatskoj je bio očekivan uz veliki interes. Nije se planirao dugo zadržavati u Zagrebu, stoga mu je na zagrebačkoj zračnoj luci pripremljen veličanstven doček. Bio je tu spreman simfonijski orkestar, baletni ansambl, počasni odred, gutači vatre i mnoge druge atraktivnosti. Uz prigodni jazz kvartet je ostavljen jedan saksofon u slučaju da predsjednik zaželi malo zasvirati, a do njega je postavljena buckasta praktikantica s francuskom kapicom kako bi se predsjednik u svakom trenutku osjećao kao kod kuće, u svom ovalnom uredu.

Kad je zrakoplov sletio napetost i iščekivanje su rasli, reflektori su bili upereni u vrata zrakoplova. Mobilna platforma sa stubama je dovezena do predsjedničkog jeta. Visoki momci počasnog odreda su provjeravali dugmad i odore kako bi smotra prošla besprijekorno. Predsjednik Tuđman je zatezao svoje elegantno odijelo i pripremao se za susret s najmoćnijim čovjekom Zemlje i Mjeseca. Cijeli tim odbora za doček je užurbano pravio posljednje pripreme kako bi se pokazali predsjedniku Clintonu u najboljem svijetlu. Dok su se vrata zrakoplova polako otvarala orkestar je svirao »Tako je govorio Zarathustra«. Finalni udarci činela i bubnjeva te epohalne melodije su se skladno poklopili s pojavljivanjem predsjednika Amerike iza vrata koja su se napokon u potpunosti otvorila.

Predsjednik Clinton se također pojavio u svom najboljem izdanju. Ne baš onako kako to protokol zahtijeva jer za to nije bilo dovoljno vremena, ali kućni ogrtač od najkvalitetnijeg materijala s uzorcima tratinčica i otmjena mrežica za kosu su sasvim pristajali uz posljednje taktove »Zarathustre«. Elegancija predsjednikovog kućnog ogrtača je u potpunosti došla do izražaja prilikom smotre počasne straže jer je predsjednikova gola dlakava noga, koja je svako malo probijala iz ogrtača, simbolizirala sirovu mušku snagu najmoćnije zemlje svijeta. Clinton je odrješitim korakom pratio zvukove koračnice dok su velike uši na njegovim papučama u obliku zelenog zeca veselo lepršale.

http://fizzit.net/images/stories/treci-posjet-hrvatsku-su-posjetili-nixon-i-clinton-504x335-78342.jpg

Nakon obavljene smotre došao je trenutak za pozdravni govor. Predsjednik Tuđman je prišao mikrofonu i otpočeo:

- Veoma sam srećan šta te vidim bre, milu ti mamicu….

U tom trenutku jedan od glavnih predsjednikovih savjetnika, gospodin Pašalić diskretno priđe Tuđmanu i šapne:

- Gospodine predsjedniče, ovo nije Sloba. Sloba dolazi prekosutra na pregovore, ovo ovdje je Clinton.

Tuđman se trgnu:

- Ah da, znam, znam, dobro je Iviću, hvala ti.

Nakon kratkog kašlja Tuđman nastavi:

- Štovana Ekselencijo, otkako je nastao svemir i sveopći bitak, nastale su i silnice koje su određivale svjetsku povijest čiji tijek pratimo do ovog našeg susr….

U tom trenutku Tuđman primijeti krajičkom oka kako nešto nedostaje. Na mjestu gdje je maločas stajao Clinton u svom najboljem ogrtaču nije bilo nikog. Samo stalak s mikrofonom. Tuđman šaptom pozove Pašalića:
- Iviću, gdje je ovaj nestao? - Pašalić odgovori:
- Evo ga tamo niz hodnik u restoranu, igra fliper, zamolio je da ga obavijestimo kada budete gotovi s govorom kako bi i on pozdravio nekoga.

III - Svi predsjednikovi - "ljudi"

Tako nekako je prošao taj prvi posjet jednog američkog predsjednika samostalnoj Hrvatskoj. Slijedeći posjet je bio puno ležerniji i to s obje strane. Radilo se o susretu dva predsjednika, Busha i Mesića u proljeće 2008. Za dovoljnu dozu ležernosti se pobrinuo ovaj puta i naš tadašnji predsjednik, a sve je počelo opuštenim čavrljanjem savjetnika u otmjenom salonu predsjedničkih dvora. Tako je predsjednik Mesić htio započeti neslužbeni dio konverzacije i stoga se malo konzultirao sa svojim savjetnicima:

- Čuj, da mu ispričam nekoliko viceva, znaš onaj, vozi se Kennedy ulicama Dallasa i kaže Žaklini, imaš li aspirin? Imam osjećaj kao da će mi glava puknuti….

Savjetnici nevoljko odgovaraju:

- Ne, nemojte baš taj. Imate li neki drugi na repertoaru?

Predsjednik Mesić spremno odgovara:

- Zašto ne taj? No dobro.. imam onaj.. ide ovako.. kaže.. poslije kiše puna šuma gljiva, a poslije Enole Gay jedna ali vrijedna..

Savjetnici nezadovoljni i ovom šalom odgovaraju:

- Predsjedniče, možda bolje da odgodimo viceve za sutra, evo prilazi na Bush, pozdravite ga.

Uz srdačno rukovanje predsjednik Mesić ponosno izgovori:

- Zdravstvujte gaspadinj prezidenjt Buš.

- Hello mister president - odgovori Bush. - Zar on ne priča strani jezik? - upita Mesić savjetnike. - Čini se, ne - odgovore savjetnici. Mesić zabrinuto upita:

- Kako ćemo sad razgovarati? Dovedite nekog od mojih ljudi tko zna pričati taj njegov jezik.

- Predsjedniče nitko od nas ne govori engleski.

- Dobro, koliko sam vas pozapošljavao u svoj ured i sad nikakve koristi od vas, znate li samo koliko sam samo utrošio o vašu naobrazbu?

- Osamnaest kuna predsjedniče, toliko ste predvidjeli za učenje jezika i usavršavanje zaposlenika ureda. Za auto gume i sitni inventar ste odobrili osam milijuna kuna.

- Eto, znači imali ste sredstva, u što ste ih spiskali tih osamnaest kuna?

- Kupili smo rusko izdanje »Cosmopolitana«.

Predsjednik Bush je pokazivao znakove nestrpljenja i nije imao obzira za manjak organizacije u predsjedičkom uredu. Hrvatski predsjednik je grmio:

- Smjesta mi dovedite najsposobnijeg čovjeka iz ureda, nekog tko zna neki jezik!

Jedan savjetnik prozbori:

- Imamo jednog čovjeka, bolje reći osobu, zna ponešto, komunicira sa strancima.

- Smjesta mi ga dovedi ovdje, tko je taj? - vikne Mesić

- Pa, sjećate se gospodina Ramedija? Predstavnika romske manjine? Znate, poklonio vam je jednu sliku i dresiranog medvjeda. - kaže savjetnik

- Dobro, što s njim? - pita Mesić

- Pa taj medvjed zna gestikulirati na međunarodnom jeziku nijemih.

- Dovedite ga odmah! - reče Mesić.

Za pola sata u predsjedničke dvore stiže kavez na kotačićima kojeg guraju savjetnici, u njemu medvjed. Bush prilično iznenađen i uplašen reče članovima svoje pratnje:

- Idemo odavde, uopće ne znam o čemu se radi ovdje, nitko ne govori engleski, a sada su i medvjeda doveli. Nazovite Ruse i recite im da im ove prepuštamo.

Pri odlasku zapazi prvi Amerikanac gestikuliranje medvjeda i prepozna neke znakove, budući da je kao guverner Texasa često komunicirao s pripadnicima latinske manjine. Dok medo tako maše šapama i brunda, Bush ga zapanjeno gleda i odjednom prasne u smijeh. Članovi njegove pratnje ga znatiželjno upitaše:

- Što je bilo mister President? Što je smiješno? Što je rekao medvjed?

Bush odgovori:

- Rekao je da je on Mesićev dubler zato jer ljudi razlikuju njihova lica koliko ja razlikujem Irak od Irana, hahahaha, simpatičan dečko…odnosno.. stvor. Pripremite papirologiju, primite te Slovake u NATO.

Savjetnici ispravljaju svog šefa:

- Mister President, Slovačka se već nalazi u NATO paktu, ovo su Hrvati, a Slovenci ih blokiraju.

- Dobro, dobro, primite ih tko god bili, a ove koji blokiraju, njih nazovite i obavijestite ih da su se upravo predomislili u svezi s blokadom i zato smo im zahvalni, i napomeni im neka se ne dovode u situaciju da ih još jednom trebamo zvati.

Drugi dan, dok su se prepričavali utisci nakon ovog važnog susreta, Mesić je imao žalosni izraz lica zbog čega ga savjetnik upita: - Što ste vi dobili na poklon od Busha? - Mesić odgovara:

- Ma pusti škrca, dao mi je snimku polovice nogometnog kluba, ja bih njemu poklonio snimku cijelog NK Našice, a on meni pola, čak nije ni rekao kojeg kluba.

Savjetnik začuđeno upita:

- Kako pola? Pokažite mi taj CD!

Mesić izvadi iz džepa kutiju:

- Evo, to mi je dao i rekao »Pol NK-a«, a ovog na slici ne znam, bit će da je trener.

- Aha, to je pjevač Paul Anka to su vam pjesme na disku, znate oni evergreeni, »Put your head on my Shoulder« - zapjeva savjetnik - »Put jouur hed on maaj šolda«

- Aha, dakle to mi je dao kad sam ga tražio šolda, škrtac! – reče Mesić razočarano.

IV - Ah, zato je u Salzburgu

Kako se je u međuvremenu uloga hrvatskog predsjednika smanjivala, sve više publiciteta i važnosti se poklanjalo susretima hrvatskih premijera s američkim predsjednicima. Zato se moramo ponovo malo vratiti unatrag, u 2006. godinu kada je tadašnji premijer Sanader posjetio Busha u slavnom ovalnom uredu. Bushevi savjetnici i obavještajci su se dobro pripremili za susret i prenosili svom šefu bitne informacije:

http://fizzit.net/images/stories/y168194819076158.jpg

- Gospodine Predsjedniče, jako je dražestan ovaj momak. Obavili smo s njim preliminarne razgovore. Pogledajte snimak, napokon netko od njih tko priča engleski bez potrebe za reanimacijom nakon izgovorene rečenice. Gledajte ovo, kada ga uštipnete za lijevi obraz izgovara automatski »jedini spor koji imamo sa US je čija je obala ljepša«, kada ga uštipnete za desni obraz onda refleksno izgovori »između naše dvije zemlje nema otvorenih pitanja«. Kaže da je strastveni ljubitelj naše pop kulture i veliki obožavatelj Henryija Fonda, Jane Fonda i Crnog Fonda. Za Henryija i Jane znamo, ali CIA još istražuje bazu podataka jer ne možemo naći glumca koji se zove Crni Fonda. Moramo dodati kako voli austrijsku klasičnu glazbu jer ga je sigurnosna kamera snimila kad nam je iz salona pokrao sve Mozart kugle i Bachove kapljice, a podmitio je i vašeg šefa kuhinje da nabavlja brašno od neke tvrtke Zhoo Zhool limited. Bush odgovori: - Dobro, kad ovo sve prođe, za nekoliko godina mu aranžirajte uhićenje i strpajte ga u neki austrijski zatvor. Nitko nije meni krao slatkiše pa neće ni ovaj.

V - Yes, we can

Antikorupcijske akcije poduzete u Hrvatskoj su izbacivale iz javnog života sve više korumpiranih i sposobnih političara, a na čelo su se probijali oni drugi – nekorumpirani i ne..ostalo. Na taj način je 2010. godine u Pragu premijerka Kosor srela predsjednika Obamu, kao slučajni partner. U Češkoj je voće i povrće vrlo jeftino, stoga je premijerka iskoristila priliku i u obližnjoj tržnici natrpala torbe dragocjenostima za juhu i gulaš. Nije imala kome predati na čuvanje te vrijedne namirnice jer je gospodin Barišić bio pod istragom, a ostala gospoda iz pratnje nisu bila pouzdan medij za čuvanje vrijednosti, kako moralnih tako i materijalnih. Tako je premijerka ušla do samog predsjednika Obame s punim cekerima iz kojih su ponosno virile mrkve, tikvice, glavica salate, toaletni papir i nešto mladog krumpira. Rukovanje je bilo nemoguće budući da su premijerkine ruke bile zauzete držanjem torbi s povrćem. Obama je kao pravi Amerikanac došao nakon kratkog razmišljanja do rješenja i pokazavši prstom na pod pobjedonosno uskliknuo: - »well, you can put your bags over there«. Poznavatelji kažu da je upravo zbog tako britkog uma i sličnih rješenja dobio Nobelovu nagradu za nešto.

Inače, premijerki nije bio potreban prevoditelj. Njoj su bila potrebna dva prevoditelja, jedan koji bi prevodio njenu inačicu engleskog na standardni i drugi koji sa standardnog engleskog prevodi na hrvatski. Premijerka Kosor je poznata kao zagonetna i mudra osoba čije sofizme sociolozi diljem Europe proučavaju. Jedan poznati mađarski povjesničar, koji je proučavao hrvatsko kulturno naslijeđe, a usput je imao čast i prilike osobno upoznati našu premijerku na graničnom prijelazu, je zapisao u svom dijelu najpoznatiji tzv. sofizam kosorizam koji preveden s engleskog glasi ovako:

Ako sam za fond saznala danas,

a o tome ništa nisam znala sutra,

kako sam jučer mogla znati,

da na glavi imaju putra?

Nakon što je odložila torbe kao što je predsjednik nobelovac predložio, premijerka upita:

- Can we shake hands now?

Obama šapne svom savjetniku: - Hej, pa ona priča dobro engleski. – savjetnik odgovori:

- To je jedino što ova zna izgovoriti.

Obama se okrene premijerki i reče:

- Yes, we can!

Obamin savjetnik priđe premijerki i šapne:

- To je jedino što ovaj zna izgovoriti.

caporegime
23-03-2011, 14:00
ha hahaha do jaja hahaha e to je već za pročitati.
već mi je bilo pomalo dosta suhoparnih političkih analiza kao i literarno visokih ali papagajskih ponavljanja jednih te istih misli.
pravo osvježenje.

caporegime
25-03-2011, 11:14
U
koliko se upće išta približno pouzdano može zaključiti iz deprimirajućih, zamornih, nečitkih pregovora o konstituiranju vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (bez čega i državna vlast diše uz pomoć tehničkih pomagala, tj. uhodanog

birokratskog aparata), to je zaključak da će taj proces biti okončan onog momenta kada lider Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine Zlatko Lagumdžija dobije čvrste garancije da će na kraju ove balade izaći kao ministar vanjskih poslova u Vijeću ministara BiH.

Piše: Senad Avdić; Slobodna Bosna

I oko te preispoljno privatne, lične ambicije šefa „pobjedničkog“ SDP BiH uglavnom i manje-više se vodi cjelokupan postizborni pregovarački proces. Sve drugo je magla, prevara, privid. Šta je koga briga hoće li ovo, ili ono federalno ministarstvo voditi Lagumdžijin Hrvat, ili Tihićev Srbin, Čovićev HDZ-ovac, ili Jurišićev „pravaš“? Narod to fino umije pojednostaviti: ista govna, drugo pakovanje!

Kome je uopće zanimljiva, inspirativna, izvršna vlast čiji je „mandatar“ Nermin Nikšić, vojnik partije iz Konjica, navodno poznat po reformskom duhu i dokazan aktivista na proevropskom kursu, gdje god je radio, a nije radio nikad nigdje. Barem koliko ja znam, nije radio ništa.

Reformisat će Nikšić „ne matematički nego programski-platformaški“ Federaciju BiH ništa manje i ništa više nego što je Kanton Sarajevo preporodio SDP-ov premijer Fikret Musić, skromni postratni diplomac koji je čak i u najmračnijim komunističkim vremenima mogao dobaciti tek do sekretara mjesne zajednice Koševo.

Kada je Sulejman Tihić prije mjesec-dva u jednoj televizijskoj emisiji otkrio kako postoji džentlmenski dogovor da svaki od lidera stranaka koje će participirati u Vijeću ministara treba preuzeti po neko ministarstvo, čime će se, kao, uozbiljiti državna vlada, nikakve dileme nisam imao da je taj „programski“ projekat izašao iz Lagumdžijine glave.

Predsjednik RS-a Milorad Dodik ne može niti mu pada na pamet da bude državni ministar, takve ambicije nema ni Dragan Čović, Tihiću ne gori pod nogama, ne mora, ali može ako to nalaže koalicijska solidarnost biti državni ministar (pravde), ali jedini stranački lider koji grozničavo priželjkuje ministarsku funkciju jeste Lagumdžija - fotelju u ministarstvu vanjskih poslova.

Milorad Dodik već skoro pola godine koliko je prošlo od općih izbora nije mi za milimetar pomjerio niti omekšao svoj zahtjev prema kojem budući ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine mora biti Srbin. Lagumdžiji je posve jasno da ga on nikada neće uspjeti uvjeriti (umoliti) da revidira taj svoj kadrovski ultimatum, ali vjeruje da bi na Dodika mogao konstruktivno utjecati predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović.

Mučni pregovori koji se posljednjih dana i noći odvijaju između Lagumdžijinih „platformaša“ i dva podjednako zadrta HDZ-a mogli bi se prilično jednostavno privesti kraju: samo neka Čović garantira da će osigurati Dodikovu podršku Lagumdžijinim osobnim spoljnoministarskim ambicijama. Nakon toga dobit će zbratimljeni HDZ-ovci u Federaciji BiH više strateških pozicija nego što su ih Čović i Ljubić kolektivno sanjali prije mjesec-dva.

Ključna dilema, koja niti je dilema, a niti je ključna, u postizbornom vakuumu jeste: reflektira li Socijaldemokratska partija BiH programski i suštinski, praktično (i) interese hrvatskog naroda. Ne znam. Mislim da ta stranka jednog lica ne reflektira interese nijednog naroda, niti jednog građanina, osim možda partitokratske kleptokratske elite okupljene oko svog narcisoidnog „jednog lica“- Lagumdžije.

Žalosno je što ću kao ilustraciju za ovakvu brutalnu konstataciju morati koristiti najnovijiji, užasan primjer tragedije u Japanu i odnosa vlasti u BiH prema katastrofi koja je pomela građane ove države.

U ovu džinovsku dobroćudnu i dobronamjernu prijateljsku državu, koja je u posljednjih 15 godina Bosni i Hercegovini donirala više od milijardu maraka, Lagumdžija, koji preko slijepo poslušnog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića kontrolira trećinu BiH diplomacije, prije godinu-dvije poslao je ambasadora Petra Matića.

Čije interese, kojeg naroda, kojeg građanina BiH u apokaliptičnom Japanu reflektira, zastupa i štiti Matić, SDP-ovac, sa dna kace, Matić, koji je prije amdasadorsko/veleposlaničke dužnosti bio šef lučke kapetanije u Neumu?!

Nisu se kako treba ni zatresli prozori u njegovom uredu u Tokiju, a SDP-ov besprizorni veleposlanik Matić je utekao, razgulio na sigurno mjesto u Osaku.

Prvih četiri dana japanskog horora „kapetan Pero“ se nikome nije javljao, ni MIPU-u BiH, a pogotovo građanima iz naše zemlje koji žive u Japanu i koji nemaju ni od koga drugoga tražiti pomoć, savjet, sugestiju nego od svoje ambasade.

Petog dana preko Federalne televizije ( urednik je naravno njegov susjed i političko-stranački istomišljenik iz Neuma, Zvonimir Jukić, najbolji drug najboljeg Lagumdžijinog jarana i Komšićevog havera Bakira Hadžiomerovića) Matić je panično, neartikulirano, pozivao „sve odgovorne institucije“ u BiH da mu se jave, kupe mu avionske karte i izbave ga iz japanskog pakla!?

Cijeli se Neum smijao i zgražavao kada je Komšić postavio lokalnu budaletinu pravilnih idejnih usmjerenja, Matića, za ambasadora BiH u Japanu; samo se više od smijeha tresla Čapljina nakon što je za ambasadora BiH u Njemačkoj SDP-ov kadrovski stožer „turio“ potkupljivog, ubuđalog inspektora na lokalnoj pijaci Tomislava Limova.

Vidio sam, gledao sam, čitao, kako recimo Hrvati iz BiH, a i ostali, koji žive u Japanu javljaju veleposlanistvu Hrvatske u Tokiju gdje još uvijek sjedi veleposlanik dr. Drago Štambuk, priznati, kažu i vrlo darovit pjesnik i iskusni diplomata; za razliku od SDP-ovog neumskog Corta Maltezea Matića, hrvatski veleposlanik Štambuk je kapetan broda koji će Japan napustiti tek nakon što svi prije njega odu na sigurno kopno!

Koga zastupa, čije interese štiti, kakve vrijednosti brani SDP-ov ambasador u Japanu, „hrvatski kadar“, kapetan Lagumdžijinog diplomatskog „Titanica“. Nasumični odgovori: nikoga, ničije. Nikakve, osim privatnih. Nema potrebe da se, kada govorimo o odgovornosti prema poslu, referiram na hrvatskog veleposlanika u Japanu; zašto se ne bi valorizirao izvanredan angažman ambasadora BiH u Egiptu Slobodana Šoje, koji je u turbulentnim, nepredvidivim, prevratničkim događajima u toj zemlji uspio sačuvati živote stotina građana ove zemlje i pri tome osnažiti svoj diplomatski obraz i ljudski integritet.

Možda sam zločest, vjerovatno sam osvetoljubiv, ali ponašanje i držanje SDP-ovog ambasadora-veleposlanika u Japanu, tjera me da rekonstruiram dijalog između ambasadora BiH Matića koji bježi iz Tokija u Osaku, i nasmijanog japanskog saobraćajnog policajca na kontrolnom punktu, duboko u zoni koja nije podložna radijacijskim utjecajima, niti zemljotresnim turbulencijama. „A vi ste...?“, pita nasmiješeni japanski saobraćajac putnika koji je zaustavio „Hondu“ službenih, diplomatskih žućkastih tablica koja je brzinom metka probila dopušteni zvučni zid.

„Ja sam slučajni prolaznik“, odgovara ambasador BiH Petar Matić, prisjećajući se slavne replike koju je direktno u lice Milutinu Kukanjcu 3. maja 1992. godine odbrusio njegov veliki vođa Zlatko Lagumdžija, ministar vanjskih poslova BiH bez portfelja i bez fotelja!


malo avdića

caporegime
28-03-2011, 13:02
Velike se političke kombinatorike vode uoči ulaska u EU. HDZ ne želi prepustiti SDP-u potpisivanje pristupnog ugovora. A SDP bi svakako to oteo HDZ-u. Licitira se i s imenima zastupnika koji će do punopravnog članstva biti promatrači u Europskom parlamentu. Ni tu HDZ ne želi prepustiti većinu, a SDP bi rado na izbore pa da ima i tu svoju većinu.

A onda se među njih gura Vesna Pusić koja bi također zagrizla kolač iz Strasbourga, pa za promatrača nudi i sebe u paketu s HSS-om. Kako i ne bi, to je nova politička sinekura koja donosi niz iznimnih pogodnosti. Stoga će njezina najnovija inicijativa o hitnom završetku pregovora prije biti njezino glumatanje. Ona u prvom redu lobira za svoje mjesto u europskoj birokraciji. Njezin kompanjon Radimir Čačić odgovarat će za smrt dvoje ljudi u Mađarskoj. A nakon toga pitanje je što će biti sa strankom. Pa se za političku budućnost treba što prije pobrinuti.

Zato valja podsjetiti na politički profil V. Pusić. Primjerice, ona je teorijska začetnica i rodonačelnica modela o hrvatskoj eliti bogatih, davno prije HDZ-a zagovarala je tajkunizaciju društva. Iz znanosti je zatim utekla u politiku. Kako i ne bi kad je Mirjana Kasapović za njezinu knjigu “Demokracije i diktature“ napisala da se “temelji na neizgrađenome analitičkom pristupu i nepreciznoj i proizvoljnoj uporabi temeljnih pojmova političke teorije” te da “autorica ne luči jasno i dosljedno političke režime i političke procese, političke procese i političke postupke, političke institucije i političke institute“. Stoga je bolje otići u politiku, gdje se znatno lakše blefira i glumata.

Ali biser nad biserima, odmak od zdrave pameti, bilo je njezino pravdanje Čačićeve prometne nesreće: „U ovom slučaju, po izvještajima vještaka, on nije vozio prebrzo i divljao po cesti, nego je vozio sporije od brzine dopuštene na autocesti. Na sudu je da ustanovi njegovu odgovornost. Stranka funkcionira normalno i većina je to doživjela kao nesreću, a ne kao eksces.“ Je li ikome normalno da se autocestom za magle vozi 100 km na sat? Ali ništa čudno, to je u demokratskim manirama HNS-a.

Tako su Čačić i V. Pusić branili Antu Nobila kad je na cesti ošamario dječaka, a stali su u obranu i Alemke Kočiš Čičin Šain koja je na parkiralištu umalo pregazila policajca. Štite i Srećka Ferenčaka...

No treba pošteno priznati da njezina obrana Čačića ipak nije ništa u odnosu na umotvorinu Zorana Milanovića: “Postoje razne kategorije prometnih nesreća. Koliko mi je poznato, u ovome što se Čačiću dogodilo nema baš ništa što bi upućivalo na njegovu odgovornost. Dapače, ljudi koji su stradali nisu bili vezani!“ I taj bi trebao biti hrvatski premijer?!

S druge strane, Jadranka Kosor očito nema snage HDZ očistiti do kraja i uvesti svoje ljude s malo jačim političkim kalibrom. Pa se izbori pokušavaju dobiti i magijanjem oko prekrajanja izbornih jedinica. Na taj će način možda pokušati slomiti krila Kalmeti, Milinoviću i sličnima, a bit će zanimljivo vidjeti hoće li se i kako dirati Slavonija. Jer na tome će se potvrđivati teza da je Šeks i dalje gazda u HDZ-u, da on samo čeka da J. Kosor izgubi izbore te da instalira svog predsjednika. Jer ona je bila Sanaderov izbor. Dakle, u HDZ-u se kuha više nego na prosvjedima koji se tope poput snijega u proljeće.

Danas je više nego ikad prije sve spremno za neku treću opciju, ali to nisu hrastovi, bukve i slični pokreti. Htjeli ili ne, najbolju lekciju svima iz političkog ponašanja šalju Ante Gotovina i njegova obitelj, kad ne dopuštaju prosvjede u njegovo ime i manipulaciju u političke svrhe kvazidesnice. Gotovina je vojnik na braniku domovine od početka do kraja. To mu nikako ne mogu oprostiti jugoljevičari i udbaši koji svim snagama blokiraju procesuiranja komunističkih zločina. Tko je zapravo prava moć u zemlji?



[QUOTE]Ali biser nad biserima, odmak od zdrave pameti, bilo je njezino pravdanje Čačićeve prometne nesreće: „U ovom slučaju, po izvještajima vještaka, on nije vozio prebrzo i divljao po cesti, nego je vozio sporije od brzine dopuštene na autocesti



No treba pošteno priznati da njezina obrana Čačića ipak nije ništa u odnosu na umotvorinu Zorana Milanovića: “Postoje razne kategorije prometnih nesreća. Koliko mi je poznato, u ovome što se Čačiću dogodilo nema baš ništa što bi upućivalo na njegovu odgovornost. Dapače, ljudi koji su stradali nisu bili vezani!“ I taj bi trebao biti hrvatski premijer?!


zemljo, što čekaš?!?!
otvaraj se i gutaj!

Mrav
09-04-2011, 12:00
Jergovićeva „Molitva za generale“




Već sam jednom napisala kako se pod kapom kozmopolitizma, prosvjećenosti i humanizma mogu napisati, sakriti raznorazna ovozemaljska sranja. U tim fiziološkim potrebama čini se da primat još uvijek drži Miljenko Jergović. Pročitavši njegovu posljednju kolumnu „Molitva za generale,“ objavljenu u Politici iz Srbije, razmišljala sam, da li se uopće osvrnuti na nešto što je već svima poznato, ali i zbog činjenice kako se ovaj put slažem s njegovim iznesenim stavovima oko izgradnje HBK-a i crkvenog pristupa istome. Međutim, ono što me uvijek uspije razljutiti su isprobani, jeftini obrasci uspjeha na društvenoj ljestvici. A Jergović radi upravo to. Pljuvanjem po svemu što je hrvatsko, ovaj put pod krinkom novoizgrađene zgrade HBK-a i molitve biskupa za hrvatske generale jeftino gradi i podiže svoj društveni status.

U vrijeme kada se očekuju presude Jergović generale kvalificira kao ratne zločince, i tako podiže još jednu ljestvicu više, na leđima ljudi, zemlje u kojoj živi, radi i zarađuje, prodajući jeftinu „robu“, maglu; „Za generale biskup je više puta ponovio da su nevini, te da suđenje njima nije suđenje trojici ljudi nego će osuđena ili pred sudom oslobođena biti cijela Hrvatska. Pozivanje na pravdu zapravo je pozivanje na generalsku nevinost. Nadbiskup, naime, zna da su Gotovina, Čermak i Markač nevini, jer šta bi drugo bili nego nevini. Krivica je na suprotnoj strani, i u to nema baš nikakve sumnje, kao što sumnje nema ni u kršćansku skromnost i asketizam fasade od poludragog kamena. Dugoročno, oniks je skromniji od maltera, kao što su, dugoročno, Gotovina, Čermak i Markač sveci, a ne ratni zločinci.“

U kroničnom nesporazumu sa stvarnošću, bez imalo etičnosti, savjesti otrgnute od nečega što joj pripada, a to je preispitivanje sebe, svojih procjena u odnosu na stvarnost Jergović ne propušta staviti i etiketu vjerskog fanatizma i nacionalnog ludila, navodeći; „U Hrvatskoj se ovih dana već najavljuju javni skupovi, na kojima će se iščekivati donošenje haške presude, a većina medija – zapravo svi elektronski, ali i najvažnija novinska izdanja – radikaliziraju atmosferu, i polažu svu svoju vjeru, zemaljsku i nebesku, u nevinost trojice generala. Ludilo vjerskoga fanatizma našlo se, kao što se uvijek u ovim krajevima nađe, na istoj liniji i u istoj kampanji s ludilom nacionalizma.“

Ovaj samopozvani „uvoditelj reda“ u Hrvatskoj, samoprozvani čistač, koji zaboravlja da se za čišćenje kvalifikacija stječe pred vlastitim vratima, čisti i mete i izvan granica, ali mu na njegovu žalost tamošnji komentatori, između ostalog i poručuju da prestane s odavanjem počasti Kumrovcu i Titu.

Kao čovjek potrebe koju zadovoljava kao jedinka Jergović je i manjkav, jer potrebe su isključivo rezultat nekog stvarnog ili umišljenog manjka. Znači čovjek je manjkav, i kroz Hrvatsku kompenzira tu istu manjkavost. Međutim, nije toliki problem Jergovićeva potreba za kompenziranjem, već njegova nevjerojatna nezasitnost, glad izazvana najvjerojatnije užasnim osjećajem nelagode, mučnine i slabosti, i psihičke konfuzije, ako redovito ne napravi poveznicu hrvatsko jednako negativno.

Bilo kako bilo, jedno mu se mora priznati. Njegov odnos spram definicije moralne hrabrosti je neupitan, i kao da je u najmanju ruku s podebljanom kožom, na vlastitu inicijativu poslan na Zemlju, u ulozi sakupljača osuda. Samo mora paziti da se sada, u već očiglednoj ovisnosti ne predozira.

Pod dojmom njegovih kolumni mogla bih ovog književnika dovoditi u razno razne odnose, ali ću ipak samo reći, kako mi se čovjekova gordost Maksima Gorkog pretvara redovito u gorkost, No, moram priznati da sam na dobrom putu da tu gorkost zamijenim zadovoljstvom i srećom, odlučivši da više ne čitam Miljenka Jergovića, kozmopolita, humanista, prosvjetitelja, unatoč njegovim,, kako čitam u medijima ambicijama da postane nobelovac i drugi Ivo Andrić.
Snjezana Nemec
blog.vecernji.hr


a rijec je o ovom ispljuvku
http://www.politika.rs/rubrike/Pogledi-sa-strane/Molitva-za-generale.lt.html

Humphrey
16-05-2011, 10:37
Damir Pešorda:Crne legende

www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=13895:kolumna-damira-peorde-crne-legende&catid=79:damir-peorda&Itemid=352

Humphrey
20-05-2011, 15:48
Ivica Šola: Don Ivan Grubišić,demagog
www.glas-slavonije.hr/kolumnist.asp?rid=3051&page=1&id=21


Kada bi se bilo koji katolički svećenik uključio u aktivnu politiku i izjavio da očekuje dva saborska mandata, mediji bi ga raščerečili, s pravom. K tome, i crkveni zakoni to izričito brane.
No kada to učini don Ivan Grubišić, milozvučno splitsko nevinašce i teološki žigolo, onda on postaje "heroj ulice", medija, borac protiv crkvenog i političkog licemjerja. Čim taj pop buntovnik, zapravo govorni automat koji desetljećima vrti nekliko populističkih fora u svrhu samopromocije, zucne o politici, pune su ga novine. Afirmativno, dakako.

Sitni feudalac
No nitko se nije pozabavio ozbiljnom analizom te vječne žrtve crkvenih struktura debelog novčanika i sjajnog kleričkog i medijskog statusa. Ta žrtva pokvarenih biskupa, feudalaca, kako ih od milja časti, i sam je sitni feudalac. Naime, kao "nepoćudni klerik" i "žrtva" već više desetljeća uživa kao župnik elitne gradske župe, župe sv. Roka u Splitu, i istovremeno pljuje po onima koji su mu takav status i komfor omogućili. Tu su ga godinama dvorile časne, kao pravom feudalcu prale mu gaće i čistile odaje, da bi ih, kao deklarirani borac za emancipaciju žena, oprao s oltara nakon što su dobile posao u školi ostavivši ga uskraćenim u njegovom muškom komforu i gotovanstvu.
Taj isti skromni pop prokazuje i bogatstvo Crkve, iako je sam pun ko brod. Prima(o) je istovremeno više plaća: kao župnik, na Institutu “Ivo Pilar”, gdje je bio šef (uz župničku službu!), i na fakultetu. I, naravno, predstavlja se javno kao žrtva svih spomenutih. Ni predsjednik države, ni svi omrznuti mu i licemjerni političari i "preplaćeni i privilegirani" saborski zastupnici, kojima stalno nešto popuje, kao ni predsjednik HBK, i svi "idioti" koje proziva nisu mu (bili) po primanjima ni do koljena.
Nekretnina/e, a zna se kolika je cijena kvadrata u Splitu, i pokretnine tog skromnojevića, bile bi zanimljive za vidjeti, kada se već pača oko Sabora, na nekoj imovinskoj kartici. Osim ako ih nije prepisao "nekom drugom", no o tome nećemo iz pristojnosti.

Rokoko moralist
Naš Donivanko nedavno je izjavio i kako je novac koji je Crkva po ugovorima dobila od države trebalo dati zdravstvu i školstvu. Divno je čuti kako se don Grubi sekira za novac poreznih obveznika. No dok je radio u Institutu "Ivo Pilar", uz masu drugih prihoda, godinama nije dolazio na posao, nije objavio ni jedan znanstveni rad, ali je uredno primao plaću. To je borac za pravednu i etičku Hrvatsku, uzimao što nije zaradio. Bi li bilo bolje da je i taj (nezarađen) novac završio u zdravstvu i školstvu?
O biskupima se može i treba kritički govoriti, jer su griješili i griješe. Biskupi nisu svete krave, niti je Crkva bezgrešna da bi je trebalo izuzeti od propitivanja. Štoviše, poželjno je. Kao i političare. Ali se pretpostavlja da onaj tko to čini sam bude čist od izmeta koji baca po drugima. Don Ivan Grubišić je demagog, kičasti populist, rokoko moralist. Čudno je samo zašto se ne raspopi, nego ostaje u toj pokvarenoj instituciji s mnoštvom sinekurica uživajući sve blagodati sustava po kojem hračka, pa da onda o svom trošku promiče "pravednu i etičku Hrvatsku" i ine čedne aktivnosti. Amen.

caporegime
24-05-2011, 14:56
josip pavičić



Nikad kraja iznenađenjima. Neki sam dan tako otkrio da sam bio “partajsekreter” kolegi Inoslavu Beškeru i da sam partijski sekretar “ostao dugo nakon mog (tj. Beškerova – op. J. P.) izlaska iz Partije” (JL, 12. 5.). Da sam (sredinom osamdesetih) bio partijski sekretar, to sam znao, ali da bi moj nekadašnji partajgenose izašao iz Partije, a ja ostao tajnik malog stranačkog ogranka u Vjesniku dugo nakon njegova izlaska, e, to mi je prvi glas i to me iznenadilo.

Iz stranačke organizacije u kojoj sam bio sekretar jest izašao jedan član, ali to nije bio Bešker, nego njegov kolega iz Vjesnikove vanjskopolitičke rubrike S. P., koji je komunističku stranku napustio zbog toga što, kako je obrazložio, više nije mogao podnositi pušenje na sastancima.

No, to što Bešker danas tvrdi da je prije 25 godina učinio nešto što nije učinio iznenadilo me mnogo manje od same činjenice da se on uopće usudi o svemu tome govoriti. Tko išta znade o tom čovjeku, zna da je u doba Jugoslavije bio ultraljevičar (zbog čega je u redakciji nazvan Maoslavom), da je zbog svojih ekstremnih političkih stajališta dolazio u sukob s demokratskom strujom u Partiji i da je uživao zaštitu radikalnog, boljševičkog partijskog krila.

Slabije je, međutim, poznato da je Bešker bio službeni kandidat za partijskog sekretara u Vjesniku i da nije izabran. A nije izabran stoga što se na samom izbornom sastanku, suprotno preporuci foruma, pojavio protukandidat “iz baze” i pobijedio ga. Taj protukandidat bio sam ja!

I sad mi se taj čovjek mota oko nogu i fabulira o nekakvom svom izlasku iz Partije i mom ostanku u njoj. Da, točno je, ostao sam u Partiji do kraja, premda sam s njom često bio u sukobu, a s frakcijom kojoj je pripadao Bešker u permanentnom ratu. Bilo mi je ispod časti skakati s broda koji tone. Bio sam što sam bio, radio sam što sam radio i ničega se ne odričem. A što sam bio i što sam radio i danas se može pročitati u mojim objavljenim novinskim tekstovima i knjigama, od “Zagrebačke partizanske fronte”, “Novogovora” i “Hrvatske gibanice” do dnevnika “Ponedjeljak ujutro”, “Ako smo šutjeli, što je ovo” i “Kraja novina”.

Za razliku od Beškera, koji se kao moj partajgenose angažirao u radu na objavljivanju staljinističke biblije “Pitanja lenjinizma” Josifa Visarionoviča Staljina (Zagreb, 1981.), ja sam se sukobljavao s partijskim moćnikom, boljševikom Stipom Šuvarom i s čoporom njegovih crvenih pavijana i borio za hrvatski naziv hrvatskog jezika. Beškera su za sekretara kandidirali viši partijski forumi, a mene moje mjesto u Šuvarovoj Bijeloj knjizi partijskih neprijatelja.

Sve ovo ne pišem zbog toga da bih se branio od napada poraženog takmaca, ili barem ne samo zbog toga, nego da opis apsurdne situacije u kojoj se hrvatsko društvo danas našlo s malo osobnog začina učinim uvjerljivijim. S jugoslavenskim komunističkim naslijeđem nisu sređeni računi. Da jesu, ne bi lijevi ekstremisti jugoslavenskog podrijetla mogli biti glavni protivnici ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

E-mail Isprintaj Objavi članak: Facebook Twitter
Share

Humphrey
15-06-2011, 17:11
Ivica Šola: Zaštitimo branitelje od njihovih zaštitnika


Premijerki Kosor puna su patetična usta branitelja. Preko njihove krvi i kostiju, u čemu svakako nije jedina, izgradila je velik dio svoga imidža i političkog kapitala. Sada bi njihova prava zaštitila i Ustavom.
No ova provincijalna euforija oko zaključenja pregovora s EU pokazuje Kosoričino drugo lice s obzirom na branitelje, baš kao što je uhićenje Ante Gotovine pokazalo drugo Sanaderovo od onog zajapurenog sa splitske rive. Tako će Kosorica istovremeno za unutarnju uporabu drviti o ustavnoj zaštiti branitelja, dok će u Londonu pri posjetu britanskom premijeru Cameronu glatko obećati daljnje progone hrvatskih branitelja. Mediji o tome ni retka.

Politika mrkve i batine
Naime, Hrvatsku čeka famozni monitoring, tj. nastavak politike mrkve i batine. Čeka je i ratifikacija nacionalnih parlamenata glede punopravnog članstva. Prema svim diplomatskim izvorima, Englezi kao uvjet ratifikacije traže ustrojavanje četiri suda za ratne zločine, u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, da bi se "udruženi zločinački pothvat" izglancao do zadnjeg Tihomira Purde. No tu nije kraj. Kako se može čuti u razgovorima s nekim važnim veleposlanicima EU zemalja u Zagrebu, supervizor tih hrvatskih sudova bit će nadležno tijelo u - Sarajevu! Optimisti bi rekli, dobro, moglo je biti i gore, tu ulogu mogao je dobiti i Beograd, na što bi naši "europejci" jednako tako pristali, pa onda patetično za domaću uporabu nastavili populističko samosažalijevanje i čuđenje nad bjelosvjetskim nepravdama, ili pimplali priču "politike pomirenja".
Kako se cijeli hrvatski pristupni proces EU vodio oko hrvatskih generala i ratnih zločina, po istim notama plesat ćemo i monitoring. Kada su "locirali i identificirali" Gotovinu, otvoreni su pregovori. Kada je Gotovina oderan za udruženi zločinački pothvat zajedno s cijelim civilnim i vojnim vrhom, "najednom" smo ekspresno završili pregovore. Sada na ova četiri suda treba proizvesti još nekoliko stotina hrvatskih vojnika ratnih zločinaca koji će vjerojatno dostajati za konačno punopravno članstvo u EU.

Utemeljiteljska epopeja
Istovremeno će, a to je konstantni hadezeovski cinizam, bilo Sanadera bilo Kosorice, branitelje zaštititi uvrštavajući ih u Ustav i inim srceparajućim parolama. Ta manipulacija hrvatskim braniteljima u zadnjih osam godina hadezeovske vlasti nije samo opasna zbog njihovih individualnih i obiteljskih sudbina. Riječ je o sustavnom rastakanju države i njezina dostojanstva i na ovoj razini. Svaka država, svaka nacija ima svoj utemeljiteljski mit ili epopeju, bilo da se radi o osobi ili događaju. Taj utemeljiteljski mit ili epopeja ujedno je izvorište vrijednosti oko koje se neka zajednica okuplja, iz koje izvire dostojanstvo naroda. Hrvatska je, nakon nacizma, fašizma i komunizma i inih monstruoznosti prošlih stoljeća proživjela epopeju, dane ponosa i slave, obrambeni rat, borbu za demokraciju i slobodu. To je utemeljiteljska epopeja Republike Hrvatske. No ona je prodana zbog Europske unije i učinjena udruženim zločinačkim pothvatom. Za to nam nisu krivi ni Englezi, ni Srbi, ni... Krivi su tzv. naši tzv. politički tzv. lideri. Koji će, eto, poput Kosorice, branitelje učiniti ustavnom kategorijom, da bi ih još žešće zaštitili. Od koga?

caporegime
15-06-2011, 17:38
e ovo će ići na naslovnicu pa makar nas prijavili

Pessimus dux
23-06-2011, 15:07
Šola u Glasu Slavonije rastura, po običaju!:clap

caporegime
23-06-2011, 15:19
Šola u Glasu Slavonije rastura, po običaju!:clap

zamisli medij u kojemu pišu šola, hodak, nino, i onaj iz fizzita.
ljevičari bi da imaju imalo časti, počinilki kolektivno samoubojstvo.

Pessimus dux
23-06-2011, 16:43
zamisli medij u kojemu pišu šola, hodak, nino, i onaj iz fizzita.
ljevičari bi da imaju imalo časti, počinilki kolektivno samoubojstvo.
A jebiga, zamišljam ja i političku stranku koju bi vodili Šola, Raspudić, Lučić, Despot i slični pa je nema nigdje na vidiku...

Humphrey
25-06-2011, 11:27
www.glas-slavonije.hr/kolumnist.asp?rid=3083&pag

Ivica Šola : Od Marxa do guzice


Nije točno da su na Zapadu sve revolucije propale. Propala je iluministička, propala je marksistička, no uspjela je seksualna revolucija.
Njen bauk kruži ovih dana i nad Hrvatskom, glavna je tema medija već nekoliko tjedana, svi mediji i političari natječu se tko će se više dodvoriti ovom novom konformizmu. Njeni aktivisti pak pokazuju revolucionarni zanos neviđen na "ovim prostorima" još od Bitke na Neretvi. I znaju da su pobjednici, da će i Hrvatska postati Španjolska, da će i domaći "frankisti" slomiti kosti.

Odvojiti seks od ekonomije
A sve je počelo šezdesetih godina kada je iz naftalina izvučena knjiga "Seksualna revolucija" W. Reicha, koji je zbog svojih ideja umro u zatvoru kao pravi svetac-mučenik, utemeljitelj. Reich, čija je teorija gemišt Marxa i Freuda, smatra kako emancipacija radničke klase, kako bi bila totalna, mora osloboditi istu od buržujskog morala. U seksualnom potiskivanju Reich je vidio i genezu naci-fašizma, kao što je seksualna revolucija trebala biti u funkciji destrukcije Sovjetskog Saveza, kojemu je (homo)seksualnost postala partijski neprijatelj br.1. Naime, po Reichu, sovjetska je revolucija dobro počela, jer je sukladno marksističkoj ortodoksiji krenula rastakati obitelj. Obitelj je po toj ortodoksiji buržujska tvorevina u kojoj je i žena ekonomski ovisna o mužu. Zato treba odvojiti seks od ekonomije, tj. rastočiti obitelj, podruštveniti djecu, pa da se šajca 'ko s kim stigne i kada stigne i u što stigne. To bi bilo tek pravo, totalno oslobođenje, gdje su pišo ili pikica pretvoreni u alatke ideološke borbe. U seksu je, zapravo, najmanje seksa, najviše politike, ideologije. No sovjetska je revolucija u tome posustala, što je okrunjeno kriminaliziranjem homoseksualnosti 1934. godine, smatra Reich, kao i restauracijom tradicionalne obitelji. Šezdesetosmaši su nastavili na ovoj matrici osloboditeljske, tj. političke uloge seksa u društvu. Holywood tako 1966. godine odustaje od cenzure kojom su bile zabranjene "nemoralne scene", pa se odustaje od "filmskog poljupca" i prelazi na pravo žvaljenje. Potom se i pornografija depenalizira, što će s Internetom demokratizirati pristup eksplicitnom seksu i perverzijama, da se i zadnji klinac danas može mirno češkati ispod pupka u tišini svoje sobe dok gleda porno krkačinu.

Jasna poruka
Medicina pak pronalazi efikasne lijekove protiv spolnih bolešćura, a pilula omogućava ženi da seksualni užitak odvoji od prokreacije, i tako emancipira vlastito tijelo. Pederi se pak trpaju u manjine u borbi za političku emancipaciju, zajedno sa ženama, crncima, itd. Ulaze u politički korektni jezični univerzum, neku vrstu orwelovskog novogovora, koji ulazi u sve bitne deklaracije i pravne akte, od UN-a do EU. Evo ih i kod nas, u maniri revolucije koja traje trijumfiraju nad porazom opskurnih snaga, uskoro će i pred matičare, kao "u cijelom civiliziranom svijetu". Od Marxa do guzice put je bio trnovit, i treba im čestitati. Kao i fenomenu nad kojim bi si isti Marx možda počupao kosu: Ljudima se posvuda na Zapadu, i kod nas, smanjuju socijalna i radnička prava, ali se zato obilato povećavaju seksualna. Poruka je jasna, možda ste gladni, potplaćeni, nezaposleni, no proleteri svih zemalja j….e se!

caporegime
25-06-2011, 11:47
MIlan Jajčinović


Polovica Hrvatske vjerojatno i ne zna tko je Vladimir Nazor, a u onoj drugoj polovici koja za Nazora zna, vjerojatno većina i ne zna da se njegovim imenom zove nacionalna nagrada koja se istaknutim osobama dodjeljuje za životno djelo. Među onima koji za Nazora znaju je i intelektualno-politički uskokrug ozlojeđen, uzrujan i ljutit što su ovogodišnju nagradu dobili Ivan Aralica i Zlatko Vitez. Ali napose Aralica. Kako i ne bi brundali, em je dobitnik minorni književnik tek s nešto bezveznih knjižuljaka, em još notorni „desničar“! I povrh svega – i Tuđmanov prijatelj! Kako nekome takvome dati „Nazora“? Da je o nagradi odlučivao spomenuti uskokrug, ne bi, vala, nju dobio „desničar Aralica“!

Neoprezni je i nekompetentni žiri – Krešimir Nemec, Tonko Maroević, Jakša Fiamengo, Dubravka Oraić-Tolić, Andrea Zlatar, Julijana Matanović i Borben Vladonić – kriv za taj kulturni skandal. Logično kad su u njemu bili sve literarni i umjetnički diletanti i pljunuti „desničari“! Kome bi oni drugome nagradu i dodijelili nego također „desničarima“ – Aralici i Vitezu? Zbog toga se sektaški uskokrug, lijeva idiosinkrazija toliko i jedi. Jer je tako važnu nagradu, protivno njezinim očekivanjima, dobio netko tko ne misli kao ona, i pogotovo netko kao Aralica. A ta ideološka sekta nerijetko misli i „ljevije od pameti“. Svatko tko misli drugačije, tj. nacionalnije, taj po poimanju lijeve idiosinkrazije i ne može biti ništa drugo do desničar. Pa dakako i Aralica.

Ne iznenađuje da je u galami zbog nagrade Aralici najbučniji i najosorniji „ugledni izdavač“ kojega je svojedobno Aralica u svojemu „romanu s ključem“ predočio kao nekarakternu i kvarnu osobu. U revolucionarnom zanosu „trećesiječanjske revolucije“ taj je izdavač, valjda ponesen jakobinskim žarom, uzvikivao da „sve desničare treba strpati u ludnicu“! Uz njega su i ideološki slični, nešto mlađi skojevci kojima je nepojmljivo da se pisca i njegov privatni život i uvjerenja mogu odvojiti od njegovog djela. Da to mogu, onda bi im bilo nevažno što Aralica politički misli, a važnije što je napisao – Pse u trgovištu, Okvir za mržnju, Duše robova, Graditelja svratišta...

Tada bi ga poštovali kao velikoga književnika, a ne prokazivali zbog njegova političkog svjetonazora. No ništa čudno jer se u politički shizofrenome hrvatskom društvu tako ideološki nesnošljivo ponašaju i desni stekliši, kojima ni Jure Kaštelan nije veliki pjesnik jer je bio partizan, ni Miroslav Krleža, najveći naš pisac jer je bio ljevičar! Lijevi su ideološki sektaši nekoć bjesnjeli i na dvojicu naših klasika, pokojnoga Ranka Marinkovića i Slobodana Novaka, čim su otvoreno pokazali svoje hrvatstvo, čim su počeli govoriti pro patria. Marinković i Novak najednom za literarne šuše nisu više bili ni veliki pisci! Svaka je literarna i ljudska mizerija mislila da joj to daje slobodu da pljune i na njihovo djelo. I tada su, kao i sada, ideološki kriteriji bili iznad estetskih, politički iznad umjetničkih. Sve što ne misli kao ta „duhovna policija“ automatski je i estetski nevrijedno. Svi pak oni koji misle nacionalno, hrvatski i patriotski, suprotno anacionalnom lijevom, uvijek su „desničari“. Za te je sektaše sve što misli umjereno i razborito ali nacionalno – desničarsko. Kada bi oni određivali nagrade, onda bi ih dobivali samo njima slični, pa makar pisali i lijeve majmunarije.

Mrav
16-11-2011, 17:10
Martina Sopta: Mi smo najbolji gutači nacionalističkih ubleha

“ Ako stvari sagledam zdravorazumski i hladno, vidim zemlju koja to nije, autistični protektorat u rukama stranaca, tri podijeljena društva s tri podijeljene javnosti, vidim jednonacionalnu multietničnost, konstantnu igru nadmoći jačeg nad slabijim, ljude koji zatvaraju oči pred stvarnošću, zemlju koja forsira lažno građansko društvo u prostoriji punoj neriješenih nacionalnih pitanja, a koja generiraju konstatno nove razdore. Unatoč svemu gore pobrojanom i unatoč svim čudesnim mjestima svijeta koje ostavih pod nogama, nigdje se ne mogu zamisliti nego u Bosni i Hercegovini.” kaže za BUKU Martina Mlinarević-Sopta, beskomrpmisna kolumnistkinja hrvatskog portala Index.hr. Sa njom smo razgovarali o stanju u medijima, o Hercegovini i o Bosni i Hercegovini, te o strahotama i ljepotama ove zemlje...
http://6yka.com/martina-mlinarevi-sopta-mi-smo-najbolji-gutai-nacionalistikih-ubleha