PDA

Pogledaj Full Version : Partizanski ustanak primarno je bio usmjeren protiv hrvatske države



Mrav
19-03-2011, 23:10
O četnicima pod crvenom zvijezdom


Nakon što je Treći Reich napao SSSR, situacija se iskristalizirala. Sovjetski Savez prisiljen s jedne strane pridobiti zapadne saveznike na svoju stranu, a s druge strane «anulirati» činjenicu postojanja dotadašnjeg komunističko-nacionalsocijalističkog partnerstva oličenog u Paktu o nenapadanju, odlučuje promjeniti taktiku.

Umjesto kategoričkog zahtjevanja provedbe «komunističke revolucije», SSSR od tada naglašava nužnost «antifašističke borbe», dakle borbe protiv svoga dojučerašnjeg partnera Trećeg Reicha. Dosljedno taktičkom zaokretu, Moskva 22. lipnja 1941. putem radiograma upozorava svoju ekspozituru KPJ da je riječ o «antifašističkoj borbi», a ne o «pokretanju socijalističke revolucije». Partizani na poziv Moskve bježe u šumu i dižu pobunu («ustanak»).

Hrvati u početku nisu išli u partizani

No, kako ističe dr. Ivo Banac, dok se Staljin u obrani od osovinskog napada iz taktičkih razloga poziva na rusku tradiciju i ruske nacionalne simbole, jugoslavenski komunisti na čelu s Titom se otvoreno služe «ikonografijom međunarodnog komunizma». Ustanak je bio usmjeren primarno protiv NDH. Suprotno mitovima koji se od devedesetih propovijedaju u Hrvatskoj, Hrvati nisu na početku rata u znatnome broju participirali u partizanskome pokretu. Nešto veći priljev Hrvata u partizane uslijedio je tek u drugoj polovici 1942., a osobito nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. U vrijeme početka pobune protiv NDH u partizanskom je pokretu prevladavao srpski element, dok je udio Hrvata bio od ne osobito velikog značenja.

Na «savjetovanju pretstavnika štabova i komandanata narodno-oslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije» u Stolicama u Srbiji 27. rujna 1941. u vezi s razvitkom partizanskoga pokreta u Hrvatskoj Tito je dao sljedeću ocjenu: «Slabost partizanskog pokreta u Hrvatskoj je u tome što on uglavnom obuhvata srpsko stanovništvo na Kordunu, u Lici itd., a međutim vrlo mali broj Hrvata – seljaka. Najsvjesniji dio radništva odazvao se pozivu Komunističke partije i stupio u partizanske redove. Ali ni ti odredi nemaju dovoljno podpore od hrvatskog stanovništva...».

Simo Dubajić komentirajući stanje u Trećoj dalmatinskoj brigadi piše: «Preterao je Nitonja kad je napisao da je među nama partizanima bilo šest stotina Hrvata. Toliko ih nije bilo sve do pada Italije. Bilo ih je ukupno stotinjak». Dubajić dalje navodi da je sastav njegovih «triju bataljona bio sto posto srpski, a samo Drugog pedeset posto hrvatski». Partizanski general Milan Kuprešanin navodi kako su 98 posto pripadnika njegove partizanske postrojbe u Lici sačinjavali Srbi. Josip Kotnik svjedoči da su pobunjenici uglavnom imali potporu u selima naseljenima srpskim stanovništvom.

Srbi čine većinu partizana

U siječnju 1942. Tito je Adilu Zulfikarpašiću izjavio: «Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se 95 posto Srba». Izaslanik Vrhovnog štaba i CK KPJ, Ivo Lola Ribar, 17. ožujka 1942. javlja Titi o situaciji u Hrvatskoj i Vojvodini, napominjući kako i u Dalmaciji glavninu partizanskog pokreta «sačinjavaju još uvijek Srbi!».

Pavle Gregorić, član CK KPH, pokušavajući pridobiti za suradnju zastupnika HSS-a, Tomu Vojkovića, u svibnju 1942. govori o «važnosti da u oslobodilačkoj borbi sudjeluju i Hrvati, pogotovu zato što se u partizanima nalazi golema većina Srba, a znatno manje Hrvata». Dajući ocjenu dotadašnjega političkog rada komunista u sjevernoj Hrvatskoj, komunist Ivan Marinković je u prosincu 1942., među ostalim, zaključio:«Naši drugovi nisu uspjeli da uvjere hrvatskoga seljaka da je jedini pravi put pristupanje partizanima, i u tom pravcu treba još mnogo da se radi».

Jasno je, dakle, da su u vrijeme početka pobune protiv NDH glavninu partizanskih postrojbi sačinjavali Srbi. A znatan dio Srba – kako zaključuje povjesničar Hrvoje Matković – «nije se mirio s uspostavom hrvatske države i nije ju prihvaćao bez obzira na ustaštvo». Da je Matković u pravu, potvrđuje Milovan Đilas, koji nema dvojbe da Srbi «ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali». Štoviše, Srbi ne samo da su bili protivnici samostalne hrvatske države, nego su bili i protivnici hrvatske autonomije unutar Jugoslavije.

Primjer koji to u praksi neprijeporno dokazuje bio je odnos Srba prema Banovini Hrvatskoj. Pretežit dio srpskih i srbijanskih političara bio je protivnik Banovine Hrvatske, iako je formiranje Banovine Hrvatske imalo za cilj prvenstveno konsolidirati i očuvati Jugoslaviju. Protubanovinsku i protusporazumsku politiku zastupao je i nezanemariv broj srpsko-pravoslavnoga svećenstva. Odnos srpskih političara i vjerskih poglavara prema Banovini Hrvatskoj, zorni je dokaz da u pobuni protiv NDH glavni razlog nije bio ustaški režim, već protivljenje hrvatskoj državi.

Zločini nad Hrvatima kod Bjelovara

Valja ovdje istaknuti još jednu bitnu činjenicu, koju jugoslavenska hagiografija u Hrvatskoj sustavno prešućuje: prvi ratni zločini u Drugome svjetskom ratu – kada govorimo o području koje je od 1918. do 1941. obuhvaćala Kraljevina Jugoslavija - počinjeni su nad hrvatskim seljacima-civilima. Naime, 7. travnja 1941. u bjelovarskom je kraju došlo do pobune protiv Kraljevine Jugoslavije i terora koji se od 1918. sustavno provodio nad nesrpskim stanovništvom. Pobuna je imala za cilj proglašenje hrvatske države. Pobunio se je 108. pješadijski puk, sastavljen od Hrvata toga kraja, pod vodstvom narednika Ivana Čveka, a pridružio im se je i 40. dopunski puk natporučnika Leopolda Supančića.

Uz pomoć građana Bjelovara slomljen je otpor jugoslavenske vojske i žandarmerije, te je 8. travnja oko 18 sati tadašnji gradonačelnik Bjelovara, a kasniji ministar narodne prosvjete NDH, Julije Makanec, s balkona gradske vijećnice proglasio «uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske», što je okupljeno mnoštvo pozdravilo s velikim odobravanjem. Bilo je to dva dana prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu. Bjelovar je – kako je kasnije konstatirao jugoslavenski orijentirani Vlatko Maček – bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezinim dijelom, preuzeli vlast i proglasili svoju državu.

Međutim, s obzirom da Srbi - kako je to sasvim jasno precizirao Đilas - «ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali», proglašenje hrvatske države u Bjelovaru – koje je bilo izraz volje tamošnjega hrvatskog stanovništva, a ne možda diktat Rima ili Berlina – nije naišlo na odobravanje jugoslavenske vlasti i Srba toga kraja. Uslijedila je odmazda. Četiri pobunjena hrvatska vojnika ubijena su 8. travnja 1941. u zasjedi koju su pripravili srbočetnici u selu Hrgovljani pokraj Bjelovara. To je bio samo početak: uslijedio je krvavi pir.

Prešućivani srpski zločini

Srpski 2. konjanički puk „Car Dušan Silni” devetog je travnja smaknuo pet nedužnih hrvatskih seljaka u selu Peterancu kraj Virovitice, a nakon toga se uputio prema Bjelovaru s ciljem slamanje pobune. Na Veliki četvrtak, 10. travnja, 2. konjanički puk krećući se prema Bjelovaru u selu Donji Mosti kraj Bjelovara smaknuo je 11 nedužnih hrvatskih seljaka. Jedina krivnja tih seljaka bila je ta što su bili Hrvati. Nakon toga uslijedili su brojni drugi zločini u bjelovarskome kraju.

Sela u okolici Bjelovara - Gornje Zdjelice, Zrinski Topolovac, Rovišće, Pavlovac, Kapela i šuma Bedenik samo su dio „toponimije smrti” koju je sijala srpska vojska i četnici. Posebno okrutan bio je zločin u selu Kapela gdje su srpski vojnici 9. travnja seljanki Mandi Filipović, koja je bila u šestomu mjesecu trudnoće, rasporili trbuh te iz njega izvadili muško dijete, zbog čega su i ona i dijete umrli. Do kraja travnja srpska vojska i četnici u bjelovarskome su kraju umorili 40 osoba, no istraživanja se nastavljaju stoga bi brojka mogla biti i veća.

Srpski vojnici i četnici, ponegdje uz sudjelovanje srpskoga civilnog pučanstva, tako su samo u travnju 1941. poubijali preko 300 osoba hrvatske i muslimanske pripadnosti. Pritom je ključno to, da su ti zločini počinjeni prije nego što je u NDH pala ijedna srpska žrtva! Međutim, ovi se zločini u hrvatskoj historiografiji sustavno prešućuju. Kad se održavaju komemoracije u sjećanje na ove žrtve, „demokratski mediji” o tome obično ne kažu ni riječi. Cilj prešućivanja je potpuno jasan: daljnje nametanje teze da su ustaše prvi počeli vršiti zločine i teror nad Srbima, i to bez ikakva povoda.


Davor Dijanović
hrsvijet.net

NorthStand
18-04-2011, 01:19
Mislim da je to danas, jasnije nego ikad. Dovoljno je malo proučit povijest, al ne onu koju je kumrovec pisao, i lako se dođe do podataka koji otkrivaju koliko su ti divni antifašisti Partizani doprinjeli zatiranju hrvatske države, i svega onoga što je dalo do znanja da istu podržava. Tito, taj najveći izrod s ovih prostora, je toliko zla napravio vlastitoj državi, a sve zato da bi njegova izmišljena država mogla živjeti, pa makar to značilo da će pobit na desetke tisuće svojih sunarodnjaka, njemu to nije predstavljalo ama baš nikakav problem. I danas moramo učit u povijesti, kako su nas on i njegovi drugovi, oslobodili od fašizma. Super, srećom ne učimo svi istu povijest, ja sam ipak na jednom sasvim drugačijem stajalištu, ali slažem se s naslovom teme, mislim da tko god malo pročešlja studiozno partizanski pokret i antifašiste u hrvatskoj, može vrlo lako uočit da njih hrvatska država, nikad nije niti će zanimat već samo jugoslavija i bratstvo jedinstvo, a taj eksperiment je hvala bogu trajno propao.

PS- mislim da je suvišno pričat, koliko je srba bilo u partizanima koji su svesrdno sudjelovali u slamanju NDH i razno raznim pokoljima izvedenim nad hrvatima. I sad bi ja takvima trebo tepat, i njima se divit, pa nek se dive ovi koji nemaju mozga u glavi ja hvala bogu imam, i osjećam se ko hrvat a ne jugoslaven.