Mrav
18-03-2011, 15:08
http://www.dragovoljac.com/images/stories2011-2/STVARNILIKOVI/iandric.jpg
Umjesto uvoda tri kontroverzije o Ivi Andriću
O nijednome istaknutom Hrvatu nema toliko kontroverzija, koliko ih ima o Ivi Andriću. Zadržat ću se samo na tri, iz kojih proističu brojni sporovi i različiti sudovi.
1. Ivi Andriću se zamjera napuštanje hrvatskog jezka i pisanje srbskim jezikom.
2. Andriću se zamjera njegovo podređivavanje hrvatske nacionalnosti jugoslavenskoj.
3. Zamjera mu se opredjeljenje za život u Beogradu, a ne u Zagrebu ili u Sarajevu.
Andrić je hrvatski književnik
Kao umirovljeni prirodoslovni znanstvenik, a ne književnik manje sam legitiman za raspravu o Andrićevoj književnoj vrijednosti. Po tome pitanju mogu samo reći, da sam pročitao skoro sva Andrićeva djela, ona prva pisana hrvatskim jezikom i većinu drugih pisanih srbskim jezikom. Oduševljen sam Andrićevim pisanjem, ali mu ne dajem prvo mjesto među književnicima hrvatske geneze 20. stoljeća. Ne ulazeći u tu raspravu, nekolicina hrvatskih književnika je kvalitetom pa i opusom ispred Ive Andrića. Od brojnih spomenut ću samo dvojicu, koje osobno smatram boljima od Andrića: Miroslav Krlež i Petar Šegedin.
Sva trojica Hrvata nobelovaca su napustila hrvatski jezik
Hrvatski narod dao je svijetu tri nobelovca. To su po redoslijedu primitka Nobelove nagrade:
Lavoslav, ponijemčeno Leopold Ružička (1939); Ivo (nije se posrbio u Jovo) Andrić (1961) i Vladimir Prelog (1975).
Sva trojica su u mladosti koristila hrvatski jezik, veći dio školovanja 0bavili su u hrvatskim školama, ali su u svome radnom i stvaralačkome dijelu života prešli na druge jezike: Ružička i Prelog, uglavnom na njemački, a Andrić na srbski jezik.
Ružički i Prelogu nitko u Hrvatskoj ne zamjera napuštanje hrvatskog jezika i prijelaz na njemački jezik uz uporabu engleskog, francuskog i drugih jezika.
Samo Ivi Andriću, među trojicom Hrvata nobelovaca se u Hrvatskoj i u BiH zamjera pisanje književnih djela srbskim jezikom.
To je neispravan kriterij. Treba poštivati prilagodbu čovjeka sa sredinom, u kojoj živi i djeluje. Uz to, na slučaju Ive Andrića Hrvati mogu reći da smo imali velikana pera čak u primitivnom srbskom ili točnije u srbsko-turskome jeziku.
U Zapadnoj Europi takovo ponašanje poput Andrićevog je zakonima regulirano i slovi kao obvezna integracija i asimilacija stranaca u državu domadara.
Hrvatska je sama sebi krivac, što umjesto integracije i asimilacije sprovodi kult nacionalnih manjina, a ne asimilaciju i integraciju pa zamjera Ivi Andriću jugoslavenstvo u srbskoj sredini.
Posljedica nezrele hrvatske multi-kulti jest da nam Srbija uzima Nikolu Teslu, koji uopće nije Srbin, nego hrvatski Vlah pravoslavne vjere, a djelovao je u Americi kao Amerikanac. Svjetska leksika nigdje ne navodi Teslu kao Srbina niti kao Hrvata, nego kao američkog učenjaka.
Analogno se svrstava Ružičku i Preloga u švicarske, a ne u hrvatske učenjake, znanstvenike i nobelovce.
Udaljavanje iz hrvatske nacionalnosti
Leopold Ružička i Vladimir Prelog postali su službeno Švicarci, a Ivo Andrić se je opredijelio za Jugoslavena. Ružički i Prelogu nitko u Hrvatskoj ne zamjera napuštanje hrvatske nacionalnosti i prihvaćanje švicarske, a jugoslavenstvo Ive Andrića toliko ljuti "mjerodavne" Hrvate, da se brojni među njima odriču Ive Andrića kao Hrvata.
To je besmislica, kad znamo da se je prema zadnjim popisima stanovništva u Jugoslaviji oko 3 % Hrvata u SR Hrvatskoj izjašnjavalo Jugoslavenima.
Zapadna kultura poima nacionalnost drugčije, nego Hrvatska
Ovdje treba dodati još ono najvažnije, kako svijet određuje nacionalnu pripadnost trojice nobelovaca hrvatske geneze (na pr. Lexiconi i Wikipedia):
Leopold Ružička i Vladimir Prelog su švicarski učenjaci i švicarski dobitnici Nobelove nagrade, a Ivo Andrić je jugoslavenski pisac, dobitnik Nobelove nagrade.
Pogrješno smatra hrvatska terminologija, da su Ružička i Prelog hrvatski nobelovci. Oni su švicarski nobelovci hrvatskog podrijetla. Polazeći od ove istine Ivo Andrić je više hrvatski nobelovac, nego Ružička i Prelog jer je u jugoslavenstvu bilo uključeno hrvatstvo, što nije slučaj u švicarskoj nacionalnosti.
Dakle, bio bi red, da se Ivu Andrića naziva hrvatskim piscem i hrvatskim nobelovcem jugoslavenskog opredjeljenja prema tada postojećoj državi Jugoslaviji.
Od 1941. Ivo Andrić živi u Beogradu
Zamjera se Ivi Andriću opredjeljenje za život u Beogradu, a ne u Zagrebu ili u Sarajevu. Manje je poznata istina, da je Ivo Andrić, došao 1941. u Zagreb, ali ga je kao Jugoslavena istjerao iz Zagreba Dr. Ante Pavelić. Slično je nešto kasnije postupio i s Ivanom Meštrovićem.
Za Andrića je najprirodnije opredjeljenje bio Beograd jer je za čitavo vrijeme Karađorđićeve kraljevine obavljao diplomatsku službu za Jugoslaviju.
Uostalom Ivo Andrić nije jedini Hrvat, koji je živio i djelovao u Beogradu. Spomenimo samo trojicu vrlo istaknutih: Josip Pančić, Josip Stolcer-Slavenski i Krešimir Baranović.
U Hrvatskoj se nikome ne zamjera (bilo je dosta glumaca, pjesnika, pjevača, političara...), koji su djelovali u Beogradu, a za grijeh se uzima samo Ivi Andriću.
Taj i takav odnos prema Hrvatu Ivi Andriću Hrvatska mora mijenjati i dati mu mjetsto među istaknutim književnicima - hrvatske geneze.
Uz 90. obljetnicu rođenja Ive Andrića
(Ovo je tekst iz 1982. objavljen u HT Danica, Chicago, slijedi bez izmjena i dopuna)
Svojevremeno je HT Danica objavila nekoliko priloga o hrvatskome književniku Miroslavu Krleži. Time je hrvatska javnost u dijaspori dobila približno jasnu sliku o njemu. Bilo bi koristno na isti način obraditi u HT Danici i drugog velikog sina iz Hrvatskog naroda - Ivu Andrića. Za ovaj podhvat trebalo bi okupiti još živuće njegove suvremenike, po mogućnosti iz domovine i iz svijeta da se dobije što ispravnija slika o ovome istaknutom književniku po rođenju Hrvatu i krštenju katoliku. Na temelju meni pristupačnih literaturnih izvora o Ivi Andriću, predajem za objavu ovaj prilog:
Ivo Andrić je rođen 10. listopada 1892. u Dolcu kraj Travnika. Kršten je u franjevačkoj crkvi Uznesenja Marijina i odgojen katolički. Školovao se je kod Isusovaca i nastavio filozofiju u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. i doktorirao. Počeo je pisati već u školskim klupama, ističući se u redovima revolucionarne nacionalističke mladeži prije Prvog svjetskog rata.
Uz ostalo, u Hrvatskoj enciklopediji stoji, da su Andrićevi prvi književni radovi u vezi s njegovim nacionalnim težnjama. Pisao je pjesme, ideološke članke, prikaze i književne studije u ondašnjim raznim časopisima i omladinskim listovima (Hrvatski đak, Vihor, Bosanska vila itd.).
U "Mladoj Hrvatskoj Lirici" predstavio se je 1914. sa zanimljivim izborom pjesama i nastupio zajedno s najistaknutijim hrvatskim pjesnicima toga vremena. Evo ih zajedno abecednim redom: Ivo Andrić, Vladimir Čerina, Vilko Gabarić, Fran Galović, Karlo Häusler, Zvonko Milković, Stjepan Parmačević, Janko Polić Kamov, Nikola Polić, Augustin Ujević, Milan Vrbanić i Ljubo Wiesner.
Evo jedne od Andrićevih pjesama objavljene u "Mladoj Hrvatskoj Lirici", u izdanju Društva Hrvatskih književnika, u Zagrebu 1914. pod naslovom:
Noć crvenih zvijezda
Boga moli vjetar očajan.
Odmakni ženo te kukavne zavjese,
da vidimo što nam Bog poručuje
po svojim zvijezdama.
Za zavjesama ruke sklopljene
i budne svjetiljke; netko moli
Boga i mir nad vrele postelje.
Žale grane vriskom, mole grane
tišinu rumenog zlata.
Zavjese! Zavjese!
Ovamo ruke drhtave.
Tornjevi igraju, oblaci luduju.
Noć putuje, - njeni se vjetri Bogu mole,-
prokleto tijelo, nitko je ne će preživjeti!
Kasnije se je Andrić pridružio grupi oko Književnog juga u Zagrebu, a surađivao je usto u Hrvatskoj njivi, Hrvatskoj ženi itd. Za njegovim člancima i pripovijedkama posezali su i drugi časopisi kao Jugoslavenska njiva, Pregled i Srbski književni glasnik.
Kao hrvatski književnik izdao je Ivo Andrić u to vrijeme slijedeće knjige, pisane izrazito lijepim hrvatskim jezikom: Ex Ponto (Zagreb, 1918), Nemiri (Zagreb, 1919), Put Alije Djerzeleza (Zagreb, 1920) i 3 knjige pripovijedaka (Beograd, 1924-1936).
U svojim prvim pjesmama iznosi Andrić mladenačku melankoliju, staračku ozbiljnost, uz jaku dozu strastvenosti. Pod dojmom Prvog svjetskog rata napušta izrazitu nacionalnu koncepciju, produbljujući se filozofski. Njegovu knjigu "Ex Ponto (uz Nemire) prožimaju osjećaji bola nad općeljudskom sudbinom i sitnoćom, uz težnju za produhovljenjem života. U svome daljnjem pripovijedalačkom radu redovito uzima gradivo iz Bosne, prikazujući likove iz njene prošlosti, ratova i sukoba (Turci, Židovi, franjevci, pravoslavci, muslimani Austrijanci).
Iznoseći izrazito bosanske motive, Ivo Andrić ih produbljuje, dižući ih u sferu općečovječanskoga, tako da se tu uvijek radi o najbitnijim problemima čovječje eksistencije: čovjek pred Bogom i smrću, čovjek i žena, smisao i mjera ljudskih napora i užitaka. Kroz njegove pripovijedke prodire osjećaj o praznini čovječjeg života, o čovjekovu zaludnom nastojanju, da se otme strastima i bolu, i o vječnom, neizbježivom njegovom padanju u ništavilo i smrt.
To sve uzdiže Andrićev rad iznad običnog regionalizma i daje mu općeljudski karakter. Pripovijetke su mu izrađene pomno, jednostavno, savijestno, zbito, sa svakom riječi na svom mjestu, tako da je u pojedinim novelama kondenzirano veliko mnoštvo doživljaja (Hrvatska enciklopedija, Zagreb 1941).
U Hrvatskoj prozi 20. stoljeća, Zagreb 1943. ističe Antun Barac, u predgovoru Andrićevom Putu Alije Djerzeleza slijedeće: "Polazeći od lirike, prešao je na lirsku prozu i novelu. Postao je jednim od najistaknutijih novelista uopće. U svojim sažetim, vrlo savjestno izrađenim, lirski obojenim novelama, opisuje ponajviše Bosnu i Bošnjake, ali ih nastoji produbiti do općeljudskoga. Gotovo sve su njegove novele antologijske."
Miroslav Krleža u Panorami pogleda, pojmova i pojava (Sarajevo, 1975) kaže o Ivi Andriću uz ostalo i ovako:
- Zvone njegovi stihovi i imadu svoju boju i oblik primaran i iskren. Ako usporedimo njegovu formu iz Mlade hrvatske lirike sa stihovima sakupljenima u posljednjoj zbirci "Ex Ponto", zapažamo da se je stih Andrića razvio i posve oslobodio spona. Osjećaju se u tim pjesmama tu i tamo odrazi s nekih gigantskih svjetionika moderne lirike, osjeća se mutna patnja kaotičnih prilika, ali te su pjesme uglavnom dokument stradanja jedne čitave generacije. U okviru Matoševe kaligrafske škole, Andrić je na početku dotjerao i razradio svoj vlastiti stil, koji se u bogatoj sugestivnosti lirske proze prikazao u punoj plastici već u njegovoj prvoj knjizi "Ex Ponto" (Zagreb, 1918). Poslije Alije Djerzeleza, koji je u Zagrebu pozdravljen kao prodor velikog talenta, preko nekoliko ciklusa novela i romana, sve do kasnijih fragmenata pedesetih godina, taj stil Ive Andrića, vladao je u njegovom djelu kao konstanta. Svom stilu i načinu, o kome se mnogo pisalo, a reklo, nažalost, malo, on je ostao vjeran do kraja (Krleža, 1975). -
Iste godine Krleža se izrazio o Andriću pod naslovom "Simbolist i datum" odprilike ovako:
- Trebalo bi objaviti studiju o osobitosti Andrićeva stila: kako se njegov gotovo bogobojazni preblagi adaggio ritmički prelijeva do živahnijeg andantea, a zatim već tren-dva kasnije smiruje u lirskoj kantileni beznadne samoće. Hoće li se naći neko pero da ovog klasičnog simbolista oslobodi od dekorativnog folklora i da ga osvijetli svjetlošću čiste poezije, kojom je instrumentirao svoje romansijerske teme?-
- Za umjetničku karijeru Ive Andrića doista nije važno, no ipak treba naglasiti, kako je svojim Nobelom probudio pozornost međunarodne štampe ne samo na svoje djelo, nego na našu suvremenu beletristiku uopće, u cjelini. U tom pogledu on je odigrao ulogu dostojnog predstavnika jedne, do tog vremena više manje nepoznate literature, o kojoj od Fortisovog izdanja Hasanaginice (za dugih dvjesta godina) zapadni svijet nije imao pojma. U "Historiji naše knjige" ime i pojava Ive Andrića prema tome predstavljaju nesumnjivo datum.-
U knjizi Vinka Nikolića "Pred vratima Domovine" (Paris - München, 1967) raspravlja autor u dijalogu s p. Lucijanom Kordićem o jeziku, djelu i opredjeljenju Ive Andrića te povodom dodjele Nobelove nagrade za roman "Na Drini Ćuprija" uz ostalo zaključuje:
-Filozofsko-moralna strana djela je na zamjernoj visini, i tu Andrić izlazi na površinu kao zapadnoeuropski klasični pisac i humanist. Jezik djela je srbski, ali stil jezika te mnogi izrazi i tzv. duh i "folklor" jezika su - kao i u drugim Andrićevim djelima, - hrvatski. Poznato je, da je Ivo Andrić Hrvat i da je njegov materinski jezik hrvatski, dok ovo miješanje srbskoga i hrvatskog jezika očito predstavlja neuspjeh, koji ozbiljno ugrožava solidnost ove Nobelove nagrade.-
O nijednoj iztraknutijoj ličnosti potekloj iz Hrvatskog naroda ne postoji toliko zbrke, koliko je to s književnikom Ivom Andrićem, dobitnikom Nobelove nagrade za književnost 1961. Uzeo sam deset stranih djela na njemačkome i franciskom jeziku i ustanovio da ga se u četiri smatra Hrvatom, u četiri Srbinom i u dva Jugoslavenom. U domovinskim izvornicima iz poslijeratnog vremena, njegovu nacionbalnost nitko ne piše, nego ga se obično naziva "našim najistaknutijim, našim najvećim, jednim od vodećih naših književnika, rođenim u Travniku, itd." Bosna se prema njemu odnosi kao prema svojemu, Hrvati ga bogobojažljivo "hoće" i "neće", jedan dio Srba ga ne prihvaća (poznato je da ga je Dobrica Ćosić na nozi bacio iz Društva književnika Srbije, dakako radi Andrićevog odlazka u katoličku crkvu), dok ga drugi dio Srba čak svojata i uvrštava u srbske književnike. Režim ga smatra jugoslavenskim piscem.
Poznavatelji Ive Andrića tvrde da se ovaj nikada i nigdje nije izjasnio kao Srbin i da nikada i nigdje nije službeno niti javno zanijekao svoju hrvatsku nacionalnost. Statistički se je izjašnjavao kao Jugoslaven.
Nepromišljeni Hrvati se odriču Ive Andrića radi njegovih grijeha kao što su na primjer pisanje srbskim jezikom u drugoj polovici svoga života, diplomatska služba u korist bivše Jugoslavije, podpisivanje Trojnog pakta u Beču, zajedno s Cvetkovićem i Mačekom, zatim radi Andrićevog elaborata o podjeli Albanije između Jugoslavije i Italije uoči Drugog svjetskog rata i k tome mu razne sitne duše zamjeravaju brak sa ženom Srbkinjom i život u Beogradu.
Ako su ove zamjerke dovoljne da se Ivu Andrića izključi iz Hrvatske historiografije, onda to isto moraju Hrvati učiniti s barem stotinjak naših velikana, koji su kroz povijest bili u službi tuđinima na svim poljima ljudske djelatnosti, pred koje (motreno s hrvatskog stajališta) možemo stavljati pozitivne i negativne predznake. Prepuštam čitateljima da si sami nađu slične primjere Ivi Andriću u našoj starijoj i novijoj historiografiji, a ja ću samo iztaknuti da ih ima toliko, da bi se mogla o njima napisati jedna enciklopedija.
Svojatanje Ive Andrića od strane Srba za nas Hrvate nije uopće mjerodavno Upravo radi toga začuđuje stav američkih Hrvata, koji su Andrića bez i pokušaja kritičkog opiranja prepustili Srbima.
Osobno smatram to jednim neodgovornim činom i pogrješnim potezom za hrvatsku kulturu i historiografiju. Znameniti Hrvat pa i svaki drugi potomak Hrvatskog naroda na bilo kojoj točki svijeta i u bilo kojem stoljeću ima neotuđivo pravo na uvrštavanje u Hrvatsku nacionalnu historiografiju i nedopustiv je bilo kakav kriterij, kojim ga se može brisati iz vlastitog naroda. Najmanje to mogu odlučivati grijesi, kakovih doduše kod Ive Andrića ima - iztaknuto jugoslavenstvo..., ali zato postoji kulturna i druga kritika, a ne izbacivanje Ive Andrića iz registra Hrvata i hrvatskih književnika. To čak daje lošu sliku općem hrvatskom stavu, prema kojemu bi mi želili biti samo čistunci, samo izrazito dobro rodoljubi, samo vjerni i najvjerniji sinci Naroda hrvatskoga i samo najbolji prema onome što smo kao svetinju naslijedili ili svetinjom proglasili.
S jedne strane duboko zamjeramo (s punim opravdanjem!) zašto nas je tamošnji komunistički režim osakatio brutalnim i protupravnim ubijstvom Mile Budaka, a s druge strane sami se sakatimo odricanjem Ive Andrića iz svoje pripadnosti Hrvatskome narodu.
Takav kriterij narušava cjelovito shvaćanje hrvatske povijesti, jer smo mi imali u njoj razne (nepodpuno ću spomenuti): probizantince, provenecijance, promađare, protalijane, proaustrijance, proturke, profrancuze, pronijemce, proruse, projugoslavene, panstaviste, prosrbe i posrbice, proamerikance, itd..., a nijednima od tih hrvatskih "pro..." ne odpisujemo hrvatstvo, nego samo Ivi Andriću.
Zašto se ne odpisuje hrvatstvo zločincu Josipu Brozu, koji se je neuporedivo više nego Ivo Andrić, čak genocidno ogriješio o Hrvatski narod?! Isto je kao i Andrić živio u Beogradu, bio je čak dvaput oženjen sa Srbkinjama, pisao je srbskim jezikom i po rođenju je poluhrvat jer mu je majka bila Slovenka. Toga velezločinca se Hrvati ne odriču, a odriču se Ive Andrića.
Negdje je u Hrvata zakazao kriterij.
Naš hrvatski kriterij mora biti tolerantniji u širokim okvirima, a kritičniji prema pojedinim činima. Ako je u pitanju Registar hrvatske historiografije, ne može se onda zauzimati kriterij "dobrih" i "loših" Hrvata. U taj registar moraju ući svi Hrvati, što znači i Ivo Andrić.
Kriterij "dobar" ili "loš", "rodoljub" ili "rodožder" ne bi smio biti nama Hrvatima jedina vodilja jer se to odnosi negativno na cjelokupno shvaćanje hrvatske povijesti, a da se ni ne govori o jedinstvu kulturnog razvoja i njegovom tumačenju.
Ako se prepustimo takvim sitničarenjima u općem kriteriju, kako onda braniti uvrštavanje među Hrvate one, koji su djelovali u inozemstvu, gotovo nepovezano s Hrvatskim narodom kao na primjer: Marko Polo, Herman Dalmatin, Beno Kotruljić, Andrija Jamometić, Pavao Skalić, Benko Benković, Andrija Dudić, Frane Petrić, Juraj Križanić, Rugier Bošković, Rudolf Steiner, Ivan Vučetić, Nikola Tesla, Leo Sternbach, Pavao Tijan, Lovro Matačić...
Nemali broj Hrvata je poput Ive Andrića djelovao u Srbiji. Ipak ih uvrštavamo u Hrvatsku historiografiju i naglašavamo njihovo hrvatstvo. Uz ponavljanje naprijed spomenutih dodat ću još nekoliko najistaknutijih: Josip Pančić (utemeljitelj SANU), Stanko Binički (skladatelj koračnice "Marš na Drini"), Mile Cindrić, (profesor fizike i znanstvenik), Josip Slavenski (skladatelj, oženjen sa Srbkinjom), Krešimir Baranović (skladatelj i dirigent); Vjekoslav Afrić (glumac), Pjer Križanić (najveći karikaturist svih vremena, Hrvat, koji je djelovao i umro u Beogradu)...
Dodajmo ovima još samo dvije istaknute operne pjevačice, koje su djelovale u Beogradu, a ipak su ostale i smatra ih se Hrvaticama: Nada Filipović-Krušlin i Biserka Cvejić (primadone opere).
Suvišno je upuštati se u pitanje, koliko Hrvata na svim poljima djeluje u Beogradu ili u Srbiji. Oni govore i pišu srbski. Tko to može njima uzeti u grijeh od strane Hrvata u Hrvatskoj ili za kriterij za svojatenje od strane Srba. Sasvim je normalno da se govori jezikom sredine, u kojoj se živi.
I mi Hrvati u stranim državama, govorimo i pišemo jezicima dotične sredine pa smo i pored toga ostali vjerni svome hrvatskome iskonu, ostali smo Hrvati.
Prenesemo li ovaj kriterij na Ivu Andrića, onda ga kao Hrvata trebamo čak cijeniti jer je pisanjem jezikom sredine, u kojoj je živio pokazao prema njoj ne samo tolerantni, nego i prijateljski odnos. A zar je grijeh biti prijatelj s onim Srbima, koji nisu napustili ljudskost, a takvih još ima pa makar i manjina.
Neljudski je ako ta srbska sredina zloupotrebljava to hrvatsko prijateljstvo i pretvara ga u izvlačenje posebnih koristi za sebe, odnosno samo za sebe namećući mu srbstvo i prisvajanjem njegovog hrvatskog bića u srbsko nacionalno stablo i uvrštavanjem njegovog imena u srbsku historiografiju. To je nasilništvo, krađa i krivotvorenje, po čemu su Srbi poznati narod.
Za nas Hrvate nije mjerodavno, što Srbi smatraju Hrvata Ivu Andrića svojim. To je svojevrstna srbska nacionalna pohlepa za tuđim. Tako Srbi postupaju sa svakim čovjekom, koji u njihovoj sredini pa čak i van nje za njih nešto učini. Za Srbe je i Bog Srbin. Srbi su bolestna nacija.
Ako je riječ o književnicima, Hrvatima, poznato nam je da su Srbi pokušali svojatati Ivu Ćipika, Simu Matavulja, Ivu Vojnovića, Budu Budisavljevića, Milana Ogrizovića i čak Vladana Desnicu... i svojataju (bez iznimke!) sve književnike iz redova Hrvata Bunjevaca, koji djeluju u svome rodnom kraju - Bačkoj, koja je nažalost oduzeta Hrvatskoj.
Za nas Hrvate je važan naš hrvatski stav i kriterij. Tko je rođen Hrvatom taj i umire kao Hrvat, bez obzira kako i za koga je djelovao.
Još ne postoji biološka metoda, kojom se od Hrvata može praviti Srbina i obratno. Režimsko pomodarstvo, prisile, prisvajanja, grijesi i slične pojave ne mogu biti kriterij za dekroatiziranje Hrvata.
Gledano s našeg hrvatskog stajališta Ivo Andrić je Hrvat. Manje je važno, koliko je on zavrijedio da mu posjećujemo grob, kitimo ga cvijećem i palimo mu svijeće, ali je važno da je on i takav, kakav je bio rođen i umro kao Hrvat i katolik. Nitko nema pravo, da nam ga oduzima, a niti mi Hrvati ga ne smijemo brisati iz našeg popisa.
Ako je Ivo Andrić zapostavio Hrvatski narod, isto ga se ne smijemo odricati.
Nema naroda u svijetu, koji ima samo domoljubne, omiljene sinove i kćeri, a jedino mi Hrvati bismo htjeli biti čistunci. Prava majka voli svoju dobru i manje dobru djecu pa zašto bi Hrvatska kao majka trebala biti drugčija prema svome sinu Ivi Andriću. On je naš, hrvatski i mi niti možemo niti imamo pravo, a niti moć i još manje razlog da ga se odričemo.
Zaključni sažetak
Već je nekoliko puta u ovome članku ponovljeno, da je Ivo Andrić pisao svoja djela najprije čistim i to odnjegovanim hrvatskim jezikom i stilom. Uz Matoša, Vidrića i Ujevića, Andrić spada u to vrijeme u vrhunske hrvatske stiliste. On je u tada bio čak hrvatski nacionalist. Kasnije prilike su ga odnijele u jugoslavenske tokove. Te razloge i folklorizam, kako kaže Miroslav Krleža bi trebalo ispitati, a ne samo osuđivati. Uostalom, jeli Ivo Andrić jedini Hrvat, koji se je usmjerio u jugoslavenstvo kao pojam nacionalne manjine. No, ako ga promatramo i kao pripadnika jugoslavenske nacionalne manjine, to još uvijek ne znači da je Ivo Andrić Srbin, a još manje ga jugoslavenstvo gura u nehrvatstvo.
Bez obzira na sve primjenjive kriterije Ivo Andrić je Hrvat i trebao bi imati ulicu svoga imena u svima Hrvatskim gradovima.
Basel, 13. ožujka 1982.
Pretipkano za možebitnu suvremenu uporabu, u Baselu, 13. ožujka 2011.
Mr.sci. Dragan Hazler
Na obljetnički dan smrti Ive Andrića, 13. ožujka, 1975
dragovoljac.com
Umjesto uvoda tri kontroverzije o Ivi Andriću
O nijednome istaknutom Hrvatu nema toliko kontroverzija, koliko ih ima o Ivi Andriću. Zadržat ću se samo na tri, iz kojih proističu brojni sporovi i različiti sudovi.
1. Ivi Andriću se zamjera napuštanje hrvatskog jezka i pisanje srbskim jezikom.
2. Andriću se zamjera njegovo podređivavanje hrvatske nacionalnosti jugoslavenskoj.
3. Zamjera mu se opredjeljenje za život u Beogradu, a ne u Zagrebu ili u Sarajevu.
Andrić je hrvatski književnik
Kao umirovljeni prirodoslovni znanstvenik, a ne književnik manje sam legitiman za raspravu o Andrićevoj književnoj vrijednosti. Po tome pitanju mogu samo reći, da sam pročitao skoro sva Andrićeva djela, ona prva pisana hrvatskim jezikom i većinu drugih pisanih srbskim jezikom. Oduševljen sam Andrićevim pisanjem, ali mu ne dajem prvo mjesto među književnicima hrvatske geneze 20. stoljeća. Ne ulazeći u tu raspravu, nekolicina hrvatskih književnika je kvalitetom pa i opusom ispred Ive Andrića. Od brojnih spomenut ću samo dvojicu, koje osobno smatram boljima od Andrića: Miroslav Krlež i Petar Šegedin.
Sva trojica Hrvata nobelovaca su napustila hrvatski jezik
Hrvatski narod dao je svijetu tri nobelovca. To su po redoslijedu primitka Nobelove nagrade:
Lavoslav, ponijemčeno Leopold Ružička (1939); Ivo (nije se posrbio u Jovo) Andrić (1961) i Vladimir Prelog (1975).
Sva trojica su u mladosti koristila hrvatski jezik, veći dio školovanja 0bavili su u hrvatskim školama, ali su u svome radnom i stvaralačkome dijelu života prešli na druge jezike: Ružička i Prelog, uglavnom na njemački, a Andrić na srbski jezik.
Ružički i Prelogu nitko u Hrvatskoj ne zamjera napuštanje hrvatskog jezika i prijelaz na njemački jezik uz uporabu engleskog, francuskog i drugih jezika.
Samo Ivi Andriću, među trojicom Hrvata nobelovaca se u Hrvatskoj i u BiH zamjera pisanje književnih djela srbskim jezikom.
To je neispravan kriterij. Treba poštivati prilagodbu čovjeka sa sredinom, u kojoj živi i djeluje. Uz to, na slučaju Ive Andrića Hrvati mogu reći da smo imali velikana pera čak u primitivnom srbskom ili točnije u srbsko-turskome jeziku.
U Zapadnoj Europi takovo ponašanje poput Andrićevog je zakonima regulirano i slovi kao obvezna integracija i asimilacija stranaca u državu domadara.
Hrvatska je sama sebi krivac, što umjesto integracije i asimilacije sprovodi kult nacionalnih manjina, a ne asimilaciju i integraciju pa zamjera Ivi Andriću jugoslavenstvo u srbskoj sredini.
Posljedica nezrele hrvatske multi-kulti jest da nam Srbija uzima Nikolu Teslu, koji uopće nije Srbin, nego hrvatski Vlah pravoslavne vjere, a djelovao je u Americi kao Amerikanac. Svjetska leksika nigdje ne navodi Teslu kao Srbina niti kao Hrvata, nego kao američkog učenjaka.
Analogno se svrstava Ružičku i Preloga u švicarske, a ne u hrvatske učenjake, znanstvenike i nobelovce.
Udaljavanje iz hrvatske nacionalnosti
Leopold Ružička i Vladimir Prelog postali su službeno Švicarci, a Ivo Andrić se je opredijelio za Jugoslavena. Ružički i Prelogu nitko u Hrvatskoj ne zamjera napuštanje hrvatske nacionalnosti i prihvaćanje švicarske, a jugoslavenstvo Ive Andrića toliko ljuti "mjerodavne" Hrvate, da se brojni među njima odriču Ive Andrića kao Hrvata.
To je besmislica, kad znamo da se je prema zadnjim popisima stanovništva u Jugoslaviji oko 3 % Hrvata u SR Hrvatskoj izjašnjavalo Jugoslavenima.
Zapadna kultura poima nacionalnost drugčije, nego Hrvatska
Ovdje treba dodati još ono najvažnije, kako svijet određuje nacionalnu pripadnost trojice nobelovaca hrvatske geneze (na pr. Lexiconi i Wikipedia):
Leopold Ružička i Vladimir Prelog su švicarski učenjaci i švicarski dobitnici Nobelove nagrade, a Ivo Andrić je jugoslavenski pisac, dobitnik Nobelove nagrade.
Pogrješno smatra hrvatska terminologija, da su Ružička i Prelog hrvatski nobelovci. Oni su švicarski nobelovci hrvatskog podrijetla. Polazeći od ove istine Ivo Andrić je više hrvatski nobelovac, nego Ružička i Prelog jer je u jugoslavenstvu bilo uključeno hrvatstvo, što nije slučaj u švicarskoj nacionalnosti.
Dakle, bio bi red, da se Ivu Andrića naziva hrvatskim piscem i hrvatskim nobelovcem jugoslavenskog opredjeljenja prema tada postojećoj državi Jugoslaviji.
Od 1941. Ivo Andrić živi u Beogradu
Zamjera se Ivi Andriću opredjeljenje za život u Beogradu, a ne u Zagrebu ili u Sarajevu. Manje je poznata istina, da je Ivo Andrić, došao 1941. u Zagreb, ali ga je kao Jugoslavena istjerao iz Zagreba Dr. Ante Pavelić. Slično je nešto kasnije postupio i s Ivanom Meštrovićem.
Za Andrića je najprirodnije opredjeljenje bio Beograd jer je za čitavo vrijeme Karađorđićeve kraljevine obavljao diplomatsku službu za Jugoslaviju.
Uostalom Ivo Andrić nije jedini Hrvat, koji je živio i djelovao u Beogradu. Spomenimo samo trojicu vrlo istaknutih: Josip Pančić, Josip Stolcer-Slavenski i Krešimir Baranović.
U Hrvatskoj se nikome ne zamjera (bilo je dosta glumaca, pjesnika, pjevača, političara...), koji su djelovali u Beogradu, a za grijeh se uzima samo Ivi Andriću.
Taj i takav odnos prema Hrvatu Ivi Andriću Hrvatska mora mijenjati i dati mu mjetsto među istaknutim književnicima - hrvatske geneze.
Uz 90. obljetnicu rođenja Ive Andrića
(Ovo je tekst iz 1982. objavljen u HT Danica, Chicago, slijedi bez izmjena i dopuna)
Svojevremeno je HT Danica objavila nekoliko priloga o hrvatskome književniku Miroslavu Krleži. Time je hrvatska javnost u dijaspori dobila približno jasnu sliku o njemu. Bilo bi koristno na isti način obraditi u HT Danici i drugog velikog sina iz Hrvatskog naroda - Ivu Andrića. Za ovaj podhvat trebalo bi okupiti još živuće njegove suvremenike, po mogućnosti iz domovine i iz svijeta da se dobije što ispravnija slika o ovome istaknutom književniku po rođenju Hrvatu i krštenju katoliku. Na temelju meni pristupačnih literaturnih izvora o Ivi Andriću, predajem za objavu ovaj prilog:
Ivo Andrić je rođen 10. listopada 1892. u Dolcu kraj Travnika. Kršten je u franjevačkoj crkvi Uznesenja Marijina i odgojen katolički. Školovao se je kod Isusovaca i nastavio filozofiju u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. i doktorirao. Počeo je pisati već u školskim klupama, ističući se u redovima revolucionarne nacionalističke mladeži prije Prvog svjetskog rata.
Uz ostalo, u Hrvatskoj enciklopediji stoji, da su Andrićevi prvi književni radovi u vezi s njegovim nacionalnim težnjama. Pisao je pjesme, ideološke članke, prikaze i književne studije u ondašnjim raznim časopisima i omladinskim listovima (Hrvatski đak, Vihor, Bosanska vila itd.).
U "Mladoj Hrvatskoj Lirici" predstavio se je 1914. sa zanimljivim izborom pjesama i nastupio zajedno s najistaknutijim hrvatskim pjesnicima toga vremena. Evo ih zajedno abecednim redom: Ivo Andrić, Vladimir Čerina, Vilko Gabarić, Fran Galović, Karlo Häusler, Zvonko Milković, Stjepan Parmačević, Janko Polić Kamov, Nikola Polić, Augustin Ujević, Milan Vrbanić i Ljubo Wiesner.
Evo jedne od Andrićevih pjesama objavljene u "Mladoj Hrvatskoj Lirici", u izdanju Društva Hrvatskih književnika, u Zagrebu 1914. pod naslovom:
Noć crvenih zvijezda
Boga moli vjetar očajan.
Odmakni ženo te kukavne zavjese,
da vidimo što nam Bog poručuje
po svojim zvijezdama.
Za zavjesama ruke sklopljene
i budne svjetiljke; netko moli
Boga i mir nad vrele postelje.
Žale grane vriskom, mole grane
tišinu rumenog zlata.
Zavjese! Zavjese!
Ovamo ruke drhtave.
Tornjevi igraju, oblaci luduju.
Noć putuje, - njeni se vjetri Bogu mole,-
prokleto tijelo, nitko je ne će preživjeti!
Kasnije se je Andrić pridružio grupi oko Književnog juga u Zagrebu, a surađivao je usto u Hrvatskoj njivi, Hrvatskoj ženi itd. Za njegovim člancima i pripovijedkama posezali su i drugi časopisi kao Jugoslavenska njiva, Pregled i Srbski književni glasnik.
Kao hrvatski književnik izdao je Ivo Andrić u to vrijeme slijedeće knjige, pisane izrazito lijepim hrvatskim jezikom: Ex Ponto (Zagreb, 1918), Nemiri (Zagreb, 1919), Put Alije Djerzeleza (Zagreb, 1920) i 3 knjige pripovijedaka (Beograd, 1924-1936).
U svojim prvim pjesmama iznosi Andrić mladenačku melankoliju, staračku ozbiljnost, uz jaku dozu strastvenosti. Pod dojmom Prvog svjetskog rata napušta izrazitu nacionalnu koncepciju, produbljujući se filozofski. Njegovu knjigu "Ex Ponto (uz Nemire) prožimaju osjećaji bola nad općeljudskom sudbinom i sitnoćom, uz težnju za produhovljenjem života. U svome daljnjem pripovijedalačkom radu redovito uzima gradivo iz Bosne, prikazujući likove iz njene prošlosti, ratova i sukoba (Turci, Židovi, franjevci, pravoslavci, muslimani Austrijanci).
Iznoseći izrazito bosanske motive, Ivo Andrić ih produbljuje, dižući ih u sferu općečovječanskoga, tako da se tu uvijek radi o najbitnijim problemima čovječje eksistencije: čovjek pred Bogom i smrću, čovjek i žena, smisao i mjera ljudskih napora i užitaka. Kroz njegove pripovijedke prodire osjećaj o praznini čovječjeg života, o čovjekovu zaludnom nastojanju, da se otme strastima i bolu, i o vječnom, neizbježivom njegovom padanju u ništavilo i smrt.
To sve uzdiže Andrićev rad iznad običnog regionalizma i daje mu općeljudski karakter. Pripovijetke su mu izrađene pomno, jednostavno, savijestno, zbito, sa svakom riječi na svom mjestu, tako da je u pojedinim novelama kondenzirano veliko mnoštvo doživljaja (Hrvatska enciklopedija, Zagreb 1941).
U Hrvatskoj prozi 20. stoljeća, Zagreb 1943. ističe Antun Barac, u predgovoru Andrićevom Putu Alije Djerzeleza slijedeće: "Polazeći od lirike, prešao je na lirsku prozu i novelu. Postao je jednim od najistaknutijih novelista uopće. U svojim sažetim, vrlo savjestno izrađenim, lirski obojenim novelama, opisuje ponajviše Bosnu i Bošnjake, ali ih nastoji produbiti do općeljudskoga. Gotovo sve su njegove novele antologijske."
Miroslav Krleža u Panorami pogleda, pojmova i pojava (Sarajevo, 1975) kaže o Ivi Andriću uz ostalo i ovako:
- Zvone njegovi stihovi i imadu svoju boju i oblik primaran i iskren. Ako usporedimo njegovu formu iz Mlade hrvatske lirike sa stihovima sakupljenima u posljednjoj zbirci "Ex Ponto", zapažamo da se je stih Andrića razvio i posve oslobodio spona. Osjećaju se u tim pjesmama tu i tamo odrazi s nekih gigantskih svjetionika moderne lirike, osjeća se mutna patnja kaotičnih prilika, ali te su pjesme uglavnom dokument stradanja jedne čitave generacije. U okviru Matoševe kaligrafske škole, Andrić je na početku dotjerao i razradio svoj vlastiti stil, koji se u bogatoj sugestivnosti lirske proze prikazao u punoj plastici već u njegovoj prvoj knjizi "Ex Ponto" (Zagreb, 1918). Poslije Alije Djerzeleza, koji je u Zagrebu pozdravljen kao prodor velikog talenta, preko nekoliko ciklusa novela i romana, sve do kasnijih fragmenata pedesetih godina, taj stil Ive Andrića, vladao je u njegovom djelu kao konstanta. Svom stilu i načinu, o kome se mnogo pisalo, a reklo, nažalost, malo, on je ostao vjeran do kraja (Krleža, 1975). -
Iste godine Krleža se izrazio o Andriću pod naslovom "Simbolist i datum" odprilike ovako:
- Trebalo bi objaviti studiju o osobitosti Andrićeva stila: kako se njegov gotovo bogobojazni preblagi adaggio ritmički prelijeva do živahnijeg andantea, a zatim već tren-dva kasnije smiruje u lirskoj kantileni beznadne samoće. Hoće li se naći neko pero da ovog klasičnog simbolista oslobodi od dekorativnog folklora i da ga osvijetli svjetlošću čiste poezije, kojom je instrumentirao svoje romansijerske teme?-
- Za umjetničku karijeru Ive Andrića doista nije važno, no ipak treba naglasiti, kako je svojim Nobelom probudio pozornost međunarodne štampe ne samo na svoje djelo, nego na našu suvremenu beletristiku uopće, u cjelini. U tom pogledu on je odigrao ulogu dostojnog predstavnika jedne, do tog vremena više manje nepoznate literature, o kojoj od Fortisovog izdanja Hasanaginice (za dugih dvjesta godina) zapadni svijet nije imao pojma. U "Historiji naše knjige" ime i pojava Ive Andrića prema tome predstavljaju nesumnjivo datum.-
U knjizi Vinka Nikolića "Pred vratima Domovine" (Paris - München, 1967) raspravlja autor u dijalogu s p. Lucijanom Kordićem o jeziku, djelu i opredjeljenju Ive Andrića te povodom dodjele Nobelove nagrade za roman "Na Drini Ćuprija" uz ostalo zaključuje:
-Filozofsko-moralna strana djela je na zamjernoj visini, i tu Andrić izlazi na površinu kao zapadnoeuropski klasični pisac i humanist. Jezik djela je srbski, ali stil jezika te mnogi izrazi i tzv. duh i "folklor" jezika su - kao i u drugim Andrićevim djelima, - hrvatski. Poznato je, da je Ivo Andrić Hrvat i da je njegov materinski jezik hrvatski, dok ovo miješanje srbskoga i hrvatskog jezika očito predstavlja neuspjeh, koji ozbiljno ugrožava solidnost ove Nobelove nagrade.-
O nijednoj iztraknutijoj ličnosti potekloj iz Hrvatskog naroda ne postoji toliko zbrke, koliko je to s književnikom Ivom Andrićem, dobitnikom Nobelove nagrade za književnost 1961. Uzeo sam deset stranih djela na njemačkome i franciskom jeziku i ustanovio da ga se u četiri smatra Hrvatom, u četiri Srbinom i u dva Jugoslavenom. U domovinskim izvornicima iz poslijeratnog vremena, njegovu nacionbalnost nitko ne piše, nego ga se obično naziva "našim najistaknutijim, našim najvećim, jednim od vodećih naših književnika, rođenim u Travniku, itd." Bosna se prema njemu odnosi kao prema svojemu, Hrvati ga bogobojažljivo "hoće" i "neće", jedan dio Srba ga ne prihvaća (poznato je da ga je Dobrica Ćosić na nozi bacio iz Društva književnika Srbije, dakako radi Andrićevog odlazka u katoličku crkvu), dok ga drugi dio Srba čak svojata i uvrštava u srbske književnike. Režim ga smatra jugoslavenskim piscem.
Poznavatelji Ive Andrića tvrde da se ovaj nikada i nigdje nije izjasnio kao Srbin i da nikada i nigdje nije službeno niti javno zanijekao svoju hrvatsku nacionalnost. Statistički se je izjašnjavao kao Jugoslaven.
Nepromišljeni Hrvati se odriču Ive Andrića radi njegovih grijeha kao što su na primjer pisanje srbskim jezikom u drugoj polovici svoga života, diplomatska služba u korist bivše Jugoslavije, podpisivanje Trojnog pakta u Beču, zajedno s Cvetkovićem i Mačekom, zatim radi Andrićevog elaborata o podjeli Albanije između Jugoslavije i Italije uoči Drugog svjetskog rata i k tome mu razne sitne duše zamjeravaju brak sa ženom Srbkinjom i život u Beogradu.
Ako su ove zamjerke dovoljne da se Ivu Andrića izključi iz Hrvatske historiografije, onda to isto moraju Hrvati učiniti s barem stotinjak naših velikana, koji su kroz povijest bili u službi tuđinima na svim poljima ljudske djelatnosti, pred koje (motreno s hrvatskog stajališta) možemo stavljati pozitivne i negativne predznake. Prepuštam čitateljima da si sami nađu slične primjere Ivi Andriću u našoj starijoj i novijoj historiografiji, a ja ću samo iztaknuti da ih ima toliko, da bi se mogla o njima napisati jedna enciklopedija.
Svojatanje Ive Andrića od strane Srba za nas Hrvate nije uopće mjerodavno Upravo radi toga začuđuje stav američkih Hrvata, koji su Andrića bez i pokušaja kritičkog opiranja prepustili Srbima.
Osobno smatram to jednim neodgovornim činom i pogrješnim potezom za hrvatsku kulturu i historiografiju. Znameniti Hrvat pa i svaki drugi potomak Hrvatskog naroda na bilo kojoj točki svijeta i u bilo kojem stoljeću ima neotuđivo pravo na uvrštavanje u Hrvatsku nacionalnu historiografiju i nedopustiv je bilo kakav kriterij, kojim ga se može brisati iz vlastitog naroda. Najmanje to mogu odlučivati grijesi, kakovih doduše kod Ive Andrića ima - iztaknuto jugoslavenstvo..., ali zato postoji kulturna i druga kritika, a ne izbacivanje Ive Andrića iz registra Hrvata i hrvatskih književnika. To čak daje lošu sliku općem hrvatskom stavu, prema kojemu bi mi želili biti samo čistunci, samo izrazito dobro rodoljubi, samo vjerni i najvjerniji sinci Naroda hrvatskoga i samo najbolji prema onome što smo kao svetinju naslijedili ili svetinjom proglasili.
S jedne strane duboko zamjeramo (s punim opravdanjem!) zašto nas je tamošnji komunistički režim osakatio brutalnim i protupravnim ubijstvom Mile Budaka, a s druge strane sami se sakatimo odricanjem Ive Andrića iz svoje pripadnosti Hrvatskome narodu.
Takav kriterij narušava cjelovito shvaćanje hrvatske povijesti, jer smo mi imali u njoj razne (nepodpuno ću spomenuti): probizantince, provenecijance, promađare, protalijane, proaustrijance, proturke, profrancuze, pronijemce, proruse, projugoslavene, panstaviste, prosrbe i posrbice, proamerikance, itd..., a nijednima od tih hrvatskih "pro..." ne odpisujemo hrvatstvo, nego samo Ivi Andriću.
Zašto se ne odpisuje hrvatstvo zločincu Josipu Brozu, koji se je neuporedivo više nego Ivo Andrić, čak genocidno ogriješio o Hrvatski narod?! Isto je kao i Andrić živio u Beogradu, bio je čak dvaput oženjen sa Srbkinjama, pisao je srbskim jezikom i po rođenju je poluhrvat jer mu je majka bila Slovenka. Toga velezločinca se Hrvati ne odriču, a odriču se Ive Andrića.
Negdje je u Hrvata zakazao kriterij.
Naš hrvatski kriterij mora biti tolerantniji u širokim okvirima, a kritičniji prema pojedinim činima. Ako je u pitanju Registar hrvatske historiografije, ne može se onda zauzimati kriterij "dobrih" i "loših" Hrvata. U taj registar moraju ući svi Hrvati, što znači i Ivo Andrić.
Kriterij "dobar" ili "loš", "rodoljub" ili "rodožder" ne bi smio biti nama Hrvatima jedina vodilja jer se to odnosi negativno na cjelokupno shvaćanje hrvatske povijesti, a da se ni ne govori o jedinstvu kulturnog razvoja i njegovom tumačenju.
Ako se prepustimo takvim sitničarenjima u općem kriteriju, kako onda braniti uvrštavanje među Hrvate one, koji su djelovali u inozemstvu, gotovo nepovezano s Hrvatskim narodom kao na primjer: Marko Polo, Herman Dalmatin, Beno Kotruljić, Andrija Jamometić, Pavao Skalić, Benko Benković, Andrija Dudić, Frane Petrić, Juraj Križanić, Rugier Bošković, Rudolf Steiner, Ivan Vučetić, Nikola Tesla, Leo Sternbach, Pavao Tijan, Lovro Matačić...
Nemali broj Hrvata je poput Ive Andrića djelovao u Srbiji. Ipak ih uvrštavamo u Hrvatsku historiografiju i naglašavamo njihovo hrvatstvo. Uz ponavljanje naprijed spomenutih dodat ću još nekoliko najistaknutijih: Josip Pančić (utemeljitelj SANU), Stanko Binički (skladatelj koračnice "Marš na Drini"), Mile Cindrić, (profesor fizike i znanstvenik), Josip Slavenski (skladatelj, oženjen sa Srbkinjom), Krešimir Baranović (skladatelj i dirigent); Vjekoslav Afrić (glumac), Pjer Križanić (najveći karikaturist svih vremena, Hrvat, koji je djelovao i umro u Beogradu)...
Dodajmo ovima još samo dvije istaknute operne pjevačice, koje su djelovale u Beogradu, a ipak su ostale i smatra ih se Hrvaticama: Nada Filipović-Krušlin i Biserka Cvejić (primadone opere).
Suvišno je upuštati se u pitanje, koliko Hrvata na svim poljima djeluje u Beogradu ili u Srbiji. Oni govore i pišu srbski. Tko to može njima uzeti u grijeh od strane Hrvata u Hrvatskoj ili za kriterij za svojatenje od strane Srba. Sasvim je normalno da se govori jezikom sredine, u kojoj se živi.
I mi Hrvati u stranim državama, govorimo i pišemo jezicima dotične sredine pa smo i pored toga ostali vjerni svome hrvatskome iskonu, ostali smo Hrvati.
Prenesemo li ovaj kriterij na Ivu Andrića, onda ga kao Hrvata trebamo čak cijeniti jer je pisanjem jezikom sredine, u kojoj je živio pokazao prema njoj ne samo tolerantni, nego i prijateljski odnos. A zar je grijeh biti prijatelj s onim Srbima, koji nisu napustili ljudskost, a takvih još ima pa makar i manjina.
Neljudski je ako ta srbska sredina zloupotrebljava to hrvatsko prijateljstvo i pretvara ga u izvlačenje posebnih koristi za sebe, odnosno samo za sebe namećući mu srbstvo i prisvajanjem njegovog hrvatskog bića u srbsko nacionalno stablo i uvrštavanjem njegovog imena u srbsku historiografiju. To je nasilništvo, krađa i krivotvorenje, po čemu su Srbi poznati narod.
Za nas Hrvate nije mjerodavno, što Srbi smatraju Hrvata Ivu Andrića svojim. To je svojevrstna srbska nacionalna pohlepa za tuđim. Tako Srbi postupaju sa svakim čovjekom, koji u njihovoj sredini pa čak i van nje za njih nešto učini. Za Srbe je i Bog Srbin. Srbi su bolestna nacija.
Ako je riječ o književnicima, Hrvatima, poznato nam je da su Srbi pokušali svojatati Ivu Ćipika, Simu Matavulja, Ivu Vojnovića, Budu Budisavljevića, Milana Ogrizovića i čak Vladana Desnicu... i svojataju (bez iznimke!) sve književnike iz redova Hrvata Bunjevaca, koji djeluju u svome rodnom kraju - Bačkoj, koja je nažalost oduzeta Hrvatskoj.
Za nas Hrvate je važan naš hrvatski stav i kriterij. Tko je rođen Hrvatom taj i umire kao Hrvat, bez obzira kako i za koga je djelovao.
Još ne postoji biološka metoda, kojom se od Hrvata može praviti Srbina i obratno. Režimsko pomodarstvo, prisile, prisvajanja, grijesi i slične pojave ne mogu biti kriterij za dekroatiziranje Hrvata.
Gledano s našeg hrvatskog stajališta Ivo Andrić je Hrvat. Manje je važno, koliko je on zavrijedio da mu posjećujemo grob, kitimo ga cvijećem i palimo mu svijeće, ali je važno da je on i takav, kakav je bio rođen i umro kao Hrvat i katolik. Nitko nema pravo, da nam ga oduzima, a niti mi Hrvati ga ne smijemo brisati iz našeg popisa.
Ako je Ivo Andrić zapostavio Hrvatski narod, isto ga se ne smijemo odricati.
Nema naroda u svijetu, koji ima samo domoljubne, omiljene sinove i kćeri, a jedino mi Hrvati bismo htjeli biti čistunci. Prava majka voli svoju dobru i manje dobru djecu pa zašto bi Hrvatska kao majka trebala biti drugčija prema svome sinu Ivi Andriću. On je naš, hrvatski i mi niti možemo niti imamo pravo, a niti moć i još manje razlog da ga se odričemo.
Zaključni sažetak
Već je nekoliko puta u ovome članku ponovljeno, da je Ivo Andrić pisao svoja djela najprije čistim i to odnjegovanim hrvatskim jezikom i stilom. Uz Matoša, Vidrića i Ujevića, Andrić spada u to vrijeme u vrhunske hrvatske stiliste. On je u tada bio čak hrvatski nacionalist. Kasnije prilike su ga odnijele u jugoslavenske tokove. Te razloge i folklorizam, kako kaže Miroslav Krleža bi trebalo ispitati, a ne samo osuđivati. Uostalom, jeli Ivo Andrić jedini Hrvat, koji se je usmjerio u jugoslavenstvo kao pojam nacionalne manjine. No, ako ga promatramo i kao pripadnika jugoslavenske nacionalne manjine, to još uvijek ne znači da je Ivo Andrić Srbin, a još manje ga jugoslavenstvo gura u nehrvatstvo.
Bez obzira na sve primjenjive kriterije Ivo Andrić je Hrvat i trebao bi imati ulicu svoga imena u svima Hrvatskim gradovima.
Basel, 13. ožujka 1982.
Pretipkano za možebitnu suvremenu uporabu, u Baselu, 13. ožujka 2011.
Mr.sci. Dragan Hazler
Na obljetnički dan smrti Ive Andrića, 13. ožujka, 1975
dragovoljac.com