PDA

Pogledaj Full Version : Ivo Andrić je Hrvat iz Bosne i Hercegovine



Mrav
18-03-2011, 16:08
http://www.dragovoljac.com/images/stories2011-2/STVARNILIKOVI/iandric.jpg
Umjesto uvoda tri kontroverzije o Ivi Andriću

O nijednome istaknutom Hrvatu nema toliko kontroverzija, koliko ih ima o Ivi Andriću. Zadržat ću se samo na tri, iz kojih proističu brojni sporovi i različiti sudovi.



1. Ivi Andriću se zamjera napuštanje hrvatskog jezka i pisanje srbskim jezikom.



2. Andriću se zamjera njegovo podređivavanje hrvatske nacionalnosti jugoslavenskoj.

3. Zamjera mu se opredjeljenje za život u Beogradu, a ne u Zagrebu ili u Sarajevu.

Andrić je hrvatski književnik

Kao umirovljeni prirodoslovni znanstvenik, a ne književnik manje sam legitiman za raspravu o Andrićevoj književnoj vrijednosti. Po tome pitanju mogu samo reći, da sam pročitao skoro sva Andrićeva djela, ona prva pisana hrvatskim jezikom i većinu drugih pisanih srbskim jezikom. Oduševljen sam Andrićevim pisanjem, ali mu ne dajem prvo mjesto među književnicima hrvatske geneze 20. stoljeća. Ne ulazeći u tu raspravu, nekolicina hrvatskih književnika je kvalitetom pa i opusom ispred Ive Andrića. Od brojnih spomenut ću samo dvojicu, koje osobno smatram boljima od Andrića: Miroslav Krlež i Petar Šegedin.

Sva trojica Hrvata nobelovaca su napustila hrvatski jezik

Hrvatski narod dao je svijetu tri nobelovca. To su po redoslijedu primitka Nobelove nagrade:

Lavoslav, ponijemčeno Leopold Ružička (1939); Ivo (nije se posrbio u Jovo) Andrić (1961) i Vladimir Prelog (1975).

Sva trojica su u mladosti koristila hrvatski jezik, veći dio školovanja 0bavili su u hrvatskim školama, ali su u svome radnom i stvaralačkome dijelu života prešli na druge jezike: Ružička i Prelog, uglavnom na njemački, a Andrić na srbski jezik.

Ružički i Prelogu nitko u Hrvatskoj ne zamjera napuštanje hrvatskog jezika i prijelaz na njemački jezik uz uporabu engleskog, francuskog i drugih jezika.

Samo Ivi Andriću, među trojicom Hrvata nobelovaca se u Hrvatskoj i u BiH zamjera pisanje književnih djela srbskim jezikom.

To je neispravan kriterij. Treba poštivati prilagodbu čovjeka sa sredinom, u kojoj živi i djeluje. Uz to, na slučaju Ive Andrića Hrvati mogu reći da smo imali velikana pera čak u primitivnom srbskom ili točnije u srbsko-turskome jeziku.

U Zapadnoj Europi takovo ponašanje poput Andrićevog je zakonima regulirano i slovi kao obvezna integracija i asimilacija stranaca u državu domadara.

Hrvatska je sama sebi krivac, što umjesto integracije i asimilacije sprovodi kult nacionalnih manjina, a ne asimilaciju i integraciju pa zamjera Ivi Andriću jugoslavenstvo u srbskoj sredini.

Posljedica nezrele hrvatske multi-kulti jest da nam Srbija uzima Nikolu Teslu, koji uopće nije Srbin, nego hrvatski Vlah pravoslavne vjere, a djelovao je u Americi kao Amerikanac. Svjetska leksika nigdje ne navodi Teslu kao Srbina niti kao Hrvata, nego kao američkog učenjaka.

Analogno se svrstava Ružičku i Preloga u švicarske, a ne u hrvatske učenjake, znanstvenike i nobelovce.

Udaljavanje iz hrvatske nacionalnosti

Leopold Ružička i Vladimir Prelog postali su službeno Švicarci, a Ivo Andrić se je opredijelio za Jugoslavena. Ružički i Prelogu nitko u Hrvatskoj ne zamjera napuštanje hrvatske nacionalnosti i prihvaćanje švicarske, a jugoslavenstvo Ive Andrića toliko ljuti "mjerodavne" Hrvate, da se brojni među njima odriču Ive Andrića kao Hrvata.

To je besmislica, kad znamo da se je prema zadnjim popisima stanovništva u Jugoslaviji oko 3 % Hrvata u SR Hrvatskoj izjašnjavalo Jugoslavenima.

Zapadna kultura poima nacionalnost drugčije, nego Hrvatska

Ovdje treba dodati još ono najvažnije, kako svijet određuje nacionalnu pripadnost trojice nobelovaca hrvatske geneze (na pr. Lexiconi i Wikipedia):

Leopold Ružička i Vladimir Prelog su švicarski učenjaci i švicarski dobitnici Nobelove nagrade, a Ivo Andrić je jugoslavenski pisac, dobitnik Nobelove nagrade.

Pogrješno smatra hrvatska terminologija, da su Ružička i Prelog hrvatski nobelovci. Oni su švicarski nobelovci hrvatskog podrijetla. Polazeći od ove istine Ivo Andrić je više hrvatski nobelovac, nego Ružička i Prelog jer je u jugoslavenstvu bilo uključeno hrvatstvo, što nije slučaj u švicarskoj nacionalnosti.

Dakle, bio bi red, da se Ivu Andrića naziva hrvatskim piscem i hrvatskim nobelovcem jugoslavenskog opredjeljenja prema tada postojećoj državi Jugoslaviji.

Od 1941. Ivo Andrić živi u Beogradu

Zamjera se Ivi Andriću opredjeljenje za život u Beogradu, a ne u Zagrebu ili u Sarajevu. Manje je poznata istina, da je Ivo Andrić, došao 1941. u Zagreb, ali ga je kao Jugoslavena istjerao iz Zagreba Dr. Ante Pavelić. Slično je nešto kasnije postupio i s Ivanom Meštrovićem.

Za Andrića je najprirodnije opredjeljenje bio Beograd jer je za čitavo vrijeme Karađorđićeve kraljevine obavljao diplomatsku službu za Jugoslaviju.

Uostalom Ivo Andrić nije jedini Hrvat, koji je živio i djelovao u Beogradu. Spomenimo samo trojicu vrlo istaknutih: Josip Pančić, Josip Stolcer-Slavenski i Krešimir Baranović.

U Hrvatskoj se nikome ne zamjera (bilo je dosta glumaca, pjesnika, pjevača, političara...), koji su djelovali u Beogradu, a za grijeh se uzima samo Ivi Andriću.

Taj i takav odnos prema Hrvatu Ivi Andriću Hrvatska mora mijenjati i dati mu mjetsto među istaknutim književnicima - hrvatske geneze.

Uz 90. obljetnicu rođenja Ive Andrića

(Ovo je tekst iz 1982. objavljen u HT Danica, Chicago, slijedi bez izmjena i dopuna)

Svojevremeno je HT Danica objavila nekoliko priloga o hrvatskome književniku Miroslavu Krleži. Time je hrvatska javnost u dijaspori dobila približno jasnu sliku o njemu. Bilo bi koristno na isti način obraditi u HT Danici i drugog velikog sina iz Hrvatskog naroda - Ivu Andrića. Za ovaj podhvat trebalo bi okupiti još živuće njegove suvremenike, po mogućnosti iz domovine i iz svijeta da se dobije što ispravnija slika o ovome istaknutom književniku po rođenju Hrvatu i krštenju katoliku. Na temelju meni pristupačnih literaturnih izvora o Ivi Andriću, predajem za objavu ovaj prilog:

Ivo Andrić je rođen 10. listopada 1892. u Dolcu kraj Travnika. Kršten je u franjevačkoj crkvi Uznesenja Marijina i odgojen katolički. Školovao se je kod Isusovaca i nastavio filozofiju u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. i doktorirao. Počeo je pisati već u školskim klupama, ističući se u redovima revolucionarne nacionalističke mladeži prije Prvog svjetskog rata.

Uz ostalo, u Hrvatskoj enciklopediji stoji, da su Andrićevi prvi književni radovi u vezi s njegovim nacionalnim težnjama. Pisao je pjesme, ideološke članke, prikaze i književne studije u ondašnjim raznim časopisima i omladinskim listovima (Hrvatski đak, Vihor, Bosanska vila itd.).

U "Mladoj Hrvatskoj Lirici" predstavio se je 1914. sa zanimljivim izborom pjesama i nastupio zajedno s najistaknutijim hrvatskim pjesnicima toga vremena. Evo ih zajedno abecednim redom: Ivo Andrić, Vladimir Čerina, Vilko Gabarić, Fran Galović, Karlo Häusler, Zvonko Milković, Stjepan Parmačević, Janko Polić Kamov, Nikola Polić, Augustin Ujević, Milan Vrbanić i Ljubo Wiesner.

Evo jedne od Andrićevih pjesama objavljene u "Mladoj Hrvatskoj Lirici", u izdanju Društva Hrvatskih književnika, u Zagrebu 1914. pod naslovom:

Noć crvenih zvijezda

Boga moli vjetar očajan.

Odmakni ženo te kukavne zavjese,

da vidimo što nam Bog poručuje

po svojim zvijezdama.

Za zavjesama ruke sklopljene

i budne svjetiljke; netko moli

Boga i mir nad vrele postelje.

Žale grane vriskom, mole grane

tišinu rumenog zlata.

Zavjese! Zavjese!

Ovamo ruke drhtave.

Tornjevi igraju, oblaci luduju.

Noć putuje, - njeni se vjetri Bogu mole,-

prokleto tijelo, nitko je ne će preživjeti!

Kasnije se je Andrić pridružio grupi oko Književnog juga u Zagrebu, a surađivao je usto u Hrvatskoj njivi, Hrvatskoj ženi itd. Za njegovim člancima i pripovijedkama posezali su i drugi časopisi kao Jugoslavenska njiva, Pregled i Srbski književni glasnik.

Kao hrvatski književnik izdao je Ivo Andrić u to vrijeme slijedeće knjige, pisane izrazito lijepim hrvatskim jezikom: Ex Ponto (Zagreb, 1918), Nemiri (Zagreb, 1919), Put Alije Djerzeleza (Zagreb, 1920) i 3 knjige pripovijedaka (Beograd, 1924-1936).

U svojim prvim pjesmama iznosi Andrić mladenačku melankoliju, staračku ozbiljnost, uz jaku dozu strastvenosti. Pod dojmom Prvog svjetskog rata napušta izrazitu nacionalnu koncepciju, produbljujući se filozofski. Njegovu knjigu "Ex Ponto (uz Nemire) prožimaju osjećaji bola nad općeljudskom sudbinom i sitnoćom, uz težnju za produhovljenjem života. U svome daljnjem pripovijedalačkom radu redovito uzima gradivo iz Bosne, prikazujući likove iz njene prošlosti, ratova i sukoba (Turci, Židovi, franjevci, pravoslavci, muslimani Austrijanci).

Iznoseći izrazito bosanske motive, Ivo Andrić ih produbljuje, dižući ih u sferu općečovječanskoga, tako da se tu uvijek radi o najbitnijim problemima čovječje eksistencije: čovjek pred Bogom i smrću, čovjek i žena, smisao i mjera ljudskih napora i užitaka. Kroz njegove pripovijedke prodire osjećaj o praznini čovječjeg života, o čovjekovu zaludnom nastojanju, da se otme strastima i bolu, i o vječnom, neizbježivom njegovom padanju u ništavilo i smrt.

To sve uzdiže Andrićev rad iznad običnog regionalizma i daje mu općeljudski karakter. Pripovijetke su mu izrađene pomno, jednostavno, savijestno, zbito, sa svakom riječi na svom mjestu, tako da je u pojedinim novelama kondenzirano veliko mnoštvo doživljaja (Hrvatska enciklopedija, Zagreb 1941).

U Hrvatskoj prozi 20. stoljeća, Zagreb 1943. ističe Antun Barac, u predgovoru Andrićevom Putu Alije Djerzeleza slijedeće: "Polazeći od lirike, prešao je na lirsku prozu i novelu. Postao je jednim od najistaknutijih novelista uopće. U svojim sažetim, vrlo savjestno izrađenim, lirski obojenim novelama, opisuje ponajviše Bosnu i Bošnjake, ali ih nastoji produbiti do općeljudskoga. Gotovo sve su njegove novele antologijske."

Miroslav Krleža u Panorami pogleda, pojmova i pojava (Sarajevo, 1975) kaže o Ivi Andriću uz ostalo i ovako:

- Zvone njegovi stihovi i imadu svoju boju i oblik primaran i iskren. Ako usporedimo njegovu formu iz Mlade hrvatske lirike sa stihovima sakupljenima u posljednjoj zbirci "Ex Ponto", zapažamo da se je stih Andrića razvio i posve oslobodio spona. Osjećaju se u tim pjesmama tu i tamo odrazi s nekih gigantskih svjetionika moderne lirike, osjeća se mutna patnja kaotičnih prilika, ali te su pjesme uglavnom dokument stradanja jedne čitave generacije. U okviru Matoševe kaligrafske škole, Andrić je na početku dotjerao i razradio svoj vlastiti stil, koji se u bogatoj sugestivnosti lirske proze prikazao u punoj plastici već u njegovoj prvoj knjizi "Ex Ponto" (Zagreb, 1918). Poslije Alije Djerzeleza, koji je u Zagrebu pozdravljen kao prodor velikog talenta, preko nekoliko ciklusa novela i romana, sve do kasnijih fragmenata pedesetih godina, taj stil Ive Andrića, vladao je u njegovom djelu kao konstanta. Svom stilu i načinu, o kome se mnogo pisalo, a reklo, nažalost, malo, on je ostao vjeran do kraja (Krleža, 1975). -

Iste godine Krleža se izrazio o Andriću pod naslovom "Simbolist i datum" odprilike ovako:

- Trebalo bi objaviti studiju o osobitosti Andrićeva stila: kako se njegov gotovo bogobojazni preblagi adaggio ritmički prelijeva do živahnijeg andantea, a zatim već tren-dva kasnije smiruje u lirskoj kantileni beznadne samoće. Hoće li se naći neko pero da ovog klasičnog simbolista oslobodi od dekorativnog folklora i da ga osvijetli svjetlošću čiste poezije, kojom je instrumentirao svoje romansijerske teme?-

- Za umjetničku karijeru Ive Andrića doista nije važno, no ipak treba naglasiti, kako je svojim Nobelom probudio pozornost međunarodne štampe ne samo na svoje djelo, nego na našu suvremenu beletristiku uopće, u cjelini. U tom pogledu on je odigrao ulogu dostojnog predstavnika jedne, do tog vremena više manje nepoznate literature, o kojoj od Fortisovog izdanja Hasanaginice (za dugih dvjesta godina) zapadni svijet nije imao pojma. U "Historiji naše knjige" ime i pojava Ive Andrića prema tome predstavljaju nesumnjivo datum.-

U knjizi Vinka Nikolića "Pred vratima Domovine" (Paris - München, 1967) raspravlja autor u dijalogu s p. Lucijanom Kordićem o jeziku, djelu i opredjeljenju Ive Andrića te povodom dodjele Nobelove nagrade za roman "Na Drini Ćuprija" uz ostalo zaključuje:

-Filozofsko-moralna strana djela je na zamjernoj visini, i tu Andrić izlazi na površinu kao zapadnoeuropski klasični pisac i humanist. Jezik djela je srbski, ali stil jezika te mnogi izrazi i tzv. duh i "folklor" jezika su - kao i u drugim Andrićevim djelima, - hrvatski. Poznato je, da je Ivo Andrić Hrvat i da je njegov materinski jezik hrvatski, dok ovo miješanje srbskoga i hrvatskog jezika očito predstavlja neuspjeh, koji ozbiljno ugrožava solidnost ove Nobelove nagrade.-

O nijednoj iztraknutijoj ličnosti potekloj iz Hrvatskog naroda ne postoji toliko zbrke, koliko je to s književnikom Ivom Andrićem, dobitnikom Nobelove nagrade za književnost 1961. Uzeo sam deset stranih djela na njemačkome i franciskom jeziku i ustanovio da ga se u četiri smatra Hrvatom, u četiri Srbinom i u dva Jugoslavenom. U domovinskim izvornicima iz poslijeratnog vremena, njegovu nacionbalnost nitko ne piše, nego ga se obično naziva "našim najistaknutijim, našim najvećim, jednim od vodećih naših književnika, rođenim u Travniku, itd." Bosna se prema njemu odnosi kao prema svojemu, Hrvati ga bogobojažljivo "hoće" i "neće", jedan dio Srba ga ne prihvaća (poznato je da ga je Dobrica Ćosić na nozi bacio iz Društva književnika Srbije, dakako radi Andrićevog odlazka u katoličku crkvu), dok ga drugi dio Srba čak svojata i uvrštava u srbske književnike. Režim ga smatra jugoslavenskim piscem.

Poznavatelji Ive Andrića tvrde da se ovaj nikada i nigdje nije izjasnio kao Srbin i da nikada i nigdje nije službeno niti javno zanijekao svoju hrvatsku nacionalnost. Statistički se je izjašnjavao kao Jugoslaven.

Nepromišljeni Hrvati se odriču Ive Andrića radi njegovih grijeha kao što su na primjer pisanje srbskim jezikom u drugoj polovici svoga života, diplomatska služba u korist bivše Jugoslavije, podpisivanje Trojnog pakta u Beču, zajedno s Cvetkovićem i Mačekom, zatim radi Andrićevog elaborata o podjeli Albanije između Jugoslavije i Italije uoči Drugog svjetskog rata i k tome mu razne sitne duše zamjeravaju brak sa ženom Srbkinjom i život u Beogradu.

Ako su ove zamjerke dovoljne da se Ivu Andrića izključi iz Hrvatske historiografije, onda to isto moraju Hrvati učiniti s barem stotinjak naših velikana, koji su kroz povijest bili u službi tuđinima na svim poljima ljudske djelatnosti, pred koje (motreno s hrvatskog stajališta) možemo stavljati pozitivne i negativne predznake. Prepuštam čitateljima da si sami nađu slične primjere Ivi Andriću u našoj starijoj i novijoj historiografiji, a ja ću samo iztaknuti da ih ima toliko, da bi se mogla o njima napisati jedna enciklopedija.

Svojatanje Ive Andrića od strane Srba za nas Hrvate nije uopće mjerodavno Upravo radi toga začuđuje stav američkih Hrvata, koji su Andrića bez i pokušaja kritičkog opiranja prepustili Srbima.

Osobno smatram to jednim neodgovornim činom i pogrješnim potezom za hrvatsku kulturu i historiografiju. Znameniti Hrvat pa i svaki drugi potomak Hrvatskog naroda na bilo kojoj točki svijeta i u bilo kojem stoljeću ima neotuđivo pravo na uvrštavanje u Hrvatsku nacionalnu historiografiju i nedopustiv je bilo kakav kriterij, kojim ga se može brisati iz vlastitog naroda. Najmanje to mogu odlučivati grijesi, kakovih doduše kod Ive Andrića ima - iztaknuto jugoslavenstvo..., ali zato postoji kulturna i druga kritika, a ne izbacivanje Ive Andrića iz registra Hrvata i hrvatskih književnika. To čak daje lošu sliku općem hrvatskom stavu, prema kojemu bi mi želili biti samo čistunci, samo izrazito dobro rodoljubi, samo vjerni i najvjerniji sinci Naroda hrvatskoga i samo najbolji prema onome što smo kao svetinju naslijedili ili svetinjom proglasili.

S jedne strane duboko zamjeramo (s punim opravdanjem!) zašto nas je tamošnji komunistički režim osakatio brutalnim i protupravnim ubijstvom Mile Budaka, a s druge strane sami se sakatimo odricanjem Ive Andrića iz svoje pripadnosti Hrvatskome narodu.

Takav kriterij narušava cjelovito shvaćanje hrvatske povijesti, jer smo mi imali u njoj razne (nepodpuno ću spomenuti): probizantince, provenecijance, promađare, protalijane, proaustrijance, proturke, profrancuze, pronijemce, proruse, projugoslavene, panstaviste, prosrbe i posrbice, proamerikance, itd..., a nijednima od tih hrvatskih "pro..." ne odpisujemo hrvatstvo, nego samo Ivi Andriću.

Zašto se ne odpisuje hrvatstvo zločincu Josipu Brozu, koji se je neuporedivo više nego Ivo Andrić, čak genocidno ogriješio o Hrvatski narod?! Isto je kao i Andrić živio u Beogradu, bio je čak dvaput oženjen sa Srbkinjama, pisao je srbskim jezikom i po rođenju je poluhrvat jer mu je majka bila Slovenka. Toga velezločinca se Hrvati ne odriču, a odriču se Ive Andrića.

Negdje je u Hrvata zakazao kriterij.

Naš hrvatski kriterij mora biti tolerantniji u širokim okvirima, a kritičniji prema pojedinim činima. Ako je u pitanju Registar hrvatske historiografije, ne može se onda zauzimati kriterij "dobrih" i "loših" Hrvata. U taj registar moraju ući svi Hrvati, što znači i Ivo Andrić.

Kriterij "dobar" ili "loš", "rodoljub" ili "rodožder" ne bi smio biti nama Hrvatima jedina vodilja jer se to odnosi negativno na cjelokupno shvaćanje hrvatske povijesti, a da se ni ne govori o jedinstvu kulturnog razvoja i njegovom tumačenju.

Ako se prepustimo takvim sitničarenjima u općem kriteriju, kako onda braniti uvrštavanje među Hrvate one, koji su djelovali u inozemstvu, gotovo nepovezano s Hrvatskim narodom kao na primjer: Marko Polo, Herman Dalmatin, Beno Kotruljić, Andrija Jamometić, Pavao Skalić, Benko Benković, Andrija Dudić, Frane Petrić, Juraj Križanić, Rugier Bošković, Rudolf Steiner, Ivan Vučetić, Nikola Tesla, Leo Sternbach, Pavao Tijan, Lovro Matačić...

Nemali broj Hrvata je poput Ive Andrića djelovao u Srbiji. Ipak ih uvrštavamo u Hrvatsku historiografiju i naglašavamo njihovo hrvatstvo. Uz ponavljanje naprijed spomenutih dodat ću još nekoliko najistaknutijih: Josip Pančić (utemeljitelj SANU), Stanko Binički (skladatelj koračnice "Marš na Drini"), Mile Cindrić, (profesor fizike i znanstvenik), Josip Slavenski (skladatelj, oženjen sa Srbkinjom), Krešimir Baranović (skladatelj i dirigent); Vjekoslav Afrić (glumac), Pjer Križanić (najveći karikaturist svih vremena, Hrvat, koji je djelovao i umro u Beogradu)...

Dodajmo ovima još samo dvije istaknute operne pjevačice, koje su djelovale u Beogradu, a ipak su ostale i smatra ih se Hrvaticama: Nada Filipović-Krušlin i Biserka Cvejić (primadone opere).

Suvišno je upuštati se u pitanje, koliko Hrvata na svim poljima djeluje u Beogradu ili u Srbiji. Oni govore i pišu srbski. Tko to može njima uzeti u grijeh od strane Hrvata u Hrvatskoj ili za kriterij za svojatenje od strane Srba. Sasvim je normalno da se govori jezikom sredine, u kojoj se živi.

I mi Hrvati u stranim državama, govorimo i pišemo jezicima dotične sredine pa smo i pored toga ostali vjerni svome hrvatskome iskonu, ostali smo Hrvati.

Prenesemo li ovaj kriterij na Ivu Andrića, onda ga kao Hrvata trebamo čak cijeniti jer je pisanjem jezikom sredine, u kojoj je živio pokazao prema njoj ne samo tolerantni, nego i prijateljski odnos. A zar je grijeh biti prijatelj s onim Srbima, koji nisu napustili ljudskost, a takvih još ima pa makar i manjina.

Neljudski je ako ta srbska sredina zloupotrebljava to hrvatsko prijateljstvo i pretvara ga u izvlačenje posebnih koristi za sebe, odnosno samo za sebe namećući mu srbstvo i prisvajanjem njegovog hrvatskog bića u srbsko nacionalno stablo i uvrštavanjem njegovog imena u srbsku historiografiju. To je nasilništvo, krađa i krivotvorenje, po čemu su Srbi poznati narod.

Za nas Hrvate nije mjerodavno, što Srbi smatraju Hrvata Ivu Andrića svojim. To je svojevrstna srbska nacionalna pohlepa za tuđim. Tako Srbi postupaju sa svakim čovjekom, koji u njihovoj sredini pa čak i van nje za njih nešto učini. Za Srbe je i Bog Srbin. Srbi su bolestna nacija.

Ako je riječ o književnicima, Hrvatima, poznato nam je da su Srbi pokušali svojatati Ivu Ćipika, Simu Matavulja, Ivu Vojnovića, Budu Budisavljevića, Milana Ogrizovića i čak Vladana Desnicu... i svojataju (bez iznimke!) sve književnike iz redova Hrvata Bunjevaca, koji djeluju u svome rodnom kraju - Bačkoj, koja je nažalost oduzeta Hrvatskoj.

Za nas Hrvate je važan naš hrvatski stav i kriterij. Tko je rođen Hrvatom taj i umire kao Hrvat, bez obzira kako i za koga je djelovao.

Još ne postoji biološka metoda, kojom se od Hrvata može praviti Srbina i obratno. Režimsko pomodarstvo, prisile, prisvajanja, grijesi i slične pojave ne mogu biti kriterij za dekroatiziranje Hrvata.

Gledano s našeg hrvatskog stajališta Ivo Andrić je Hrvat. Manje je važno, koliko je on zavrijedio da mu posjećujemo grob, kitimo ga cvijećem i palimo mu svijeće, ali je važno da je on i takav, kakav je bio rođen i umro kao Hrvat i katolik. Nitko nema pravo, da nam ga oduzima, a niti mi Hrvati ga ne smijemo brisati iz našeg popisa.

Ako je Ivo Andrić zapostavio Hrvatski narod, isto ga se ne smijemo odricati.

Nema naroda u svijetu, koji ima samo domoljubne, omiljene sinove i kćeri, a jedino mi Hrvati bismo htjeli biti čistunci. Prava majka voli svoju dobru i manje dobru djecu pa zašto bi Hrvatska kao majka trebala biti drugčija prema svome sinu Ivi Andriću. On je naš, hrvatski i mi niti možemo niti imamo pravo, a niti moć i još manje razlog da ga se odričemo.

Zaključni sažetak

Već je nekoliko puta u ovome članku ponovljeno, da je Ivo Andrić pisao svoja djela najprije čistim i to odnjegovanim hrvatskim jezikom i stilom. Uz Matoša, Vidrića i Ujevića, Andrić spada u to vrijeme u vrhunske hrvatske stiliste. On je u tada bio čak hrvatski nacionalist. Kasnije prilike su ga odnijele u jugoslavenske tokove. Te razloge i folklorizam, kako kaže Miroslav Krleža bi trebalo ispitati, a ne samo osuđivati. Uostalom, jeli Ivo Andrić jedini Hrvat, koji se je usmjerio u jugoslavenstvo kao pojam nacionalne manjine. No, ako ga promatramo i kao pripadnika jugoslavenske nacionalne manjine, to još uvijek ne znači da je Ivo Andrić Srbin, a još manje ga jugoslavenstvo gura u nehrvatstvo.

Bez obzira na sve primjenjive kriterije Ivo Andrić je Hrvat i trebao bi imati ulicu svoga imena u svima Hrvatskim gradovima.

Basel, 13. ožujka 1982.

Pretipkano za možebitnu suvremenu uporabu, u Baselu, 13. ožujka 2011.

Mr.sci. Dragan Hazler

Na obljetnički dan smrti Ive Andrića, 13. ožujka, 1975
dragovoljac.com

Inkvizitor
21-03-2011, 09:57
Ivo Andrić je etnički Hrvat a politički jugoslaven.

Srbi ga svojataju i proglašavaju najvećim nerođenim Srbinom iako je on žestoko demantirao da se igdje i ikad izjasnio Srbinom.

Hrvatska javnost ga je dugo ignorirala, pa i odbacivala što nije ništa neobično ako znamo kakva je to javnost. Pogotovo književna.

Andrića treba vratiti tamo gdje mu je mjesto.

ZGabriel
13-03-2015, 11:57
Uz 40. obljetnicu smrti Ive Andrića.

~NEMIR OD VIJEKA

U djetinjstvu mome izabrao si me i označio da idem Tvojim putem. Nisu mi bile pune četiri godine kad sam usnuo da mi je sa ikone sišao jedan svetac, blijed i okružen cvijećem kao mrtvac i predao mi raspelo koje je njemu dotežalo.
I ništa mi drugo nisi na put dao.

Tebi me je zavjetovala majka moja u času tjeskobe, u jednom od onih časova kad nema ni od kud pomoći i kad su sva vrata zatvorena, osim vrata Tvojih.
Ko je još vidio da se mala djeca tako opremaju u svijet, sa krstom siromaštva i teretom velikih zavjeta? A ipak, Ti si me tako poslao i sa licem oca koje se rijetko smije, strogo označio moj put.
Pa kako sam mogao biti sretan?
I još sam bio lud i samo svoj, otimao sam se putu i poznavanju, trgao sam u stranu i bio sam kao zlo dijete koje ne spava kod kuće nego bijega, nečisto, sa vlatima sijena na odijelu a pogled ima mutan i nestalan kao nečije pseto.

Kad Te nisam vidio nad sobom, mislio sam da Te nema. I ništa nije ostalo što nisam učinio da ti se otmem, jer je malo ko ljubio grijeh i grješnu radost kao ja. Prolazio sam svijetom i udarao lijevo i desno na vrata tuđih sudbina, ali sva su redom, kao po nekom mučkom dogovoru, bila za mene zatvorena. Nasrtao sam uzalud na vrata čovjekova, i poslije sam dugo sjedio krvavih ruku, na kamenu.

Jer kasno sam uvidio, da se ne otvaraju silom.

Nisam mogao shvatiti zašto je za mene svaki živ čovjek tajna vlažnih treptavih očiju i zašto se pred mojim koracima svaka vrata zatvaraju, kao na tajni znak.

A to si ti htio da me odbiješ od svijeta kao što se djeca od godine odbijaju od sise: da im ogrkne i da im se ogadi. To si Ti, o strašni, postavljao svoju nevidljivu ruku između mene i svijeta, da me onda inokosna i ostavljena okružiš svojom ljubavi koja boli i posvećuje.

sagitarius
13-03-2015, 14:24
Ivo Andrić je etnički Hrvat a politički jugoslaven.

Srbi ga svojataju i proglašavaju najvećim nerođenim Srbinom iako je on žestoko demantirao da se igdje i ikad izjasnio Srbinom.

Hrvatska javnost ga je dugo ignorirala, pa i odbacivala što nije ništa neobično ako znamo kakva je to javnost. Pogotovo književna.

Andrića treba vratiti tamo gdje mu je mjesto.

Kao što je Andrić, što se posve slažem s tobom, etnički Hrvat i politički jugosloven, pa ga Srbi svojatali, slično su svojatali i Teslu i Ruđera Boškovića..., a i sa Krležom je moglo biti dilema, da ne otvaram tu temu posebice, jer i njegov književni opus ima solidan period jugoslovenštine...

Inkvizitor
13-03-2015, 15:23
On je u jednu ruku odnaoređni sin malog Rima kako su zvali Dolac kod Travnika.

prvo otišao u Zagreb, bio član nacionalističke organizacije, obolio, razočarao se u Zagreb, preselio u Beograd i postao karijerist.

zna se da je bio veleposlanik na mnogo mjesta i da je na kraju kao ambasador prisustvovao i djelom kao ambasador bio zadužen za potpisivanje trojnig pakta (i ta ga je činjenica na neki način obilježila ali ga ipak komunisti nisu, kao mnoge druge dirali pri ulasku u Beograd..)

baš danas kažu u Spomenaru da ga je ta činjenica spasila, tj da ga Nijemci pri ulasku u Beograd nisu dirali pa je u miru i melankoliji napisao svoja najbolja djela..Na Drini ćupriju i Travničku kroniku i još jedno djelo..nisam upamtio.

kad su ga Srbi svojatali i proglašavali Srbinom izjavio je..nikad se u životu nisam izjasnio Srbinom a to da li pripadam srpskoj književnosti, to je već druga stvar.

Nije on džaba veliki , najveći dio opusa posvetio bosanskim franjevcima. To govori gdje je bilo njegovo srce ali i govori da je bio karijerist. U Beogradu ga mnogi nisu voljeli a jedna viđeniji srpski um je izjavio da je Andrić čisti jezuit što je sintagma za hladnog katoličkog prozelita..to je inače kod najveća uvreda za nekog Hrvata iz miljea katoličkog klera, reči da je jezuit..taj je predefiniran za pokatoličavanje i uništenje Srba pravoslavaca

sagitarius
13-03-2015, 15:49
Andrić je neosporno najveće književno pero ex YU, kako rekosmo, Hrvat, možda čak i skriveni katolik, ali definitivno sa jugoslovenskim predznakom...
Možda je interesantno reći da ga i Bošnjaci svojataju kao "najvećeg bosanskog književnika i nobelovca"...
Ma to je tako, nitko se ne bi okrenuo da traži udio u djelu Safvet beg Bašagića ili Ulmihane Čuvidije, ali u djelu Andrića,toliko je zainteresiranih da stvar postaje groteska već sama po sebi, ista kao ona sa Teslom ili Boškovićem ili Krambergerom...

Inkvizitor
13-03-2015, 15:53
Andrić je neosporno najveće književno pero ex YU, kako rekosmo, Hrvat, možda čak i skriveni katolik, ali definitivno sa jugoslovenskim predznakom...
Možda je interesantno reći da ga i Bošnjaci svojataju kao "najvećeg bosanskog književnika i nobelovca"...
Ma to je tako, nitko se ne bi okrenuo da traži udio u djelu Safvet beg Bašagića ili Ulmihane Čuvidije, ali u djelu Andrića,toliko je zainteresiranih da stvar postaje groteska već sama po sebi, ista kao ona sa Teslom ili Boškovićem ili Krambergerom...

ne bih rekao. prije bi rekao da ga Bošnjaci mrze i smatraju jedinim od arhitekata genocida..

skater
13-03-2015, 23:46
Kao što je Andrić, što se posve slažem s tobom, etnički Hrvat i politički jugosloven, pa ga Srbi svojatali, slično su svojatali i Teslu i Ruđera Boškovića..., a i sa Krležom je moglo biti dilema, da ne otvaram tu temu posebice, jer i njegov književni opus ima solidan period jugoslovenštine...

Neka svojataju Teslu, za to postoje argumenti, ali idu toliko daleko u svojoj megalomaniji da svojataju i hrvatske športaše te njihove osvojene medalje. Ovo sa književnošću, Srbi iz razumljivih razloga (Otomansko carstvo) nemaju nijednog renesansnog književnika, otuda kompleksi. Srpsko je srpsko a hrvatsko je "naše", "jugo/južnoslavensko" ili neki idu ekstremnije pa govore o Srbima katolicima. Zanimljivo kako se u tom pogledu smatraju sljednicom SFRJ ali kada bi trebalo priznati zločine onda s Jugoslavijom nemaju veze.

DzoniBG
14-03-2015, 03:12
Ivo Andric je rodjen epicentru Bosne, kao katolik, i u to vreme nacionalne emancipacije, kao Hrvat...

U mladosti je bio vezan za Zagreb, pisao u Hrvatskoj lirici... sam sebe pisao kao Hrvata do 1914. godine...ali takodje bio clan i Mlade Bosne, koja je okupljala mlade i skolovane "Bosance" koji su stremili ujedinjenu juznoslovenskih naroda, ali na nacin na koji se to gledalo iz srpskih interesa...cak su bili u tesnoj vezi sa sluzbama i pojedincima iz drzave Srbije, sto je i rezultiralo atentatom na Ferdinanda...

U to vreme Andric se ne moze podvesti pod Srbina, vec pod Jugoslovena, hrvatskog porekla...

Procitati "Pismo iz 1920. godine"... tu se vidi polemika, i njegove dileme i protivrecnosti kada razmislja o Bosni, i razgovara sa svojim prijateljem... takodje Niki Mirosevicu, koji mu je posvetio pesmu, otpisao je : " “Naročito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni.’’...

Prelazi u Beograd, tu pravi karijeru, pocinje da pise na srpskom jeziku... 1933. godine je svojevoljno odbio da udje u antologiju hrvatskih pisaca... iz Beograda prelazi na sluzbu ambasadora u Berlinu... Karl Smit, nemacki filozof, 1940. godine posle razgovora sa Andricem kaze - ovaj srpski pisac, i jugoslovenski diplomata... 1941. kad je izbio rat, Nemci su okupili sve jugoslovenske diplomate, oko 200 njih, u mestu na granici sa Svajcarskom, i pitaju ih da se izjasne sta su po nacionalnosti... oni koji su rekli da su Hrvati, poslati su u NDH, a Andric tu napismeno izjavljuje da je Srbin...i vraca se u Beograd...

U Beogradu za vreme rata pise svoja 3 najznacajnija dela - Na Drini Cuprija, Travnicka Hronika i Gospodjica...

http://www.telegraf.rs/wp-content/uploads/2013/07/03/Ivo-Andric-licna-karta.jpg

U licnoj karti izdatoj 1951. godine mu pise "Narodnost - Srpska"...tad nije imao nikakvog razloga da napise da je Srbin, mogao je da napise da je Hrvat, ili Jugosloven... ali nije hteo... to je krunski dokaz za sve one sto tvrde da nikada nije bio Srbin... jeste, stoji mu tako u dokumentu, koji covek sam popunjava...

Ozenjen je bio Milicom u Beogradu, tu je ziveo do smrti 1975. godine...tu je i sahranjen, u aleji velikana...

Da zakljucim...Ivo je po rodjenju bio Hrvat i katolik, ali je svojim izborom postao prvo politicki jugosloven...a posle i Srbin po nacionalnosti...sa tim izborom je ziveo, i umro...

Inkvizitor
14-03-2015, 11:57
Što to znači rođen kao katolik i u vrijeme nacionalne emencipacije kao Hrvat.

Onda je svaki pravoslavac rođen kao prvaoslavac i u vrijeme nacionalne emancipacije kao Srbin.

Ivo Andrić se nikad nije izjasnio Srbinom i to je rekao pred kraj života ali je dopuštao da ga se svrstava u srpske pisce.

Rođen u čisto hrvatskom kraju u malom Rimu kako su zvali Dolac kod Travnika, kako onda može biti Srbin.

U mladosti se izjašnjava Hrvatom što je i bio po svemu od oca Hrvata, majke Hrvatice u čisto hrvatskom kraju. Biti Srbin s takvim porodičnim i zavičajnim predigreom to je nonsens. To je kao da Hrvati proglase Hrvatom nekog Srbina po ocu i majci rođenog u čisto srpskom kraju, npr kod Žiče ili Studenice Hrvatom samo zato jer bi živio u Zagrebu i pisao ijekavicom. I srpski pjesnik Branko Miljković je živio i umro u Zagrebu pa ga nitko ne proglašava hrvatskim pjesnikom

Nije nacionalnost nešto što se mjenja kao čarape.

Ta prezentirana škrabotina dvojbene autentičnosti ne znači ništa.

To što je on bio oportunist pa se nastanio u Beogradu to je drugi padež.

U to vrijeme prije i kratko nakon 1-og svjetskog rata mnogi najznačajniji hrvatski pisci odlaze u Beograd. Matoš, Krleža također piše na ćirilici čak osniva časopis na ćirilici, Ujević, čak i Antun Branko Šimić, rođeni Hercegovac, Gruđanin.

Zašto je to bilo tako? Zato jer su Beograd i Srbija tada smatrani Pijemontom slavenstva. Dok se nije vidjelo o čemu se ustvari radi

Srbi po tome mogu svojatati sve njih. Ali su zapeli najviše za Andrića. Zašto? Zato jer je Nobelovac. Da nije Nobelovac sumnjam da bi se tako trgali za njega.

Mislim koliko to daleko ide govori podatak da su nesumnijivog Hrvata osnivača SANU Josipa Pančića , da su mu njegovo ime Josip, preimenovali u Josif. Jer gdje će Josip bit osnivač SANU. Odmah znaš tko je. Srbi nemaju Josipa. Zato mora biti Josif.

DzoniBG
14-03-2015, 13:05
Što to znači rođen kao katolik i u vrijeme nacionalne emencipacije kao Hrvat.

Onda je svaki pravoslavac rođen kao prvaoslavac i u vrijeme nacionalne emancipacije kao Srbin.

Ivo Andrić se nikad nije izjasnio Srbinom i to je rekao pred kraj života ali je dopuštao da ga se svrstava u srpske pisce.

Rođen u čisto hrvatskom kraju u malom Rimu kako su zvali Dolac kod Travnika, kako onda može biti Srbin.

U mladosti se izjašnjava Hrvatom što je i bio po svemu od oca Hrvata, majke Hrvatice u čisto hrvatskom kraju. Biti Srbin s takvim porodičnim i zavičajnim predigreom to je nonsens. To je kao da Hrvati proglase Hrvatom nekog Srbina po ocu i majci rođenog u čisto srpskom kraju, npr kod Žiče ili Studenice Hrvatom samo zato jer bi živio u Zagrebu i pisao ijekavicom. I srpski pjesnik Branko Miljković je živio i umro u Zagrebu pa ga nitko ne proglašava hrvatskim pjesnikom

Nije nacionalnost nešto što se mjenja kao čarape.

Ta prezentirana škrabotina dvojbene autentičnosti ne znači ništa.

To što je on bio oportunist pa se nastanio u Beogradu to je drugi padež.

U to vrijeme prije i kratko nakon 1-og svjetskog rata mnogi najznačajniji hrvatski pisci odlaze u Beograd. Matoš, Krleža također piše na ćirilici čak osniva časopis na ćirilici, Ujević, čak i Antun Branko Šimić, rođeni Hercegovac, Gruđanin.

Zašto je to bilo tako? Zato jer su Beograd i Srbija tada smatrani Pijemontom slavenstva. Dok se nije vidjelo o čemu se ustvari radi

Srbi po tome mogu svojatati sve njih. Ali su zapeli najviše za Andrića. Zašto? Zato jer je Nobelovac. Da nije Nobelovac sumnjam da bi se tako trgali za njega.

Mislim koliko to daleko ide govori podatak da su nesumnijivog Hrvata osnivača SANU Josipa Pančića , da su mu njegovo ime Josip, preimenovali u Josif. Jer gdje će Josip bit osnivač SANU. Odmah znaš tko je. Srbi nemaju Josipa. Zato mora biti Josif.

Prve dve recenice...tacno tako kako si rekao...

Katolici i pravoslavci u Bosni su najkasnije izgradili svoj osecaj nacionalne pripadnosti... vecina njih je u modernom smislu postala Srbi i Hrvati tek krajem 19. i pocetkom 20. stoleca... u srednjoj bosni je postojala uvrezana misao pre svega medju franjevackim svestenicima da su oni u nekom smislu cuvari bosanske tradicije... i dan danas ima takvih, koje popularno zovu daidze, koji se lizu sa muslimanskim elitama...

Ilija Garasanin sredinom 19. stoleca govori o Bosnjanima pravoslavcima, katolicima i muhamedancima, i izlaze plan kako ih ukljuciti u srpski drzavni projekat... on iz perspektive srpske knezevine ne kaze da su to tamo Srbi i Hrvati... vec ljudi ciji ce projekat nacionalne emancipacije tek slediti...kao sto se kasnije i desilo...

Dalje...kako se nije izjasnio kao Srbin, kad sam ti navodio hronoloski detalje kada se on sve definisao kao Srbin, i kada je odbijao da ga svrstaju medju Hrvate... stavio sam ti originalnu licnu kartu, i nije to jedino...i u vojnoj knjizici je napisao da je srpske nacionalnosti, i na vencanom listu, i na dokumentu koji svedoci o prijemu u partiju 1955. godine svojom rukom je na cirilici napisao da je Srbin...

To sto je u rodjenju i ranim danima bio Hrvat...uopste ne znaci da je to tako zakucano, kao sto ti inputiras... izbor nacionalnosti je licni cin, on je odabrao u svojim zrelim godinama da ne bude vise Hrvat, vec da bude Jugosloven i Srbin...

1954. godine pravila se enciklopedija Jugoslavije Andric je insistirao da se izbrise u biografskim podacima da je hrvatskog porekla...pa je 1956. godine u knjizi "Srpski pesnici izmedju dva rata" uvrstio svoja dela, a nije dozvolio da se ta dela nadju kod istog izdavaca iste godine u knjizi pod naslovom "Hrvatski pesnici izmedju dva rata"...

Naravno da se vodi polemika oko vaznih ljudi, a nikoga ne zanima sta je neki anonimus... ovi losi pokusaji da se krivotvore biografije i nacionalna opredelenja Tesle i Andrica su pre znak da vas zulja to sto ti ljudi nisu bili Hrvati...

Dva najveca pisca iz BiH, Ivo Andric i Mesa Selimovic nisu bili Srbi po rodjenju, vec su prihvatili taj identitet tokom svog stvaralastva i zivota... nekima to smeta, i jasno mi je zasto...

Inkvizitor
14-03-2015, 13:20
To su samo naklapnja sa velikosrpskih sajtova. To nema nikakvog uporišta niti nekih opipljivih dokaza.

Niti posotji neka izjava, janvo data o njegovom "tobožnjom" srpstvu.

DzoniBG
14-03-2015, 13:31
To su samo naklapnja sa velikosrpskih sajtova. To nema nikakvog uporišta niti nekih opipljivih dokaza.

Niti posotji neka izjava, janvo data o njegovom "tobožnjom" srpstvu.

A sta je licna karta nego pismeni dokaz necijeg identiteta...

Jel neko njemu branio 1951. godine da bude Hrvat?! Jel ga neko prisiljavao da napise da mu je nacionalnost, tj narodnost kako se onda zvalo, srpska... nije, niti ima ikakvih dokaza da mu je rad bio uslovljen prihvatanjem srpstva... on je sam tako izabrao...

Pravo je pitanje koje izbegavas, zasto od 1914. nikad nije izjavio da je Hrvat... zasto se nije ponosio hrvatskim poreklom, zasto nije pisao na hrvatskom jeziku, nego na ekavici i cirilici... kao pisac i covek takvog renomea, valjda je trebao biti ocaran hrvatskom kulturom, i sa druge strane groziti se varvarske i bizantske srpske kulture?!

Mesa Selimovic je bio jos direktniji:

Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredjeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije "Srpska književnost u sto knjiga", koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umjetnosti i sa mnom su zajedno u Odjeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrovic.

Bice da su njih dvojica, kao ipak najveci pisci sa prostora BiH... ipak imali mnogo drugaciji dozivljaj kulture, knjizevnosti, i svog nacionalnog osecanja, od onih koji danas posto poto hoce da ih odvoje od srpske knjizevnosti...

Inkvizitor
14-03-2015, 14:10
Tko će potvrdit autentičnost te "lične karte".

on se u formativnim godinama izjasnio Hrvatom. Objavljivao u Zagrebu svoje radove, obolio, jedva preživio, živio u bijedi, razočarao se u Zagreb i onda vidio šansu u Beogradu. Oportunist i karijerist ali ne i Srbin. postoji more linkova gdje pišu ljudi upućeni u te stvari gdje govore da se on izjašnjavao Jugoslavenom, da je uvijek govorio da piše srpsko-hrvatskim a ne srpskim a tu glupost da je tražio tj. nije dopustio da se njegova djela 1954-te ne smiju naći uknjizi "Hrvatski pjesnici između dva rata" to je takva glupost koju ne treba ni komentirati. U to doba tako nešto zabranjivati to bio bio ne kulturni nego politički skandal prvog reda. To su samo bulažnjenja velikosrba. Mogao bi ih ovdje postaviti masu a prije neku godinu našao sam na tekst gdje je njegova izjava pred smrt gdje negira da se ikad izjasnio Srbinom i da je on nesumnjivo Hrvat po rođenju( po opredjeljenju ne spominje) a samo "dopušta" tj govori da ga se može svrstati u srpsku književnostaa to je sasvim druga stvar.

Također sam tada našao izjave tadašnjim srpskih inteletualaca koji imaju veliki odmak od Andrića, malo je reć ne mirišu ga, sad ćeš vjerovatno reć zavist i zloba, no oni ga skoro nazivaju stranim tijelom u Beogradu i "hladnim jezuitom". Hladni jezuit u srpskoj mitomaniji je onaj zadnji militantni oblik katoličkog asketizma kojemu je prva stvar pokatoličiti Srbe. Kako može netko koga srpski intelektualci tako nazivaju biti Srbin. Očito su oni vidjeli u Andriću nešto drugo nego većina Srba.

Čovjek rođen u čisto hrvatskom kraju od oboje roditelja Hrvata piše dobar dio svog opusa, toplo i osjećajno o franjevcima. Kakav je to Srbin. A ne spominje skoro pravoslavlje i možda negdje usput pravoslavne popove. Kakav je to Srbin.

Sa Mešom Selimovićem za koga postoji izjava da se izjasnio Srbinom, (za razliku od Andrića) ali i on je inat Srbin. Znaš li zašto?.

Njegov brat je poslije rata bio čuveni komesar UDBe. Pod nadimkom "Buđoni"( Buđoni je inače poznati revolucionar i vođa CA iz doba oktobarske revoluciie). Bio je strah i trepet u Hercegovini. Drugi brat mu je bio neki lokalni partijski funkcioner. Odmah iza rata iz skladišta za kojeg je bio zadužen taj njegov drugi brat, nestalo je neko brašno. I to neka mala mizerna mala količina, priča se jedna vreća. Brat mu biva optužen za tu stvar a Meša moli sve čak i svog utjecajnog brata Buđonija da intervenira a po pričama ovaj nije htio i brata mu strijeljaju očito ni kriva ni dužna. Ogorčen, bijesan i tužan zbog bratove nesretne sudbine i hladnoće lokalnih vlasti, Meša napušta Bosnu i odlazi u Srbiju i proglašava se inat Srbinom. Tu svoju bol i bratovu sudbinu pretače u roman "Derviš i smrt" gdje se bavi stremljenjima muslimanskog askete "Derviša" da spasi nedužno zatočenog brata prenijevši to naravno u osmanlijsko vrijeme ali sasvim je jasna aluzija i poanta. Ne mogavši očito pobjeći od te teme, istom tom stvari se bavi i u romanu "Tvrđava" gdje je opet skoro sve isto kso i u romanu "Derviš i smrt" , nedužno zatočeni mladić i borba da ga se spasi. Osim ta dva djela ne zna se je li išta drugo napisao.

Andrić se bavi franjevcima Selimović Dervišima , nitko od njih pravoslavljem a Srbi. To nema logike.

Grunf
14-03-2015, 14:14
Ako je Andrić Srbin onda je Tesla Hrvat.

Inkvizitor
14-03-2015, 14:17
Nakon definitivnog prelaska u Beograd 1919. godine, Andrić se gotovo nikada nije eksplicitno izražavao o svojemu odnosu s hrvatskom književnošću. (Uostalom, on to nije nikada činio ni u vezi sa srpskom književnošću. Postoji tek jedan njegov iskaz te vrste, kada za sebe kaže da je”srpski pripovedač”, ali ta formulacija pripada funkcionalno suženom značenju i kontekstu, u trenutku kada 1942. godine pod njemačkim okupacijskim režimom u Beogradu odbija zahtjev Svetislava Stefanovića da mu pripovijetka bude uvrštena u antologiju srpskih pripovjedača.) Poznat je slučaj kada Andrić 1933. godine odbija poziv Mihovila Kombola da bude uvršten uAntologiju novije hrvatske lirike, objašnjavajući to ovako:

Primio sam Vaše pismo sa pozivom da svojim lirskim radovima uzmem učešća u Antologiji koju izdaje zavod Minerva povodom stogodišnjice Ilirstva. Zahvaljujući Vam na pozivu moram da Vam kažem da mi, sa moga gledišta, ne izgleda razumljivo ni opravdano da se danas izdaje jedna antologija, ograničena na jedno pleme. Ponajmanje povodom stogodišnjice Ilirstva. Izdavač i Vi kao urednik imate, izvesno, za to sve razloge. Živeći na strani i po strani, ja te razloge ne znam, a i da ih znam, ja bih ih mogao samo poštovati ali ne i deliti. Ne bih nikad mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju. Iz Vašeg pisma vidim da Vam je poznato da sam bio jedan od osnivača i urednika Književnog juga koji je zastupao najšire gledište jedinstva obuhvatajući ne samo srpsko-hrvatsku nego i slovenačku književnost. To je bilo 1917. godine; godine 1933. ja ne mogu zastupati drukče gledište. To su razlozi, čisto književne i načelne prirode, zbog kojih žalim što mi nije mogućno učestvovati u Vašoj Antologiji…

Radovan Popović, marljivi istraživač činjenica iz Andrićeva života, objavio je u spominjanom Životopisu pismo što ga Andrić 1923. godine piše Vojislavu Jovanoviću Marambou, sastavljaču školske čitanke (i visokom činovniku Ministarstva spoljnih poslova), zahvaljujući na “laskavom sudu” i tražeći da se isprave neki njegovi biografski podaci. Pod tačkom 1. Andrić piše: “Nema sumnje da sam ja Hrvat po rodu, koliko sam pak kao pisac ‘hrvatski’, to je drugo pitanje o kom neću da govorim, niti sam ja zvan da ga rešavam.” Emigrantski historičar književnosti Ante Kadić, pak, piše: “Kad sam ga (Andrića) 1965. upitao kako je od hrvatskoga pisca postao srpskim piscem, mirno mi je odgovorio: kad bi postojala jugoslavenska književnost, da bi se on proglasio jugoslavenskim književnikom (u tom je duhu govorio u Stockholmu kad je primao Nobelovu nagradu); budući da živi isključivo u srpskoj sredini te piše srpskom varijantom, razumljivo je da ga Srbi smatraju svojim. Primijetio je da kao što Hrvati svojataju pravoslavne Srbe koji žive u Zagrebu (npr. Desnica, Simić, Kuzmanović i Prica), po istom pravu on pripada Srbima.”[22] Kad se sintetiziraju ovi, vrlo rijetki, iskazi ličnoga izjašnjavanja o nacionalno-književnoj pripadnosti, dolazi se do pomalo neobičnoga zaključka, da Andrić nigdje izričito ne negira svoje pripadanje hrvatskoj književnosti, kao što ni pripadništvo srpskoj ne naglašava kao izričit stav. Što se njega tiče, on bi rado da je jugoslavenski (vidjeli smo s kakvim dobrim i duboko ukorijenjenim razlozima); je li hrvatski – o tome neka govore drugi, on “nije zvan da ga rešava”. Srpski jest, tako što ga Srbi “svojataju” i “smatraju svojim”!

Ovo naglašeno relativističko stajalište ne može biti bez značenja, a značenje bismo mogli otčitati kao Andrićevu sumnjičavost, znakovito ležernu i skoro ironičnu, u odnosu prema nekakvoj velikoj važnosti koja se pripisuje piščevome izjašnjavanju o stvarima (nacionalna i vjerska pripadnost, i sl.) koje, u krajnjoj liniji, mnogo više pripadaju području privatno-građanskoga života, eventualno političkoga opredjeljenja i djelovanja, nego književnih određenja.

U hrvatskoj književnoj kulturi zanimanje za Andrića bilo je zamrlo u nekom neodređenom trenutku u prvoj polovici jugoslavenskoga razdoblja, kada je u poetičkom smislu već sasvim prevladao slobodni pluralizam modernističkih postupaka i ideja a u ideološkom bio praktično adaktiran unitaristički koncept nadnacionalne jugoslavenske kulture. Bilo je izuzetaka, poput briljantnih eseja Ive Frangeša o Prokletoj avliji i Travničkoj hronici, ali – bili su izuzeci. Tema Andrić pojavit će se u hrvatskoj književnoj javnosti ponovo u godinama nakon stjecanja državne nezavisnosti, kada je na djelu bilo stvaranje tuđmanovskoga panetničkog kulturnog modela. U zao čas po Andrića! Bile su to, naime, mihanović-horvatić-jelčićevske pseudoknjiževne i pseudobiografske varijacije, u kojima ne samo da se gubio pisac, njegov autorski lik i njegova književnost, nego se na sramotno piljarski i antiintelektualni nivo srozavala sama tema kontroverzija i proturječja Andrićeve književne, nacionalne i političke biografije. U osnovi toga surovo vanknjiževnoga pristupa leži ideološka borniranost: potreba za ritualnom diskvalificijom “nacionalnoga renegata”. “Nije se hrvatska književnost odrekla Andrića, nego se on odrekao nje” – tako će „ingeniozno” zaključiti jedan od ovih književnih egzekutora, dok će drugi kao važan “argument” sladostrasno raspredati prastari trač o navodnoj “nezakonitosti” Andrićeva rođenja.

Iz ovoga turobnog i uskogrudnog pogleda na književnost i na Andrića (kao i na nacionalnu kulturu općenito) poniknula je davnašnja teza po kojoj bi se Andriću, eto, još nekako i moglo priznati književno hrvatstvo, ali u vrlo doziranoj mjeri. Bio bi to samo Andrić sHrvatskom mladom lirikom,Ex Pontom i Nemirima te zaključno s Putom Alije Đerzeleza, dakle, do 1919. godine kada je otišao živjeti u Beograd i „posrbio se”. To se, kažu autori ove teze, podudara i s njegovom „promjenom jezika”: od tada je ostavio ijekavicu i prešao na ekavicu. Čak ni na suhoj činjeničnoj razini ovi „argumenti” naprosto nisu tačni. Recimo, Andrić je ijekavicu i ekavicu naizmjence koristio od svojih gimnazijskih dana, ijekavske tekstove objavljivao je u vrijeme kada svi viđeniji hrvatski pisci pišu ekavski (Krleža, A. B. Šimić, Ujević, Krklec…), a neke od svojih vrhunskih pripovjedaka, napisane i objavljene davno nakon što je „prešao u Beograd”, napisao je ijekavski i nikada kasnije nije ekavizirao.[23] Apsurdnost takve nacionalno-jezične purifikacije i administriranja unutar jednoga kompleksnog a cjelovitog autorskog opusa najbolje se ogleda u činjenici da se na taj način iz Andrića, koji bi bio „priznat” i kao hrvatski, te uvršten u hrvatsku književnost, izostavlja ono najbolje što je stvorio, a što umjetnički kulminira u Prokletoj avliji (cijeli “franjevački ciklus” pripovjedaka, Travnička hronika itd.). O pozadini toga bizarnog slučaja – da jedna književnost praktično prelazi preko postojanja pisca i djela koje je se suštinski i sudbinski tiče, pisao sam u više navrata. Ovdje ću to ukratko rekapitulirati.



http://pulse.rs/ivo-andric-paradoks-o-sutnji-2/

Inkvizitor
14-03-2015, 14:43
Još jedna izjava Ive Andrića


Dokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskoga (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (desno), koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912. godine, svjedoči da mu je materinski jezik − hrvatski. Identično se izjasnio i prilikom upisa na Sveučilište u Krakovu u Poljskoj gdje piše da je katolički Hrvat iz Bosne. Isto tako i u svome prvome kritičarskome javljanju u časopisu Vihor, pišući o romanu hrvatskoga književnika Andrije Kovačevića Posljednji Nenadić (Matica hrvatska, Zagreb, 1913.), Andrić sebe svrstava u Hrvate.

"... nama Hrvatima nepotrebna su ova nagvaždanja jer se nema šta tražiti od tih neinteresantnih Nenadića... koji se vuku kroz život kao prebijeni, a cio vijek im ispuni nekoliko lumperaja, tri ispita, dvije skupštine i jedna ljubav."[7]

DzoniBG
14-03-2015, 15:08
Ti sad iznosis ono sto sam ja rekao, i sto nije sporno...

Nigde ne negiram da je bio Hrvat po rodjenju, to sam odmah rekao... govorio sam kako je u Bosni zbog svih okolnosti nacionalna emancipacija najkasnije dosla, i da tu imamo razne cudne slucajeve dozivljavanja i menjanja identiteta tokom zivota... cak i jedan Gavrilo Princip je govorio da je Jugosloven, da se bori za jugoslovensku ideju...iako Srbin po rodjenju...bio je ateista...

Andricevo hrvatstvo nije sporno do 1914. godine... ali posle toga nema podatka gde je govorio o sebi kao Hrvatu, a dao sam ti dokumenta i primere gde se vidi njegov prelaz u srpski korpus... on je sebe dozivljavao kao Srbina i Jugoslovena, nigde kao Hrvata, cek je i trazio da se brise odrednica o hrvatskom poreklu u enciklopediji iz 1954. godine...

I on i Mesa su svoj knjizevni opus uglavnom posvetili svom zavicaju, kako i kaze Mesa... bavili su se turskom zaostavstinom, Andric na posebno kritican nacin... on je i doktorirao u Nemackoj 20-ih na temi tog nasledja, gde je cak i mentor bio sumnjicav odakle tolika doza turkofobije i islamofobije... zato je posebno groteskno kad danas Bosnjaci isticu Andrica kao najznacajnijeg BIH pisca...a on ih je bukvalno mazao govnima u svojim romanima, i sve ono sto je deo njihovog identiteta danas, za Andrica je odvratno... kako je i rekao u citatu : "Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni.’’...

Razocarenje i inat je slab argument kako su tako znacajni pisci preselili u Beograd, i postali Srbi... kako je i velikan filma poput Emira Kusturice krenuo istim stopama... znaci ima neki mnogo dublji razlog, a to je neprihvatanje lokalno zadanog identiteta, vec su sami sebe smestili kao deo srpske kulture i stvaralastva...

Ono sto te pitam, a sto ne odgovaras...zasto se svi oni nisu nasli u hrvatskoj kulturi... naljutili se a?!

DzoniBG
14-03-2015, 15:16
Ako je Andrić Srbin onda je Tesla Hrvat.

Ja sam, kao što vidite i čujete, ostao Srbin i preko mora, gde se ispitivanjima bavim. To isto treba da budete i vi i da svojim znanjem i radom podižete slavu srpstva u svetu.

Ako budem imao sreće da ostvarim barem neke od svojih ideja, to će biti dobročinstvo za celo čovečanstvo. Ako se te moje nade ispune, najslađa misao biće mi ta da je to delo jednog Srbina.

Toliko o tome...

Inkvizitor
14-03-2015, 15:26
Kako nema dokaza poslije 1914-te kad on ovom Marambou 1923 govori da je on neupitno Hrvat po rodu.


Radovan Popović, marljivi istraživač činjenica iz Andrićeva života, objavio je u spominjanom Životopisu pismo što ga Andrić 1923. godine piše Vojislavu Jovanoviću Marambou, sastavljaču školske čitanke (i visokom činovniku Ministarstva spoljnih poslova), zahvaljujući na “laskavom sudu” i tražeći da se isprave neki njegovi biografski podaci. Pod tačkom 1. Andrić piše: “Nema sumnje da sam ja Hrvat po rodu, koliko sam pak kao pisac ‘hrvatski’, to je drugo pitanje o kom neću da govorim, niti sam ja zvan da ga rešavam.

To je iz pera srpskih enciklopedista.

Nikad se i nigdje Andrić nije izjasnio Srbinom.

Iz ovog pisma gdje on odbija uvrštavanje u antologiju hrvatske lirike nije zato jer on ne želi imati ništa sa hrvatskoim lirikom nego se kao pravi jugoslaven ne želi vezi samo uz hrvatstvo, spominje ilirirzam i Slovence.

da ponovimo jer je očito nekima potrebno nekoliko puta ponavljati motive ako i ponavljanje ima ikakvog učinka


Primio sam Vaše pismo sa pozivom da svojim lirskim radovima uzmem učešća u Antologiji koju izdaje zavod Minerva povodom stogodišnjice Ilirstva. Zahvaljujući Vam na pozivu moram da Vam kažem da mi, sa moga gledišta, ne izgleda razumljivo ni opravdano da se danas izdaje jedna antologija, ograničena na jedno pleme. Ponajmanje povodom stogodišnjice Ilirstva. Izdavač i Vi kao urednik imate, izvesno, za to sve razloge. Živeći na strani i po strani, ja te razloge ne znam, a i da ih znam, ja bih ih mogao samo poštovati ali ne i deliti. Ne bih nikad mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju. Iz Vašeg pisma vidim da Vam je poznato da sam bio jedan od osnivača i urednika Književnog juga koji je zastupao najšire gledište jedinstva obuhvatajući ne samo srpsko-hrvatsku nego i slovenačku književnost. To je bilo 1917. godine; godine 1933. ja ne mogu zastupati drukče gledište. To su razlozi, čisto književne i načelne prirode, zbog kojih žalim što mi nije mogućno učestvovati u Vašoj Antologiji…

Tko ovo ne razumije onda ne da nema šta pričati o Andriću i to shvaća kao negiranje hrvastva nego nek se bavi skupljanjem sličica igrača..to je domet..

Isto tako odbija da bude uvršten 1942-ge u antologiju srpskih pripovjedača. Iz istog motiva valjda kao što je odbio biti uvršten u hrvatsku mladu liriku jer se ne želi svrastvati u uski "tor". Andrić je Jugoslaven hrvatskog porijekla, zadrti jugoslaven a naravno da pod agresivnim utjecajem beogradske čaršije neće negirati da pripada srpskoj književnosti inače ne bi tu egzistirao ni dana.

Ti ne čitaš..ti čitaš i sve posmatraš plitko, površno..mitomanski a Andrić je kompleksna osobnost i tu imaš hrpu dokaza za to..i to plitko svojatanje može proći kod onih koji slabo čitaju još manje razumjevaju a tek ponešto sriču.

neprihvatanje loklanog identiteta, a što je srpski identitet nego lokalni..ne bi da je to neka kultura ko njemačka npr a 80 i više postotaka stanovništva se potpisuje u to vrijeme palcom.

Ti ne odgovaraš ni na što a tražiš odgovore, što ti ne paše ignoriraš, a to što su se oni našli u sredini koja je favorizirana i gdje si ako si bio karijerist (Andrić) imao najviše šanse za probitak a netko kao Selimović iz ogorčenja..

Ako si htio karijeru nisi išao u Zagreb nego u Beograd. I zato je to bilo..a ne neki strašno poželjni srpski identitet. Kad bi Andrić bio veleposlanik u toliko zemalja pa na kraju i u Berlinu da je ostao u Zagrebu? Nikad pa možda ni tad.


nego oftopic zašto Josipu Pančiću krivotvorite ime u Josif. Koji je to kompleks..a ne možete prihvatit da vam je Hrvat osnovao SANu pa mu jadničku čak posthumno mjenjate ime da bi zvučalo srpski.

DzoniBG
14-03-2015, 16:23
Vrtimo se u krug...

Stalno ponavljas da je Hrvat po rodu...a ja tvrdim isto...

Stavio sam dokumenta, citate, dogadjaje...gde se vidi da se odrekao hrvatstva...i dokument gde pise da mu je narodnost srpska... tebi to ne odgovara, jer se ne uklapa u pricu, i to ignorises... ni vojna knjizica, ni vencani list, ni dokument iz partije... nije se eksplicitno i javno hvalio time kao Mesa Selimovic, ali kad je trebao intimno da izabere, izabrao je da bude Srbin...

http://www.stajerska.eu/wp-content/uploads/2013/07/ivo-andric-srbin.jpg

Vojna knjizica... narodnost - Srbin...

Jasno ko dan, nema smisla vise da se prepiremo...

p.s Sto se tice Josipa/Josifa... kod nas se to biblijsko ime zove Josif... kakvi kompleksi... jel vi imate komplekse jer Papu zovete Franja a zove se Francisko?!

Inkvizitor
14-03-2015, 16:57
Hrvat po rodu i to je jedino bitno.

te knjižice upitne vjerodostojnosti ne znače ništa.

to može svaki imako informatički potkovan maher napravit sto takvih

Haha srpska verzije imena Josip..on se ne zove Francisco on je uzeo ime Franjo..po sv Franji Asiškom..nije ni papa Ivan Pavao bio Ivan Pavao nego Karol..

al čuj to je srpska verzija imena Josip..znači mi bi trebali Jovana Jovanovića -Zmaja zvati Ivan Ivanović Zmaj..

cirkus

DzoniBG
14-03-2015, 17:12
Aha, znaci dokumenta su falsifikovana :) ne vredi ipak...

Duhovno ime mu je Francisko, a zovete ga Franja... nemoj sad u takve nebitne detalje da odlazis...

Josip/f Pancic je ziveo u 19. stolecu, 40 godina je proveo kao lekar i naucnik u Srbiji...tada su ga zvali Josif, nije to neka novotarija... u to vreme je bio i npr Josif Rajacic, srpski patrijarh...

Nije to hrvatsko ime, nego biblijsko, i kao takvo ima razne varijante u raznim jezicima...na engleskom je Joseph, na nemackom Jozef... preplicu se p i f, u zavisnosti od pisanja i izgovora, i jedni i drugi izgovaraju F na kraju, kao i Srbi...

Kad ti i ovakav nebitan detalj koristis za prisivanje nekakvih kompleksa...jbg...

Inkvizitor
14-03-2015, 17:55
Koje ti gluposti valjaš..kakve veze kakva je vaša verzija imena Josip ili njemačka ili Jozef..

I kakve ima veze što je bio Josif Rajačić..on je Srbin pa je logično da je Josif.

Ali da vi čovjeku koji se zvao Josip iz kompleksa mjenjate ime u Josif to nema veze s ničim navedenim..

Grunf
14-03-2015, 20:03
Ja sam, kao što vidite i čujete, ostao Srbin i preko mora, gde se ispitivanjima bavim. To isto treba da budete i vi i da svojim znanjem i radom podižete slavu srpstva u svetu.

Ako budem imao sreće da ostvarim barem neke od svojih ideja, to će biti dobročinstvo za celo čovečanstvo. Ako se te moje nade ispune, najslađa misao biće mi ta da je to delo jednog Srbina.

Toliko o tome...

Znači kad Srbin veli da je Srbin onda je Srbin, ali kad Hrvat veli da je Hrvat onda je Srbin? :D

Humphrey
14-03-2015, 20:14
Ivo Andrić je bio sve ono što bi Jergović volio biti,a Andrić je bio sve ono što Jergović jest.

boni
15-03-2015, 13:06
Ipak mislim da je slučaj Pančić druga priča, ako se ne varam Pančić je došavši u Srbiju kao 30+ godišnjak, oženio tamo Srpkinju i promijenio ime u Josif što mu je očito pomoglo u karijeri.

Srpsko svojatanje Andrića kao isključivo Srbina je posljedica toga što i oni moraju imati barem jednog Nobelovca.

Što je meni imbecilno, eto Tesla nije nobelovac ali Obama je.

Inkvizitor
15-03-2015, 13:11
Ipak mislim da je slučaj Pančić druga priča, ako se ne varam Pančić je došavši u Srbiju kao 30+ godišnjak, oženio tamo Srpkinju i promijenio ime u Josif što mu je očito pomoglo u karijeri.

Srpsko svojatanje Andrića kao isključivo Srbina je posljedica toga što i oni moraju imati barem jednog Nobelovca.

Što je meni imbecilno, eto Tesla nije nobelovac ali Obama je.

Ako je to i istina a nisam to još čuo, kakva je to država u kojoj moraš mjenjati ime da bi uspio.?'

boni
15-03-2015, 13:25
Ako je to i istina a nisam to još čuo, kakva je to država u kojoj moraš mjenjati ime da bi uspio.?'

Pa dobro nije baš da su svi koji su došli u BG morali mijenjat imena...možda bi trebalo otvoriti temu doprinos Hrvata srpskoj kulturi, tu nisu samo Meštrović ili Pančić, ima ih masu.

Toma Rosandić je baš kao i Pančić u SANU, bio suosnivač i prvi rektor Umetničke akademije tj. danas fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu osnovane 1937.
Njegovi kipovi krase ulaz u BG-skupštinu:
http://artvrbaski.com/Travel/images/Toma%20Rosandic%20Sculpure.jpg

moonlight
15-03-2015, 13:26
Nije morao, vjenčao se u Ćupriji 1849., pa je prešao vjenčanjem na pravoslavlje i uzeo popravoslavljeno ime Josif.

NorthStand
15-03-2015, 15:36
Ivo Andrić je još jedna hrvatska kretenčina, i jugoslavenčina, na takve majke mi obraćam pozornost koliko i na tursko groblje.

sagitarius
17-03-2015, 14:28
Mnogi ljudi "od imena" što u strahu od novih komunističkih vlasti u posljeratnoj Jugoslaviji, što kao oni koji su istinski vjerovali u "diktaturu proleterijata" u komunističku partiju, u Tita i koji su u gornjem desnom đepu nosili Manifest komunističke partije prihvatali su jugoslovenštinu kao svojevrstan bijeg ili od odmazde ili ka slavi i bogatstvu nove aristokracije koja je tražila svoje pisce, svoje autore, pjesnike, pjevače, filmadžije...
To se dogodilo sa mnogim autorima, da ovako nazovemo te kreativce, među kojim je bilo dakako i onih koji su preko noči mijenjali "dres" i oznake na kapama...

Muslimani su se listom izjašnjavali kao Srbi, pričali ekavicom, davali djeci srpska imena da bi bili što "idejniji" i draži novom režimu.
Hrvati su nosili stigmu ustaša, što je poslije rata bilo jako nepoželjno.
Mnogi su se izjašnjavali kao jugosloveni, hrlili u brakove sa drugim vjerama, samo da bi bili što neprimjetniji i da ih tko ne bi slučajno zovnuo ustašama.
I danas u Sarajevu važi poklič kad igra neki domaći klub sa klubom iz Herceg Bosne: ubi, ubi ustaše...
Toliko se to uvuklo u narod da se vremenom to odrazilo i na umjetnost i na umjetnički plan.
Sjetimo se pokojnog Vice Vukova, radi toga što je rekao da na sebi nosi lijepu hrvatsku narodnu nošnju postao je persona non grata u poltronskoj Bosni, pa onda u cijeloj Jugoslaviji...
Čovjek koji je osvojio sve jugoslovenske festivale, najednom preko noči, jer je tako odgovaralo srpskom estabilišmentu u vlastima tadašnje Jugoslavije je zabranjeno da pjeva i nastupa, a samo ga je slučaj spasio da ga se neuhapsi i ne zatvori do groba.

To je bila cijena da se kaže javno da, ja sam Hrvat....
Cijena uspjeha je bila srpstvo i jugoslovenštibna i bezbroj je takvih primjera u književnosti, glazbi, općenito umjetnosti.
Priča o jednom vremenu i ozračju sa današnjih gledišta nije shvatljiva i jasno je da će se i o velikom nobelovcu Andriću naći dokumenti dok je tragao za pozicijom s koje bi neometano mogao raditi i postići to što je postigao, ali mu se njegovo podrijetlo i ono tko je neće nikada moći osporiti.