PDA

Pogledaj Full Version : Sjećanje na Prosinačke žrtve: pokolj prosvjednika na Trgu bana Jelačića



Rodica
31-01-2012, 12:27
http://fizzit.net/images/1112/prosinackezrtve.jpg

'Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim.' Te riječi izgovorio je Grga Budislav Anđelinović na beogradskoj Skupštini održanoj 26. travnja 1921. godine. Ruke je okrvavio naredivši otvaranje vatre iz tri 'Shwarzlose' 8-milimetarska teška mitraljeza na nenaoružane prosvjednike protiv uspostave Jugoslavije na današnji dan, 5. prosinca 1918. godine. Taj dan ostat će zapamćen kao 'krvavi četvrtak' - ili, bolje reći, zaboravljen od Zagrepčana. Nema cvijeća na godišnjicu pokolja ispod spomen ploče postavljene na zgradi broj 11 na trgu, kakvog bi svakako bilo u Irskoj. Malo tko je ikad čuo za prosinačke žrtve.

Međutim, to su bile prve žrtve jugoslavenskog nacionalizma, odnosno, 'borbe protiv hrvatskog nacionalizma' koja još traje.

U Zagreb je 2. prosinca 1918. navečer došla vijest da je u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Malobrojni pobornici Svetozara Pribičevića pokušali su organizirati povorku, ali ih nije bilo dosta. Zato su ujutro otišli u zagrebačke srednje škole, prekinuli nastavu, te gimnazijalce odveli na ulice, da u povorci paradiraju gradom za novu državu. Ova se manifestacija ponovila 5. prosinca, uz proslavu ujedinjenja na Trgu bana Jelačića i misu u katedrali. Ta režimska proslava protekla je u grubom vrijeđanju Hrvata i svega hrvatskog. To je tada izazvalo veliki bijes javnosti, ionako ogorčene time što je ujedinjenje sprovedeno bez suglasnosti naroda, dok bi se danas vjerojatno građani masovno pridružili vrijeđanju kamenjaraca i primitivaca - gotovo sto godina nasilja i propagande je učinilo svoje, no tada su Hrvati još imali ponosa. Zagrepčani su u tom cirkusu vidjeli tuđe prste i plaćenike.

Odgovor je uslijedio još istoga dana poslijepodne. Zagrepčani, svjesni kako im je proslavom zapravo poručeno kako će u Jugoslaviji biti građani drugog reda, u velikoj masi dolaze na tada već prazan trg Bana Jelačića, a pridružuju im se nenaoružani pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici, ali i boljševičkoj revoluciji koja se odigrala netom prije. No za njihovu je namjeru po svojim doušnicima doznao već ranije dr. Grga Anđelinović, netom imenovani šef policije u Zagrebu i razmjestio na kuće broj 6 i 21 tri mitraljeza. Kad je povorka građana došla na Jelačićev trg, istog trenutka na masu ljudi otvorena vatra, bez milosti ili znaka upozorenja. Trg se napunio krvavim tijelima. Grga Anđelinović je, kažu, osobno pucao iz jednog od mitraljeza u građane. Bila je to snažna poruka Hrvatima o tome gdje im je u Jugoslaviji mjesto.

Radi toga krvoprolića zavladalo je u Zagrebu neopisivo ogorčenje, ali svatko tko bi javno što rekao bio bi isti čas bačen u zatvor. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškoga dnevnika Hrvatska, kojemu je dr. Grga Anđelinović već 4. prosinca 1918. zabranio izlaženje.

Ono što je trebao biti miran prosvjed završilo je pokoljem. Prema prvim službenim izvješćima Grga Anđelinović osobno i njegovi suradnici pobili su trinaest osoba - sedam domobrana i četvero građana - a ranili sedamnaest, no kasnije se počelo govoriti kako je ta brojka čak i veća te kako je u konačnici ubijeno čak oko stotinu ljudi.Trg se napunio mrtvima i ranjenima. Navečer je zagrebački garnizon razoružan, a oružanu vlast je preuzela srpska vojska. Ubrzo je uvedeno pravo izvanredno stanje – lokalima je ograničeno radno vrijeme, zabranjeno je javno okupljanje i oglašavanje, a svatko tko je nešto pisnuo protiv Jugoslavije, bio je uhićen.

Ovo je bila tek najava svega što je Hrvate čekalo u Jugoslaviji. Kralj je proglašenjem diktature zabranio uporabu hrvatskog imena i zastave; raspustio je sve hrvatske političke stranke; raspustio je ili potisnuo hrvatske narodne ustanove; onemogućio sve slobodne manifestacije hrvatskoga nacionalnog života; preplavio je hrvatske zemlje policijom i agentima. Podupirao je brutalne postupke policije, čije je metode Times od 11. veljače 1931. nazvao 'europskim skandalom' i koje su opisane u apelu profesora Einsteina upućenom Ligi za ljudska prava. Skupštinsko pravo i sloboda tiska ukinuti su. Kritike bilo koje vrste, uperene protiv diktature i njenih nositelja, bile su kažnjavane strogim kaznama.


Da bi se bolje razumjele okolnosti sukoba, donosimo izvadak iz djela djelu "Baštinici Habsburga" (London, svibanj 1932.)
autora G. E. R. Gedyea, dugogodišnjeg dopisnika engleskog i američkog tiska iz srednje i jugoistočne Europe:

"Ponor između Srba i Hrvata je očit većini slučajnih turista koji napuštaju željezničke kolodvore Zagreba i Beograda. Orijent izgleda vrlo daleko kad se odlazi iz Zagreba. Taj sam grad prvi put vidio 1925. Izgledao mi je kao moderni njemački grad. Koliko je različit bio Beograd. Bilo je, naravno, neizbježno da će građanin Zagreba, sa svom svojom kulturnom superiornošću, kao uvredu primiti činjenicu da je tretiran ne kao jednak, već skoro kao pripadnik porobljene rase. Horda srpskih oficira, bogato plaćena od prihoda teških hrvatskih poreza izmiljela je iz orijentalnog Beograda i raširila korupciju i prinudu".

"Hrvatske zapadnjačke manire i kultura nisu im priskrbile poštovanje, nego prezir u novoj državi, te odbacivanje - Hrvat je gledan kao uškopljeni, degenerirani Srbin, za razliku od krepkog Srbina iz Kraljevine (Srbije)." (Str. 211, 212.)

Hrvati su nedvojbeno i jednodušno ukazivali da su nevjera, preziranje ljudskog života, ubojstvo kao način političke borbe, te korupcija glavne odrednice srpskog karakatera. Posljednjih stotinu godina srpske povijesti je neprispodobivo po događajima koji su u Zapadnoj Europi bili mogući samo u srednjem vijeku. S malobrojnim izuzecima, svi njihovi knezovi i kraljevi bili su ili ubijeni ili zbačeni s prijestolja.

Obitelj Anđelinović bila je izrazito obrazovana, ugledna i utjecajna u Hrvatskoj početkom prošlog stoljeća. Dala je velik broj pjesnika, pravnika, književnika, intelektualaca, pa i liječnika. Na žalost, svi su bili angažirani u ORJUN-i, organizaciji jugoslavenskih nacionalista, i među njima je bilo mnogo policijskih batinaša i četnika. Ukratko, bili su eklatantan primjer tradicionalno izdajničkog ponašanja hrvatske elite.

Sam Grga Budislav Anđelinović rođen je na Hvaru 1886. godine. Nakon što je na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao iz područja povijesti i zemljopisa, nastavio je svoj studij u Pragu i Lavovu da bi potom u Zagrebu i Lavovu doktorirao. Kao odvjetnički pripravnik kod dr. Ante Trumbića, osnivača i predsjednika Jugoslavenskog odbora osnovanog u svibnju 1915. godine u Londonu, uređivao je list Hrvatska, a nešto kasnije preuzeo je i uređivanje lista Hrvatska država kojeg je izdavala ona frakcija Stranke prava koja se zalagala za ujedinjavanje južnoslavenskih naroda.

http://fizzit.net/images/1211/schwarzlose_KEH1.jpg
Mitraljez Shwarzlose iz kakvog je pucano na prosvjednike, standardno oružje austrijske vojske

Nedugo prije pokolja, u listopadu 1918. godine izabran je za povjerenika za javni red i sigurnost grada Zagreba, odnosno šefa policije, te napušta Stranku prava i pridružuje se Demokratskoj stranci čiji čelnik je bio Ljubomor Davidović, projugoslavenski orijentiran političar iz Srbije gdje je ostao sve do 1928. godine da bi potom osnovao Jugoslavensku narodnu stranku.

Do trenutka kada je nacistička Njemačka okupirala Jugoslaviju, Anđelinović se nalazio na mnogim visokopozicioniranim političkim dužnostima. Međutim, 1941. godine bježi u inozemstvo i tamo se pridružuje četničkim političkim krugovima. Tijekom 1942. i 1943. godine piše tekstove u kanadskom Srpskom glasniku te u četničkom listu Novosti, a također se sprijateljuje i s četničkim vojvodom, Momčilom Đujićem. Potonji je došao na čelo četničkog odreda u ljeto 1941. godine da bi godinu potom sudjelova u osnivanju Dinarske četničke divizije, čiji glavni zadatak je bio provođenje etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva na području 'srpskih zemalja', unutar crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Upravo pod njegovim vodstvom četnici su počinili brojne zločine nad hrvatskim stanovništvom.

Bogdan Radica u knjizi Hrvatska 1945. bilježi atmosferu u Šibeniku i donosi crticu o Anđelinovićevu povratku u Hrvatsku. Radica je 16. lipnja 1945. u svoj dnevnik zapisao: 'U Šibeniku sam po treći put u očekivanju veze za Zagreb. Večerao sam u menzi okružnog NOO... Jedan od prisutnih javlja da se vratio dr. Grga Anđelinović, bivši ministar, i da je jako ostario. Vele da je u razgovoru s rukovodiocima kazao da im čestita sto su obnovili Jugoslaviju. Nije se vratio zbog komunizma, već zbog Jugoslavije! I komunistička Jugoslavija, samo da je Jugoslavija.' To je posljednji javni zapis o dr. Grgi Anđelinoviću. Umro je u Splitu godinu dana kasnije.
Poznati član obitelji bio je i batinaš i vođa ORJUNE Berislav Anđelinović, koji je osobno ubio 1922. pravnika Šnidaršića u Zagrebu, 28. srpnja 1924. hercegovačkoga Hrvata Marka Zovku na zagrebačkim ulicama i također godine 1924. dva hrvatska radnika u rudniku Trbovlje u Sloveniji.

Navodno se u Zborniku dokumenata Narodnooslobodilačke borbe u Dalmaciji (Split 1982.). na više mjesta spominje ime Danka Anđelinovića kao bliskoga suradnika četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga na području talijanske okupacijske zone u NDH. Birčanin je, dakle, djelovao pod zaštitom talijanskih fašista i imao je sjedište u Splitu. U navedenom zborniku također se govori o 'Splitskom kvartetu': Danko Anđelinović, poznati orjunaši Milohnić i Šegvić i talijanska kvestura. U svojoj knjizi Zločini nad Muslimanima izdanoj 1990. godine Vladimir Dedijer i Antun Miletić ističu riječi Ilije Trifunovića Birčanina: 'Na području Vrgorca oderali smo žive tri katolička sveštenika i pobili sve muškarce od 15 godina naviše'.

Na ovaj podatak također se je osvrnuo, te ga potvrdio, i Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske. Protiv Vukojevića se vodila istraga zbog optužbe da je 1993. godine silovao 22-godišnju Bošnjakinju u logoru Vojno u blizini Mostara. Međutim, nakon punih deset godina istrage, tijekom koje je zauvijek okaljano Vukojevićevo ime, otkrilo se ne samo da on nije počinio to zlodjelo već i da dotična Bošnjakinja - nikad nije ni postojala. Vukojević se na svoje nemilo iskustvo osvrnuo u otvorenom pismu pod nazivom Nedostojan izreći i ime moje obitelji koje je Večernji list objavio 30. prosinca 2007. godine. U njemu je istaknuo kako je čelnica HNS-a, inače unuka Danka Anđelinovića, u više navrata navela kako se protiv njega vodi postupak za silovanje, mada sud u tom trenutku već odbacio optužbe kao neosnovane. Sama Vesna Pusić nije se javno očitovala o Vukojevićevom pismu.

A što je doktor Grga Anđelinović sam rekao o svojoj ulozi u pokolju 5. prosinca? Zagrebački časopis Riječ u broju od 30. travnja 1921. prenio je njegov govor u beogradskoj Skupštini održan 26. travnja iste godine, gdje on prije rečenice koju smo naveli na samom početku ovog teksta kaže, 'Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari!'.

Potomci Grge i Danka Anđelinovića to, u neku ruku, i jesu. Zoran Pusić je svojevrsni žandar, preko svoje udruge za ljudska prava i dalje uhićuje i progoni hrvatske nacionaliste i promovira ideju Jugoslavenstva. Često mu se u progonima hrvatskih nacionalista priključuje i sestra, koja je u više navrata izjavljivala da je Hrvatska 'država stvorena na zločinu'. Za svog ujaka, Vuka Anđelinovića, Vesna Pusić tvrdi da je bio ugledan partizanski liječnik, no on je rođen 1922. pa se postavlja pitanje kad je i gdje diplomirao, obzirom da šuma nije zgodno mjesto za studij medicine. Također je sporno što je partizanima pristupio koji dan pred pad Italije.

Možda ćete reći da ovo ne bi trebalo spominjati, no u demokratskim državama je normalno da građani imaju uvid u obiteljsko porijeklo svojih političara. Smatram da građani Hrvatske imaju pravo znati je li žena koja je na godišnjicu tog pokolja praktički postala buduća ministrica vanjskih poslova Hrvatske, dakle osoba koja će nas predstavljati u inozemstvu, politička Jugoslavenka kao i njena obitelj ili politička Hrvatica. Ovdje se ne radi o brojanju krvnih zrnaca: ovdje se radi o pripadnosti politilčkoj naciji, koja je posve normalan preduvjet za minstarsku funkciju - hrvatski ministar vanjsikih poslova može biti i etnički Kinez, ali ne i kineski domoljub. Najvažnije od svega, osuđuju li oni, kao veliki pobornici ljudskih prava i veliki protivnici autoritarnih režima, postupke članova svoje obitelji iz prošlosti? Lani smo vidjeli Vesnu Pusić kod Stankovića kako se na njegovo ulizivačko pitanje o tome da ona nije poput Jadranke Kosor 'ukrala' stan posprdno nasmijala i rekla kako je njena obitelj ipak stara zagrebačka. Ako se već ona u više navrata hvalila svojom obitelji, svojim zagrebačkim korijenima, te sama rekla da neki nisu dostojni izreći ime njene obitelji, onda smatram da je ona, kao buduća ministrica vanjskih poslova ove (recimo) države, dužna javnosti dati neke odgovore. Prije svega, namjerava li samo nastaviti voditi istu politiku prevođenja Hrvata u građane drugog reda u vlastitoj zemlji kakvu su Anđelinovići vodili u prošlom stoljeću drugim, demokratskim sredstvima? Kako postoje snažne indicije da je Vesni Pusić Jugoslavija, za koju su se njeni preci borili, ipak emocionalno bliža od zemlje čiji bi suverenitet trebala štititi, obzirom da je često osuđivala hrvatske nacionaliste i zločine počinjene na hrvatskoj stani, a ne i jugoslavenske nacionaliste i zločine sustavno činjene na jugoslavenskoj strani, smatram da postoji i moralni osnov da se povodom godišnjice pokolja javno postavi takvo pitanje budućoj hrvatskoj ministrici vanjskih poslova. Hrvatska javnost ima pravo na kristalno jasan odgovor o tome kakav je njen stav o ovdje opisanim događajima.

Fizzit.net

Inkvizitor
31-01-2012, 12:30
Sve je to poznato ali Hrvati ne smeta Vesna Pusić niti njezini stavovi , to je očigledno.

Rodica
31-01-2012, 12:35
zato tekst i jest na povijesti, a ne politici. zbog povjesnih činjenica, a ne ministrice koju jehrvatski narod rado postavio na tu funkciju.
no, ako smeta, slobodno brišite.

Inkvizitor
31-01-2012, 12:36
zašto bi smetalo..htio sam reći, to su poznate stvari i Hrvati opet ništa nisu naučili..

NorthStand
31-01-2012, 16:10
Najveći zajeb je, što smo mi 68 godina proveli u savezu s srbima. Te godine, da smo bili s npr autro ugarskom ili još bolje samostalni, mislim da bi danas kud i kamo bolje živjeli. I dan danas, imamo taj talas da se stalno okrećemo prema srbima, koji su nam toliko zla i nesreće donjeli. I još neki imaju obraza, stalno potencirat to savezništvo koje je oduvijek bilo više neprijateljstvo, nego nekakva koalicija zasnovana na poštenim temeljima. Stalno nas guraju i okreću, k "regionu", a mi nikako da se opametimo i kažemo dosta tim trubadurima, koji bi opet u nove saveze s onima koji su nas jučer klali i zemlju osvajali.

Glas za Vesnu Pusić, je isto što i glas za ubijanje hrvata, al to očito nekima nije jasno. Jer ljudi se ne informiraju, a i veliku većinu boli ona stvar za sve to, dok Srbi s druge strane itekako to sve prate, i kupe informacije i onda udaraju gdje god stignu po nama. Srećom za NDH, udaranje je bilo obostrano, nije ih se štedilo! Al danas, ovo je presmiješno, stalno naši političari hrle u Beograd, jebote šta je u tom beogradu nekakva riznica sa zlatom, da tamo tako hrle? Ko budale zadnje, ta sastančenja koja nemaju nikakve veze s ničim konkretnim, samo Srbiji daju dodatni adut, u međunarodnoj politici. To podilaženje, i to najgorem neprijatelju meni nikad neće bit jasno. Bit će da bi oni u našoj poziciji, hrlili u zagreb po savjete i dogovore. Kakve budale danas vode našu zemlju, to je prestrašno. Al njih smo mi birali, pa neka nam ih je. Očito da neke stvari nikad nećemo naučit, pa tako ni ove prosinačke žrtve nisu pale s nekim konkretnim razlogom, kad nema nikog da izvuče pouku iz toga događaja. I da u budućnosti, takve stvari ne bi bile ponovljene, treba se informirat i učit što su nam radili susjedi, ne samo Srbi već Talijani Mađari, Bošnjaci, Crnogorci, samo s informacijama se ovaj narod može opametit. Al neki ni pored činjenica, ne žele progledat, već opet hrle u zagrljaj najvećih neprijatelja. Al ajde, ako ih to veseli, neka hrle samo neka ne kukaju kad ih prikolju.

Inkvizitor
01-02-2012, 10:30
jedan je predak, mislim djed po majci..brat od tog Grge bio u štabu Ilije Birčanina četničkog vojvode kojega su Talijani smjestili u Split..

Ma Hrvati su liberalni po tom pitanju, samo nek nije ustaša, ostalo sve može..

Marta
01-02-2012, 10:47
Najveći zajeb je, što smo mi 68 godina proveli u savezu s srbima. Te godine, da smo bili s npr autro ugarskom ili još bolje samostalni, mislim da bi danas kud i kamo bolje živjeli. I dan danas, imamo taj talas da se stalno okrećemo prema srbima, koji su nam toliko zla i nesreće donjeli. I još neki imaju obraza, stalno potencirat to savezništvo koje je oduvijek bilo više neprijateljstvo, nego nekakva koalicija zasnovana na poštenim temeljima. Stalno nas guraju i okreću, k "regionu", a mi nikako da se opametimo i kažemo dosta tim trubadurima, koji bi opet u nove saveze s onima koji su nas jučer klali i zemlju osvajali.

Glas za Vesnu Pusić, je isto što i glas za ubijanje hrvata, al to očito nekima nije jasno. Jer ljudi se ne informiraju, a i veliku većinu boli ona stvar za sve to, dok Srbi s druge strane itekako to sve prate, i kupe informacije i onda udaraju gdje god stignu po nama. Srećom za NDH, udaranje je bilo obostrano, nije ih se štedilo! Al danas, ovo je presmiješno, stalno naši političari hrle u Beograd, jebote šta je u tom beogradu nekakva riznica sa zlatom, da tamo tako hrle? Ko budale zadnje, ta sastančenja koja nemaju nikakve veze s ničim konkretnim, samo Srbiji daju dodatni adut, u međunarodnoj politici. To podilaženje, i to najgorem neprijatelju meni nikad neće bit jasno. Bit će da bi oni u našoj poziciji, hrlili u zagreb po savjete i dogovore. Kakve budale danas vode našu zemlju, to je prestrašno. Al njih smo mi birali, pa neka nam ih je. Očito da neke stvari nikad nećemo naučit, pa tako ni ove prosinačke žrtve nisu pale s nekim konkretnim razlogom, kad nema nikog da izvuče pouku iz toga događaja. I da u budućnosti, takve stvari ne bi bile ponovljene, treba se informirat i učit što su nam radili susjedi, ne samo Srbi već Talijani Mađari, Bošnjaci, Crnogorci, samo s informacijama se ovaj narod može opametit. Al neki ni pored činjenica, ne žele progledat, već opet hrle u zagrljaj najvećih neprijatelja. Al ajde, ako ih to veseli, neka hrle samo neka ne kukaju kad ih prikolju.

Naravno da bi nam bilo bolje da smo bili s austro ugarskom ili samosalni. Sto je najbitnije mi bi napredovali.
Austro ugarskoj nije bilo stalo do totalnog unazadjenja jedne regije koja joj pripada, nepredak i ekonomska stabilnost znace i stabilnost regije, sto stvara i politicku sigurnost.
Srbi su imali jasan cilj, ekonomski obezvrijediti regije gdje su Hrvati. Mi smo od 1991 pokazali da smo u stanju izaci iz ratnog vihora, razrusenu drzavu dignuti na noge svojim snagama i ostaviti te ioste Srbe iza sebe, unatoc tome, sto su nas pljackali tolike godine.

Taj kompleks dijela hvatskog drustva je uzeo toliko maha da ugrozava interese cjelog naroda. Uzrok mu je mozda u tom odnosu vladara i sluge. Hrvati su Srbima silom prilika morali udovoljavati jer nisu imali vlasti. Od te ovisnosti se stvorila navika i tiha patnja za naklonosti koja je danas, nakon 90te, najvidljivija.

Taj ljubav ih je zasljepila, a cjenu ce platiti opet oni koji Srbi i crveni Hrvate mrze podjenako, hrvatski domoljubi.