PDA

Pogledaj Full Version : Došašće ili Advent



Mrav
29-11-2011, 22:03
Vrijeme došašća obuhvaća 4 nedjelje prije Božića, a prva nedjelja je najbliža blagdanu sv. Andrije apostola (30. XI.). Crkva u došašću posvješćuje velike događaje povijesti spasenja. U sjevernim krajevima naše domovine vjernici u vrijeme došašća rado dolaze na tzv. rane mise »zornice«
Riječ došašće dolazi od latinske riječi adventus (advenire = doći, dolaziti).
Vrijeme došašća dvojakog je značenja: vrijeme priprave za Božić, kada se slavi prvi dolazak Sina Božjega k ljudima na zemlju, i vrijeme iščekivanja drugoga Kristova dolaska, na svršetku svijeta.
Slavljenje došašća nastalo je po uzoru na korizmu. U Crkvi se najprije slavilo Kristovo uskrsnuće (svake nedjelje), a potom i godišnji blagdan Uskrsa, kojemu je prethodila priprava kroz korizmu. Slavljenje Božića u Rimu zasvjedočeno je sigurno već 25. prosinca 354. godine.
Neki vide početak slavljenja Došašća kod sv. Hilarija (Galija), koji oko 366. godine piše da se Crkva svake godine priprema kroz tri sedmice za Spasiteljev dolazak. Drugi opet vide početak došašća u odredbi koncila iz Zaragoze (Španjolska) 380. godine da od 17. prosinca nikomu nije dopušteno ni jednog dana izostajati od crkve, niti se skrivati po kućama, niti bosonog hodati, nego treba hitjeti u crkvu.
Godine 490. godine, biskup Perpetuus iz Toursa službeno proglasio Došašće pokorničkim vremenom u Franačkoj, naređujući post u tri dana svakog tjedna od 11. studenog (blagdan svetog Martina) do Božića. Ovo četrdesetodnevno vrijeme posta, slično Korizmi, originalno se nazivalo Quadragesima Sancti Martini (Četrdesetodnevni post svetog Martina). Čitanja prilikom euharistijskog slavlja uzimala su se iz Korizmenog vremena. Sv. Grgur iz Toursa (+ 594.) govori o pokorničkom vremenu od dana sv. Martina, 11. studenoga, do Božića, te o tri posna dana u tjednu. A koncil u Toursu (567) određuje da u samostanima treba postiti kroz mjesec prosinac, do Božića. Koncil u Mâconu (580) određuje da od dana sv. Martina do Božića (6 tjedana, kao i u korizmi) treba postiti svakog ponedjeljka, srijede i petka, te da se božanska služba treba slaviti kao u korizmi. Toga su se držali u galikanskoj (Francuska), mozarapskoj (Španjolska) i ambrozijanskoj Crkvi.
Vrijeme Došašća Rimske liturgije, koja se razvila stoljeće nakon one franačke crkve, nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i priprema za Božić. Kada je Crkva ujedinila liturgijsko vrijeme, nepokornička priroda rimskog Došašća bila je u sukobu sa dužom i pokorničkom praksom galskog Došašća.
U 13. stoljeću je postignut kompromis, koji je kombinirao post i pokornički karakter galskog običaja s misnim tekstovima i kraćim četverotjednim ciklusom rimske liturgije Došašća. Neki su u 4 nedjelje priprave za Božić simbolično vidjeli 4 tisuće godina od Adama do Krista. Liturgija Došašća ostala je nepromijenjena sve do II. Vatikanskog koncila, koji je uveo manje izmjene kako bi jasno odredio duh korizmenog i vremena Došašća. Nekada je došašće bilo obilježeno postom u određene dane, a Badnjak postom i nemrsom. Danas nema više tih obveza, ali nema ni zabrane. Crkva u vrijeme došašća skreće pažnju na slušanje i razmatranje riječi Božje i na djela ljubavi prema bližnjima.
Slavljenje došašća sigurno je zasvjedočeno u svitku iz Ravene iz prve polovice 5. stoljeća, koji sadrži 40 pripravnih molitava za slavljenje Božića; vjerojatni autor mogao biti sv. Petar Krizolog (+ 450.).
S prvom nedjeljom došašća počinje i nova crkvena liturgijska godina. Pokušaji nekih papa da i građanska godina započne s prvom nedjeljom došašća, ili s Božićem, ili s utjelovljenjem Sina Božjega, 25. ožujka, kada je nekada započinjala i stara rimska godina, a držalo se da je tog datuma i Isus umro na križu, bili su kraćeg daha i nisu uspjeli istisnuti poganski početak godine, 1. siječnja. I Crkva je to morala prihvatiti.
Kvatre u drugom tjednu došašća uvijek su igrale posebnu ulogu u pripravi za Božić. Isto tako i dani bliže priprave za Božić, počevši od 17. prosinca, i danas imaju posebno značenje u izabranim misnim čitanjima i večernjim »O« antifonama u časoslovu. U novije vrijeme prilično je raširena i božićna devetnica. A u srednjem vijeku davale su se i adventske igre.
Kod Hrvatâ došašće je uvijek imalo posebno obilježje, koje se očituje i u raznim narodnim običajima. Ponekad ti običaji imaju i pretkršćanske poganske oznake; mnogi od tih običaja već su pokršteni. U nekim hrvatskim katoličkim krajevima došašće je započinjalo s danom sv. Katarine, 25. studenoga, kada su prestajale svadbe, igre, sijela, itd. S danima sv. Barbare (4. XII.), sv. Nikole (6. XII.), sv. Lucije (13. XII.), sv. Tome (nekada 21. XII.) i Badnjakom (24. XII.) povezani su mnogi običaji došašća kod Hrvatâ katolikâ. No, mnogo više od običajâ vrijeme došašća u našem je narodu obilježeno pristupanjem sakramentu pomirenja, sv. ispovijedi. I to je ono najvažnije.
Ivan Krstitelj i današnjim kršćanima poručuje i viče: »Pripravite put Gospodnji, poravnite mu staze!« (Mt 3, 3) Zatim: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema.» Tako bi proslava Božića bila radosna, a Kristov drugi, slavni dolazak iščekivali bi kršćani radosno, bez straha.


http://www.youtube.com/watch?v=1mAgwHzl-9g&feature=player_embedded#!

ZGabriel
29-11-2012, 18:37
nastavit ću se na ovu temu, nema potrebe da otvaram novu s istim sadržajem. :)


Došašće: Stani!


Došašće je vrijeme tišine. Ali mnogi ga ljudi doživljavaju grozničavim i bučnim. Jure po trgovinama da bi obavili svoju božićnu kupovinu. Pa ipak je potrebna tišina da bi Bog mogao doći k nama. Bez tišine mi nećemo opaziti Božji dolazak, prečut ćemo Njegovo kucanje na vratima svoga srca. Tišina bi mogla značiti: stati, zaustaviti se, ne biti u pokretu. Potrebno je dakle zaustaviti se da bi se smirilo. Moram prestati juriti uokolo. Moram se zaustaviti. Ako zastanem, zaustavim se, ja ću se susresti najprije sa samim sobom. Tada svoj nemir više neću moći premještati van. Zapazit ću ga u sebi. A do tišine dolazi samo onaj tko odoli svomu nemiru. Miran, tih znači i utišan, umiren, zapravo utažen. Majka taži žeđ svoga djeteta, smiruje dijete koje viče jer je gladno. Tako ja moram smiriti svoju dušu koja iznutra glasno viče. Kad više ne trčim uokolo vani, javit će se glad moga srca.
Moje će srce vikati, jer nije zadovoljeno, jer njegova glad i žeđ nisu utaženi. Ono tada treba hranu. I ja se moram majčinski prikloniti svomu srcu da bi me ostavilo na miru. No, mnogi se plaše upustiti se u bučno srce. Radije se od njega odvraćaju hitajući od jednoga mjesta do drugoga. Ali njihovo srce viče i dalje. Ono se ne da odbaciti. Ono treba naklonost. Ono hoće biti umireno.
"Samo je u Bogu mir, dušo moja" stoji u psalmu 62,2. Ovaj psalam pjevamo uvijek za vrijeme povečerja srijedom. Svaki put me dirne. Ja sam ne mogu smiriti svoje srce. Kad se priklonim nutarnjem kriku svoga srca, osjetim da gladuje za nečim sasvim drugim od onoga što mu ja mogu dati. Ono čezne za Bogom. Stvarno se smiruje jedino u Bogu. Priušti si u vrijeme došašća to vrijeme tišine i u njemu se zagledaj u Boga. I kad se u tišini najprije podigne nutarnja buka, jednostavno ju izdrži. Ostani stajati.
Stavi svoje srce koje viče pred Boga, da ga On smiri. Tišina će tada za tebe postati blagodat, ti ćeš svoju dušu tada kupati u šutnji. Ustrajat ćeš kod sebe. Moći ćeš uživati u tome da si jednostavno kode sebe i pred Bogom. U tišini nitko od tebe ne želi ništa. Ti možeš jednostavno biti ti. Tišinu treba ne samo vrijeme došašća, nego i božićno vrijeme. Bog će u moje srce sići jedino onda kad se ono smiri. Rođenje Boga događa se u onome najintimnijem prostoru šutnje. Svojom šutnjom ja ne mogu prisiliti Boga da dođe k meni. Ali šutnja je pretpostavka da ću Boga u sebi zapaziti. U šutnji ja sam silazim u svoju vlastitu dubinu. A put u ovu dubinu vodi kroz noć moje tame, kroz noć moga straha i moje samoće. Tu napuštam svoje kraljevsko prijestolje, na kojemu stolujem siguran i s kojega upravljam i određujem život. Tu se priklanjam do dna svojoj duši. Jer Bog se samo tu može u meni roditi. Bog hoće u meni postati čovjekom samo u dubini moga srca, u dubini do koje više ne prodire buka površine.




Anselm Grün

ZGabriel
01-12-2012, 14:42
Prva nedjelja došašća (http://www.katolici.org/katekizam.php?action=c_vidi&id=14473)



Iščekivati,
nadati se
da ima vremena,
da njegov djelić
pripada i meni,
da mi ga nitko ne će uskratiti.
da mi je darovan,
da od njega mogu učiniti
ugodno sijelo
dragih ljudi,
ispovjednike vremena,
zauzetost duše,
da mogu priznati
svakome svoje,
prignuti se,
pružiti ruke onima
koji nikad ne bijahu uspravni,
koji i danas čekaju
da ih primijetimo,
da to možemo s lakoćom,
ako povjerujemo
da nas On pridržava,
da je sve u Njemu i po Njemu.


http://www.katolici.org/slike/album/Inspiracije1/prva150.jpg


Rasporediti nadu iščekivanja
između četiri svijeće,
njima Došašće paliti
Svijetliti radost
koja putem raste,
da nitko ne ostane u mraku.

Na putu uskraćena gostoprimstva,
gdje samo dah blâga i magarca
bijahu prvi znak topline,
koji repatica pokaza
i označi…

Hodimo prema Njemu
Svjetlu Spasiteljskom,
prvi žižak paleći,
riječju radosnom zagrijati
hladnoću srdaca
omotati šalom ljubavi
sve potrebne
u bijeli vijenac Adventa.

ZGabriel
24-12-2012, 00:16
Istinski advent

Jutros nam se otvara novi dan. S njime nadolazi i ono uobičajeno ili, možda, nešto sasvim novo i nepredviđeno. Svakako otvaramo se prema budućnosti i spremni smo nešto činiti za nju. Tako smo se već probudili u dan što nadolazi, probudili smo se u njegove događaje. Sve što činimo zapravo je usmjereno prema budućnosti. Spremamo se na posao kako bismo osigurali svoju budućnost, djeca idu u školu da bi postala vrsnim stručnjacima na svom području i tako osigurala ne samo potrebita materijalna dobra, nego prije svega dostojanstven ljudski život.

Nitko zdrav i priseban ne želi zbog sadašnje komotnosti zapriječiti življenje i uništiti svoje mogućnosti. Zato jedan studira, drugi piše, treći otvara poduzeće, četvrti kupuje dionice. Malo se radi za samu sadašnjost. Ona brzo izmiče. Jedni je shvaćaju ratištem na kom prošlost stalno pobjeđuje, a drugi točkom obrušavanja budućnosti u prošlost. No budućnost se ne predaje. Čudna je to borba. Pobjednika nestaje, pobijeđeni stalno nadolazi. Ne mogu jedan bez drugoga. Prošlost nema smisla bez budućnosti, ali ni ova nije sasvim neovisna o prošlosti. Ne može se ona postavljati posve autonomno. U mnogim stvarima već su joj stavljene granice i određene mogućnosti.

No, dok ona nadolazi, mi živimo. Prestane li pritjecati, umiremo, nestaje nas. Zato se čovjek stalno otima smrti tražeći spas i utočište u novosti života.

Čovjek je zapravo biće što nadolazi. Tako, ako baš nismo posve sigurni da ono što radimo ima smisla i ako nam netko ne vjeruje, upućujemo ga na čekanja, velimo: »Budućnost će pokazati da imam pravo.« Od nje očekujemo pravorijek.

Čovjek je adventsko biće. Zna da još sve ne zna, ali se nada da će se razotkriti sve tajne, izreći nedvosmislenu i neopozivu riječ o svim nejasnoćama, sumnjama, djelima, činima, namislima, nakanama, projektima. Pravorijek, nekako je već prisutan. Očekuje se objava njegove punine.

Iako se sam čovjek nije do kraja razotkrio niti je prosudba njegovih djela konačna, kršćani vjeruju da je iščekivanje rođenja novog čovjeka, djeteta iz Betlehema pravo življenje adventske naravi. S djetetom valja rasti u budućnost koja je s Isusom počela, ali se do kraja nije razotkrila. Za kršćane Isus je put prema velikoj budućnosti koja će zasjati u svom punom bogatstvu na kraju vremena.

Ako ona ne zasja, ostat će nam mnoga pitanja neriješena, temeljne želje neispunjene, a mi prevareni. Nije, valjda, moguće da smo tako sazdani da cijelim bićem trčimo za mamcem koji ne postoji. A budući da se moramo micati, ako hoćemo opstati, ne prepoznavši prave vrijednosti, često trčimo za stvarima koje nas ne mogu zadovljiti, nego samo zarobiti. Već smo puno puta iskusili da poslije njih ostaje praznina što vapi za ispunjenjem.

Koji su tvoji mamci? Što te neodoljivo privlači?
Advent-Došašće za kršćane je priprava na životni put s Isusom do potpune istine.


Nikola Stanković, "Zrno vjere"

ZGabriel
24-12-2012, 00:17
Susret koji mijenja život

Ako je došašće bitno prožeto iščekivanjem Spasitelja, onda je Marija najveći i najsadržajniji znak tog iščekivanja. Ako je susret bit i uvjet događaja Božića, onda je Marija sam Susret. U njoj se nije dogodio samo vanjski, formalni susret s Mesijom, nego stvarni, utjelovljeni. Marija nije iščekivala nekog tko će tek dotaknuti njezin život, pa proći, nekog tko će zabljesnuti poput zapadnjačkih blještavih trgovačkih Božića i nestati ostavljajući prazninu, možda još veću nego je iščekivala Boga koji će postati njezin sin. Isus-Mesija će stubokom promijeniti Marijinu sudbinu. To je susret koji mijenja život. Za takav se susret u došašću treba pripremiti, takvom se susretu valja otvoriti.

Ne možemo ovdje ne zastati i pogledati svoje susrete u svjetlu spomenutog Marijinog susreta s Bogom. Kakvi su moji susreti s onima s kojima dijelim život u obitelji, u školi ili na poslu? Usrećujem li u susretu ili nanosim bol, darujem li ili uzimam? Oslobađam li ili zarobljujem one koje nazivam svojim prijateljima, mužem ili djetetom, dragom ili dragim? Možda je i ljubav, kako nazivam svoj odnos naspram drugog, duboka sebičnost? Možda zaista žanjem gdje nisam sijao i uzimam gdje nisam darivao? Na kraju takva susreta ostat će samo pljeva u duši nakon odlaska.

Ima ljudi, čak mladih, koji su se zbog iskustva takvih praznih susreta zatvorili. Oni više nikome ne otvaraju srca živeći po načelu: »Nikome neću nanijeti nepravde, ali ni s kim ne želim imati posla«. A znamo, tko se ne odvaži na susret, neće doživjeti drago iznenađenje. Tko ne poklanja radost neće je ni primiti. Tko zatvara svoje srce pred bližnjim i sam će naići na zatvorena vrata.

Ovih božićnih dana dogodit će se tisuće susreta. Božić je blagdan darivanja jer je čovječanstvo na taj dan dobilo najveći dar u povijesti, Boga samog, dostupnog svakom čovjeku. Možda ćemo podijeliti mnoštvo darova, a ipak nećemo usrećiti ni sebe ni one koji će primiti naš dar. Može li se to dogoditi? Može ako u tom susretu damo našto od sebe a ne sebe. Tako nismo čovjeku donijeli dušu, sebe, Boga, već samo nešto što će ga časovito zasititi.

Bog je kroz povijest uvijek ljudima slao darove i pomagao im na svim životnim stazama, ali sve dok o prvom Božiću, o Utjelovljenju Sina Božjega nije dao sve, sebe samoga, čovjek nije mogao postati sretan, spašen. Susret, dakle, usrećuje ako u njega ulazimo s istinom i ako se događa u Božjem ozračju.

Želimo li za Božić usrećiti nekoga, ne kupujmo ga nego mu darujmo sebe, pa ni Bog neće ostati daleko.


Fra Ante Grbeš