PDA

Pogledaj Full Version : Dijaspora



zlatni_ljiljan
11-01-2011, 15:21
evo tema koja je zamisljena da buducim pokoljenjima bude zvijezda vodilja i kratki mali prirucnik o dijaspori...

zlatni_ljiljan
11-01-2011, 15:34
Dijaspora se sastoji od 80% asocijalnih slucajeva koji su usljed manjka obrazovanja morali da napuste svoja ognjista u potrazi za korom kruha razasuti cijelim svijetom od Aljakse do Mexica,karakteristike ove grupe su choporativno kretanje njenih pripadnika uvijek najmanje 5-6 sunarodnjaka,obavezno posjecivanje zavicajnih klubova u kojem se toci najjeftinija cuga ,naravno domaca...njihova djeca su obicno zbunjena i ne pripadaju sredini u kojoj su odrasli odnosno rodjeni,ne vladaju maternjim jezikom sto ih ne sprecava da slusaju Thompsona ,Cecu ili pak Halida ovisno o kojoj se podgrupi govori...u dijaspori se ove podgrupe jako dobro slazu sa slicnim choporima koje dolaze sa balkanskog poluostrva,svaki exemplar ovog chopora odlazi najmanje jednom godisnje u zemlju iz koje vuce porjeklo i dole se "odmara" iako moze za te iste krvavo zaradjene novce da bude negdje na Tajlandu i da mu hlade jajca,ali ne on kao i svaki pravi domoljub bira zemlju svojih pradjedova i ostavlja do posljednjeg centa u njoj ne zaleci ni kap prolivenog znoja ,vikajuci ture ispred lokalnog granapa seoskom choporu u domaji...neprihvaceni od zemlje domacina,neprihvaceni od zemlje porjekla nerijetko padaju u razne depresije koje se manifestiraju kroz agresivno ponasanje,pa cak u tezim slucajevima i suicidalnim mislima...

to be continued

HVO-110
11-01-2011, 15:51
Nisam baš primjetio da im je zvat ture jača strana.
Imam ja takvih u obitelji, brate stisli se...
Ali u sat vremena okrenu kroz priču koji milion eura. I pošalju piće curama za suprotni stol, plaćaju turu od 4 km sa 100 eura i naviše... Ali za tvojim stolom ništa.
Izuzetci su oni koji su otišli kao već formirane osobe od 17g pa nadalje, koji su odrasli s nama, znaju što je izaći s petakom, ti nedaju platit.

Između ovih podgrupa u današnje vrijeme vlada ljubav malo čudno, iako su uglavnom svi završili u dijaspori zahvaljujući nekoj od druge podgrupe.
Da li je to još samo jedan dokaz njihovog neuklapanja u sredini u koju su došli?

mrsho
11-01-2011, 16:09
Na ovu temu mogao bih što šta napisati. Ali drugom prilikom.

Ovim putem ću samo dodati da nas kao i u domovini i u djaspori ima svakakvih.

caporegime
11-01-2011, 16:38
iako je pogriješio u postotku opisana skupina doista postoji i funkcionira na opisani način.
ipak, znam jako puno ljudi u dijaspori a koji žive na suprotan način odnosno na čast i posnos sebe, roditelja kao i zemlje iz koje su došli.
treba reći i to da je razlika u načinu života kao i različitost tekuće problematike u životu jednog hrvata ili muslimana ili srbina, koje ćemo za potrebe teksta nazivati dijasporcima, stvara tennzije da ne kažem antagonizme između njih i njihovih u zavičaju i pri tome ne bih baš uvijek stao na stranu nas domorodaca jer su mnoge kritike dijaspore odnosno njezinih predstavnika,usmjerene na način života kao i sustav vrijednosti nas domorodaca, na mjestu.
ipak, za bolji uvid, potrebno je poznavanje osobe pojedinačno.

mrsho
11-01-2011, 17:00
Definitivno ima predstavnika iz djaspore koje bi mogao opisati na ljiljanov način. Čak ih ima toliko da ih se često uzima kao primjerak djasporaša, možda i zato jer su "drugačiji", uočljiviji. Ali 80% je pretjerivanje.

TheBronxBomber
11-01-2011, 17:17
Ne bi se stel mesati...

zlatni_ljiljan
11-01-2011, 17:31
Ja pripadam tzv novoj dijaspori i mogu reci da sam jako negativno iznenadjen "nasom" (ma cija ona ustvari bila) dijasporom...to su ljudi koji kako HVO-11O rece ljudi kojima makovo zrno ne moze kroz guz proci,koji zive mahom ko dzukele u zemljama koje su ih primile,obicno ne i uvijek manualci (cast izuzetcima) koji su jebeno ogorcheni vlastitim neuspjehom,jer zamislite kad se mora ginekologu i onda se mora povesti snaha da prevodi jer gdja ne razumije kad Doc kaze budite ljubazni i rasirite vase donje ekstremitete...posebno su uzorci gore pomenutih kivni na cijeli svijet kad stignu ljeti u domaju i vide da im se dole niko ne divi,dapace da su predmet sprdnje jer se niko u domaji vise nije zacudio Opel-u Zafiri iz 2005 godine,kad vide da dole raja hoda "markirana" od glave do pete,da su na stolovima prepunih birceva najnoviji blackberry-phone,da su ribe napucane bolje nego u njihovim najsladjim snovima koje sanjaju U svojim podstanarskim shtakornjacima onda kraja deperesiji nema,tu dolaze sve frustracije do izrazaja koje nerijetko zavrsavaju na odjelu intenzivne njege nakon trovanja alkoholom...

zlatni_ljiljan
11-01-2011, 17:38
Nisam baš primjetio da im je zvat ture jača strana.
Imam ja takvih u obitelji, brate stisli se...
Ali u sat vremena okrenu kroz priču koji milion eura. I pošalju piće curama za suprotni stol, plaćaju turu od 4 km sa 100 eura i naviše... Ali za tvojim stolom ništa.
Izuzetci su oni koji su otišli kao već formirane osobe od 17g pa dalje, koji su odrasli s nama, znaju što je izaći s petakom, ti nedaju platit.

Između ovih podgrupa u današnje vrijeme vlada ljubav malo čudno, iako su uglavnom svi završili u dijaspori zahvaljujući nekoj od druge podgrupe.
Da li je to još samo jedan dokaz njihovog neuklapanja u sredini u koju su došli?


Svaka ti je u ovom postu na svome mjestu :)

caporegime
11-01-2011, 17:55
da, nisu više vremena kad se gastarbajter vraća u domaju a u domaji ni struje ni asfalta.
pa i na njih više ne gledaju kao na nekoga tko dolazi iz zemlje čudesa.
dapače, kako se smanjuju kulturne i tehnološke razilike mnogi gastrići padaju u depru jer ih nitko više ne doživljava.
ali nisu srećpm svi iseljenici tog tipa.

HVO-110
11-01-2011, 18:07
Jebiga na ovakvim temama se uvijek mora generalizirati da se dobije neka slika.
Hvala bogu da nisu svi takvi, ali i kad kap nafte ubaciš u kubik vode, sva se zagadi.
Meni se čini da ih je dobar dio frustriran jer manje više sve novine i čudesa koja izađu vrlo brzo stignu i kod nas.
Ono što mene najviše živcira je samo natjecanje među dijasporcima, tko će više imat.
Bolje auto, bolju kuću odakle su, kuću u Zagrebu (iz mog kraja to su kuće Sesvete, Markovo Pollje, S. Kraljevec), a čovjeka moraš tražit svijećom.
Da se obrazuju i školuju, što će to njima...

zlatni_ljiljan
11-01-2011, 18:09
Slazem se s tobom da nisu svi takvi,naravno da ima ljudi koji nesto vrijede ovdje,ali jednostavno mentalni sklop "prosjecnog" gastera ne moze svariti da ih niko ne jebe ni za suhu sljivu,da su sad outsideri kad dodju jer se vise niko nije zacudio kilogramu njemacke kahve, deterdzentu u kojem dodje gratis telefon i satu koji ima 45 melodija i koji svijetli infracrveno u mraku...ne mogu jednostavno preboliti vrijeme kad je u Yugi bila nestasica kahve ,prashka i BOSCH mashina :)sad BOSCH nije vise fora...

zlatni_ljiljan
11-01-2011, 18:21
http://www.youtube.com/watch?v=RYykGGzP-aI

:)

Inkvizitor
11-01-2011, 18:24
je li ova tema služi nastavku svađe od danas.

zlatni_ljiljan
11-01-2011, 18:24
http://www.youtube.com/watch?v=MgNkJfTfHa4&feature=related

slikopis vrijedi vise no tisucu rjeci :)

zlatni_ljiljan
11-01-2011, 18:25
...ne,zasto? edukativnog je karaktera ova tema kako stoji u naslovu!

caporegime
11-01-2011, 19:17
u moje žene kraju, sve ljudi obnovili a u kućama samo star svijet.
ljudi koji su još prijue rata radili po njemačkoj, austriji, na kraju su obnovili te svoje kuće kao da u njih dolazi živjeti princ harry.
a većina ni ne uspije uživati u tom svemu jer brzo poslije ovratka umiru a mladi s ne vraćaju pa ispada da su sve to tako luksuzno obnavljali uzalud.
ja im ne zamjeram jer se tu rai uglavnom o prvoj generaciji gastarbajtera koji su od puste muke morali ići raditi i koji na neki način grade sponenike samima sebi.
ne zamjeram im jer sve što su tako napravili napravili su za asvo novac i svojim znojem.
al to ipak pokazuje kako je odlazak na rad vani bio i više nego samo zapošljavanje jer je to od odlaska preko povratka na godišnji pa do priprema za konačni povratak bio cijeli jedan ritual usmjeren i jednim dijelom kao demonstracija prema svojim bližnjima bilo oni nikad ne išli na rad vani bilo da su kolege gastarbajteri

zlatni_ljiljan
11-01-2011, 19:22
To je cista glupost to pravljenje kuca, ja nisam upao u tu zamku ,nego sam se ovdje kucio jer sam tu i ovdje cu vjerovatno papak otegnuti,to pravljenje kuca dole je samo trpanje para u vrecu bez dna...daj ti meni danas,a sta ce biti sutra to samo zna onaj gore...jebi ga malo ko od tih gastera docheka penziju ili uziva u njoj duze od par godina,obicno sve sto su ustedjeli potrose u menzi raznih farmaceutskih koncerni i u ordinacijama raznih alternativnih gurua

caporegime
11-01-2011, 19:25
jebiga. takva mjesta i sela postaju groblje slonova.
ipak shvaćam ih je r je t ona kraju neka njihova posveta životu koji su prošli i pozdrav rodnom kraju iu kojega su morali otići.

zlatni_ljiljan
31-01-2011, 15:47
Evo neka bude podtema "tudji,a ipak nashi" poznati ausländeri

rodjeni leverkuzenski hercegovac!


http://www.youtube.com/watch?v=hLk8ocrMd9Q&feature=related

Marta
31-01-2011, 15:51
jebiga. takva mjesta i sela postaju groblje slonova.
ipak shvaćam ih je r je t ona kraju neka njihova posveta životu koji su prošli i pozdrav rodnom kraju iu kojega su morali otići.

Ima tu naravno dosta gluposti, natjecanja, preseravanja, al püostoji i cista potreba, jer gdje bi dosli da ih nisu sagradili?

zlatni_ljiljan
31-01-2011, 15:53
Definitivno zena zbog koje volim Hrvatsku :)


http://www.youtube.com/watch?v=9-WO00Ficw4

i ne Mare nije ona fufica,ona je bozije djelo,odnosno bozije savrsenstvo ili ti mehlem za oci !

Marta
31-01-2011, 15:58
Definitivno zena zbog koje volim Hrvatsku :)


http://www.youtube.com/watch?v=9-WO00Ficw4

i ne Mare nije ona fufica,ona je bozije djelo,odnosno bozije savrsenstvo ili ti mehlem za oci !


Ja ne vidim ove tvoje slikica, al predpostavljam da je to ona, da budem pristojna, sto se skida gola da bi ocajnicki privukla malkice pozornosti i setkala po nekim partyima? Ona je sad s bivsim od one Sare Kern sto ju je ostavio onaj Munizaba?

zlatni_ljiljan
31-01-2011, 16:00
Uh pa kud za Srbina Gorana?E sad si mi dan pokvarila Mare ,pa zar s onim Srbendom,iako moramo priznati da je faca!Steta sto je Srbin!

zlatni_ljiljan
31-01-2011, 16:05
http://www.youtube.com/watch?v=_W8Gbvu9pcc


Evo jedan na kojeg morate biti ponosni Stefan Leko!

Marta
31-01-2011, 16:09
Uh pa kud za Srbina Gorana?E sad si mi dan pokvarila Mare ,pa zar s onim Srbendom,iako moramo priznati da je faca!Steta sto je Srbin!

Onaj lik sto je lezo u zatvoru? Pa za njega je Sarah Kern bila udata, nije ova Davorka, nisi skuzio.

zlatni_ljiljan
31-01-2011, 16:12
Onaj lik sto je lezo u zatvoru? Pa za njega je Sarah Kern bila udata, nije ova Davorka, nisi skuzio.


Ja sam razumio da je gdjica Tovilo u vezi sa ex-om od Sarah Kern srbendom Goranom parazitom! Al eto ako nije sad mi malo lakse!:)

Marta
31-01-2011, 16:27
Ne, ona je u vezi s onim sto je Sarah nedavno bila s njim zarucena.

zlatni_ljiljan
31-01-2011, 16:32
Ne, ona je u vezi s onim sto je Sarah nedavno bila s njim zarucena.

S ovim shupkom?

http://www.bild.de/BILD/unterhaltung/leute/2010/11/15/sarah-kern/verlobung-mit-roger-rankel.html

Marta
31-01-2011, 16:34
ne vidim slike koje postas

caporegime
31-01-2011, 19:03
kakav je ovo trač party? o čem vi?

zlatni_ljiljan
31-01-2011, 19:34
kakav je ovo trač party? o čem vi?

O jednoj lijepoj nasljednici Ane Saso gdjici Tovilo,sjecas se Pipi reklame ha Capo?:rofl

caporegime
31-01-2011, 19:40
pipi. tutu.
kako ne.
a ova istoreklamira neko piće? il bi je samo odradio?

zlatni_ljiljan
31-01-2011, 19:47
pipi. tutu.
kako ne.
a ova istoreklamira neko piće? il bi je samo odradio?

Ma ona ti je ono nesto ko Paris Hilton,svudje je ima,a nema zanimanje ,inace je isto Splicanka ko Ane, gledam je svaki dan na RTL-u,vazda pravi dzeku od sebe,al riba je za desetku tu nema sta da se kaze,komad razvaljiva ,a znas i sam da su takve samo za odlikashe i tatine sinove nije to za nas :rofl al kad bi imo priliku ne bih joj oprostio jamachno :)

Mrav
12-03-2011, 03:16
HRVATSKI KATOLICI U AMERICI

UVOD

Povijest hrvatskog katoličkog naroda u Sjedinjenim državama nije službeno dokumentirana. Glavni izvori za ovaj rad su pojedinacne povijesti nekih hrvatskih katoličkih župa u istočnim, srednje-zapadnim i zapadnim državama, te povijesna izvješća različitih hrvatskih organizacija, ponajvećma mjesnih ogranaka Hrvatske katoličke zajednice, bratskog dobrovoljnog osiguravajućeg društva, utemeljenog 1921. Rad koji slijedi želi biti kratki sažetak ili pregled hrvatskih katoličkih zajednica u Americi.

Hrvatsko iseljavanje u Ameriku

Vrlo je teško ustanoviti kada je prvi Hrvat katolik došao na američki kontinent. Neki pisani dokumenti potvrđuju da su prvi pojedinci ili male grupe Hrvata katolika (uglavnom morrnari iz dalmatinskih primorskih oblasti) pristali na ovaj kontinent prije dvije ili tri stotine godina. Međutim u kasnim 1890-tim i ranim 1900-tim mnogi Hrvati, većinom rimo-katolici, počeli su se iseljavati u Sjedinjene države. Mnogi su bili ekonomski useljenici, dok su se drugi izjašnjavali političkim izbjeglicama. Kao i drugi useljenici iz tog razdoblja, i oni su tražili zaposlenje gdje god su mogli naći posao. Mnogi od njih, uglavnom neoženjeni mladi muškarci, ali često i oženjeni muškarci sa ili bez svojih obitelji, naseljavali su se u malim gradićima kao rudari u rudnicima uglja, ili u velikim gradovima kao radnici u željezarama. Za relativno kratko vrijeme moglo se pronaći Hrvate posvuda diljem Amerike, od New Yorka do Californije, od New Orleansa do Minneapolisa-Sv. Pavla.

Novi val hrvatskih katoličkih useljenika započeo je pristizati nakon Drugoga svjetskog rata. To su uglavnom bili politički izbjeglice, uključujući i siročad čiji su roditelji bili ubijeni za vrijeme rata, pojedinci i obitelji koji su bježali od komunističkog jugoslavenskog režima. Većina ovih Hrvata naselila se u već postojećim hrvatskim kolonijama, često među rodbinom i prijateljima.

Hrvatski svećenici i drugi profesionalni djelatnici među hrvatskim useljenicima pretpostavljali su da će to biti i kraj hrvatskog useljavanja. Medjutim, počev od 1965., Amerika je doživjela novu plimu Hrvata, od kojih su neki bili politički izbjeglice, dok su većinu činile mlade obitelji u potrazi za ekonomskom sigurnošću i napretkom, što je bilo nemoguće pronaći u Jugoslaviji. Pridošlice u 1960-tim i u slijedećim desetljećima uglavnom su se nastanili u većim gradovima. Ti su useljenici bili bolje obrazovani i liberalniji nego njihovi prethodnici u Americi, ali je na njih bio utjecao i novi europski životni standard. Bili su ogorčeni protivnici komunističke ideologije koja im je bila nametnuta u totalitarnoj jugoslavenskoj državi. Tražili su "dobar život" - pristojan posao, dobro obrazovanje za svoju djecu, dobar stan i probitke, mogućnost izražavanja svojih političkih stavova u demokratskoj Americi, te slobodu življenja svojih duboko ukorijenjenih religioznih uvjerenja. Postupno se taj novi val useljenika priključivao hrvatskim katoličkim župama i organizacijama, te su uskoro postali suvremeni nositelji hrvatske katoličke kulture i tradicije u Sjedinjenim državama. Nakon toga se samo mali broj hrvatskih katolika nastavio iseljavati, a najviše je bilo onih koji su već imali dobrostojeću rodbinu u Americi.

Hrvatski svećenici i župe

Tek mali broj hrvatskih svećenika, uglavnom svjetovnih, stigao je s najranijim useljenicima pred kraj 19. stoljeća. Oni su bili pravi misionari. Putovali su od mjesta do mjesta gdje se god bio nastanio njihov narod, držali župne misije, te organizirali religiozna, kulturna i dobrovoljna društva. Često je jedino svećenik bio školovani član hrvatske kolonije, te je već zbog toga morao preuzeti vodeću ulogu. Štoviše, oni su među prvima dobro naučili engleski te su često služili kao prevoditelji i tumači. Njihova je pak glavna odgovornost bila osnivanje hrvatskih katoličkih župa u gradskim središtima sa znatnijom hrvatskom populacijom. Tako su početkom ovog stoljeća nastale hrvatske crkve u Pittsburghu i Steeltonu (Pennsylvania), New Yorku, Chicagu i u drugim gradovima. Najstarija crkva je Crkva sv. Nikole u Pittsburghu, osnovana 1894. Nekolicina drugih izgrađena je u ranim 1900-tim.

U razdoblju 1910-1940 više hrvatskih svećenika došlo je u SAD da bi djelovali među svojim narodom, uglavnom mlađi ljudi i redovnički svećenici, počev od 1912., pa sve do 1940. godine. Mnogi su od njih bili franjevci iz različitih hrvatskih provincija, većinom braća Hercegovačke provincije iz Mostara.

Priličan broj hrvatskih svećenika, svjetovnih i redovničkih, došao je u SAD nakon Drugoga svjetskog rata. Kako su hrvatske useljeničke zajednice rasle i širile se, trebalo je osnivati nove župe. Tako je život i useljeničkih svećenika, kao uostalom i njihova naroda, bivao više usmjeren na župu i postao je puno stabilniji.

Nakon 1960-tih, u SAD je stizao jedan novi val mladjih hrvatskih svecenika, koji su stajali pod utjecajem Drugoga vatikanskog koncila i europske pastoralne teologije što je uslijedila nakon njega. Oni su izradili nove i vizionarske programe, uključujući i radio-programe na hrvatskom jeziku, te su često različitim religioznim i etničkim aktivnostima premošćivali jaz između Hrvata i drugih katolika u svojim biskupijama.

Mnogo se učinilo za hrvatske useljenike u SAD kroz ovih prošlih sto godina, što se najbolje očituje u broju hrvatskih katoličkih župa, te socijalnih, kulturnih, atletskih i religioznih organizacija koje su osnivane od jedne do druge obale. Jedna od najvećih organizacija je Hrvatska katolička zajednica (CCU) SAD-a i Kanade, utemeljena 1921., sa sjedištem u Hobartu (Gary) u Indijani (bratsko dobrovoljno društvo). Među iseljenicima su je širili hrvatski svećenici. Danas CCU ima ogranke u mnogim (američkim) državama kao i diljem Kanade. Zasnovana na religioznim principima i bratskom sustavu, Hrvatska katolička zajednica - kroz svoje dobrovoljne, karitativne, obrazovne, religiozne, sportske i domoljubne programe i djelatnosti - služi mnogobrojnim potrebama svojih članova i hrvatskog naroda u SAD-u i Kanadi.

Sadašnje stanje Hrvata katolika u Sjedinjenim državama

Kako je nemoguće donijeti potpuno točne brojke, možemo reći da hrvatskih katolika u SAD-u - kako onih rođenih u Hrvatskoj tako i onih rođenih u SAD-u od hrvatskih roditelja ili predaka - koji imaju izravan kontakt s Crkvom, ima otprilike od 250.000 do 300.000. Prema američkom Statističkom uredu (1990.) bilo je 544.270 hrvatskih Amerikanaca koji su izjavili da su hrvatskog podrijetla ili da su rođeni u Hrvatskoj. Osim toga, mnogi su se hrvatski Amerikanci izjasnili kao Jugoslaveni, Slaveni, Dalmatinci, Bosanci, Austrijanci ili Austro-ugari. Računajući međutim prema nekim drugim izvorima, u SAD-u živi oko 3 milijuna Hrvata-Amerikanaca.

Isto je tako teško u ovom radu napraviti posebnu studiju o pastoralnom djelovanju koje je postojalo i sada se nastavlja među Hrvatima katolicima u Americi. Slijedece je samo kratki sažetak s nekoliko općih naznaka.

Sada u Sjedinjenim drzavama djeluju slijedeće religiozne zajednice među Hrvatima katolicima, s tim da je većina svećenika rođena u Hrvatskoj. Hrvatsku franjevacku kustodiju Svete Obitelji, sa sjedištem u Chicagu, utemeljili su franjevci (OFM) 1926. godine. Sada ima 37 svećenika. Ranih 1940-tih fratri su osnovali Hrvatsku franjevačku tiskaru u čikaškom samostanu, te počeli tiskati i izdavati tjednik hrvatsku Danicu te mjesečni Hrvatski katolički glasnik. U franjevačkom godisnjem Kalendaru čitatelji u SAD-u i drugdje mogli su čitati izvrsne članke hrvatskih svećenika i laika intelektualaca, kao i druge korisne obavijesti.

Još prije nego je 1926. službeno ustanovljena kustodija, hrvatski franjevci putovali su diljem Sjedinjenih država utemeljujući hrvatske župe i služeći na njima te održavajući religiozni i nacionalni osjećaj svoga naroda živim. Danas franjevci Hrvatske kustodije služe u župama u Milwaukeeju i West Allisu (Wisconsin), u St. Louisu, New York Cityju, Detroitu, Chicagu (dvije župe) te u Bethlehemu i Sharonu (Pennsylvania), kao i na sedam župa u Kanadi služeći tisućama hrvatskih useljenika u Kanadi. Ova je zajednica učinila vrlo mnogo za duhovnu i materijalnu dobrobit hrvatskih useljenika kroz proteklih 75 godina.

Druge hrvatske religiozne zajednice svećenika koji služe među hrvatskim useljenicima u Americi uključuju dominikance, koji popunjavaju dvije hrvatske župe u Chicagu. Franjevci konventualci služe župe u Garyju (Indiana), i u Lackawanni (New York). Franjevci trećoredci služe župe u okolici Pittsburgha te u Washingtonu, D.C. Osim toga, franjevci (OFM) iz splitske Dalmatinske provincije služe župe u Californiji i Kanadi.

Nekoliko svjetovnih svećenika iz različitih hrvatskih biskupija služe duhovnim i kulturnim potrebama američkih Hrvata. Osnovali su i nekoliko župa. Trenutno djeluju u New Yorku, New Jerseyju, Celevelandu i na nekim mjestima u Ohiou, Floridi, te u Los Angelesu i San Pedru u Californiji. Nekoliko svećenika hrvatskog podrijetla zaređeni su za biskupijske svećenike diljem Sjedinjenih država.

Uz muške redovničke zajednice među hrvatskim useljenicima, od početka 20. stoljeća pa sve do danas, djeluju i različite hrvatske ženske redovničke zajednice. Njihov je rad najuočljiviji u različitim župnim školama (neke su sada već zatvorene) koje su osnovali Hrvati. Među tim redovnicama djeluju sestre Predragocjene Krvi Kristove, čije je sjedište najviše bilo u Columbiji (Pennsylvania); Kćeri božanskog milosrđa u Akronu (Ohio); Školske sestre sv. Franje Krista Kralja sa sjedištem u Lemontu (Illinois); sestre dominikanke u Chicagu te franjevke u San Hoseu (California). Neke sestre rodjene u Hrvatskoj kao i one hrvatskog podrijetla rodjene u Americi služile su kao direktorice i učiteljice u raznim hrvatskim župnim školama, a zadnjih godina rade s mladjim župljanima držeći im satove vjeronauka te hrvatskog jezika i kulture. Kao i kod drugih etničkih zajednica u SAD-u, ne može se nikako zaobići uloga sestara učiteljica među Hrvatima.

Zaključak

Hrvatski rimo-katolici u Americi čine vitalni dio američke Katoličke crkve. To je u velikoj mjeri zasluga pionirskih i kasnijih napora njihovih svećenika i časnih sestara, čije je živo svjedočenje omogućavalo hrvatskoj useljeničkoj zajednici te njihovoj djeci i unucima rođenima u Americi da ostanu vjerni svojim katoličkim i hrvatskim korijenima. Oslobođenjem Hrvatske (1990.) te nakon uspostave samostalne i demokratske države, treba očekivati da će se hrvatsko iseljavanje u SAD nastaviti smanjivati.
Fra. Pavo Maslač (O.F.M.)

-------------------------

ARGENTINA

Dolaskom hrvatske državotvorne emigracije nakon Drugog svjetskog rata u Argentinu, Buenos Aires je postao središtem kulturnog rada ne samo argentinskih Hrvata, nego dugo godina i cjelokupne hrvatske emigracije

Argentina se nalazi na jugu američkog kontinenta. Po veličini je deveta zemlja na svijetu. Obuhvata površinu od 2.778.417 četvornih kilometara. Broji oko 33 milijuna stanovnika.
Na području gdje se danas nalazi Argentina su vladali Španjolci sve do godine 1810. kada je ovdašnje pučanstvo odlučilo uspostaviti vlastitu državu. Dana 25. svibnja 1810. izvršen je ustanak, a 9. srpnja 1816. je proglašena neovisnost.

Državno uređenje je republikansko i federalno. Zemlja je podijeljena na glavni grad i na 23 pokrajine. Sloboda vjere je zajamčena ustavom: 95 posto pučanstva čine katolici.
U kulturnom pogledu Argentina stoji na prvom mjestu u Latinskoj Americi. U Argentini ima više od 57.000 škola koje pohađa 11 milijuna učenika. Osim 27 državnih i 5 provincijskih sveučilišta djeluje i oko 30 privatnih od kojih 13 pripada Katoličkoj crkvi.

Argentina je zemlja useljenika. Najviše ljudi doselilo je iz Španjolske, Italije, Poljske, Njemačke, Rusije. Računa se da je godine 1939. u Argentini živjelo oko 150.000 Hrvata i njihovih potomaka.
Najviša točka u Argentini je vrh Aconcagua (6.959 m) u gorskom spletu Cordillera de los Andes, glavni grad je Buenos Aires a službeni jezik španjolski.

Prvi hrvatski tragovi

Dolazak Hrvata u Argentinu možemo podijeliti na tri povijesna razdoblja. Prvo razdoblje traje od sredine 18. stoljeća, kada su Hrvati počeli pojedinačno dolaziti na ovo područje, još prije proglašenja argentinske nezavisnosti, do Prvog svjetskog rata. Drugo razdoblje traje od Prvog do Drugog svjetskog rata, a treće od završetka Drugog svjetskog rata do danas. Prvo i drugo razdoblje činila je ponajprije ekonomska emigracija, a treće politička državotvorna emigracija.

Prve povijesne podatke imamo za hrvatskog isusovca Nikolu Plantića, rođenoga u Zagrebu godine 1720., koji je na područje današnje Argentine stigao 1748. Uz ostalo, bio je profesor logike na Isusovačkom sveušilištu u Cordobi, gradu 700 kilometara udaljenom od Buenos Airesa, a prije izgona isusovaca iz Južne Amerike, godine 1768., bio je neko vrijeme rektor Colegia Nacional u Buenos Airesu, najelitnije argentinske gimnazije.

Razdoblje do 1945. godine

Od Hrvata u Argentini posebno su se istakli Jakov Buratović, braća Nikola i Miho Mihanović, Ivan Vučetić, Ivan Benigar i Ivan Jagšić.
Jakov (Santiago) Buratović rodio se 1846. u Vrbanju na otoku Hvaru. Vrlo mlad je otišao u Egipat na gradnju Sueskog kanala. Odlazi u Argentinu i dobiva posao u inženjerskoj kompaniji argentinske vojske koja je postavljala telegrafske linije. Godine 1876. biva imenovan čelnim čovjekom za izgradnju argentinskog telegrafa. Radio je na izgradnji željeznica, a sudjelovao je i u borbama oko osvajanja argentinskog juga, čime je ušao u argentinsku povijest. Umro je 1909. godine i pokopan u Buenos Airesu. Jedno mjesto nedaleko grada Bahia Blanca nosi njegovo ime: Mayor Buratovich.

Nikola Mihanović je rođen u mjestu Doli kod Dubrovnika 1848. U Argentini je počeo barkom prevoziti putnike od prekooceanskih brodova do obale. S vremenom osniva parobrodarsko društvo pod svojim imenom "Nicolas Mihanovich" a godine 1909. vlasnik je 350 manjih i većih brodova. Godine 1918. njegova flota zapošljava pet tisuća ljudi, od kojih su velika većina Hrvati. Nikola Mihanović je u argentinsku povijest ušao kao osnivač argentinske trgovačke flote. Umro je 1929. u 81. godini života.

Nikolin brat Miho, rođen 1862., došao je u Argentinu na bratov poziv 1874. Godine 1889. osniva vlastito parobrodarsko društvo pod nazivom "La Sud Atlantica". Njegova tvrtka je 1907. sagradila luku u Carmen de Patagones, pospješivši tako razvitak argentinskog juga. Kao hrvatski rodoljub Miho je obilno pomagao razne radničke organizacije u Hrvatskoj a u svojim rodnim Dolima dao je sagraditi Dom kulture. Umro je godine 1938.

Ivan Vučetić je rođen na otoku Hvaru 1858., a u Argentinu je došao 1884. Zaposlio se u policiji u glavnom gradu provincije Buenos Aires, La Plata. Zaslužan za izum daktiloskopije, koja se i danas upotrebljava za identifikaciju osoba. Postao je član Francuske akademije i Antropološkog instituta u Parizu. Napisao je dvije knjige o daktiloskopiji. Policijska škola u gradu La Plata danas nosi njegovo ime "Juan Vucetich". Ovaj hrvatski sin, dobrotvor čovječanstva, umro je u Argentini 1925. godine.

Ivan Benigar se rodio u Zagrebu 23. prosinca 1883. Studirao je u Grazu i Pragu te završio studije kao civilni inženjer. Godine 1908. dolazi u Buenos Aires te odlazi na jug Patagonije gdje do konca života živi među Indijancima Mapuches odn. Araucanos. Bio je izvanredni poznavatelj Indijanaca ovog dijela južnoameričkog kontinenta, njihove kulture, običaja i jezika. Godine 1910. oženio se unukom indijanskog poglavice Catriel, Eufemiom Scheypuquin, s kojom je imao jedanaestero djece.

Šest godina nakon smrti prve supruge ponovno se ženi s Rosariom Pena, koja je također bila Indijanka Mapuche. S njom je imao četvero djece. Umro je u mjestu Poi Pucon u provinciji Neuquen 14. siječnja 1950. Benigar je bio čovjek znanosti, antropolog, filolog, povjesničar, filozof, istraživač i humanist. Govorio je 15 jezika. Napisao je rječnik jezika Mapuche Indijanaca i nekoliko knjiga. Svojim radovima i istraživanjima zadužio je znanost Latinske Amerike. Od 1924. bio je član Vijeća američke povijesti i numizmatike. Danas je to Povijesna akademija u Buenos Airesu. Nije stoga čudo da je Ivan Benigar nazvan "bijelim poglavicom Mapuche Indijanaca".

Prof. ing. Ivan Jagšić je gradišćanski Hrvat. Rođen je 28. travnja 1886. u Uzlopu. U Zürichu je studirao kartografiju, topografiju i geodeziju. Potom dolazi u Argentinu i u gradu Cordobi postaje sveučilišni profesor za geodeziju, kartografiju, topografiju, meteorologiju i astronomiju. Jagšić je u Cordobi osnovao vojnu avijatičarsku školu, čiji je bio direktor i profesor do svoje smrti. Pisac je brojnih znanstvenih knjiga iz svoje struke. Oceanografski institut za Južnu Ameriku u Brazilu nosi njegovo ime. U drugoj polovici svoga života posvetio se proučavanju fizikalne meteorologije, zbog čega su ga nazivali "znanstvenim obnoviteljem i preporoditeljem meteoroloških nauka". Bio je član mnogih znanstvenih ustanova Argentine, Urugvaja i SAD. Umro je u gradu Gualeguayu 2. travnja 1956., a pokopan je u Buenos Airesu na obiteljskom groblju La Recoleta.

Od starijih hrvatskih doseljenika u Argentinu i njihovih potomaka spominjemo još neka prezimena koja su se istakli u životu Argentine. Ivanišević je bio ministar prosvjete u vladi generala Perona; Argentinci pamte povjesničare Busanicha i Bucicha, filozofa Šepića, oceanografa Kraljevića, zatim admirala argentinske mornarice Supicicha te Serafina Livačića, pisca, novinara, povjesničara i tajnika bivšeg argentinskog predsjednika Bartolomea Mitrea.

Josip A. Kraljić bio je urednik "Jeke", hrvatskog iseljeničkog koledara za 1910. koji je bio posvećen stogodišnjici oslobođenja i nezavisnosti Republike Argentine. Ova je knjiga tiskana na hrvatskom jeziku u tiskarnici Materinske riječi, a u njoj nalazimo i oglase "Prve hrvatske štedionice - Zagreb" te "Hinca Franca sinova - Zagreb".

Za useljavanje Hrvata iza Drugog svjetskog rata najzaslužniji je fra. Blaž Štefanić koji je došao u Argentinu kao misionar za Hrvate godine 1939. Na poticaj iz Rima počeo je djelovati na spašavanju hrvatskih izbjeglica iz Austrije, Njemačke i Italije početkom 1946. Uputio je predsjedniku Argentine generalu Juanu Domingu Peronu četiri memoranduma u kojima moli da se dopusti masovno useljavanje Hrvata u Argentinu. General Peron odobrio je ulazak 35.000 Hrvata.

Od novijih doseljenika Hrvati su Argentini dali dva akademika: inženjera agronomije Josipa Crnka u gradu Mendozi i prof. dr. Zlatka Tanodija, povjesničara i paleografa koji je osnovao prvu arhivističku školu u Argentini u gradu Cordobi u sklopu tamošnjeg sveučilišta.

Inženjer šumarstva dr. Josip Balen sa suradnicima, Hrvatima ing. Jurom Petrakom, Lukom Podujem i Kazimirom Uhrinom osnovao je prvi argentinski šumarski fakultet u gradu Santiago del Estero, na sjeveru Argentine.

Kao inženjeri šumarstva su se istakli Ivica Frković, Ivan Asancaic, braća Maks i Slavko Hranilović, a kao inženjeri agronomije Nenad Plivelić, Ante Stilinović i Marcel Bakarčić.
Kao zanimljivost navodimo da je ekipa na čelu sa šumarskim inženjerom i bivšim hrvatskim ministrom Ivicom Frkovićem vršila topografska istraživanja na jugu Argentine u pokrajini Neuquen uz argentinsko-čileansku granicu i otkrila dotad neotkrivene rijeke, vodopade i jezera i dala im hrvatska imena, što je kasnije uvedeno u službene zemljovidne karte Ministarstva poljodjelstva i stočarstva. Tako u Argentini teku rijeke Korana, Kupa, Cetina, Bosut, Una (pritoci rijeke Chany), zatim Bosna, Lika, Mura, Sava, Drava, Drina (pritoci rijeke Relem). Tu su i vodopadi Budak i Mime (Rosandić) te jezera Jasna i Mirna, koja su dobila ime po kćerkama ing. Frkovića koje su izgubile život kada su se 1945. povlačile iz Hrvatske.

Kao sveučilišni profesori u svojim strukama su se istakli: prof. ing. Ivan Jagšić, ing. Slavko Hranilović, ing. Petar Marcelić, ing. Tomislav Kopšić, koji je za svoj rad dobio najviše priznanje Italije, prof. Mirko Eterović, prof. Nikola Matijević, prof. Zdravko Ducmelić, prof. Maja Lukač-Stier i ing. agronomije Ante Turica.

Ing. Jure Devčić se istakao kao istraživač u Centru agronomskih znanosti u Castelaru (Buenos Aires). Bio je član raznih argentinskih i južnoameričkih društava genetike.
Ing. Stjepan Horvat, bivši rektor Zagrebačkog Sveučilišta, istakao se svojim radom u Vojnom geografskom institutu u Buenos Airesu; pisac je više knjiga na španjolskom, njemačkom i hrvatskom jeziku a njegov rad je cijenjen i izvan granica Argentine, u SAD-u i Europi. Republika Hrvatska je postavljanjem slike rektora Horvata u zgradi Zagrebačkog sveučilišta rehabilitirala ovog vrijednog znanstvenog radnika i uzornog hrvatskog rodoljuba.

Od hrvatskih liječnika spominjemo dr. Matea Jeličića, dr. Balda Dukića, dr. Milivoja Marušića, dr. Milana i dr. Vanju Babić, dr. Lava Lutilskog, dr. Pavla Horvata, dr. Marka Koncurata, dr. Antu Stiera, dr. Franju Puškovića. Bolnica u gradu Lamarque u provinciji Rio Negro nosi ime dr. Jure Reboka koji je živio i radio u tom gradu.

Prof. Ante Vitaić-Jakasa je više puta zastupao Republiku Argentinu u Međunarodnoj organizaciji rada te postao stalnim članom predsjedništva ove svjetske organizacije sa sjedištem u Ženevi, primivši mnoga odlikovanja za svoj predani rad. Njegova misteriozna smrt, koja ni do danas nije razjašnjena, zavila je u crno njegovu obitelj i hrvatsku zajednicu u Argentini.

Prof. Maja Lukač-Stier, rođena u Buenos Airesu od hrvatskih roditelja, profesorica je antropološke filozofije na katoličkom Sveučilištu Santa Maria de los Buenos Aires. Godine 1995. postala je članicom Papinske akademije sv. Tome Akvinskog. Ona je prva Hrvatica i treća žena koja je postala članicom ove prestižne akademije osnovane 1879.
Od hrvatskih poslovnih ljudi istakli su se: Ivo Rojnica, Josip St �Ormer, Miro Kovačić, dr. Radovan Latković, Anđelko Jurun, Mario Markulin, braća Rasić, braca Dumandžić, Krešo Bijelić, Krešo Španje, Marko Janton, Davor Grebenar, Darko Pollich, Jure Lužatović, Milan Prpić i drugi. Postoji znatan broj priznatih hrvatskih stručnjaka koji obnašaju visoke funkcije u velikim argentinskim poduzećima.

U Argentini su djelovali i izlagali svoje radove slikari: Gustav Likan, Joža Kljaković, Žarko Šimat, Josip Crnobori, Zdravko Ducmelić i Zvonko Katalenić. U nekoliko argentinskih gradova postavljeni su spomenici koje je izradio hrvatski književnik, slikar i kipar Ilija Jurić. Spominjemo njegov spomenik posvećen radniku Patagonije u Comodoro Rivadaviji i njegovu bistu argentinskog pučkog pjesnika Josea Hernandeza. Radovi poznatog keramičara Šime Pelicarića nagrađivani su u Argentini, Čileu, Peruu, Francuskoj i SAD-u.

Društveni život, vodeće hrvatske udruge i ustanove

Dolaskom hrvatske državotvorne emigracije nakon Drugog svjetskog rata u Argentinu, Buenos Aires je postao središtem kulturnog rada ne samo argentinskih Hrvata, nego dugo godina i cjelokupne hrvatske emigracije.
Godine 1947. osnovan je hrvatski pjevački zbor "Jadran", koji i danas nastupa po crkvama, javnim dvoranama i radio stanicama. Ovaj zbor smatra se nastavkom "Pjevačkog zbora Hrvata izbjeglica logora Fermo" u Italiji.

Hrvatski domovi postoje u mnogim hrvatskim gradovima (Buenos Aires, Dock Sud, San Justo, Cordoba, Rosario, Arequito, Villa Mugueta, Venado Tuerto, Villa Canas, Chanar Ladeado, Pergamino, Arroyo Dulce, Chacabuco, Parana, Roque Saenz Pena, La Carlota, Puerto Iguazu, Corrientes, Salta, San Juan, Mendoza, Bariloche, Mar del Plata, Laprida, Tornquist, Bahia Blanca, Tandil, Comodoro Rivadavia, Trelew, Puerto Madryn i Ushuaia).

U desetak argentinskih gradova postoje ulice "Croacia" (Hrvatska), a odnedavno i "Hrvatski trg" u Buenos Airesu.
Prvi hrvatski svećenik nakon isusovca Plantića u 18. stoljeću, otac Leonard Rusković, stigao je u Argentinu 1929. godine. Nakon Drugog svjetskog rata u Argentinu dolazi četrdesetak hrvatskih izbjeglih svećenika. Zaslugom fra Line Pedišića i njegovog pomoćnika fra Marijana Zlovečere u Buenos Airesu je podignuto Hrvatsko vjersko središte "Sv. Nikola Tavelić", mjesto vjerskog okupljanja i centar svekolike djelatnosti Hrvata u Argentini. Fra Lino Pedišić bio je delegat hrvatskih misionara i glavni tajnik Argentinske katoličke komisije za izbjeglice. Dugi niz godinu tu hrvatsku župu vodio je fra Ilija Kozina kojeg je naslijedio fra Ivan Gavran. Hrvatsku župu "Sv. Leopold Mandić" u gradu San Justo osnovao je fra Josip Peranić.

U Argentini djeluju i hrvatske časne sestre: od 1934. zagrebačke Sestre Milosrdnice, a od 1946. i "Kćeri Milosrđa" iz Blata na Korčuli. I jedne i druge rade na području školstva i bolničke njege. Sestre Milosrdnice na Dock Sudu u predgrađu Buenos Airesa vode Zavod "Krista Kralja". "Kćeri Milosrđa" vode brigu o hrvatskom staračkom domu u mjestu Cortines, sedamdeset kilometara od Buenos Airesa.

Hrvatski franjevci vode školu "Kardinal Stepinac" u gradu Hurlinghamu. Nadbiskup grada Mercedes postao je 1997. mons. Milan Ognjenović, sin majke Hrvatice i oca Crnogorca. Nadbiskup grada Parana (provincija Entre Rios) je mons. Stanislav Karlić, sin hrvatskih roditelja. U Argentini ima oko 60 katoličkih biskupa, a krajem 1996. Hrvat mons. Karlić izabran je za predsjednika Argentinske biskupske konferencije.
Među Hrvatima u Argentini razvio se snažan društveni, kulturni, gospodarski i sportski život. Osnovano je više od 50 društava i ustanova. Spomenut ćemo samo neke od njih.
"Hrvatski domobran" osnovan je u Buenos Airesu 12. lipnja 1931, a već 1932. "Hrvatski domobran" je imao 1984 članova. Godine 1933. ta je organizacija organizirala "Hrvatsko narodno glasanje u Južnoj Americi za slobodu i nezavisnost Hrvatske" u kojem je sudjelovalo oko 50.000 Hrvata.

Godine 1956. osnovan je u Buenos Airesu "Hrvatsko-argentinski kulturni klub". Klub su osnovali hrvatski politički emigranti u želji da se othrvaju asimilaciji, očuvaju jezik, kulturu, tradiciju i sve ostalo što čini hrvatski nacionalni identitet. Predsjednici kluba bili su dr. Milan Prpić, dr. Ferdo Bošnjaković, prof. Tonko Gazzari, dr. Radovan Latković, dr. Ivo Gaj, ing. Ante Turica, mr. Franjo Blažević (kasnije hrvatski veleposlanik u Čileu), dr. Pavao Horvat i ing. Josip Puches.

Također valja istaknuti rodoljubno djelovanje "Hrvatske domobranske mladeži", "Ujedinjene hrvatske mladeži", "Društva hrvatskih katoličkih sveučilištaraca i srednjoškolaca" te "Saveza hrvatske ujedinjene mladeži svijeta" (SHUMS) u Argentini.
Hrvatske dopunske škole djeluju u vjerskim središtima "Sv. Nikola Tavelić" i "Sv. Leopold Mandić" kao i na Dock Sudu (predgrađe Buenos Airesa). Hrvatski Caritas "Kardinal Stepinac" osnovan je zahvaljujući dušobrižniku franjevcu Lini Pedišiću. Kad je izvršena agresija na domovinu, HC "Kardinal Stepinac" odazvao se pozivu domovinskoga Caritasa Hrvatske biskupske konferencije i hrvatske Vlade, slanjem novca, hrane, lijekova i ambulantnih kola.

U Argentini je djelovalo ili još uvijek djeluje mnoštvo društava i organizacija: "Argentinsko-hrvatsko društvo profesionalaca i poduzetnika", "Društvo hrvatskih katoličkih intelektualaca", "Društvo hrvatskih katoličkih žena - Dock Sud", "Društvo Hrvatski rodoljub", Društvo "kralj Tomislav" u gradu Parana, "Hrvatska demokratska zajednica" (HDZ), "Hrvatska republikanska zajednica" (HRZ), "Hrvatska seljačka stranka" (HSS), "Hrvatska državotvorna stranka", "Hrvatski demokratski odbor", "Hrvatski narodni odbor", "Hrvatski narodni otpor", "Hrvatski domobran" (više ogranaka), "Hrvatska katolička zajednica", "Hrvatska zadruga", "Hrvatski oslobodilački pokret" (HOP), hrvatski nogometni klubovi "Croacia" i "Croatia", hrvatske plesne skupine "Proljeće", "Zrinski" i "Kolo" u Buenos Airesu i "Pupoljak" u Rosariju, hrvatski tamburaški zborovi "Bosna", "Zrinski" i "Velebit" u Buenos Airesu i "Zagreb" u Rosariju, zabavni orkestar "Ciciban", "Hrvatsko kuglačko društvo Croacia", "Hrvatsko kulturno društvo uzajamne pomoći, Dock Sud", "Hrvatsko kulturno i prosvjetno društvo dr. Antun i Stjepan Radić", "Hrvatsko-latinoamerički kulturni institut", "Hrvatsko narodno vijeće", "Hrvatsko republikansko književno i znanstveno društvo", Hrvatsko kulturno i prosvjetno društvo "Kaj", "Irena Javor", "Hrvatsko kulturno središte", "Argentinsko-hrvatska trgovačka i industrijska komora" te "Hrvatski svjetski kongres u Argentini". .

Hrvatski doprinosi životu Argentine

Svakako treba istaknuti činjenicu da su argentinske vlasti priznale Republiku Hrvatsku već 16. siječnja 1992., među prvim državama Južne Amerike - odmah nakon zemalja Europske unije - što je nesumnjivo dobar početak buduće prijateljske suradnje na svim poljima između Republike Hrvatske i Republike Argentine.

Hrvati u Argentini su uvijek bili lojalni građani svoje druge domovine. To su dokazali i za vrijeme rata protiv Engleske na Malvinskim otocima godine 1982. u kojem su sudjelovali i mnogi sinovi Hrvata, od kojih su neki dali i svoje živote i tako svojom krvlju zapečatili zauvijek tu svoju zajedničku sudbinu, kao najveći doprinos kojeg je hrvatski narod uopće mogao dati Republici Argentini.

Hrvatske publikacije

Počeci hrvatske izdavačke djelatnosti u Argentini pojavljuju se između dva svjetska rata, u dijelu hrvatskih useljenika svjesnih svog narodnog identiteta. U lipnju 1931., prigodom posjeta dr. Branka Jelića Argentini, osnovano je društvo "Hrvatski domobran" koje je odmah pokrenulo svoje istoimeno glasilo. Tjednik "Hrvatski domobran" izlazio je trinaest godina, do kraja Drugog svjetskog rata. Zastupao je hrvatska državnopravna stanovišta, a naklada od 4.000 primjeraka svjedoči o njegovom utjecaju među Hrvatima Argentine.

Nakon Drugog svjetskog rata, dolaskom velike skupine hrvatskih političkih emigranata, otvara se razdoblje živog političkog i kulturnog djelovanja u Argentini, napose u Buenos Airesu, koje je obilježeno značajnom izdavačkom djelatnošću.

Prve novine poslijeratne hrvatske emigracije, polumjesečnik "Hrvatska" pokreću u Buenos Airesu godine 1947. prof. Vinko Nikolić i dr. Frane Nevistić. Sredinom 1950. napuštaju uredništvo. "Hrvatska" nastavlja pod uredničkom palicom Kamila Krvarića i postaje glasilo hrvatskog oslobodilačkog pokreta. Prestaje izlaziti krajem 1986.

Nakon rascjepa u HOP-u, grana koju predvodi dr. Vjekoslav Vrančić pokreće glasilo "Hrvatski narod". Prvi urednik bio je Stjepan Barbarić, a list je prestao izlaziti krajem 1985. Novine "Glas sv. Antuna" pokrenute su 1947. Političko značenje listu daje glavni urednik Ivo Lendić, te se te novine ističu izvanstranačkom, katoličkom i antikomunističkom orijentacijom. Tijekom osam godina redovitog izlaženja vršile su pozitivni utjecaj na novu hrvatsku emigraciju.

Među desetak novina koje su pokrenuli hrvatski politički emigranti u Argentini treba spomenuti i "Slobodnu riječ", hrvatski mjesečnik za suvremena politička, gospodarska i kulturno-socijalna pitanja, koji je izlazio u Buenos Airesu neprekinuto 33 godina, od 1956. do 1989. Pokretač, vlasnik i urednik bio je novinar Vlaho Raić, a od 1970. Vlaho Buško. Novine su bili nestranačke, orijentirane informiranju i promicanju općih hrvatskih interesa, s izraženom naklonošću prema HSS-u.
Godine 1990. Mirko Hasenay, Davor Stier i Jasminka Fiolić pokrenuli su bilten pod imenom "Tjednik, informativne novine", koji je prestao izlaziti u listopadu 1997. U prosincu 1997. Mirko Hasenay pokreće mjesečni bilten "30 dana". Kad govorimo o periodici, posebno mjesto zauzimaju četiri revije koje nadilaze okvir emigrantskog tiska i projiciraju se u hrvatsku budućnost.

"Hrvatska revija", prva od spomenute četiri publikacije, pojavila se u Buenos Airesu kao "kulturno-književni tromjesečnik" u ožujku 1951. Pokretači i urednici bili su Antun Bonifačić i Vinko Nikolić. Godine 1955. Antun Bonifačić napušta uredništvo a Vinko Nikolić ostaje na čelu HR sve do svoje smrti 12. srpnja 1997.

Vinko Nikolić je predao Hrvatskoj 160 svezaka Revije koji svjedoče o herojskoj borbi hrvatskoga naroda za slobodu i državnu nezavisnost kroz tragičnih četrdeset godina hrvatske povijesti. "Hrvatska Revija" pod Nikolićevim uredništvom nastavlja izlaziti u Zagrebu; 1997. godine izlazi 186. svezak, zadnji koji je uredio Vinko Nikolić.

Pola godine nakon pojave "Hrvatske Revije", u listopadu 1951., u Buenos Airesu pokrenut je drugi tromjesečni časopis "Republika Hrvatska", službeno glasilo Hrvatske republikanske stranke koju je početkom iste godine osnovao prof. Ivan Orsanić, prvi predsjednik stranke i ujedno prvi urednik časopisa, službenog glasila HRS-a. Stranka je utemeljena na načelima Ante Starčevića, u službi obnove i izgradnju "nezavisne, cjelokupne, slobodarske i socijalno pravedne hrvatske države".

Nakon prof. Ivana Orsanića koji je preminuo 1968., uredništvo su preuzeli prof. Ante Orsanić, Viktor Kos, Mladen Petrić, Marko Sinovčić, dr. Ivo Korski i Kazimir Katalinić. Časopis se odlikuje redovitim tromjesečnim izlaženjem, pa je u razdoblju od 1951. do 1997. izdano 197 brojeva na približno 12.000 stranica.

Nakon oslobođenja Hrvatske, uredništvo "Republike Hrvatske" odlučilo je nastaviti rad u domovini. Pokrovitelj časopisa, HRS, mijenja ime na osnivačkoj skupštini održanoj 15. lipnja 1991. u "Hrvatsku republikansku zajednicu" (HRZ), registriranu kao stranku u Republici Hrvatskoj. Novi glavni i odgovorni urednik postaje Mario Ostojić.

U ožujku 1953. Marko Sinovčić pokreće časopis "Hrvatska misao". Ovaj časopis, prvenstveno političkog značenja, izlazio je pod njegovom uređivačkom palicom do početka 1970. Objavljena 44 sveska obuhvaćaju ukupno oko 2.500 stranica. Treći dio svoje knjige "Hrvati u Argentini i njihov doprinos hrvatskoj kulturi" izdane 1991. u Buenos Airesu u vlastitoj nakladi, koja sadrži pregled hrvatskog tiska obavljenog u Argentini od 1946. do 1990., čijim podatcima smo se služili i u ovom prikazu, Marko Sinovčić posvećuje isključivo časopisu "Hrvatska misao".

Studia Croatica

Krajem pedesetih godina, skupina hrvatskih političkih emigranata u Buenos Airesu osjetila je potrebu suprotstaviti se brojnim srpsko-komunističkim dezinformacijama u domovinskim i napose inozemnim medijima i preko glasila na jednom svjetskom jeziku promicati autentičnu sliku o hrvatskom narodu, njegovoj povijesti, kulturi i legitimnim težnjama za vlastitom nezavisnom državom.

Na inicijativu Ive Rojnice osnovana je revija na španjolskom jeziku pod imenom "Studia Croatica". Ujedno je odlučeno da se osnuje i "Instituto Croata - Latinoamericano de Cultura" (Hrvatski latinoamerički kulturni institut) kao pokrovitelj revije.

Urednički odbor časopisa činili su (abecednim redom) dr. Anđelko Belić, dr. Milan Blažeković, Ivo Bogdan, dr. Ivo Hiihn, Branko Kadić, dr. Božidar i Radovan Latković, dr. Mate Luketa, dr. Franjo Nevistić, prof. Vinko Nikolić i Ivo Rojnica. Naknadno se priključuju uredništvu prof. Danijel Crljen, dr. Pero Vukota, Milan Rakovac i Ljeposlav Perinić. Za glavnog urednika izabran je Ivo Bogdan, a za prvog tajnika uredništva Branko Kadić.

Nakon nasilne smrti Ive Bogdana koju su skrivili agenti OZNE 1971., glavno uredništvo i predsjedništvo Instituta preuzeo je dr. Franjo Nevistić i obnašao obje dužnosti do svoje prerane smrti 1984. Iste godine izabran je za glavnog urednika revije i predsjednika Latinoameričkog instituta dr. Radovan Latković, a za tajnika uredništva Ljeposlav Perinić. Dr. Latković vršio je obje dužnosti do kraja 1994. kad je dao ostavku. Za novog urednika izabran je Jozo Vrljičak, a za predsjednika Instituta dr. Ante Žuvela.

Od posebnog značenja bilo je izdanje cijelog godišta 1963. na 390 stranica, pod naslovom "La tragedia de Bleiburg", s opsežnim povijesno-političkim analizama događaja koji su prethodili ovoj tragediji i dokumentima zločina počinjenih u Bleiburgu i na "marševima smrti".

Potrebno je istaći da je to bila prva dokumentarna knjiga o kolektivnom pokolju Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji 1945. na jednom stranom jeziku, španjolskom, sa sažetcima na španjolskom, njemačkom, francuskom, engleskom i hrvatskom. Zanimljivo je spomenuti da je naslov ove knjige "La tragedia de Bleiburg" (Bleiburška tragedija) prihvaćen naknadno u hrvatskoj publicistici kao opći naziv tih tragičnih događaja u svibnju 1945.

Drugo važno izdanje predstavljaju četiri broja SC godine 1965., objavljena kao knjiga na 344 stranice pod naslovom "Bosnia y Herzegovina - Aportes al esclarecimiento de la primera guerra mundial" (Bosna i Herzegovina - Prilozi za objašnjenje uzroka Prvog svjetskog rata), povodom pedesete godišnjice atentata u Sarajevu na austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Knjiga obuhvaća tri velike studije: "Pitanje Bosne i Prvi svjetski rat" Ive Bogdana; "Bosna i Hercegovina - hrvatske pokrajine" o. Dominika Mandića (s opsežnim sažetkom na engleskom) i "Politička povijest Bosne" Pere Vukote, uz radove Franje Nevistića, Milana Blažekovića i jednog suradnika iz Hrvatske pod pseudonimom (J. G. Fratija).
Kao posebno izdanje SC je izdala 1977. knjigu "Croacia y su destino" (Hrvatska i njezin udes), prikaz povijesti, kulture, ekonomije i geopolitičkog smještaja Hrvatske, na 285 stranica s mnogo ilustracija i indeksom imena.

Godine 1995. "Studia Croatica" je izdala "Estatuto de Poljica" (Poljički statut). Ovaj važni hrvatski pravno-povijesni dokument preveo je dr. Božidar Latković, s uvodnim tumačenjem postanka i značenja Poljičkog statuta.

Studiu Croaticu primali su, u razdoblju od 33 godine, 164 ustanove u 34 države: Njemačka, Argentina, Australija, Austrija, Belgija, Bolivija, Brazil, Bugarska, Kanada, Kolumbija, Costa Rica, Hrvatska, Čile, Ekvador, Španjolska, SAD, Francuska, Gvatemala, Honduras, Mađarska, Engleska, Izrael, Italija, Japan, Meksiko, Peru, Portugal, Puerto Rico, Rumunjska, Santo Domingo, Švedska, Švicarska, Urugvaj, Venezuela i Rusija.

U prosincu 1966. ravnatelj SC, Joza Vrljicak, stručnjak za informatiku, postavio je SC na internet (http//www. studiacroatica.com).
U razdoblju od dolaska političke emigracije u Argentinu do 1990. objavljeno je u Argentini približno stotinu knjiga, prvenstveno na hrvatskom, ali također i na španjolskom i dvije na engleskom.
Od posebnog značenja su izdanja "Knjižnice Hrvatske Revije" (KHR), koju je Vinko Nikolić pokrenuo kao samostalno nakladno poduzeće 1957. u Buenos Airesu. Do sada je u nakladi KHR objavljeno 66 knjiga, mnoge od tih izvanredne povijesno-političke vrijednosti. Iako je većina od tih knjiga objavljena u Europi, sveukupna izdanja HR i KHR mogu se uključiti u hrvatsko kulturno djelovanje u Argentini, obzirom na njihova pokretača i početno izdavanje u Buenos Airesu.
Spomenuta knjiga Marka Sinovčića donosi popis većine tih knjiga s oznakom izdavača, godine i broja stranica, kao i popis manjih tiskanih izdanja, "knjižica" i otisaka (separata) iz drugih publikacija. Mnoge od tih knjiga, obavljenih od strane raznih izdavača, od trajne su vrijednosti za hrvatsku političku povijest i kulturu.

Hrvatske žrtve

Jugoslavenskom poslanstvu u Buenos Airesu je smetao rad "Hrvatske domobranske mladeži" ,
pa su 16. srpnja 1960. godine postavili bombu u Hrvatskom domu u ulici Salta u Buenos Airesu, koja je ubila trogodišnju djevojčicu Dinku Domaćinović i ranila 16 mladića i djevojaka.
Ugledni hrvatski intelektualac i novinar Ivo Bogdan ubijen je u Argentini od agenata OZNE godine 1971.
U Domovinskom ratu je nedaleko od otoka Lopuda kod Dubrovnika zarobljen 21. listopada 1994. hrvatski vojnik - dobrovoljac Branko Pilsel, rođen u Argentini, star 22 godine. Do danas je nepoznata njegova sudbina.

Hrvatska zajednica danas

Točnih podataka koliko je Hrvata i njihovih potomaka u Argentini nemamo, jer su po dolasku u Argentinu u službene statistike uvedeni po putovnicama. Do svršetka Prvog svjetskog rata bili su registrirani kao Austrougari, a iza toga kao Jugoslaveni. Računa se da je godine 1939. živjelo u Argentini oko 150.000 Hrvata i njihovih potomaka. Isto tako nemamo ni točnih podataka o ekonomskom i obrazovnom statusu Hrvata u Argentini. Zbog ekonomske krize u Argentini većina hrvatskih obitelji spada u srednju klasu. Djeca Hrvata koji su došli u Argentinu iza Drugog svjetskog rata su uglavnom završili srednje i visoko obrazovanje. Hrvatski nacionalni identitet je sačuvan u mnogobrojnim hrvatskim državotvornim obiteljima, hrvatskim župama, društvima i ustanovama, a gubi se u drugoj i trećoj generaciji, što je slučaj i u svim državama gdje žive hrvatski iseljenici.
Iz Argentine se zadnjih godina uselilo u Republiku Hrvatsku tek mali broj hrvatskih obitelji i pojedinaca. Jedan broj Hrvata i Hrvatica putuje u Hrvatsku u posjet svojoj rodbini. Zbog teške ekonomske krize i niskih plaća i penzija u Argentini ogromna većina Hrvata i njihovih potomaka nisu u mogućnosti priuštiti si posjet ili povratak u Hrvatsku.

------------------------

BELGIJA

Teško je sa sigurnošću utvrditi brojno stanje, dobnu strukturu Hrvata u Belgiji, njihov ekonomski status i stupanj nacionalnog identiteta, posebno kod potomaka prvih doseljenika. Najveći broj Hrvata još uvijek živi u Valoniji, na području Liegea, njih pet do šest tisuća pripadnika prve do treće generacije

Mala zapadnoeuropska kraljevina, Belgija, po površini (30.507 kilometara kvadratnih) je manja od Hrvatske, a uspostavljena je uz dogovor ondašnjih velikih sila 1831. Ima oko 10 milijuna stanovnika i od toga skoro 10 posto stranaca, dobrim dijelom muslimana iz sjeverne Afrike.

Ustavna je monarhija. Od jako centralističke i unitarističke države, nakon sukoba za prevlast između Flamanaca i Valonaca, postala je trojna federacija: Flandrija na sjeveru s nizozemskim službenim jezikom, Valonija na jugu s francuskim jezikom i mala središnja briselska dvojezična regija. Na istoku zemlje postoje još tri kantona, u sklopu Valonije, s njemačkim kao službenim jezikom. Sve tri federalne jedinice imaju svoj parlament i vladu s proračunom i dosta širokim kompetencijama. Iznad svega nalazi se savezni dvodomni parlament i savezna vlada.

Aktualna politička previranja vode k sve većoj političkoj i gospodarstvenoj autonomiji, pa i suverenosti, posebno Flandrije, jer je po stanovništvu brojnija i bogatija, s izraženom nacionalnom sviješću. Ta je regija zadnjih stotinjak godina bila pod političkom, kulturnom i gospodarskom dominacijom unitarističkog i frankofonskog establishmenta. Flandrija je do 2. svjetskog rata bila više ruralno područje, dok je u Valoniji prevladavala teška industrija (metalurgija i ugljenokopi), a u briselskoj regiji tercijarne djelatnosti. Nakon rata, Flandrija se naglo industrijalizira, a valonska zastarjela industrija, nakon zatvaranja nerentabilnih željezara i ugljenokopa polako odumire.

Prije stjecanja nezavisnosti, prostor današnje Belgije, sastavljen od burgundijskih kneževina, povremeno je pripadao Francuskoj, Španjolskoj i Austro-Ugarskoj, a pri kraju i Holandiji. Tako su neko vrijeme i Hrvati i Belgijanci imali zajedničke vladare: Josipa II, Mariju Tereziju, itd.
Glavni grad je Bruxelles, gdje se nalazi i sjedište Komisije Europske Unije, Europski parlament te političko sjedište Atlanskog pakta. U blizini, u valonskom dijelu, nalazi se glavni stožer oružanih snaga NATO-a za Europu. Gospodarsko stanje je zadovoljavajuće, no prosperitet ugrožava preveliki javni dug i stopa od 13 posto nezaposlenosti.

Belgija je u svijetu poznata po velikim srednjovjekovnim flamanskim slikarima, po jednom od najstarijih svjetskih sveučilišta, po čokoladi i pivu, po svojoj bivšoj koloniji Kongu (ex-Zairu) i po smislu svojih političara za kompromisna rješenja te po velikim korupcionaškim aferama, koje su potresale vrhove njene političke i ekonomske moći.

Dolazak Hrvata

Ne zna se točno kad započinje prva prisutnost Hrvata na belgijskom tlu. Postoje zapisi o dolasku hrvatskih jedinica, u sklopu bilo francuske, bilo austrijske vojske i njihovog odjevnog predmeta - kravate - za vrijeme Tridesetgodišnjeg rata.

Budući da je Belgija slovila kao jedna od najrazvijenijih zemalja u prvoj polovici ovog stoljeća, te nakon uspostave prve Jugoslavije i njene antihrvatske politike, prvi val doseljenika počeo je stizati 1922. do 1925. god., sastavljen mahom od seljaka i radnika, skoro isključivo iz pasivnih krajeva zapadne Bosne i Hercegovine te iz Dalmacije i Like, s niskom stručnom naobrazbom.

Posla je bilo dovoljno u ljevaonicama čelika, željezarama i rudnicima ugljena te su Hrvati nalazili zaposlenje baš u tim segmentima. Dodijeljeni su im najteži poslovi, no bili su vrlo cijenjeni zbog svog požrtvovnog rada i snalažljivosti. Mnogi su ubrzo postali šefovi i samim Belgijancima, na nižim razinama. Nakon ubojstva Radića i poslije atentata na Aleksandra, u Belgiju stiže još jedan val Hrvata te se računa da se broj Hrvata tada kretao negdje između 25 do 30 tisuća, i to uglavnom u gradovima (s okolicom) Liege i Charleroi, kraj kojih su se nalazile željezare i ugljenokopi, dakle isključivo u valonskom dijelu Belgije. Samo nekolicina od njih. ili njihove djece, uspjeli su prije Drugog svjetskog rata steći sveučilišne diplome, a prvi iz tog vala bili su ing. Ivan Puljić i ekonomist Ante Klarić. Drugi su se pak upustili u obrtničke i trgovačke djelatnosti s neupitnim uspjesima. Odmah nakon rata, neki su se, zavedeni jugo propagandom, vratili kući i ubrzo pokajali, a nekolicina ih se odselila u prekomorske zemlje. Većina ih je ipak ostala u Belgiji, skučivši se i oženivši Belgijankama, jer je Hrvatica bilo relativno malo.
Doseljavanja nakon 1945.

Nakon 1945. možemo razlikovati, po svojoj specifičnosti, tri jača vala od nekoliko tisuća doseljenika, uglavnom izbjeglica, koji su se u Belgiji skrasili iz političkih ili ekonomskih motiva.

Odmah iza rata to su bili oni koji su bježali od komunističkog režima te nešto ustaških i domobranskih vojnika, no ti su nastojali što prije iseliti u prekomorske zemlje. Oni koji su ostali, dobili su status političkih izbjeglica od komesarijata Ujedinjenih naroda. Drugi jači val počeo je nakon Mađarske revolucije 1956., a treći nakon nasilnog gušenja Hrvatskog proljeća. Od kraja pedesetih do početka sedamdesetih godina, zbog relativnog "otvaranja" jugoslavenske granice i namjernog guranja Hrvata u inozemstvo, došao je veći broj tzv. ekonomskih izbjeglica, njih nekoliko tisuća. Većina tih ljudi, ponekad i čitave obitelji, ostala je u Belgiji tek nekoliko godina, nakon čega bi se iseljavali u Kanadu i Australiju, a nešto manje u Ameriku zbog skučene kvote za "Jugoslavene", koju je ova primjenjivala pri useljavanju. Manji dio je otišao u Novi Zeland ili Južnu Ameriku, a neki su se raspršili po drugim europskim zemljama. Tako je Belgija za njih bila tranzitna zemlja. Brzo je otišla i većina onih sa sveučilišnom ili višom naobrazbom.

Krajem pedesetih bilo je među izbjeglicama i desetak studenata, koji su većinom dobili status političkih izbjeglica, a nekolicina i stipendije belgijske države za nastavak studija na belgijskim sveučilištima. Dobar dio ih je, odmah nakon završenih studija tehnike, medicine, prava, ekonomije, itd., napustio Belgiju. Jedini iz te grupe stipendiranih studenata, koji je ostao u Belgiji, je Davorin Badurina, doktor prava, koji se od svog dolaska u Belgiju aktivno uključio u politički rad kroz organizacije HSS-a, HNV-a, i na kraju postao jedan od utemeljitelja ogranka HDZ-a u Bruxellesu i njenim predsjednikom 1991. god., a kasnije i aktivnim članom HSK-a Belgije.

Krajem sedamdesetih i nakon Titove smrti, u Belgiju su dolazili samo još oni koji su radili za jugoslavenska poduzeća i ustanove. Ni dan danas nema službene statistike o broju Hrvata, jer su donedavno belgijske vlasti sve iz bivše države vodile pod stavkom "Jugoslaveni", no računa se - po evidencijama udruga i hrvatskih katoličkih misija - da Hrvata skupa s djecom druge i treće generacije, kao i mješovitih brakova, ima od 8 do 10 tisuća. Zadnjih godina pridružilo im se par stotina izbjeglica iz BiH.
Zbog tranzitne uloge Belgije, broj Hrvata stalno varira, no nakon Drugog svjetskog rata nije prelazio brojku od 10.000.

Nakon prvog doseljeničkog vala dvadesetih godina prošlog stoljeća, Hrvati su se počeli okupljati po radničkim kantinama, da bi ubrzo, pod utjecajem ideja braće Radića, u Jemeppu blizu Liegea, osnovali prvi ogranak HSS-a (1932.), kojeg su kasnije registrirali kao udrugu uzajamne pomoći "Hrvatski seljački savez", jer se nisu mogli zakonski registrirati i djelovati kao politička organizacija, ali i zbog protivljenja jugoslavenske ambasade i njenih orjunaških agenata. Glavne organizacije HSS-a do Drugog svjetskog rata u Europi bile su baš u Belgiji.

Bilo je na početku i dosta pristaša ustaškog pokreta, posebno nakon atentata u Marseilleu, no djelovali su konspirativno. Jedan od utemeljitelja ogranka HSS-a i njegov dugogodišnji predsjednik, Mato Brčić, umro je nedavno u 95. godini života. Nakon Drugog svjetskog rata, popunjeni i pomlađeni novim pridošlim Hrvatima, ponovo su oživjeli ogranci HSS-a, no nakon smrti Mačeka i okoštale politike dr. Krnjevića, ti su se ogranci polako počeli osipati.

Sedamdesetih godina postojao je i izvjestan broj članova Hrvatskog narodnog vijeća te je u Bruxellesu, listopada 1977., održan i Drugi sabor tog vijeća, usprkos oštrog prosvjeda Beograda. Osim redovitih sastanaka, HSS je svake godine, na godišnjicu smrti Stjepana Radića, organizirao velike svečanosti s političkim i kulturnim programom i veselicom. To su bila jedina veća okupljanja Hrvata, uz mise u hrvatskim katoličkim misijama.

Pod pokroviteljstvom HSS-a djelovala je i sindikalna udruga "Hrvatski radnički savez" sa sjedištem u Charleroi. Bilo je i nekoliko kulturno-sportskih društava, od kojih neka djeluju još i danas. Postojalo je također i par jugo-klubova, pod pokroviteljstvom ambasade, koji su služili kao izvor informacija i špijuniranja Hrvata.

Pravi je politički život buknuo pojavom HDZ-a i dolaskom dr. Franje Tuđmana na političku scenu u Hrvatskoj. U Belgiji je učlanjivanje u HDZ počelo već i prije prvih demokratskih izbora. Tako su osnovani (1990. i 1991.) i prvi ogranci HDZ-a u Antwerpenu, u Bruxelles-u i Liege-u. Osnivači su velikom većinom bili doseljenici drugog i trećeg emigrantskog vala nakon Drugog svjetskog rata i, u nešto manjem broju, potomci prve predratne generacije, koji su se uključili u svestranu pomoć Hrvatskoj u Domovinskom ratu. Glavnina pomoći hrvatskoj borbi za državu na promidžbenom, humanitarnom i svakom drugom planu išla je skoro isključivo preko ogranaka HDZ-a ili njenih članova.

Danas još djeluju sa smanjenim intenzitetom ogranci HDZ-a, ogranak HSS-a, ogranak HOP-a, Kulturno sportsko društvo "Croatia" Antwerpen, SOS-Croatia u Liegu, HNK Croatia u Liegu, udruga AMAC hrvatskih sveučilištaraca u Bruxellesu, humanitarna organizacija "Edmond Jardas" (koja pomaže veliki broj djece poginulih hrvatskih branitelja u
Domovinskom ratu), Kulturno društvo "V. Lisinski" u Liegu, "Hrvatski radio sat" u Liegu, kojeg su pokrenuli dužnosnici HSK-a Belgije s Hrvatima drugog naraštaja rođenim u Belgiji, promičući hrvatsku kulturu, turizam i potičući ljude na povratak. Ovdje valja istaknuti krovnu organizaciju Hrvatski svjetski kongres Belgije, na čelu s neumornim i požrtvovnim predsjednikom Miroslavom Klarićem.

Na početku Domovinskog rata Hrvati su u Bruxellesu vlastitim sredstvima osnovali prvu Hrvatsku dopunsku školu, koja danas djeluje pod pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete. Uz sve ove udruge posebno treba naglasiti ulogu hrvatskih katoličkih misija, koje su uvelike zaslužne za očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta te duhovnog i vjerskog nasljeđa Hrvata. Zbog izvjesnog i začuđujućeg nerazumijevanja složenosti hrvatskog iseljeništva, bilo iz Zagreba, bilo od strane dužnosnika Veleposlanstva, sve ove udruge, nažalost, polako smanjuju aktivnosti, a članstvo im se osipa.

Doprinos Hrvata razvoju Belgije uglavnom se svodi na one desetke tisuća marljivih hrvatskih radnika, koji su svojim radom doprinijeli, između dva rata i poslije, prosperitetu belgijske privrede.
Poslije Drugog svjetskog rata Hrvati Belgije mogu se podičiti s tri sveučilišna profesora: dr. Zvonimirom Pinterovićem, genetičarem M. Radmanom, i sociologom Danilom Klarićem te nekoliko liječnika, profesora, pravnika, ekonomista, akademskih slikara, arhitekata. Jedan naš Hrvat, iz prvog vala nakon 1945., tvorničar plastičnih lutkica, postao je šef turizma jedne prijateljske zemlje i naposljetku dovitljivi veleposlanik u jednoj europskoj zemlji.

Poznat je doprinos belgijskom sportu Hrvata Zanetića, Ivića, Peruzovića, Stanića, Špehara, Webera, Primorca i drugih.
Nekolicina Hrvata se uspješno bavila uvozom ribljih konzervi, ljekovitih trava i vina (Fabris, Divić, Vunić). Puno ih ima u uslužnim djelatnostima, trgovini, ugostiteljstvu. Ima Hrvata u raznim ministarstvima, na radiju, u žandarmeriji, a jedan naš Hrvat iz druge generacije, bio je ministar-savjetnik pri Europskoj Uniji i u tom svojstvu sudjelovao u pregovorima iste s Hrvatskom.

Hrvatske novine

Osim par povremenih biltena, u Belgiji je pedesetih i šezdesetih godina izlazilo službeno glasilo HSS-a u Europi, u formi mjesečnika "Hrvatski glas", kojeg je uređivao Oton Orešković, bivši intendant Hrvatskog narodnog kazališta. To glasilo se tiskalo na vlastitom linotipu poklonjenom od američkih sindikata AFL-CIO Hrvatskom radničkom savezu. Oton Orešković je u suradnji s gospodinom Delonoyem u reviji "Historia" objavio i opširnu studiju o dolasku na vlast Ante Pavelića, sve do njegovog odlaska u inozemstvo.

Hrvati u Belgiji danas

Teško je sa sigurnošću utvrditi brojno stanje, dobnu strukturu Hrvata u Belgiji, njihov ekonomski status i stupanj nacionalnog identiteta, posebno kod potomaka prvih doseljenika. Najveći broj Hrvata još uvijek živi u Valoniji, na području Liegea, njih pet do šest tisuća iz prve do treće generacije. Doseljenici iz prvog vala dvadesetih godina su skoro svi pomrli pa njihovi potomci i doseljenici, koji su pedesetih godina došli u Belgiju čine, sa svojom djecom, jezgru hrvatske prisutnosti u Belgiji.
Malo Hrvata se vraća u domovinu, posebno potomaka prvog vala, jer su to većinom bili ljudi iz srednje i zapadne Bosne. A oni srednje dobi, pa i oni stariji, zbog polučenog položaja u društvu, zbog posla, mirovine, imovine, socijalnog osiguranja, školovanja djece te vezanosti mješovitim brakovima, ostvarenog belgijskog državljanstva i slabe perspektive koja se službeno nudi povratnicima, teško se odlučuju na povratak.

U novije vrijeme većina doseljenika nastanjuje se u Briselskoj regiji i u Antwerpenu (Flandrija), gdje je ekonomska situacija svakim danom sve bolja. Nacionalna svijest je dobro usađena u ljude, pa čak i u one iz druge i treće generacije, iako ima i takvih kojima, iako znaju da su Hrvati, Hrvatska ne znači ništa ili malo. Očuvanje hrvatskog identiteta mnogo ovisi o svijesti roditelja i odgoju, jer su djeca, posebno iz mješovitih brakova, pod utjecajem škole, medija i sredine, podvrgnuta asimilaciji ili totalnoj neosjetljivosti za bilo koji nacionalni identitet, pa i belgijski. No zapaža se znatan interes za pohađanje Hrvatske dopunske škole, što ohrabruje. Najstarija generacija je bila radnička, no druga generacija te doseljenici nakon Drugog svjetskog rata i oni koji su pristigli zadnjih desetljeća, mogu se pohvaliti boljom stručnom spremom, bolje su se snašli te su mnogi stekli zavidne položaje i imetak.

Budućnost

Zbog ekonomske krize, velike nezaposlenosti, loše perspektive glede boljeg statusa na društvenoj ljestvici, Belgija ne predstavlja više "obećanu zemlju" kao nekoć, ni za sadašnje ni neke buduće doseljenike. Može se, dakle, pretpostaviti da se broj Hrvata neće povećavati, nego čak i postepeno smanjivati. Za većinu mladih i rođenih u Belgiji može se reći da su zasad, nažalost, izgubljeni za Hrvatsku, barem dok se odgovorni iz Hrvatske za njih drugačije i pozitivnije ne zainteresiraju.

Zbog negativne slike o Hrvatima u knjigama, tisku i drugim medijima, kao "razbijačima" versajske tvorevine i novog poretka nakon Prvog svjetskog rata, zbog atentata u Marseillu, stvaranja pro-osovinske NDH i zbog veza koje su Srbi tkali godinama na svim razinama, šireći svoju propagandu te straha od jugo represalija, a i nezainteresiranosti domicilnog pučanstva za Hrvatsku, nije se uspjelo tiskati ništa ozbiljnog i objektivnog o Hrvatima. S belgijske strane postoji djelo Jean-Luc Piersona: "Razbijena Jugoslavija" (La Yougoslavie desintegree), u izdanju GRIP-a iz 1992., te brošurica "Rat kojeg nisam htio" (La guerre que je n'ai pas voulue) od Xavier Deutscha, u izdanju Causes Communes iz 1994., no sve u sklopu opće "jugoslavenske" tematike, u dosta negativnom i neobjektivnom svjetlu. O samoj Hrvatskoj ili o Hrvatima, po našim saznanjima, ne postoji ništa napisanog i spomena vrijednog, a tiskanog u Belgiji.
Dr. D. Badurina i M. Klarić

www.hic.hr

Mrav
12-03-2011, 03:18
KANADA

HRVATI U KANADI
Procjenjuje se da se svake nedjelje u hrvatskim crkvama diljem Kanade okupi 10-12 tisuća vjernika. Mise su na hrvatskom jeziku. U sastavu ili uz hrvatske župe djeluju hrvatske škole, crkveni zborovi, folklorne grupe, karitativna društva, te razne druge kulturne ili društvene udruge


Oko 200.000 kanadskih Hrvata imaju iza sebe dugu, iako još nedovoljno istraženu povijest. Početke te povijesti stručnjaci povezuju s Vikinzima i vremenom Leifa Ericsona, drugi opet, ne bez valjanih razloga, s ekspedicijom Johna Cabota koji je pod engleskim patronatom 1497. brodom "Matthew" otkrio Newfoundland. Novija otkrića grobova hrvatskih mornara koji datiraju iz 1491. u južnoj Engleskoj, povezana s podatkom koji navodi E.G. Taylor u knjizi "Tudor Geography 1485-1583" da su dubrovački mornari bili među najbrojnijima na engleskim brodovima oko 1500. godine, samo potvrđuju teorije da su Hrvati u Kanadi prisutni duže od pola tisućljeća. Ipak, povjesničari u pravilu spominju 1543. godinu, jer su barem dva mornara u ekspediciji koju su vodili Jacques Cartier i Le Sieur de Roberval bili Hrvati:Ivan Malogrudić iz Senja i Marin Masalarda iz Dubrovnika.

Samuel Champlain, koji je vodio više ekspedicija u Novi Svijet, spominje u svojim dnevnicima 1605.-1606., da je među mornarima, odnosno tragačima za plemenitim metalima u Acadiji (današnji New Brunswick i Nova Scotia) bio i Hrvat Jakov, ili kako ga on zove, Jacques iz Slavonije.
Kasnije susrećemo mnoga hrvatska imena među britanskim, ali i francuskim vojnicima, te članovima ekspedicija u Novoj Francuskoj. Intenzivnija istraživanja i provjere popisa putnika i mornara u ekspedicijama koje su vodili James Cook, George Vancouver, Bodega y Quadra na kanadskom Pacifiku, te popisa ljudi koje je vodio Alexandar Mackenzie koji je kopnenim putem prešao Kanadu i dospio do pacifičke obale, dat će zasigurno više uvida u najstariju hrvatsku povijest u Kanadi.

Zlatna groznica i prva naselja ribara

Među posadom ekspedicije Bodega y Quadra spominje se 1779. neki Cosulich, koji spada u one koji su se iskrcali i ostali na obali Pacifika.
Polovicom 19. stoljeća Hrvati su sudjelovali u zlatnoj groznici u dolini Fraser River. Ništa neobično, kad se zna da su u to vrijeme u Kaliforniji, osobito u San Franciscu, bili glavni "salooneri" i da su imali kontrolu nad jednim cijelim dijelom grada. Tako se spominje da je 30. prosinca 1859. u Victoriju stigao Šime Miletić (Sam Miletich) na brodu "Pacific". Tri godine kasnije otvorio je u Victoriji "Adelphi Saloon and Billiard Parlour". Godine 1861. spominju se i dva broda s hrvatskim imenima, "Ivic" i "Vacorsovic", koji su prevozili kopače zlata, te kapetani Baranović i Nenović, koji su jedrenjakom "Langley" održavali redovnu liniju između Vancouverskog otoka i otoka Sitka u Ruskoj Aljasci.

Neki od Hrvata koje je zlatna groznica dovela u Victoriju i odatle 600 kilometara dalje prema sjeveru, u Cariboo pokrajinu, nisu nikad više vidjeli ni civilizacije ni svojih bližnjih. Uvjeti rada bili su stravični, a nasilje, kartanje, šverc zlatom i ucjene među kopačima iz svih mogućih nacija bile su sastavni dio života, kao i nada u brzo bogaćenje. Među onima koji su ipak uspjeli, spominje se isti onaj Šime Miletić, koji je špekulirao zemljom na sjeveru, te njegov zemljak Ilija Cijelović, koji je također imao saloon u Victoriji.

Hrvati ribari

Kad je Rusija 1867. godine za 7,200.000 dolara prodala Americi Aljasku, put prema sjeveru je postao još otvoreniji, pa u to vrijeme susrećemo hrvatske trgovce krznom i drugom robom po Aljasci, među kojima i Karla Baranovića, koji je završio u zatvoru zbog toga što je robu iz tvrtke "Hudson Bay" krijumčario Indijancima, ili nekog Boškovića, koji je u Aljasci kupio 16.000 tuljanovih koža za 6.500 dolara, da bi ih u Victoriji prodao šest puta skuplje.

Veliki val emigracije krajem 19. i početkom 20. stoljeća opustošio je mnoge hrvatske krajeve i napučio više zemalja svijeta, posebno Ameriku. Jedan dio tih iseljenika dospio je i u Kanadu. Stizali su najprije kao ribari na obale Pacifika, zatim kao graditelji trans-kanadske pruge donoseći sa sobom veliko iskustvo u tom poslu iz Austrije i Hrvatske, potom kao rudari i drvosječe, i tek jedan mali dio kao farmeri koji su se skrasili po prerijama srednje i zapadne Kanade.

Kad je Britanska Kolumbija 1871. pristupila Konfederaciji, a nakon što je i najmoćnija tvrtka "Hudson Bay" godinu dana ranije prodala svoje teritorije Kanadi, Kanada se prostrla od oceana do oceana. To je značajno utjecalo i na kretanje hrvatskih doseljenika i na njihov gospodarski napredak.

Posebno to vrijedi za ribare i trgovce ribom. Naime, u to vrijeme već su ustanovljene hrvatske ribarske naseobine. Tako su Hrvati Tolić i Karompana iz Hrvatskog primorja ribarili između Seattlea i Victorije; u samoj Victoriji otvorili su vlastitu ribarnicu. U isto vrijeme u Port Guiconu, ribari podrijetlom iz Malog Lošinja osnivaju privremeno ribarsko naselje. Među stanovnicima se spominju Mate i Dominik Busanić, Ante Kožulić, Toma Vicević, Marko Busanić, Venancije Martinolić, Ante Vidulić i drugi. Otvaranjem trans-kanadske željezničke pruge 1885. između Montreala i Vancouvera pojačana je i trgovina ribom, osobito veoma cijenjenim lososom, što je dalo zamaha hrvatskoj ribarskoj industriji u Vancouveru koja je sve do naših dana jednim dijelom ostala u hrvatskim rukama.

Uzroci iseljavanja

Uzroci iseljavanja, koliko god izgledali nepovezani i raznorodni, od polovice 19. stoljeća nagomilavali su se i spleli u čvrstu omču koja je stotine tisuća Hrvata povukla preko oceana.
Kad je 1848. godine ban Jelačić dokinuo kmetstvo, bivši zemljoposjednici su bili spremni (odnosno primorani) raskomadati i prodati zemlju zbog nemogućnosti da je dalje obrađuju, a seljaci koji su je htjeli kupiti nisu imali novca. Osim toga, godine 1873. jeftino žito iz Amerike i Kanade prouzročilo je slom bečke mjenjačnice i zadalo novi udarac zemljoposjednicima u monarhiji. Glas o bogatoj Americi povukao je tada mnoge Hrvate koju su se nadali da će brzo zaraditi dovoljno da po povratku kupe komad zemlje i ostvare san o vlastitom gazdinstvu.

Ubrzo su dva dodatna faktora još više pojačala omču: okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine, i filoksera. Gubitkom vlasti u Bosni i Hercegovini, bivši veleposjednici turskog carstva željeli su što prije rasprodati svoje posjede: jedni, da bi otišli u Tursku, a drugi, jer nije više bilo kmetova koji bi obrađivali zemlju. To je navelo tisuće Hrvata da odu u Novi Svijet, kako bi priskrbili dostatnu sumu novca za otkup zemlje koju su nekad obrađivali kao kmetovi.

Odlazak u tuđinu mnogih "skrivila" je filoksera koja je naprosto opustošila vinograde koji su bili važan, a često i jedini izvor prihoda u Dalmaciji, Hercegovini, Primorju, na otocima, u Zagorju, Prigorju i nekim selima oko Karlovca.

Val iseljenika krajem 19. stoljeća

Valovi iseljenika iz tih krajeva zapljusnuli su i Kanadu. Tako susrećemo prve rudare u rudnicima ugljena oko Nanaima, Wellingtona, Ladysmitha, Cumberlanda. Drugi Hrvati su krajem 19. stoljeća radili u rudnicima cinka i olova u predjelu Trail-Rossland uz granicu američke države Washington, dok su neki opet bili u novootvorenim rudnicima srebra i zlata u pokrajini Kootenay (Rocky Mountains). Izgradnjom pruge preko Kanade počeli su 1890-ih godina nicati rudnici oko ondašnje luke Prince Arthur (kasnije: Port Arthur, a danas Thunder Bay) na obalama Lake Superior, zatim u predjelima Sudburyja koji je i utemeljen kao rudarsko mjesto 1883., te 300 kilometara sjevernije oko današnjeg Cobalta, Kirkland Lakea i Timminsa.

Kad je 1896. otkriveno zlato u području Klondikea između Yukona i Aljaske, mnogi Hrvati s juga krenuli su na sjever. Putovalo se parobrodom do luke Skagway, duboko u fjord između arhipelaga Alexander, a odatle preko opasnog planinskog prijelaza White Pass do gornjih tokova rijeke Yukon, gdje je na jezeru Bennett trebalo napraviti splav ili čamac i spuštati se Yukonom oko 800 kilometara do Dawsona, gradića koji je za dvije godine narastao na 25 tisuća stanovnika. Među ugostiteljima u Skagwayu nalazimo imena Antona Stanića i Lea Ćeovića, a ni u Dawsonu nisu svi Hrvati lomili leđa kopajući zemlju i tragajući za zlatom, jer i tu arhivi bilježe imena vlasnika gostionica B. Jelića i Martina Zadielovića. Juraj Miletić je opet bio poduzetnik - graditelj u Dawsonu. Porijeklom iz Ledenica u Lici, izgleda da je bio vičan tesarskom poslu, jer je rudarima gradio daščare, kladare i prave kuće, već prema imovinskom statusu. Kasnije ga susrećemo u Winnipegu u Manitobi, kamo je došao vjerojatno 1900. godine, da bi na glavnoj ulici, na Main Streetu, sagradio "Bell Hotel".

Rad u šumama, na pilanama i u tvornicama papira također je privukao veći broj Hrvata, posebno onih iz predjela Gorskog kotara koji su bili vični pili i sjekiri. Port Arthur i Fort William, danas Thunder Bay i Sault Ste. Marie na sjevernim obalama jezera Superior bili su već početkom stoljeća središta ontarijske drvne industrije. Još koncem prošlog stoljeća stigli su u Saulte Ste. Marie Marko Šojat, Stjepan Polić, Pavao Crnković, Blaž Pađen i drugi iz Krivog Puta, a nešto kasnije i Ivan Stilinović, Josip Levar, Marko Krmpotić i Marko Pavelić. U Port Arthur je početkom stoljeća pristigla jedna grupa Hrvata iz okolice Širokog Brijega u Hercegovini, među kojima Božo Slišković, Andrija Hrkać, Blaž Slišković, Čerkez i drugi. Ivan Filipović iz okolice Makarske ostavlja teški posao i otvara trgovinu i pekaru, a Ivan Polić drži konačište (boarding house) za radnike.

Nakon zatvaranja rudnika bakra u mjestu Calumet u pograničnoj državi Michigan u Americi, dosta Hrvata iz Amerike prelazi u Kanadu. Vični rudarskom poslu, lakše su došli do radnog mjesta nego novodošli iz Europe. Tako je jedna veća grupa 1910. našla zaposlenje u rudnicima nikla, bakra i srebra u Worthingtonu, Creightonu, Garsonu, Sudburyju. Jedan od njih, Nikola Perković, stigao je iz Calumeta u Wawu gdje je za dvije godine zaradio dvije tisuće dolara, dovoljno da 1912. u Worthingtonu kod Sudburya kupi pekaru i trgovinu živežnih namirnica. Kasnije je vodio poznati Frood Hotel i zajedno sa suprugom Rose postao utemeljiteljem Hrvatskog doma 1933. godine.

Karakteristično je za sve hrvatske doseljenike prije Prvog svjetskog rata da su dolazili kao samci, neoženjeni ili tek oženjeni. Svi su planirali ostati u Kanadi samo koju godinu, zaraditi dovoljno da otplate zemlju, nabave opremu i alate za obradu zemlje ili za svoje radionice u Hrvatskoj. Taj plan se svake godine produživao, što zbog besposlice u Kanadi, što zbog iznenadnih mogućnosti za boljom zaradom, što zbog pogoršanja prilika kod kuće. I tako je većina odgađala povratak do starosti, ostajući često samci cijeli život. Drugi su, vidjevši da povratka nema, počeli graditi ili kupovati vlastite kuće i prihvaćati stalnije poslove u rudnicima ili tvornicama. Potom bi organizirali dolazak svojih djevojaka ili zaručnica, odnosno supruga i obitelji iz Hrvatske.

Kanadski koncentracijski logori

Prekretnica u odnosu prema povratku i organiziranju stalnijih hrvatskih naselja svakako je bio Prvi svjetski rat. Najprije, svi snovi o povratku srušeni su dolaskom na vlast velikosrpskog kraljevskog režima. Osim toga, već na samom početku rata hrvatski useljenici su, zajedno s pripadnicima drugih naroda s područja tadašnje Austrougarske monarhije, proglašeni "stranim neprijateljima". Mnogi Hrvati su, osobito iz Port Arthura, Fort Williama, Sault Ste. Marie i Shumachera pokupljeni i usred zime 1914. strpani u zatvorene hladne vlakove i prebačeni na sami rub ledenog područja, kojih 500 kilometara sjeverno od Sudburyja, u logor ratnih zarobljenika Kapuskasing, iz kojeg se kasnije razvilo istoimeno mjesto. Zadnji preživjeli zatvorenik Kapuskasinga, čiju sam životnu povijest uspio snimiti u srpnju 1977. godine, pripovijedao je kako su ljudi svako jutro osvanjivali smrznuti kao kost. Slagali su ih cijele zime na hrpu, da bi ih tek u proljeće, kad je okopnilo, pokopali.

Dok je pripovijedao, njegova supruga, rodom iz Makarske, svaki čas ga je prekidala i opominjala da šuti, jer da to može čuti tkogod od "inglišmena" pa može naškoditi našoj "dici". I 63 godine poslije tog stravičnog iskustva, strah je bio jači od svih promjena koje su se dogodile, od svih demokracija i sloboda o kojima su njihova djeca, rođena puno poslije Kapuskasinga, učila u školi. Taj strah se toliko ukorijenio da ga nije mogla odagnati ni činjenica da im je kćerka kao direktorica gimnazije odgajala buduće naraštaje Kanađana u duhu slobode i tolerancije, dok im je sin kao inženjer u dobrostojećem poduzeću bio zaštićen snagom radničkih sindikata i u međuvremenu izborenih prava.
Engleska, koja je bila u ratu s Njemačkom, tih je godina pretvarala u žrtve rata i podanike Monarhije koji su bili u Kanadi, bez obzira što su i njihova domovina i rodbina u Hrvatskoj i sami trpjeli pod pritiskom Austro-Ugarske.

U muzeju u Kapuskasingu i danas se čuva tamburica, primitivno izdubljena u komadu sirova drveta, na kojoj su note obilježene urezanim i slijepljenim zupcima češlja. Sam Bog zna koje su sve pjesme na njoj odsvirane, i koliko suza ju je zalilo. Ostala je nekim čudom kao jedini spomen naroda koji je tu stradao, a da nije znao zašto, kao simbol kulture koja se nije dala zatomiti grubošću, duše koja nije klonula pred bezdušnošću, pjesme koja će jednog dana otopiti led i Kanadu pretvoriti u pozornicu najvećih folklornih festivala svijeta - hrvatske tamburice. Zahvaljujući Josipu Marohniću, tada uredniku lista Hrvatske narodne zajednice iz Pittsburgha, koji je pohodio hrvatske zatvorenike u Kapuskasingu 1915. godine (jer su mnogi bili članovi Zajednice) i objasnio kanadskim vlastima kako su ti ljudi i sami pobjegli pred političkim pritiscima i gospodarskim izrabljivanjima njihove domovine pod austrougarskim režimom, stanje zatvorenika se poboljšalo i većina je nakon toga puštena. No ni samo puštanje na slobodu nije proteklo bez osvete.

U rano proljeće 1916. godine, dok su jezera još bila smrznuta i snijeg se tek počeo otapati, zatvorenici su natovareni na vlak i odvezeni na jug, ali ne u mjesta odakle su pokupljeni, nego, prema svjedočanstvu Blaža Sliškovića, istjerani kundacima iz vagona na otvorenoj pruzi, na pola puta između Port Arthura i Sault Ste. Marie. Bez hrane i tople odjeće, mnogi su se pokušavali uhvatiti za vlak, ali bi od iznemoglosti pali i bili pregaženi. Drugi su krenuli na put, ne znajući gdje se nalaze, jedni prema istoku, jedni prema zapadu. Naselja u to vrijeme nije bilo na stotine kilometara, a ni danas ih nema u tom dijelu Kanade, izuzev nekoliko manjih željezničkih postaja ili pokoje benzinske crpke tamo gdje je cesta prošla blizu pruge. Veoma malo ih je, prema svjedočenju preživjelog zatvorenika, stiglo do Port Arthura ili Sault Ste. Marie.

Oblikovanje zajednica i gradnja domova

Nakon rata i izgubljene nade u povratak, oblikuju se prva značajnija hrvatska stalna naselja. Osim u Vancouveru i već spomenutim mjestima na Vancouverskom otoku, naselja nastaju u Winnipegu u Manitobi, u Ontariju u današnjem Thunder Bayu, Sault Ste. Marie, Sudburyju, Creightonu, Garsonu, Shumacheru, South Porcupineu, Kirkland Lakeu, Torontu, Hamiltonu, Wellandu, Port Colbornu i Windsoru. lako je Hrvata u tim mjestima bilo i prije rata, radilo se uglavnom o muškarcima, samcima bez obitelji, pa njihov život nije bio ni vjerski, ni društveno, ni politički, ni gospodarski organiziran i institucionaliziran.

Jedina iznimka u tome je donekle hrvatska naseobina u Wellandu i okolnim mjestima Niagarskog poluotoka. Tu je jeftina električna energija koju je od 1905. počela proizvoditi Teslina hidrocentrala, kao i toplija klima, privukla mnoge tvorničare, a i hrvatske doseljenike, ponajviše iz Zagorja i Žumberka. Neki su se na poluotoku tako udomaćili da su počeli kupovati zemlju i razvijati svoje manje farme, poput obitelji Pihač i Knežić iz Oroslavlja. U Wellandu i Port Colborneu su se na radničkim stanovima (boarding house) počele održavati i neke zabave, pa je tu nastao i prvi poznati tamburaški sastav u Kanadi koji su vodili Steve Škvorić, Nikola Baltužić, Mijo Pavešić i Silvestar Hrastović. U svibnju 1911. otvoren je i prvi Hrvatski dom u Wellandu.

Novi val iseljavanja

Za vrijeme rata nije bilo useljavanja u Kanadu, no ubrzo nakon rata, čim je srpski režim počeo gospodariti hrvatskim zemljama, počeo je novi val iseljavanja. Kad su usto Sjedinjene Američke Države uvele i počele primjenjivati (1923.-24.) ograničavajuće kvote za južnoeuropske narode, a Kanada 1923. ukinula ograničenja za useljenike iz bivšeg austrougarskog carstva, mnogi koji su kanili ići ili su već pošli za Ameriku, završili su u Kanadi. Ljudi koji su već našli svoj kakav-takav dom u spomenutim kanadskim mjestima, počeli su dovoditi supruge, djecu i rođake.

Tako na primjer Nikola Perkovič 1924. godine šalje u Liku kartu svom ocu Pavi, pa sestrama Julki i Anici, te bratu Mili i mnogim drugima. Politički teror i pogoršano gospodarsko stanje u Jugoslaviji između 1920. i 1929. prisililo je 153.914 ljudi da se isele. Od toga je, prema službenim podacima, pred samu depresiju iselilo preko 60.000 ljudi. Broj iseljenih Hrvata bio je veći nego svih drugih nacionalnosti zajedno. Prema poznatim podacima, od ukupnog broja emigranata između 1920. i 1928. njih 21.063 dospjelo je u Kanadu. Od toga čak 10.572 tijekom 1927. i 1928. godine.

No umjesto prosperiteta, posla i zarade, dočekala ih je depresija, besposlica i beskućništvo. Čini se da je upravo takvo stanje bio još jedan snažan element koji je utjecao na čvršće okupljanje hrvatskih useljenika, uzajamnu solidarnost i razvijanje do tada neviđene društvene, kulturne i socijalne aktivnosti. Obitelji koje su imale kuće primale su na stan ne samo rodbinu, nego i brojne besposlene samce. Ljudi su spavali na smjene u istom krevetu. Okupljalo bi se i po 40 samaca u jednom radničkom stanu, kao u ulici Montague u Sudburyju, gdje su u jednoj kući stanovala 42 samca, od kojih nitko nije imao posla. Malobrojni sretnici koji su bili zaposleni u Frood Mine dijelili bi svoju zaradu i prehranjivali nezaposlene. Gotovo svaku večer su priređivane zabave, drame i plesovi, a sav prihod bi išao nezaposlenima. Druge socijalne skrbi u to vrijeme nije bilo.

Hrvatske zajednice zabilježile su u kanadskim gradovima jači porast krajem dvadesetih godina, zbog slijevanja u gradove onih koji su radili po okolnim manjim mjestima, rudnicima, šumama i gradilištima. To posebno vrijedi za Saulte Ste. Marie i Thunder Bay, gdje su mnogi radili po okolnim šumama; za Sudbury, kamo su nagrnuli oni iz Garsona, Creightona, Worthingtona; za Toronto, koji se u to vrijeme oblikuje kao organizirana hrvatska naseobina; za Shumacher u koji se slijeva mnoštvo Hrvata iz okolnih rudnika zlata i sječe šuma koji pretvaraju mali gradić u "Novi Zagreb". Razdoblje od 1920-tih do 1935. obilježeno je i gradnjom hrvatskih dvorana i domova u Hamiltonu, Sudburyju, Shumacheru, Sault Ste. Marie, Port Arthuru, Windsoru i drugim mjestima. Gradnja Hrvatskog doma u Sudburyju započela je 23. listopada 1933., da bi Dom već 14. siječnja 1934. bio svečano otvoren. Za nepuna tri mjeseca, u doba duboke ekonomske krize i besposlice, po ljutoj sjevernokanadskoj zimi, radeći sve vlastitim rukama, Hrvati su izgradili impozantnu dvoranu oko koje se ubrzo počeo odvijati sav društveni život zajednice.


Rast hrvatske samosvijesti i rad HSS-a

Gradnju hrvatskih nacionalnih domova diljem Kanade poduzimali su, organizirali i vodili redom članovi novoosnovanih ogranaka Hrvatske seljačke stranke. Ti domovi su ubrzo postali pravi hramovi hrvatske kulture, jezika i glazbe, te političkog, kazališnog, društvenog i karitativnog života. Druge useljeničke etničke skupine - Ukrajinci, Talijani, Finci - su davno prije depresije imali svoje crkve, dvorane, društva i klubove. Tome je pomogao svakako i pogodniji demografski sastav. Tako je prema popisu pučanstva 1931. godine od svih Ukrajinaca u Kanadi bilo 65,4 posto muškaraca, među Poljacima 64,4 posto, među Fincima 56,6 posto, među Talijanima 56,6 posto, dok je među Hrvatima još uvijek preko 80 posto bilo muške populacije. Međutim, upravo politički progoni u Hrvatskoj, koji su kulminirali ubojstvom hrvatskog narodnog vođe Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, pokrenuli su hrvatske mase u Kanadi da se politički organiziraju, izgrade svoje nacionalne domove u svim većim naseljima, i tako, usprkos nepovoljnom demografskom sastavu, počnu stvarati naselja s obilježjima autohtonih zajednica. Iako se nedostatak crkava i župa svugdje osjećao, domovi su ih donekle zamjenjivali. Obitelji su počele rasti, nerijetko s veoma brojnom djecom, koja su od najranije dobi uključena u tamburaške i plesne skupine, prigodne priredbe, svadbene svečanosti i slično.

Crkve i domovi su u svim useljeničkim zemljama vidljivi znak prisutnosti i snage pojedine etničke skupine, simboli nacionalnog identiteta, i dokaz da su pripadnici određene skupine punopravni građani dotičnog grada.

Tek tada su Hrvati počeli nastupati kao samosvjesna zajednica koja se nije željela identificirati s Jugoslavijom, državom koja ih je predstavljala i koju su doživljavali kao strano tijelo. Kad su se u kanadskom popisu pučanstva 1931. godine "europske rase" mogle izjasniti za jednu od 23 kategorija, a Hrvati, strpani u "Jugo-Slavic" i "Yugo-Slave", nisu ni spomenuti pod svojim imenom, Hrvatska seljačka stranka održava 20. ožujka 1932. u Sudburyju, gdje su tada bili po brojnosti peta nacionalna skupina, hitan sastanak na kojem je izabran poseban odbor koji je gradonačelniku P. Fentonu trebao podnijeti zahtjev da se Hrvate popisuje zasebno. HSS-ovci su priložili popis od 236 članova HSS-ova ogranka "Ante Starčević" kao dokaz velikog broja Hrvata, njihove organiziranosti i htijenja da ih se ne izjednačava s "Jugoslavenima". Jedan od članova odbora je to obrazložio riječima: "Budući da nas još broje pod jugoslavenskim imenom, a neki od tih Jugoslavena članovi su komunističke partije, mi se ne želimo ubrajati među njih da nas kanadske vlasti onda kao takve optužuju."

Značajnu ulogu u povezivanju Hrvata odigrao je "Kanadski glas" kojeg je 15. ožujka 1929. u Winnipegu pokrenuo Petar Stanković. Kasnije je taj list nastavio izlaziti pod imenom "Hrvatski glas" (glasilo HSS-a).

Osnivanje folklornih društava

Svaka naseobina s imalo značajnijim brojem Hrvata tridesetih godina osniva i svoje folklorne i tamburaške sastave ili zborove. Tako u Sudburyju djeluje "Hrvatski diletantski zbor", koji je u listopadu 1933. preimenovan u "Domoljub" pod ravnanjem gradišćanskog Hrvata Alojza Grafa. Iste je godine osnovana i tamburaška grupa "Sloboda" pod ravnanjem Pavla Celinšćaka. U Winnipegu 5. prosinca 1930. u novinama "Free Press" nalazimo članak posvećen nastupu "Hrvatskog kola i tamburice" u Playhouse Theatre. Instrumente za grupu pravio je majstorski Mijo Gašljević. U malom rudarskom mjestu Levack, pedesetak kilometara sjeverozapadno od Sudburyja, 1929. djeluje "Hrvatsko tamburaško društvo Jelačić" pod ravnanjem Ivana Dimnjakovića. U Hamiltonu su kasnih tridesetih godina djelovala tri tamburaška sastava - "Zagreb", "Plavi Dunav" i "Zlatne žice". Kako je 1938.-39. svake nedjelje popodne emitiran jednosatni hrvatski radio-program, tamburaški sastavi su često nastupali i na radiju. Osim spomenutih, slične grupe, sastavi i zborovi su djelovali i po drugim mjestima sve do ratnih dana, kad je društveni život zamro i bio sveden na dnevno osluškivanja vijesti s europskih bojišta.


Povratnici razočarani u "komunistički raj"

Tijekom rata u većini hrvatskih zajednica organizirana su prikupljanja robe i druge pomoći za rodbinu u domovini. Kako se Hrvatska u ratnom vrtlogu našla među saveznicama Osovine, Hrvati u Kanadi su uglavnom primali negativne informacije o stanju u domovini, bilo preko kanadskih sredstava priopćavanja, bilo preko jugoslavenske izbjegličke vlade i njenih hrvatskih članova. Neposredno po završetku rata, jugoslavenska propaganda je bila tako snažna, da su se stotine Hrvata dobrovoljno uputili u novi "raj". U tu svrhu je komunistička vlast, gladna krvavo zarađenih iseljeničkih dolara, organizirala nekoliko brodova da povratnike prevezu u "stari kraj '. Sudbina tih putnika je međutim bila toliko gorka zbog velikog razočaranja koje su doživjeli, da je teško bilo izvući priču iz bilo kojeg od onih koji su kasnije uspjeli pobjeći iz Jugoslavije i vratiti se u Kanadu. Ne samo da nisu dobili položaje ili radna mjesta koje im je propaganda obećavala, nego im je oduzeta ušteđevina još na brodu, a po dolasku u domovinu poslani su u rudnike, na prisilni rad, ili u zatvore ako bi se usudili štogod pitati ili kritizirati komunističke vlasti. Tek mali broj, uglavnom onih koji su i u Kanadi bili potajno članovi komunističke partije, prošao je bolje i pridružio se novoj klasi i režimu na vlasti. Neki su kasnije ubačeni među iseljenike kao specijalni agenti za praćenje, špijuniranje i progon hrvatskih emigranata u slobodnom svijetu.

Poslijeratno razdoblje donijelo je Hrvatskoj nezapamćene političke progone, kao uvod u biološki, kulturni, vjerski i odgojni genocid. Narodna Republika Jugoslavija odnosno Savezna Federativna Republika Jugoslavija bila je, od 1945. do 1990., uz mala popuštanja i taktičke liberalizacije kroz kraća razdoblja, praktično velika tamnica naroda pod stalnom i totalnom policijskom kontrolom.


Izbjeglice iz Jugoslavije

To stanje se odražavalo i na valovima hrvatskih izbjeglica i takozvanih privremenih radnika u inozemstvu. Ono što je preživjelo masovne poslijeratne pokolje i zatvore, ili izbjeglo marševima smrti iza rata i dospjelo u izbjegličke logore po Austriji i Italiji, bio je tek ostatak golemog broja onih koji nisu preživjeli hrvatski holokaust. Za izbjeglice, ni logori ni Europa nisu bili sigurni, iako mnogi među njima bijahu tek trogodišnja djeca, trudne majke, ili nedorasli mladići i djevojke. Jer bili su svjedoci stravičnih komunističkih, četničkih i partizanskih zločina, nepoželjni i potencijalno opasni svjedoci, a njihovi progonitelji još uvijek su bili saveznici onih koji su logore osnovali i čuvali. Zato je iseljenje u daleku Australiju, Kanadu ili Ameriku čekano kao jedini spas.

Tako su, zahvaljujući kanadskim vlastima i rodbini, prvi izbjeglice iz logora u Kanadu stigli godine 1947. Od tada pa sve do 1960-tih godina pristizalo je stalno ponešto Hrvata u Kanadu, ali ne direktno iz Hrvatske, nego preko drugih zemalja Europe. lako je među njima bilo i školovanih ljudi, inženjera, profesora i liječnika, svi su svoj novi život u Kanadi počinjali u rudnicima, na gradilištima, ili na farmama Manitobe i Alberte. Za većinu tih izbjeglica, pokrovitelj je bio katolički Caritas.

Novi i stari iseljenici

Nova grupa doseljenika pomladila je stare hrvatske kolonije i unijela u njih nešto dinamike, osobito preko nogometnih klubova. No, pridošlice su u isto vrijeme dobrim dijelom politizirale već uspavane ili jugoslavenskom propagandom dezinformirane zajednice. Tako je nastao i određeni antagonizam između "starih" i novih doseljenika. Slične pojave bilježimo i u ukrajinskim, slovačkim, srpskim, slovenskim i drugim zajednicama.

Najveći broj izbjeglica iz logora pristigao je u rudarska mjesta sjevernog Ontarija, zatim u Toronto, Montreal, te nešto u Windsor, Winnipeg i Vancouver.


Val useljenika nakon 60-tih godina

Drugi i najveći poslijeratni val hrvatskih useljenika uslijedio je nakon 1960. godine, a osobito od 1966. pa do 1973. Bila je to takozvana planirana emigracija. Jugoslavenski režim, pod totalnom policijskom kontrolom srpskog šefa tajne policije Aleksandra Rankovića, počeo je sistematsko iseljavanje Hrvata, i to najprije mladih ljudi, organizirajući preko svojih suradnika "bijeg" preko granice, dok se nije pokrenula cijela lavina izbjeglica. Time je otpuštan svojevrsni "sigurnosni ventil" kako bi se spriječile mogući socijalni neredi i pobuna nezaposlenih mladih ljudi iz hrvatskih krajeva koji su kažnjavani na taj način da se u njihovim mjestima jednostavno nisu otvarala radna mjesta ili gradili industrijski objekti. Godine 1966. taktika je proširena i promijenjena većom liberalizacijom izdavanja putovnica. Stotine tisuća mladih Hrvata, u biološki najplodnijim i proizvodno najkreativnijim godinama, napustili su Hrvatsku. Od njih je jedan dio dospio i u Kanadu, među kojima i znatan postotak sa stručnom ili sveučilišnom naobrazbom. Taj val, iako je smanjen nakon 1973. godine, nije prestao do devedesetih godina, pretvarajući se sve više u "izvoz mozgova".

Od 1960. do 1990.

Ako bi se htjelo ukratko sažeti osnovne karakteristike života, rada i uspjeha kanadskih Hrvata kroz posljednjih 30 godina, onda bi se moglo reći da su u tom razdoblju Hrvati "probili led", počeli se kućiti, stjecati dobra, graditi svoje crkve u kojima je prisutno sve više mladih obitelji s djecom. Bilo je to razdoblje sportskog i školskog povezivanja, vrijeme političkog naboja i sazrijevanja, vrijeme proboja u poslovni i politički život Kanade, ali i vrijeme gradnje mostova između demokratske Kanade i Hrvatske.

Hrvati su mahom radili kao manualni radnici: lomili su leđa po rudnicima i na građevinama, u željezarama i po šumama: bio je to danak koji je gotovo svaki Hrvat platio zemlji velikih mogućnosti i bogatih darova. Za uzvrat, Kanada im se odužila zaradama koje su Hrvate stavile na vrh ljestvice po prosječnim primanjima. Pa i kuće mnogih Hrvata su iznad kanadskog prosjeka, osobito u Južnom Ontariju.

Procvat župnih zajednica

Zanimljivo je primijetiti da međuratni pokušaji hrvatskih svećenika da se osnuju župe u Sudburyjy, Torontu, Shumacheru ili drugim mjestima, nisu uspjeli. Vjerojatno su tome uzrok tri bitna faktora: činjenica da sama lokalna Crkva nije bila spremna prihvatiti etničke župe; činjenica da je međuratna emigracija bila dobrim dijelom liberalna, nerijetko "crvena", a ponekad i "anticrkvena"; i konačno napokon činjenica da Crkva u Hrvata u to vrijeme nije ni ozbiljno ni organizirano vodila brigu o pastoralnom radu među hrvatskim iseljenicima.

Hrvatski franjevci iz Chicaga pokušavali su u više navrata uspostaviti barem povremene misijske postaje i u kanadskim rudarskim gradovima, sve tamo od osnutka svog sjevernoameričkog Komesarijata 1926. godine (danas Hrvatske kustodije svete Obitelji) koja je podređena Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, ali u tomu nisu uspjeli. Tek nakon 1950. godine, s priljevom novih izbjeglica iz Hrvatske i dolaskom nekoliko svećenika, javlja se jača potreba za vlastitim crkvama. To je još više pojačano uvođenjem narodnih jezika u liturgiju, jer, etnička skupina koja je imala crkvu na svom jeziku, imala je neku vrst legitimiteta koji više nije osporavan. Tko nema crkve, nije ni narod, nema svoga jezika ni identiteta.

Godine 1990. Kanada broji devetnaest hrvatskih župa.
U provinciji Ontario: u Windsoru - župa Sv. Franje; u Londonu i St. Thomasu - župa Sv. Leopolda Mandića; u Kitcheneru - župa Sv. Obitelji; u Wellandu - župa Sv. Ante; u Hamiltonu - župa Sv. Križa; u Oakvilleu - župa Presvetog Trojstva; u Norvalu - župa Kraljice Mira; u Mississaugi - župa Hrvatskih mučenika; u Torontu - župa Naše Gospe Kraljice Hrvata; u Ottawi - župa Sv. Leopolda Mandića; u Sudburyju - župa Sv. Marka; u Sault Ste. Marie - župa Naše Gospe zaštitnice putnika; u Thunder Bayu - župa Marijina Uznesenja.

U provinciji Manitobi: u Winnipegu - župa Sv. Nikole Tavelića.
U provinciji Quebec: u Montrealu - župni centar i crkva Sv. Nikole Tavelića.
U provinciji Alberi: u Edmontonu - župa Male Gospe i u Calgaryju - župa Majke Božje Bistričke.
U provinciji British Columbia: župa Prečistoga Srca Marijina u Vancouveru, te u Victoriji - župa Sv. Leopolda Mandića.

Dinamika osnivanja hrvatskih misija i župa, izgradnje ili kupnje crkava išla je donekle usporedno s rastom hrvatskih kolonija. Procjenjuje se da se svake nedjelje u hrvatskim crkvama diljem Kanade okupi 10-12 tisuća vjernika. Mise su na hrvatskom jeziku. U sastavu ili uz hrvatske župe djeluju hrvatske škole, crkveni zborovi, folklorne grupe, karitativna društva, te razne druge kulturne ili društvene udruge. Svaka župa ima župno vijeće koje se redovito bira. Većina ima uhodani zbor ministranata, misnih pomoćnika i čitača. U župama se primaju svi sakramenti, od krštenja, prve pričesti i krizme. Tu se slave vjenčanja, ispraćaju sprovodi. Hrvatske župe u Kanadi funkcioniraju kao proširena obitelj, Hrvatska u malom. Svaka župa izdaje i svoj župni list, većinom tjedno, od kojih neki izlaze na 12-24 stranice, poput Glasa Centra u Norvalu, lista župe Prečistoga srca Marijina u Vancouveru, biltena župe Majke Božje Bistričke u Calgaryju ili Župnog vjesnika hrvatskih župa Toronta, Mississauge, Oakvillea i Hamiltona. U organizaciji župa djeluju i radio programi na hrvatskom jeziku.

Nogomet i folklor

Posljednjih trideset godina obilježeno je osnivanjem i organizacijom saveza u koje su uključeni hrvatski nogometni klubovi, hrvatske folklorne grupe, te hrvatske škole.
Hrvatski nacionalni nogometni savez Sjedinjenih Američkih Država i Kanade osnovan je 1964. godine i okuplja nogometne momčadi iz dvadesetak sjevernoameričkih gradova, a svake godine se u drugom gradu održava godišnji nogometni turnir, redovno u prvom tjednu mjeseca rujna. Turnir obično okupi petstotinjak nogometaša i nekoliko tisuća gledatelja.

Hrvatsko-kanadski folklorni savez, kojeg je 1973. godine pokrenuo Ante Beljo u Sudburyju, gdje je održan i prvi festival, razvio se u jednu od najdinamičnijih i najbrojnijih hrvatskih organizacija u Kanadi. Pod vodstvom osnivača i uz brojne vrijedne suradnike, učitelje i voditelje plesa i tamburice, HKFS okuplja četrdesetak folklornih grupa iz oko trideset gradova i hrvatskih naseobina od oceana do oceana. Godišnji festivali okupljaju i do 1700 plesača i svirača, kao onaj u Sudburyju 1983. godine, koji se smatra najmasovnijim folklornim festivalom u povijesti Kanade. Zbog velikog broja sudionika i ogromnih razdaljina, HKFS je 1978. godine podijeljen na Istočnu i Zapadnu Kanadu, a vrijeme održavanja festivala produženo je s jedan na dva dana, i to svake godine na Dan Kanade, u trećoj nedjelji svibnja. Mise koje se tom prilikom slave uz pratnju tamburica, susreti hrvatske mladeži, zabave i banketi, ostaju nezaboravne uspomene za koje tisuće mladih Hrvata žive cijelu godinu, pripremajući se marljivo za slijedeći nastup.

Sustavnim i discipliniranim radom brojnih hrvatskih javnih djelatnika (Ante Belje, Nikice Vrdoljaka, Joe Lončarića, Gine Pleše, Tonia Zlatara, Željka Jergana, Mike Dodiga, Meri Pavković, Mikea Lončarića, Eda Mavrinca, Edwarda Bradice, Linde Valić, Ilije Vranešića, Ivice Štefanca, Grace Poleto, Jože Merkuša , Nede Sladojević, Sylvije Pavačić, Izidora Grabovca, Richarda Filipovića, Borisa Zvonkovića, Vilka Volovića, Josipa Hećimovića, s. Gracije Kutleša, Steva Talana, Davida Škare, Emila Mesića, Jeanne Valetić i drugih, HKFS je odgojio stotine vrsnih plesača i svirača i generacije učitelja. Svake godine ponavljana želja i san da se festival jednog dana prenese u Hrvatsku, kad ona napokon bude svoja i slobodna, postao je stvarnost u 1991. godini, kad je sedamnaesti festival Hrvatsko-kanadskog folklornog saveza organiziran i u Kanadi i u Hrvatskoj, ali kao jedan jedinstven festival.

HIŠAK - Hrvatske škole

U isto vrijeme su nastajale "Hrvatske škole Amerike-Australije-Kanade". Organizacija je okupila prvih nekoliko postojećih škola na inicijativu i pod ravnanjem fra Ljube Krasića 1974. godine. Na osnivačkom sastanku u New Yorku, u hrvatskoj župi Sv. Ćirila i Metoda, našli su se hrvatski župnici: iz Toronta vlč. Josip Gjuran, iz Hamiltona vlč. Josip Šprajc, iz New Yorka fra Ljubo Krasić i fra Hrvoslav Ban, te iz Montreala Darija Klanac kao predstavnici tada postojećih hrvatskih škola. Uskoro su izrađeni prvi priručnici, razrađen je sustav i program rada, pa je broj novih škola brzo rastao.

HIŠAK je već 1976. u suradnji s Antom Beljom i Vinkom Grubišićem utemeljen i u Kanadi kao posebna sekcija za Kanadu, da bi 1982. bio organiziran kao školsko-odgojna ustanova. Godine 1978. organizirani su prvi seminari za učitelje u Torontu, Sudburyju, Edmontonu i Vancouveru na kojima se okupilo 198 sudionika. Nakon toga su Vinko Grubišić i Ljubo Krasić pripremili "Hrvatski jezik 1 " i "Hrvatski jezik 2" kao službene priručnike za prva četiri razreda škole.

Pošto je stručna vladina komisija iz Ottawe prihvatila ta dva udžbenika, davši im visoku ocjenu, izdani su uz potporu Ministarstva multikulturalizma 1979/80. i postali standardni priručnici za hrvatske izvandomovinske škole. Uz manja dotjerivanja i dodatak četverojezičnog - hrvatskog, njemačkog, engleskog i francuskog rječnika - priručnici su doživjeli četiri izdanja. U međuvremenu je 1980. godine fra Ljubo Krasić došao na službu u Sudbury, gdje su već djelovali Ante Beljo i Vinko Grubišić, pa je središte HIŠAK-a od 1980. do 1987. bilo u Sudburyju. U tom periodu organizirana su i dva međunarodna seminara o hrvatskom jeziku i kulturi za učitelje hrvatskih škola: prvi 1984., a drugi 1986. Na seminarima su se našli hrvatski učitelji ne samo iz cijele Kanade i Amerike nego i iz Južne Amerike, Australije, Švicarske, Švedske, Njemačke, Francuske i Hrvatske, kao i predstavnici kanadskog školstva i delegati iz drugih etničkih škola.

Sa seminara je 1984. upućena "Deklaracija o imenu i položaju hrvatskog jezika" svim sveučilištima u Americi i Kanadi, Australiji i Europi na kojima se predavao "srpsko-hrvatski" ili koja su u svom sastavu imala slavistički odjel. Deklaracija je također upućena stotinama sveučilišnih knjižnica, te ministarstvima i uredima vlada na koje se to pitanje može odnositi. HIŠAK je od 1978. postao i redovni sudionik i standardni izlagač, zajedno sa šezdesetak sveučilišta i izdavačkih kuća, na godišnjim konferencijama "Američkog udruženja za promicanje slavenskih studija" na kojima se okupi dvije do četiri tisuće stručnjaka i profesora s područja slavistike. Takvim sistematskim radom konačno je 1985. godine hrvatski jezik odvojen od srpskog, pa se oni od tada tretiraju kao dva zasebna jezika.

Škole hrvatskog jezika djeluju u Victoriji, Vancouveru, Edmontonu, Calgaryju, Winnipegu, Thunder Bayu, Sault Ste. Marie, Sudburyju, Montrealu, Ottawi, Norvalu-Georgetownu, Mississaugi, Bramptonu, Torontu, Oakvilleu, Hamiltonu, Kitcheneru, Londonu-St. Thomasu, Windsoru. U nekim mjestima ima više škola.

Hrvatske škole, od kojih neke okupljaju čak 500 ili 700 daka, kao u Torontu, Vancouveru ili Mississaugi, trude se da generacije mladih Hrvata koje su privrženi svojoj novoj domovini, zavole i domovinu svojih roditelja, ili djedova i baka. Da bi se ostvarilo, djeca trebaju naučiti hrvatski jezik.
Već nakon nekoliko godina sistematskog rada škola, u hrvatskim sredinama počelo se osjećati življe i potpunije uključivanje mladih gimnazijalaca i sveučilištaraca u život zajednice i u programe koje oni, bez poznavanja hrvatskog jezika, ne bi imali ni sposobnosti ni hrabrosti preuzeti. Iz redova nekadašnjih đaka hrvatskih škola nastala su hrvatska studentska udruženja na sveučilištima u Torontu, Hamiltonu, Waterloou i drugdje.

Osim toga, stotine daka koji su završili osam odnosno deset godina hrvatske "subotnje" škole pripremljeni su da se za njih uvede hrvatski kao gimnazijski predmet, što je već koncem sedamdesetih godina u Mississaugi ostvario Vinko Grubišić zajedno s profesorom Meglerom, da bi se devedesetih godina hrvatski razredi raširili u Mississaugi, Oakvilleu, Torontu, Hamiltonu, Cambridgeu, Kitcheneru. U tome su veliku ulogu odigrali požrtvovni učitelji - dr. Vinko Grubišić, Ana Ganza, Ana Prkačin, Biserka i Boris Cetinić, Ivica Ćurok, Zoran Pejović, s. Ligorija Mateljan i drugi. Hrvatske škole u Kanadi uživaju podršku federalnih i provincijskih školskih vlasti, iako glavni teret ipak pada na hrvatske župe, učitelje i organizatore.

Mladi Hrvati koji su prošli kroz te škole pokazuju veće zanimanje za Hrvatsku i rado je posjećuju, nerijetko radeći preko ljeta kako bi zaradili za avionsku kartu za Hrvatsku.

Katedra hrvatskog jezika i kulture


Nakon što je kroz hrvatske škole stvorena jaka baza potencijalnih studenata hrvatskog jezika na sveučilišnoj razini te za takav pothvat pripremljen teren u sveučilišnim slavističkim krugovima, vodstvo HIŠAK-a je, na inicijativu člana središnje uprave Gojka Šuška iz Ottawe, 1984. započelo projekt osnutka katedre hrvatskog jezika i kulture na jednom od kanadskih sveučilišta.

Zahvaljujući organizatorskim sposobnostima i upornosti Gojka Šuška, koji je iste godine izabran i za predsjednika novoosnovane Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, te danonoćnom radu drugih članova odbora, inicijativu su ozbiljno prihvatili hrvatski poslovni ljudi i tako joj 1985. godine dali snažniji zamah - posebno od kada je inženjer Anton Kikaš postao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca u Kanadi, a jedan od najuspješnijih hrvatskih poslovnih ljudi Ivica Zdunić dao prvih sto tisuća dolara za katedru hrvatskog jezika i kulture.

Nakon što je, zahvaljujući umješnosti Antona Kikaša, 1986. godine skupljena svota od pola milijuna dolara kao potrebni polog za katedru, počeli su intenzivni pregovori s York sveučilištem kao najozbiljnijim kandidatom.

Ubrzo se otkrilo, da je Jugoslavija umiješala svoje prste, jer je pred samo zaključenje pregovora jedan član sveučilišnog pregovaračkog tima postavio direktno pitanje: Što ako bi jugoslavenska ambasada zatražila da se jezik zove srpsko-hrvatski? Dobio je hladnu lekciju da Hrvati nisu došli pregovarati s Jugoslavijom, nego sa Sveučilištem York, kao slobodni kanadski građani sa slobodnom i nezavisnom kanadskom akademskom ustanovom, te da Hrvate ne zanimaju politički interesi jedne strane diktature, nego jezični i znanstveni interesi i prava kanadskih Hrvata. Iako se predstavnik York sveučilišta pokušao izvući i prikriti pozadinu pitanja, tvrdeći da je to bilo samo hipotetično pitanje, nekoliko dana kasnije pokazalo se da je hrvatski pregovarački tim ispravno prozreo odakle je vjetar zapuhao. Baš u to vrijeme u Hrvatskoj su komunistički komiteti, u kojima su glavnu riječ vodili srpski komunisti ili hrvatski kolaboracionisti, vršili nove pritiske da se i u Hrvatskoj dokine naziv "hrvatski književni jezik".

York sveučilište je u svom novom dopisu prekršilo prethodno dano pismeno jamstvo, pa je pregovarački tim, sastavljen od Gojka Šuška, fra Ljube Krasića, Antona Kikaša, Ante Belje, Zorana Pejovića i Zlatka Bobesića, dobio puno povjerenje i podršku proširenog odbora Zaklade i hrvatskih poslovnih ljudi koji su dali najviše sredstava za katedru, da pregovore s drugim sveučilištima nastave u potpunoj tajnosti sve do konačnog potpisivanja ugovora.

Time su nastojanja Jugoslavije da i u Kanadi provodi kulturni genocid nad Hrvatima bila presječena. Od više dobivenih ponuda, pregovarački tim je ocijenio da je najprihvatljivija i najkorisnija za Hrvate i za sveučilište ponuda Sveučilišta Waterloo. Radi kontakta sa sveučilištem, tada je u pregovarački tim adoptiran i lokalni predstavnik Janko Perić, predsjednik Društva hrvatskih umjetnika u Kanadi.

Tek kad je ugovor svečano potpisan 21. travnja 1988. i kad je "Gazette" objavila osnutak Katedre hrvatskog jezika i kulture kao jedan od značajnih događaja godine, pregovarački tim je izvijestio Zakladu i hrvatsku javnost da je zadatak obavljen i cilj postignut, Katedra osigurana! Katedra je proradila u rekordnom roku još iste jeseni. Sveučilište je profesorom Hrvatske katedre imenovalo dr. Vinka Grubišića, čovjeka koji je već odgojio generacije kanadskih Hrvata i pripremio ih za studij hrvatskoga jezika i kulture na sveučilišnoj razini.
fra Ljubo Krasić
-----------------------

MAKEDONIJA

Prema popisu stanovništva iz 1994. godine, u Makedoniji živi 2.248 Hrvata. Treba reći da je vrlo malo kompaktnih hrvatskih obitelji, jer su se u vrijeme bivše Jugoslavije uglavnom sklapali miješani brakovi, iz kojih je nastala druga i treća generacija koja najčešće deklarira makedonsku nacionalnost, ali istodobno ima snažan osjećaj pripadnosti hrvatskoj naciji

Prema službenoj historiografiji, osnivač prve makedonske države, kralj Perdika vladao je u prvoj polovici VII. stoljeća pr. n. e. Svoj uspon ova drevna država doživljava pod vladavinom Filipa II. (359. - 336. pr. n. e.), a naročito za njegova sina Aleksandra Makedonskog (336. - 323. pr. n. e.) Nakon makedonsko-rimskih ratova, 167. pr. n. e. Makedonija pada pod Rimsko Carstvo, a nakon njegove podjele u četvrtom stoljeću na Zapadno i Istočno, pod Bizant.

Masovan prodor slavenskih plemena u sedmom stoljeću dovodi do promjene etničkog sastava stanovništva. Već u osmome stoljeću slavenska plemena prihvaćaju kršćanstvo. Da bi kršćanska načela učinili bližima puku, sveslavenski prosvjetitelji Ćiril i Metod iz Soluna na osnovu govora Slavena toga kraja stvaraju prvo slavensko pismo - glagoljicu i sa svojim učenicima prevode vjerske knjige s grčkog i latinskog na slavenski. Time se počinje širiti slavenska pismenost.

Prema brojnim povjesničarima, uključujući ruskog Vitalija Soporoškina, grčkog Homozijadisa i makedonskih Taška Belčeva, Angeline Markus, Vasila Iljova, Duška Aleksovskog i drugih, na osnovu povijesnih nalaza pronađenih na više lokaliteta kako cijele, tako današnje Republike Makedonije, posebno stijenaste umjetnosti, počeci makedonske kulture, pismenosti i nekog oblika državnosti datiraju iz 8. i 7. stoljeća pr. n. e. Iz tog doba pronađeno je pismo vrlo slično današnjoj ćirilici. Time se pobija tvrdnja da su Slaveni u Makedoniju došli s Karpata, već je riječ o antičkim Makedoncima, koji su se pod naletom tursko-mongolskih plemena s Istoka, masovno povlačili prema sjeveru i sjeveroistoku, da bi se kasnije kao plemena, nije isključeno neki i s Karpata, vraćali na ove prostore od kojih su stvoreni današnji slavenski narodi.

U desetom stoljeću, koristeći nestabilnost Bizanta, samostalni makedonski vladar, vojskovođa kneževskog podrijetla Samuil gradi svoju monarhiju. Osim što kontrolira veliki dio bizantskog teritorija, na zapadu zauzima i dio Zapadnog Rimskog Carstva uz Jadran. Stiže do zidina Zadra i to kao revolt prema savezništvu bizantskog imperatora Vasilija II. s Hrvatskom protiv njega, a ne zbog neprijateljstva između Hrvatske i Samuilove države. Da bi legalizirao ova osvajanja i stvorio protutežu Bizantu, papa Gligorije II. kruni Samuila i priznaje Ohridsku arhiepiskopiju, poslije čega se pojačavaju napadi Bizanta na Samuilovo carstvo. Nakon njegove smrti 1014. godine i lošeg vladanja njegovih nasljednika država se raspada.

U XI. stoljeću ponovo je uspostavljena bizantska vojno-administrativna uprava. Makedonski teritorij je, radi lakšeg vladanja, podijeljen. U ovom periodu česti su oružani ustanci makedonskog naroda protiv bizantskih vladara, kao i borbe susjednih država za prevlast u Makedoniji.

Makedonijom jedno vrijeme vlada Bugarska, a sredinom XIV. stoljeća Srbija, no već koncem tog stoljeća dolaze Turci, koji će ostati sve do Balkanskih ratova 1913. god. Turci pristupaju kolonizaciji, dobrovoljnoj i nasilnoj islamizaciji Makedonaca. Do 1767. godine Ohridska arhiepiskopija uspijeva sačuvati autonomiju, no postepeno počinje gubiti svoje eparhije u korist Carigradske patrijaršije. Zanimljivo je da je, od same pojave kršćanstva, crkva (na prostoru koji je obuhvaćao današnju etničku Makedoniju, Srbiju i Bugarsku, pod imenom Istočni Ilirik sa sjedištem u Solunu) za vrijeme cijelog prvog milenija bila ili samostalna ili naizmjenično podložna utjecajima Rima ili Carigrada, što je - prema mišljenju povjesničara - jedan od glavnih razloga podjele kršćanske vjere na Zapadnu i Istočnu koja je izvršena 1054. godine. No, i tijekom turske vladavine česti su pokušaji stvaranja unije između Ohridske arhiepiskopije i Rimokatoličke crkve, posebno zbog nezadovoljstva crkveno-prosvjetnom propagandom carigradske patrijaršije, koja pokušava pogrčiti Makedonce. Odatle danas potječu mnogi katolici istočnog obreda u Makedoniji, Grčkoj i Bugarskoj.

Koncem XIX. i početkom XX. stoljeća ojačana Europa počinje borbu protiv Otomanskog imperija, čime se otvaraju apetiti kako velikih sila tako i susjednih država za prevlast na prostoru Makedonije. Istodobno jača nacionalna svijest Makedonaca, dižu se ustanci protiv turske vladavine (Kresnenski i Razlovečki) i dolazi do pojave pokreta VMRO (Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija). Kao odgovor na to pojačava se denacionalizacijska propaganda Grčke, Srbije i Bugarske. Bugarska, koja je vrlo često utočište makedonskih progonjenih intelektualaca i revolucionara, to koristi za svoje ciljeve involvirajući se u VMRO. Godine 1903. diže se Ilindenski ustanak i stvara Kruševska Republika, koja pod turskom opsadom opstaje samo deset dana. Smatra se da je ustanak bio preuranjen i prerano dignut pod utjecajem Bugarske, zbog čega je prije toga ubijen ideolog VMRO-a Goce Delčev.
Bukureštanskim mirom 1913. godine, nakon I. i II. balkanskog rata i potiskivanjem Turaka, Makedonija je podijeljena. Najveći dio, egejski, pripao je Grčkoj, vardarski Srbiji, a pirinski Bugarskoj.

Poslije I. svjetskog rata, odlukama Versajske mirovne konferencije, još jednom je potvrđena trojna podjela Makedonije. Vardarski dio ušao je u sastav novoformirane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, čime je ponovo uspostavljena srpska vlast u Makedoniji, unatoč nastojanjima Jugoslavenskog odbora na čelu s Antom Trumbićem, a na osnovu silnih zalaganja makedonske političke emigracije za teritorijalnim ujedinjenjem i konstituiranjm autonomne države Makedonije, odnosno kako bi i makedonsko pitanje našlo svoje mjesto u Krfskoj deklaraciji, te da i makedonski narod bude priznat kao poseban narod. Hegemonističke aspiracije grčke, bugarske i srpske vladajuće strukture izražavaju se u raseljavanju i koloniziranju makedonskog prostora. Provodi se teror nad domicilnim stanovništvom, radi razbijanja nacionalne kompaktnosti.

Razmjenjuje se stanovništvo, zabranjuje upotreba makedonskog jezika. U jugoslavenski dio Makedonije doseljavaju se uglavnom "zaslužni" Srbi i nešto Hrvata i Slovenaca.
U II. svjetskom ratu Makedoniju, kao i cijeli Balkan, okupiraju Treći Reich i Italija, koji administrativno političku upravu u vardarskoj Makedoniji prepuštaju svojim saveznicima Bugarskoj i Albaniji. Bugarska, koja dobiva istočni i dobar dio središnjeg dijela, proglašava se osloboditeljem i pokušava bugarizirati Makedonce. U zapadnoj Makedoniji provodi se teror nad makedonskim življem, pogotovo što ujesen 1941. godine u vardarskom dijelu počinje oružana borba za nacionalno i socijalno oslobođenje u sva tri dijela Makedonije.

Narodnooslobodilačka vojska Makedonije povezuje se s partizanskim pokretom u Jugoslaviji. Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. priznat je nacionalni identitet makedonskog naroda, a Makedonija je proglašena federativnom jedinicom Demokratske Federativne Jugoslavije. Na prvom zasjedanju ASNOM-a, 2. kolovoza 1944. u manastiru Prohor Pčinjski, konstituirana je vardarska Makedonija kao država NRM (Narodna Republika Makedonija) u federaciji jugoslavenskih naroda u kojoj egzistira kao takva sve do 1990. godine.

Pokušaj oslobađanja egejske Makedonije u građanskom ratu 1948. godine u Grčkoj nije uspio, nakon čega je uslijedilo još veće raseljavanje Makedonaca po svijetu. Naročito je poznat genocidni pokušaj grčke vlade da svu djecu raseli po otocima Grčke kako bi bila asimilirana, što je osujećeno, i oko sto tisuća djece prebačeno je dijelom u vardarsku Makedoniju, a najveći dio u istočno-europske zemlje, gdje mnogi i danas žive.

Nakon Drugog svjetskog rata Bugarska priznaje makedonsku posebnost i otvara škole na makedonskom jeziku u Pirinskoj Makedoniji, ali - poslije ubojstva predsjednika Bugarske Georga Dimitrova i poznate Rezolucije Informbiroa - vraća se na stav da su Makedonci Bugari, što traje do današnjih dana.
SR Jugoslavija za sada odbija međunarodno obilježavanje granice s Makedonijom i pretendira na neke dijelove.

Površina

Republika Makedonija nalazi se na jugoistočnom dijelu Balkanskoga poluotoka i danas ima površinu od 25.713 četvornih metara, a ukupna dužina njenih granica iznosi 849 km. Do podjele Makedonije 1913. njena ukupna površina iznosila je 67.741 četvornih kilometara. Skoro cijeli ovaj teritorij leži između 40 i 42 sjeverne geografske širine i predstavlja prijelazno područje između mediteranske i kontinentalne klime, što omogućava uzgoj poljoprivrednih kultura karakterističnih za oba klimatska područja. Reljef Makedonije je bogat različitim mineralima i nemetalima.

Broj stanovnika

Prema podacima iz 1994. u RM živi 1.945.932 stanovnika, odnosno 76 stanovnika na četvorni kilometar, a smatra se da oko milijun živi izvan Republike Makedonije. Prosječan godišnji prirast je 9,7 promila, ali ovako visoki prirast odnosi se uglavnom na Albance. U zemlji živi 64 posto Makedonaca, 22 posto Albanaca, 4,8 posto Turaka, 2,7 posto Roma, 2,2 posto Srba i 5,3 posto ostalih. Hrvati su zbog nedovoljne zastupljenosti svrstani u kategoriju "ostali". Vjerska pripadnost stanovništva približno odgovara nacionalnoj strukturi, pa je najveći dio pravoslavne vjeroispovijesti, zatim muslimanske i katoličke, većim dijelom istočnog obreda.

Jezik, političko uređenje i stranke

Makedonski jezik je u službenoj upotrebi od 1943. godine, ali osim njega se, na lokalnoj razini - ovisno koja je manjina u većini, koriste i jezici nacionalnosti.
Poslije referenduma održanog 8. rujna 1991., Makedonija je konstituirana kao suverena, samostalna, građanska i demokratska država parlamentarnog sustava. Zakonodavna vlast "Sobranie" ima 120 zastupnika. Od 1990. do 1998. na vlasti je bila koalicija lijevih stranaka na čelu s najbrojnijim Socijaldemokratskim savezom, kojoj je pripadao i predsjednik države Kiro Gligorov. U ovu je koaliciju bila uključena i stranka Albanaca, Partija demokratskog prosperiteta.

Na izborima u jesen 1998. godine, najviše mjesta u parlamentu osvaja nacionalno orijentirana stranka VMRO-DPMNE (Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacijaDemokratska partija makedonskog nacionalnog jedinstva), koja je od svog osnivanja 1990. snažan korektor prethodnoj garnituri vlasti u njenim prvobitnim lutanjima za osamostaljivanje Makedonije. VMRO-DPMNE je osvojila vlast u izbornoj koaliciji sa strankom građanske provenijencije Demokratska alternativa, koja je osnovana početkom 1998. Prilikom osnivanja vlade, iako su ove dvije stranke imale dovoljno zastupnika, u vlast uključuju i drugu po veličini stranku Albanaca, Demokratsku partiju Albanaca.

Gospodarstvo

Makedonija je bila jedna od nerazvijenih republika u bivšoj Jugoslaviji. Komparativne prednosti su u poljoprivredi i u industriji nemetala i metala, međutim industrijski kapaciteti uglavnom su zastarjeli i neprofitabilni. Slično je stanje i u tekstilnoj industriji koja je dosta zastupljena. Do 1992. bilo je zaposleno 500.000 ljudi, međutim zbog neučinkovite tranzicije društvenog kapitala, broj zaposlenih je pao na 300.000, a isto toliko ljudi traži posao. Inozemni kapital je minimalno zastupljen - 1,4 posto. Prosječna mjesečna plaća iznosi 300 DM. Država konstantno ostvaruje negativni saldo vanjske razmjene.

Zato nova vlada poduzima više mjera za stabilizaciju ekonomije, posebno na privlačenju inozemnih ulaganja. U tu svrhu međunarodno je priznala Republiku Kinu - Taiwan.

Egzotičnosti i posebnosti Makedonije, glavni grad

Koloritan izvorni folklor, koji se zadržao do današnjih dana, još uvijek snažno živi u narodu. Na mnogim svjetskim festivalima folklora, makedonska kulturno umjetnička društva, izvođenjem izvornih narodnih pjesama i kola, dobivaju prve nagrade.
Glavni grad Republike Makedonije je Skopje, koji ima oko 600.000 stanovnika. U Skopju je rođena Majka Tereza.

Nacionalni blagdan i valuta

Nacionalni blagdan je 2. kolovoza "Ilinden", datum kada je dignut Ilindenski ustanak 1903. i kada je održano prvo zasjedanje ASNOMA 1944. g. Kao državni blagdan slavi se 8. rujna kada je, nakon uspješnog referenduma 1990. godine, proglašena samostalna država Republika Makedonija.

Nacionalna valuta je "denar" koji je od svog uvođenja 1992. relativno stabilan. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznosi 1.500 dolara.
Prvi hrvatski tragovi na prostoru današnje Republike Makedonije
Bugarski vladar Asen II. još 1230. godine dozvoljava Dubrovčanima slobodno kretanje i trgovinu u skoro svim makedonskim oblastima, čak su im bile potvrđene i neke trgovačke privilegije. U XIV. stoljeću osnivaju se u trgovačkim i rudarskim središtima stalne naseobine Dubrovčana koje potpadaju pod jurisdikciju dubrovačkih vlasti, a njihovi međusobni odnosi u ovim kolonijama regulirani su dubrovačkim zakonima. Kasnije se njihovi odnosi (prava i obveze) s Turskom uređuju osnovnim ugovorima između Dubrovačke Republike i Porte. Prema Sultanovom fermanu iz 1516. Dubrovčani se dijele na dvije kategorije: oni koji su stalno nastanjeni na turskim prostorima, pa trebaju davati "harač, spenču i ostale dadžbine", i oni koji tu samo posluju, te su oslobođeni svih "nameta". Najstarija poznata dubrovačka kolonija na ovim prostorima nalazila se u Zletovu, ali za razliku od kosovskih, Letnice i Janjeva, koje su se održale do danas, ova je vremenom asimilirana od strane domaćeg stanovništva i sasvim je nemoguće precizno identificirati eventualne potomke. Kada je koncem 19. stoljeća izgrađena prva željeznička pruga, iz Hrvatske u Makedoniju, zbog nedostatka odgovarajuće radne snage u ovoj zemlji, stiže veliki broj radnika i službenika, ali većina boravi tu samo privremeno.

Hrvatska prisutnost do 1945. godine

Novoformirana Kraljevina SHS, u okviru planova za kolonizaciju i asimilaciju makedonskog življa poslije Prvog svjetskog rata, uz veliki broj "zaslužnih" Srba (među kojima i Punišu Račića, ubojicu braće Radić u beogradskoj skupštini), naseljava i određeni broj Hrvata. Hrvati koji su u to vrijeme naseljavani bili su uglavnom iz Srednje Dalmacije i ostali su poznati na ovim prostorima kao pioniri u kultivizaciji poljoprivrede. Jedan od njih je gospodin Ante Barišin iz Kaštel Staroga, čije ime zauzima počasno mjesto u arhivima Makedonskog instituta za voćarstvo i poljodjelstvo. Tu je i grupa Hrvata - prosvjetnih i industrijskih radnika, časnika i žandara koji su slani ili po kazni u takozvanu "Južnu Srbiju" ili na vlastitu inicijativu prije svega radi nedostatka kvalificiranog kadra u
Makedoniji između dva svjetska rata.

Hrvati u Makedoniji od 1945. godine

Poslije Drugog svjetskog rata postojala je ustaljena praksa da se Hrvati, koji bi bili okarakterizirani kao nelojalni komunističkim vlastima, šalju po kazni u takozvani "jugoslavenski Sibir" Makedoniju. Mnogi su došli i po službenoj dužnosti ili na poziv Vlade Makedonije. Za samo nekoliko poslijeratnih godina u Makedoniju je stiglo preko tisuću tehničara, umjetnika i znanstvenika. Tu je i cijeli niz "kadrovika i direktivaca" iz vojničke i policijske branše. Većina njih nesebično nastavljaju ostvarivati maksimum u svojim profesijama, tako da su - najčešće tih poslijeratnih godina - Hrvati u velikom dijelu bili pokretači kulturnih, gospodarskih i znanstvenih tijekova u Makedoniji. Među istaknutijim su: maestro Lovro Matačić, jedan od osnivača i dugogodišnji ravnatelj Opere Makedonskog narodnog teatra; Ana Lipša Tofović, primadona makedonske opere; Stanko Lipša, koji je -uz briljantnu solističku karijeru- postigao izvanredne pedagoške rezultate; Ljubomir Brandolica koji je u svojoj glazbenoj karijeri komponirao preko 400 djela, najviše za baletnu umjetnost, od kojih su mnoga izvođena u cijelome svijetu; dr. Veljko Bujan došao je početkom pedesetih godina na poziv makedonske vlade, kao stručnjak za sudsku medicinu i patologiju, da bi formirao katedru na Medicinskom fakultetu u Skopju; prof. dr. Glavaš osnovao je Kliniku za otorinolaringologiju pri državnoj bolnici u Skopju; Marin Katalinić je prvi rektor skopskog sveučilišta; Gilberr Flimijani je dekan na Filozofskom fakultetu u Skopju; Ivo Puhan je dekan i dugogodišnji profesor na Pravnom fakultetu u Skopju; profesori Petar Lisičar i Stjepan Antoljak su istaknuti povjesničari koji su značajno pridonijeli rasvjetljavanju povijesti makedonskoga naroda.

To je samo jedan dio značajnih Hrvata koji su u poslijeratnom razdoblju dali svoj doprinos strukturiranju Makedonije kao države sa svim svojim kulturnim, znanstvenim i drugim institucijama.

Društveni život: vodeće hrvatske udruge i ustanove

Prvi pokušaj organiziranog povezivanja Hrvata i prijatelja Hrvatske u Makedoniji kao i artikuliranja njihovih ciljeva i potreba predstavlja osnivanje Makedonsko-hrvatskog društva, listopada 1993. godine. Društvo ima 250 članova sa sjedištem u Skopju i ogranke u Bitoli, Kičevu, Ohridu i Štipu. Pojava Društva veoma je povoljno djelovala na moral Hrvata u Makedoniji tijekom ratnih godina u Hrvatskoj, u čemu su im pomogli mnogi Makedonci uključeni u Društvo, koje je organiziralo tribine o višestoljetnom i tradicionalnom prijateljstvu hrvatskog i makedonskog naroda, kao i sigurnosnoj i političkoj situaciji u Hrvatskoj.
Uskoro se ukazala potreba i za zajedničkim okupljanjem samih Hrvata, prije svega zbog njegovanja hrvatskoga jezika. Tako se siječnja 1996. godine osniva Udruga Hrvata u Makedoniji. Udruga ima dinamičniji ritam rada, ali zbog nedostatka sredstava, nedovoljan da zadovolji potrebe članova. I Društvo i Udruga financiraju se samo od članarine i poneke donacije hrvatskih tvrtki u Makedoniji.

Zajedno s Makedonsko-hrvatskim društvom, Udruga redovno obilježava Dan državnosti Republike Hrvatske, kao i vjerske blagdane. Jednom tjedno okuplja i veći broj članova.
Na inicijativu Udruge i angažiranjem Veleposlanstva u Skopju 1998. godine osnovan je Lektorat hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu na sveučilištu "Ćirilo i Metod" u Skopju. Lektor je prof. Ksenija Šćuric, koja drži satove hrvatskog jezika i za Hrvate i njihovu djecu, čime je ostvarena jedna od njihovih glavnih težnji.

Hrvatski doprinos životu Makedonije, makedonski doprinos životu Hrvatske
Veze između Hrvatske i Makedonije traju više od jednog milenija, iz doba Ćirila i Metoda, čija se tradicija za očuvanje narodnog govora dugo održala kod oba naroda. Zatim uočljiv je interes književnika ilirizma za makedonsku usmenu narodnu književnost.

Nisu samo Hrvati, koji su živjeli u Makedoniji, pridonijeli njenom razvoju, već i neke značajne ličnosti i kretanja u samoj Hrvatskoj. U vrijeme preporoda 1862. godine Josip Juraj Strossmayer tiska Zbornik narodnih umotvorina makedonskih preporoditelja braće Konstantina i Dimitra Miladinova iz Struge, a 1939. godine u Samoboru se tiska prvi put na makedonskom jeziku zbirka pjesama "Bijela praskozorja" prvog suvremenog makedonskog pjesnika Koste Racina. Između dva svjetska rata u Zagrebu studira veći broj Makedonaca koji organiziraju društvo "Vardar" i uključuju se u progresivna kretanja u Hrvatskoj protiv srpske hegemonije. Poznata je i podrška hrvatske napredne javnosti Makedoncima u vrijeme Ilindenskog ustanka i njegove borbe za slobodu i samostalnost.

Kroz povijest poznata je i podrška mnogih Makedonaca kretanjima i pokretima za hrvatsku neovisnost. Pored veza i suradnje VMRO-a s ustaškim pokretom između dva svjetska rata, u Makedoniji je snažno podržan "Blok udružene oporbe" koji je vodio dr. Vlatko Maček u Kraljevini Jugoslaviji. Maspok u Hrvatskoj 1971. godine podržao je tada drugi čovjek u SFRJ Krste Crvenkovski. Makedonska stranka VMRO-DPMNE među prvima u svijetu osudila je agresiju Srbije na Hrvatsku 1991. godine. Više pojedinaca i makedonskih obitelji sudjelovali su u izvlačenju hrvatskih vojnika iz vojarni, te ih skrivali, materijalno pomagali i upućivali u domovinu 1991. godine, kada je JNA napuštala Makedoniju, i prebacivala se na Vukovar i u Bosnu.

Hrvatski pisci, izdavaštvo i publikacije

Kada su u pitanju hrvatske publikacije i izdavaštvo, treba imati na umu da su Hrvatska i Makedonija dugo bile u jednoj državi, pa se u Makedoniji moglo naći gotovo sve što je tiskano u Hrvatskoj. Već je napomenuto da su u Makedoniji svoj životni i radni vijek proveli mnogi Hrvati, stručnjaci iz raznih oblasti, sveučilišni profesori, umjetnici koji su se bavili i bave pisanjem, nemoguće je sve nabrojiti.

U cijeloj Makedoniji i danas se može naći tjedni, mjesečni i periodični hrvatski tisak, a -obzirom na srodnost jezika- najveći dio stanovništva ga može pratiti. Također se može dobiti i najveći dio stručnih knjiga iz svih oblasti kao i beletristika iz Hrvatske.
Izvjestan broj Hrvata iz Makedonije sudjelovao je u Domovinskom ratu. Poginuo je Petar Majstorović.

Najnoviji podaci o broju, dobi, ekonomskom i obrazovnom statusu Hrvata u Makedoniji

Prema popisu stanovništva iz 1994. godine, u Makedoniji živi 2.248 Hrvata, uglavnom u dobi od 35 do 70 godina. Treba reći da je vrlo malo kompaktnih hrvatskih obitelji, jer su se u vrijeme bivše Jugoslavije uglavnom sklapali miješani brakovi, iz kojih je nastala druga i treća generacija, koja uglavnom deklarira makedonsku nacionalnost, ali istodobno ima snažan osjećaj pripadnosti hrvatskoj naciji. Najveći dio Hrvata doselio se na ove prostore u razdoblju od 1946. do 1980. godine.

Do devedesetih godina, Hrvati su kao gradski i uglavnom visoko obrazovan dio stanovništva, činili srednji i viši sloj na ekonomskoj ljestvici, no osiromašenje cijeloga društva nije zaobišlo ni ovu populacijsku grupu.

Hrvati u Makedoniji odlikuju se visokim stupnjem nacionalnog identiteta. Prema statističkim pokazateljima, 80 posto Hrvata u Makedoniji izjasnilo se za hrvatski jezik kao materinji, a 70 posto za katoličku vjeru. Hrvati su i najveća katolička grupacija u Makedoniji, zbog čega se i služba obavlja najčešće na hrvatskom jeziku (povremeno na albanskom). Katolika istočnog obreda ima oko 10.000.

Dogledna budućnost hrvatske prisutnosti

Kad su u pitanju perspektive prisutnosti Hrvata u Makedoniji, prije svega mora se imati na umu činjenica da se broj Hrvata u Makedoniji u posljednjih dvadesetak godina sveo na pola. Razlog tome je raspad bivše Jugoslavije, pad životnog standarda, socijalna nesigurnost i nestabilna politička situacija u cijeloj regiji. Povratak u Hrvatsku je želja mnogih Hrvata, međutim iz ekonomskih razloga većina to ne može ostvariti.

Otvaranjem Veleposlanstva RH u Skopju u svibnju 1995. godine te potpisivanjem ugovora o slobodnoj trgovini i suradnji između Hrvatske i Makedonije ponovo su aktivirana predstavništva hrvatskih tvrtki u Makedoniji, što otvara mogućnost angažiranja nezaposlenog dijela građana hrvatske nacionalnosti, čime bi im se s jedne strane omogućila određena ekonomska i socijalna sigurnost, a s druge strane bi oni sigurno najkompetentnije i najlojalnije zastupali hrvatske gospodarske i ostale interese u ovoj zemlji. Time bi se pomoglo i u stvaranju materijalnih uvjeta za razvijanje aktivnosti neophodnih za očuvanje nacionalnog identiteta Hrvata kao etničke grupe na ovim prostorima.
Dijana Mladenovska-Matošević i Marija Damjanovska-Barišin
--------------------------

NJEMAČKA

Većina naših ljudi u Njemačkoj ima rodbinu, prijatelje ili barem poznanike. No, istraživanja o životu i radu Hrvata u Njemačkoj vrlo su rijetka u literaturi, a razloge tomu treba potražiti i u rigidnosti bivšega komunističkog sustava. Ovaj feljton nema namjeru popuniti prazninu u povijesti tih društvenih istraživanja, ali će nastojati sažeti neke najvažnije događaje, aspekte i zanimljivosti iz iseljeničkog života Hrvata u Njemačkoj

Rasutost hrvatskog naroda po čitavom svijetu često je citiran, ali rijetko, ili barem nedovoljno, istražen fenomen hrvatskoga društva. Najveći valovi iseljenja Hrvata zbili su se tijekom 20. stoljeća, osobito u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Iako su mnogi Hrvati otišli u udaljene Sjedinjene Države, Kanadu, Australiju i Novi Zeland, većina ih se ipak naselila u domovini bližim zemljama poput Austrije, Švicarske, Nizozemske i Njemačke.

Život od nule
Upravo je Njemačka zemlja u kojoj danas većina naših ljudi ima rodbinu, prijatelje ili barem poznanike. Koncepcijska istraživanja o životu i radu Hrvata u Njemačkoj vrlo su rijetka u literaturi. Razloge nedovoljne istraženosti treba potražiti, među ostalim, u rigidnosti komunističkog sustava vlasti koji nije dopuštao slobodan razvoj društvenih znanosti i primjenu modernih komunikacijskih tehnika i metodologija društvenih znanosti u korist istraživanja ideoloških interesa koji se nisu poklapali sa svjetonazorom jugoslavenskih vladajućih struktura.
Primjera radi, do studenata povijesti za vrijeme studija u bivšoj državi uopće nisu dolazile spoznaje o masivnom iseljenju kao historiografskom problemu u Republici Hrvatskoj. Jasno je, dakle, da su u takvom okruženju mnoge teme iz hrvatske povijesti, među njima i životne prilike i neprilike iseljeništva u Njemačkoj, ostale neistražene.

"Proljećari" i drugi
Ovaj feljton nema cilj popuniti prazninu u povijesti društvenih istraživanja u Republici Hrvatskoj, no ambicija mu je barem pokušati sažeti nekoliko najvažnijih događanja, aspekata i zanimljivosti iz iseljeničkog života u nama po svemu relativno bliskoj Njemačkoj. Činjenica kako je većina podataka prikupljena iz prve ruke, tj. iz osobnih razgovora s ljudima koji su proživjeli iseljenje, odnosno progonstvo iz svoje domovine te su bili prisiljeni započeti život od nule u potpuno stranoj zemlji, feljtonu će pak na neki način davati posebnu vrijednost.

U literaturi se uglavnom određuju tri kategorije hrvatskih iseljenika: politički emigranti koji su napuštali zemlju već poslije 1945., emigracija koja je sredinom šezdesetih proteklog stoljeća redovitim putem, tj. u posjedu legalnih dokumenata, odlazila u inozemstvo na tzv. privremeni rad i, napokon, emigranti koji su nakon Hrvatskog proljeća zbog svojih ideoloških stajališta bili prisiljeni na bijeg iz tadašnje Jugoslavije. Ovdje nas posebno zanimaju dvije potonje kategorije budući da većina Hrvata koji žive danas u Njemačkoj pripada upravo kategoriji političkih emigranata ili pak ekonomskoj emigraciji, tj. kategoriji gostujućih radnika ili takozvanih gastarbajtera.
Ono što je zajedničko svim hrvatskim iseljenicima zasigurno je osjećaj privremenosti boravka u inozemstvu, ali i sveprisutna nada za skorim povratkom u domovinu. Očituje se to, među ostalim, u snažnim vezama s ostatkom obitelji u domovini, čestim posjetima, putovanjima i, ako je to zbog formalnih prepreka (kod političkih emigranata) bilo nemoguće, barem redovitim i iscrpnim informiranjem o aktualnim događajima u domovini.

Zbog svoje iznimne privrženosti domovini i beskompromisnom zalaganju za slobodnu i demokratsku hrvatsku državu, politički emigranti često su neopravdano dovedeni u kontekst ustaštva te zastupanja nacionalističkih ciljeva i ideja. Istina, bilo je među emigracijom i u tom smislu nekoliko vrlo upitnih udruženja, no iz fokusa javnosti, političkom direktivom, kroz godine su često nestajali skromni borci za dobrobit svoje domovine i ideju neovisne nacionalne države. Njihov se doprinos ni danas, u vrijeme neovisne Hrvatske ne valorizira, a razlog tome mnogi analitičari vide u neuspjelom tranzicijskom procesu kojim se nedemokratski jugoslavenski upravljački model - sa svojim specifičnim idejnim, institucijskim i kadrovskim strukturama - u velikoj mjeri uspio zadržati i u novom demokratskom okviru.

Kako zavarati trag?
Kako je nemoguće navoditi sve slučajeve skromnih boraca emigranata za slobodnu Hrvatsku, ovdje ćemo se pozabaviti primjerom profesora Bože Dugeča, rođenog 1932. u Sedramiću pokraj Drniša. Školu je osim u Drnišu pohađao i u Privlaci kod Vinkovaca, Dubrovniku i Kninu, da bi 1961. diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Donjem Miholjcu gdje je predavao na Gimnaziji, Dugeč je bio jedan od pokretača i članova Inicijativnog odbora za osnivanje ogranka Matice hrvatske te je 28. veljače 1971. postao i njegov predsjednik. Zapamćen će ostati njegov hrabri govor prilikom osnivanja spomenutog ogranka MH, kad je, među ostalim, rekao da su Hrvati kroz povijest branili tuđu krunu i prijestolje, da bi za sebe sačuvali usijano gvožđe i jaram ropski.
Upravo taj govor u Donjem Miholjcu Dugeču je odredio sudbinu. Njegova supruga Malkica, također profesorica i spisateljica, u svojoj knjizi Domaće zadaće opisuje događanja nakon govora u Donjem Miholjcu: Kasna, zlogluka večer. Netko jedva čujno kuca na vrata. Otvaram sa strahom. Ulazi prijatelj: - Božo, nešto Ti se gadno sprema. Tužili su te već na Centralni komitet. A u miliciji pričaju da potajno izučavaš i pod oružjem držiš oko 300 Hrvata. Najbolje je da bježiš dok još možeš spasiti glavu - izgovorio je u jednom dahu. Čvrsto se zagrlivši, zauvijek se oprostiše dva prijatelja. Dugeč je na Staru godinu 1971. godine kupio povratnu kartu za vlak iz Zagreba u Salzburg s ciljem da zavara trag. Nikad se više nije vratio u Hrvatsku.




(II) ZBOG IDEOLOGIJE NA METI TAJNIH SLUŽBI

Niz je slobodoumnih Hrvata moralo emigritrati u Njemačku. Među njima i gimnazijski profesor Božo Dugeč (preminuo 1990. uoči ostvarenja slobodne Hrvatske) i njegova supruga Malkica (danas živi u Stuttgartu) koji su morali potkraj 1971. u emigaraciju, prisiljeni u Stuttgartu na svakojako snalaženje, ali nikada nisu odustajali od zagovaranja ideje slobodne Hrvatske, čak ni pod pritiskom zloglasne Udbe

Božo Dugeč se nastanio u Stuttgartu, gdje je pao kao iz vedra neba. Bez novca, prijatelja, stana, radne dozvole, dozvole boravka, a samim time i bez mogućnosti zaposlenja, prisiljen je na svakojako snalaženje. Kako nam je ispričala Božina supruga Malkica, koja i danas živi u Stuttgartu, prof. Dugeč se na koncu pomoću dvojice poznanika iz Drniša zaposlio u jednom poduzeću za obradu čelika gdje je obavljao teške fizičke poslove.

"Domaći zadaci"
Jednoga dana, dok je zaštitnim naočalama na nosu pri vrlo visokoj temperaturi obrađivao neki željezni predmet, prišao mu je šef i dugo ga promatrajući, rekao: Vi, gospodine Dugeč, izgledate kao pravi profesor, prisjeća se jedne ironične situacije Malkica Dugeč koja je nedugo nakon svog supruga također došla u Stuttgart, gdje se zapošljava u jednom njemačkom osiguravajućem društvu za novinare. I Božo je na koncu dospio u tvrtku svoje supruge gdje radi dugi niz godina. Nakon radnoga dana u predvečerje je za bračni par Dugeč na programu bilo pisanje domaćih zadaća, kako su duhovito nazivali pisanje članaka za emigrantski tisak, sastavljanje govora za razne skupove, kreiranje protujugoslavenskih letaka te pripremanje i emitiranje telefonskih informacija za Hrvate u tuđini i Domovini.
Božo i Malkica Dugeč nikad nisu odustajali od zagovaranja ideje slobodne hrvatske države, čak ni pod pritiskom zloglasne jugoslavenske tajne službe Udbe.
Jedne večeri 1978. godine kao grom iz vedra neba pogodile su nas riječi spikera njemačkih vijesti koji je javio da Jugoslavija u zamjenu za zloglasne članove tzv. Baader-Meinhof bande, koji su tada uživali gostoprimstvo jugoslavenskih vlasti, traži izručenje dvojice kosovskih Albanaca i desetorice Hrvata. Kad se na ekranu pojavio poduži popis na kojemu se, uz ostale, moglo pročitati i ime - Božo Dugeč - ostadoh zgranuta, nijema, piše prof. Malkica u sjećanjima na godine straha i nesigurnosti.

Veličanstveni ispraćaj
Direktor poduzeća u kojem je radila obitelj Dugeč nakon te je vijesti pozvao na razgovor i Malkicu i Božu jer je bio zabrinut za sigurnost ostalih radnika. O tome da je njegov strah bio i te kako opravdan, svjedoči i ubojstvo hrvatskog emigranta Ilije Vučića usred bijela dana na ulicama grada Stuttgarta. Međutim, Dugeči ipak nisu dobili otkaz jer je direktor vidio da se radi o poštenim i marljivim radnicima, a Božo i Malkica su pored regularnog radnog dana i dalje nastavljali, sada s još većim elanom, pisati domaće zadaće.
Božo Dugeč je iznenada preminuo u Stuttgartu 1990. godine pred samo svanuće slobodne države Hrvatske. Bilo je to upravo u vrijeme kada su Hrvati iz cijeloga svijeta, okupljeni na 8. saboru Hrvatskog narodnog vijeća (krovno hrvatsko narodno predstavništvo u inozemstvu, osnovano 1974. godine u Torontu) u blizini Stuttgarta, završavali svoje zasjedanje. Mnogi su od njih odgodili svoj povratak u zemlju boravka samo da bi mogli biti nazočni veličanstvenom ispraćaju ovog hrvatskog pravednika.
Zbog slobodnog izražavanja mišljenja i zagovora prava hrvatskog naroda na samostalnost i njegovanje vlastite kulture i jezika, Božo Dugeč i mnogi njemu slični prisiljeni su napuštati bivšu Jugoslaviju. Samo to pokazuje sav sumrak komunističkog razdoblja u bivšoj državi. Sličnih se slučajeva može naći po čitavoj istočnoj Europi. Iz današnje perspektive zapravo je frapantna činjenica da je Jugoslavija slala tajne agente u inozemstvo sa zadatkom da usred zapadnoeuropskih demokracija likvidiraju neposlušnike, tj. izvedu, kako se to u žargonu tajnih službi formuliralo, ofanzivne akcije ili specijalne zadatke. Ti zastrašujući zadaci financirali su se iz crnih fondova i preko velikih državnih poduzeća u kojima su Kos i Udba imali povjerljive suradnike i doslušnike na odgovarajućim pozicijama.

Udba planira ubojstva
Popis stradalih je dug. Samo u Njemačkoj je nakon 1970. ubijeno 23 Hrvata, među njima Stjepan Đureković, Nikola Miličević i Franjo Mikulić, a izvršeno je, nadalje, 18 neuspjelih ubojstava i jedna otmica. Proučavanjem sudskih dokumentacija, publikacija i novinskih izvještaja dosad je identificirano više od stotinu jugoslavenskih državnih službenika koji su bili involvirani u planiranje i izvođenje napada na hrvatske političke emigrante. No, nikada nitko od njih nije osuđen za počinjene zločine.
Primjena sile jugoslavenskim vlastima ipak nije donijela kompletan željeni efekt - tajni rad i lobiranje hrvatske političke emigracije za slobodnu hrvatsku državu nastavljeni su unatoč stalnim prijetnjama i opasnošću za život. Od udruženja Hrvata u Njemačkoj koja su bila najaktivnija i najpoznatija treba spomenuti Hrvatski narodni odbor, Hrvatski narodni otpor, Hrvatski demokratski odbor, Hrvatsku republikansku stranku, te svakako već spomenuto Hrvatsko narodno vijeće koje je izdavalo glasilo Vjesnik te je, zahvaljujući iznimno aktivnoj gđi Ivoni Dončević, uspjelo osnovati čak i Hrvatski informacijski ured u Bonnu koji je, među ostalim, odigrao bitnu ulogu lobiranja za hrvatske interese pri Europskom parlamentu.
Beograd stalno nastoji opstruirati rad HNV-a, no hrvatski aktivisti polako uspijevaju doprijeti do očiju njemačke javnosti organiziranjem štrajkova glađu i raznih prosvjeda. HNV je, što dokazuje opravdanost njegovih traženja i upozoravanja, primljeno i u Međunarodno društvo za zaštitu ljudskih prava u Frankfurtu te u Paneuropsku uniju. Tek uspostavom hrvatske demokratske vlasti, HNV praktički prestaje stalno postojati.




(III) GASTARBAJTERSKA LUTANJA

Kad je 1968. Njemačka potpisala ugovor s Jugoslavijom o primanju radne snage, Nijemci su se nadali priljevu njima toliko potrebne (jeftine) radne snage, a bivša država od njega je svakako očekivala i korist za sebe: slanjem radnika u Njemačku, Beograd je pronašao humano rješenje nezaposlenosti unutar Jugoslavije, a komunistička vlast je profitirala od siromaštva svojih radnika gastarbajtera, za koje je život daleko od doma bio težak, a jedino što je vrijedilo bio je novac

Hrvatski gastarbajteri, tj. radnici na privremenom boravku, koji za mnoge traje već 30 i više godina, u Njemačku su došli i u toj su zemlji boravili pod potpuno drukčijim okolnostima nego što je to bio slučaj s političkim emigrantima. Kao prvo, radnici su stigli iz bivše Jugoslavije legalnim dokumentima, s pasošem u ruci da bi na poziv zemlje domaćina pomogli pri izgradnji industrije i infrastrukture.
Naime, nakon Drugoga svjetskog rata, Njemačka je u svim pogledima bila potpuno uništena država. Kad je došlo do odcjepljenja DDR-a, a time i do zaustavljanja migracije sa istoka na zapad, pojavio se krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća manjak radne snage. Potpisivanjem sporazuma o primanju radne snage s nekoliko južnih i jugoistočnih zemalja Europe, Nijemci su se nadali priljevu njima toliko potrebne (jeftine) radne snage.

Priljev deviza
Odgovarajući sporazum s Jugoslavijom potpisan je 1968. godine, a bivša država od njega je svakako očekivala i određenu korist za sebe. Naime, slanjem radnika u Njemačku, Beograd je s jedne strane pronašao socijalistički humano rješenje problema nezaposlenosti unutar Jugoslavije, dok je, s druge strane, komunistička vlast profitirala od siromaštva svojih radnika koji su krenuli trbuhom za kruhom u bijeli svijet s ciljem da zarade za sebe i osiguraju preživljavanje rodbine u domovini. Devizne su transakcije naših građana na privremenom radu u inozemstvu u 1975. godini iznosile otprilike 40 % vrijednosti svih deviznih prihoda od izvoza. Radi se o priljevu deviza, koji se ne mora pokrivati izvozom robe, izuzmemo li iz vida, naravno, da izvozimo ono najvrjednije - ljude (Vjesnik, 18.8.1979.).
Razumljivo je da se zbog takve financijske koristi Jugoslavija kroz formiranje jugo-klubova i konzulata marljivo brinula o nacionalnom identitetu svojih građana na radu u Njemačkoj i drugim zapadnoeuropskim zemljama. Kako ne bi zaboravili svoju domovinu, djecu se u školskoj nastavi od malena učilo kako cvijeće u Jugoslaviji miriše ljepše nego drugdje, a mladim radnicima svakom prilikom je dano do znanja kako mogu biti ponosni što su Jugoslaveni, jer zbog toga uživaju mnogo veći ugled kod svojih stranih poslodavaca: Prema procjeni poslodavaca, Jugoslaveni su u stanju mnogo bolje i lakše naučiti jezik i prilagoditi se poslu nego ijedan drugi gastarbajterski narod (Vjesnik, 13.8.1979.).

Bauštel i blato
Međutim, život daleko od doma bio je težak i nikoga to u Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj, nije previše zanimalo. Ono što je za domaće ljude vrijedilo, bio je isključivo novac, a gastarbajteri su ga u njihovim očima uvijek imali napretek. Nakon što su pristigli u Njemačku, naši ljudi su najprije morali ići na liječničke preglede i provjeru fizičkih sposobnosti. Izdana im je zatim prva dozvola boravka od nekoliko mjeseci. Ako bi zadovoljili potrebe poslodavaca, ovi bi im produživali boravak najčešće za period od dvije godine.
Tek nakon osam godina neprekidnog rada u Njemačkoj, tako je poslije zakonom određeno, gastarbajteri su imali pravo na izdavanje dozvole boravka bez ograničenja. Pridošle strance, često nisko kvalificirane, redovito se slalo na fizički najnapornije poslove po terenu, u ljevaonice metalnih tvornica, na bauštele i u blatnjave kanale. Njihov radni dan trajao bi često po 12 sati, a skromni početni smještaj po barakama ili jeftinim hotelima mnogima bi služio tek kao puko prenoćište.

Odgođeni povraci
Gastarbajterski život u tuđini utoliko je bio prihvatljiviji od svakodnevice političkih emigranata što gospodarska emigracija nije bila osuđena na izoliranost i komunikaciju s Nijemcima. Gastarbajteri su se, dakle, mogli bez velike opasnosti međusobno družiti i razgovarati na hrvatskom jeziku. Politički emigranti, pak, komunicirali su isključivo sa svojim istomišljenicima ili Nijemcima. Postojali su međusobni kontakti spomenutih kategorija hrvatskih iseljenika, ali su bili izuzetno opasni, osobito za gastarbajtere, kojima je, u slučaju da se doznalo za njihov kontakt s političkim emigrantima, već pri sljedećem posjetu domovini prijetilo uhićenje, privođenje na informativne razgovore, oduzimanje putnih isprava i drastično kažnjavanje.
Kako su prolazile godine u inozemstvu, gastarbajteri su željeni povratak kući svako malo odgađali što zbog ljudske pohlepe za što većim novcem, što zbog osnivanja obitelji i polaska djece u njemačke škole. Ipak, teren povratka se marljivo pripremao i gotovo nema hrvatskog gastarbajtera u Njemačkoj koji u svojoj domovini nije izgradio kućicu, makar ona stajala prazna najvećim dijelom godine, ili koji nije kupio barem stan u kojem se planira smjestiti kada dođe vrijeme za povratak - a povratka nikako. Tek se rijetki gastarbajteri odlučuju na njega prije mirovine.
I nakon završetka radnog vijeka mnogi radije ostaju u Njemačkoj jer su im i djeca tamo, ali htjeli oni to priznati ili ne, i oni su se (ne)svjesno sve više prilagodili zemlji i stranim ljudima među kojima žive već desetljećima te su se naviknuli na određene standarde, medicinske i ine usluge koje im je, pogotovo u već poodmakloj životnoj dobi, teško napustiti. Gastarbajteri su, moglo bi se reći, jedini lutalice koji imaju dom, čak i dva, no u nijednom se ne osjećaju kod kuće.




(IV) KULTUROM PROMICALI HRVATSKU

Hrvatski su iseljenici dolaskom u Njemačku donijeli i svoje običaje, navike i kulturu. U tom smislu prvo treba istaknuti štand Croatia na frankfurtskom sajmu knjiga od 1973. do osamostaljenja Hrvatske. Na tom štandu iseljena Hrvatska, u prvom redu politička emigracija, prezentira hrvatsku pisanu riječ nastalu u tuđini. Štand je omiljeno okupljalište Hrvata, ali i prostor na koji njemački policajci budno paze kako bi zaštitili Hrvate od agenata jugoslavenskih tajnih službi
piše Edi ZELIĆ

Hrvatski su iseljenici dolaskom u Njemačku donijeli i svoje običaje, navike i kulturu. Kako im je život u tuđini lakše padao dok su se družili s ljudima iste sudbine i životnog puta, gastarbajteri vrlo rano počinju osnivati razne udruge i klubove. Jasno, većina tih institucija u prvom redu funkcionira pod jugoslavenskim nazivima, a zbog interesa Beograda da svoje ovce drži na okupu kako bi i dalje redovito slale devize starom kraju, nerijetko su bili i nadzirani od strane jugoslavenskih vlasti. No, bilo je gastarbajtera, ali i hrabrijih političkih emigranata koji se nisu bojali isticati hrvatski predznak.

"Riječ iseljene Hrvatske"
U tom smislu prvo treba istaknuti štand Croatia na frankfurtskom sajmu knjiga od 1973. do osamostaljenja Hrvatske. Inicijativom Ivana Cerovca na tom štandu iseljena Hrvatska, u prvom redu hrvatska politička emigracija, ima priliku prezentirati hrvatsku pisanu riječ nastalu u tuđini. Prof. Malkica Dugeč od samog početka osamdesetih do 1991. uz potporu Hrvatske republikanske stranke svake godine u vrijeme održavanja Međunarodne izložbe knjiga posebno brine o organizaciji literarnih susreta Riječ iseljene Hrvatske s ciljem da se svjetska javnost upozna s kulturnim dostignućima iseljene, ali i domovinske Hrvatske.
Štand Croatia omiljeno je okupljalište Hrvata iz Njemačke i niz drugih zemalja, ali i prostor na koji njemački policajci budno paze kako bi, ako zatreba, zaštitili Hrvate od agenata jugoslavenskih tajnih službi. Uvijek je bilo provokacija i pokušaja da nas se denuncira kod njemačkih vlasti tvrdnjama kako ometamo ostale izlagače ili da na svom štandu ističemo ustašku zastavu, prisjeća se danas prof. Dugeč.
Unatoč podmetanjima, njemačke vlasti nikad nisu zabranile štand Croatia, koji je od početka uredno plaćen i uređen kao i ostali izložbeni prostori. Unatoč opasnosti od terorističkih akata, na hrvatskom štandu u Frankfurtu redovito vlada živa atmosfera, a vrijeme su zajednički provodili prof. Vinko Nikolić, Štefica Nikolić (Hrvatska revija), prof. Božo Dugeč, prof. Malkica Dugeč (Republika Hrvatska), fra Lucijan Kordić, fra Dionizije Lasić (Ziral), Jakša Kušan, Zdenka Plaić-Kušan (Nova Hrvatska), Ivona Dončević (Kroatische Berichte), Mladen Zorkin (Hrvatski glas) i mnogi drugi samostalni pisci poput dr. Ernesta Bauera, Stjepana Šuleka, Bogdana Radice, Zlate Ivezić i prof. Vladislava Muse.

"Svoje voli, tuđe poštuj"
Nastup na frankfurtskom sajmu knjiga bio je od neprocjenjive važnosti za moralno ohrabrenje iseljeničke intelektualne klase, ali i za promidžbu hrvatske pisane riječi i kulture. Godine 1990. prvi put su se na literarnim susretima Riječ iseljene Hrvatske slobodno pojavili i neki poznati pisci iz Hrvatske poput Zlatka Tomičića, što je za neustrašive organizatore ove priredbe bila najbolja moguća nagrada za sav uloženi trud.
Hrvati se osamdesetih godina i na lokalnoj njemačkoj razini počinju okupljati pod hrvatskim predznakom. Prvi koraci učinjeni su 1983. u Stuttgartu gdje je hrvatska izborna lista pod motom Svoje voli, tuđe poštuj uspjela izboriti dva mandata u gradskom Odboru stranaca. Glasilo Nova Hrvatska tome posvećuje posebnu pozornost, nazvavši izbore u Stuttgartu prvim slobodnim izborima među Hrvatima nakon Drugog svjetskog rata, na žalost tek izvan domovine. Mate Čutura i Ante Modrić zauzimaju mjesta u službenom tijelu grada Stuttgarta, Hrvati u tom gradu nastavljaju sa samoorganiziranjem.
Početkom 1984. osnovano je Udruženje hrvatskih roditelja predvođeno Zdenkom Artukovićem, vrsnim organizatorom i čovjekom snažno izražene volje. Iz spomenute udruge 7. travnja 1984. poniknula je, uz potporu stuttgartske Hrvatske katoličke misije i legendarnog fra Pavla Žmire, prva aktivna hrvatska kulturna zajednica u Njemačkoj (prije toga bio je osnovan HKZ u Neussu, no njezin rad nije bio poznat široj javnosti).

Hrvatska društva
Pri osnivanju HKZ Stuttgart ugledao se na statut tada već postojeće Hrvatske kulturne zajednice u Zürichu, a u prvim koracima djelovanja pokušava uspostaviti kvalitetne kontakte s Društvom hrvatskih književnika, Maticom iseljenika Hrvatske, te istaknutim pojedincima poput Vlade Gotovca, Ivana Raosa, Dubravka Horvatića i Franje Tuđmana. Među najveće uspjehe prvog aktivnog HKZ-a u Njemačkoj, čije je djelovanje, s obzirom na okolnosti, u prvom redu obilježeno političkim karakterom, treba pribrojiti organiziranje Okruglog stola 1990. godine, na kojem nastupaju predstavnici najistaknutijih parlamentarnih stranaka u Hrvatskoj i pomoću kojeg je izazvan interes čak tri tisuće (ne samo hrvatskih) građana iz cijele Njemačke.
Nakon Stuttgarta i u ostalim njemačkim gradovima počinju djelovati razne hrvatske kulturne i športske zajednice. U Berlinu, gdje je početkom osamdesetih osnovano Hrvatsko kulturno društvo V. Fran Mažuranić, u svibnju 1984. godine utemeljena je Hrvatska kulturna i sportska zajednica, a već su dogodine u njemačkoj metropoli održani Dani hrvatske kulture. Berlin je i u drugoj polovici osamdesetih vrlo aktivno središte, osnovano je Kazalište mladih pod imenom Marina Držića, a radom počinje i Književno društvo Stjepan Grgić, koje je 1988. na 60. godišnjicu smrti Frana Mažuranića otkrilo spomen-ploču na kući u kojoj je umro naš poznati pisac. Barbara John, tadašnja opunomoćenica njemačke vlade za strance, pri otkrivanju spomen-ploče pozdravlja prisutne riječima od kojih su srca berlinskih Hrvata počela jače kucati: Dragi hrvatski Berlinci...




(V) PISANA RIJEČ ISELJENIKA U NJEMAČKOJ

U Njemačkoj se naša riječ nije čula samo po bauštelama, ulicama i crkvama, nego unatoč pritiscima i prijetnjama postoji i pisana riječ iseljene Hrvatske. Naša glasila, časopisi i novine koje najčešće financiraju pojedinci, a katkad i (ne)stranačke organizacije, odmah nakon dolaska Hrvata u zemlje dijaspore objavljuju tekstove naspram jugoslavenskih vlasti i njihova odnosa prema hrvatskom narodu, ali i poeziju i prozu naših emigranata

Kultura raste iz onoga, što se je iz prošlosti spasilo, a što se novim prinosima pojedinaca i zajednice popunjava, napisao je 1938. tadašnji predsjednik Matice hrvatske Filip Lukas. Osnovni element bez kojega kultura ne bi postojala svakako je riječ, konkretnije - hrvatska riječ. U Njemačkoj se ta naša riječ nije mogla čuti samo po bauštelama, ulicama i crkvama, nego je unatoč svim pritiscima i prijetnjama postojala i pisana riječ iseljene Hrvatske.

Direktive iz Beograda
Razna hrvatska glasila, časopisi i novine koje su najčešće financirali pojedinci, a katkad i pojedine (ne)stranačke organizacije, ubrzo nakon dolaska naših ljudi u zemlje dijaspore počinju objavljivati kritičke tekstove naspram jugoslavenskih vlasti i njihova odnosa prema hrvatskom narodu, ali i, što je manje poznato, prozu i poeziju naših emigranata.
Među najpoznatije hrvatske tiskovine u Njemačkoj u tom smislu svakako spadaju Hrvatska država (Ivan Jelić), Hrvatska sloboda (glasilo ujedinjenih Hrvata Europe), Hrvatska domovina, Kroatische Berichte, Vjesnik hrvatskih radnika i iseljenika u Njemačkoj, Pleter kao i Riječ, časopis koji danas zahvaljujući angažmanu bračnog para Andrijević izlazi u Wiesbadenu.
Časopise Hrvatska domovina i Kroatische Berichte na neki način vrijedi posebno istaknuti jer se radi o tiskovinama koje nisu bile samo namijenjene pripadnicima hrvatske emigracije nego su, dapače, vjerojatno najviše pridonijele promicanju hrvatskih interesa među Nijemcima. Naime, Hrvatsku domovinu, uz pomoć nekoliko Hrvata, izdaje ugledni njemački novinar Hans-Peter Rullmann iz Hamburga, koji ozbiljno i objektivno prati kulturne i političke djelatnosti hrvatskog političkog iseljeništva. Njegova brošura Nalog za ubojstvo iz Beograda također je izazvala zanimanje svekolike njemačke javnosti te je bila od velike važnosti za promidžbu hrvatske stvari.

"Krik ranjene duše"
Kroatische Berichte, s druge strane, jedini je hrvatski časopis na njemačkom jeziku, a može se reći da ga personificira gđa Ivona Dončević. Uz potporu Stjepana Šuleka i dr. Ernesta Bauera, neumorna gđa Dončević, koja danas živi u Köblenzu, objavljuje ne samo tekstove o općehrvatskoj nacionalnoj problematici, nego i izvještaje o raznim književnim susretima i kulturnim događajima među Hrvatima u Njemačkoj. Časopis Kroatische Berichte osnovan je pod vrlo teškim uvjetima, a šalje se besplatno na sva diplomatska predstavništva u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, ukljućujući i jugoslavenske konzulate, ali i na druge utjecajne institucije poput Europskoga parlamenta. Danas se često mogu sresti hrvatski intelektualci po Njemačkoj koji priznaju da im je baš taj časopis otvorio put prema uspostavljanju kvalitetnih kontakata s njemačkim ustanovama i istaknutim pojedincima.
Vjesnik hrvatskih radnika i iseljenika u Njemačkoj počeo je izlaziti od 1972. godine u Münchenu, a pokrenuo ga je u tom velikom središtu Hrvata u Njemačkoj fra Dominik Šušnjara, što još jednom dokazuje bliskost i čvrstu suradnju svih hrvatskih institucija u Njemačkoj, uključujući kulturne udruge i crkvene misije o kojima će u nastavku biti još opširnije riječi.
Hrvatske listove u inozemstvu ne smije se samo trpati pod klišej emigrantski bilteni iz jednostavnog razloga što se u njima puno prostora davalo i poetskom izražaju hrvatske dijaspore. Naime, i u bolnim, neprirodnim uvjetima nametnutoga izvandomovinstva rađala se pjesma i i te kako se čuo pjesnički glas. Bio je to pjesnički glas Hrvata koji su mislima živjeli u Hrvatskoj iako su fizički bili prognani iz nje.
Pokojni Vjenceslav Čižek, koji su 1977. agenti UDBE silom oteli i koji je gotovo potpuno oslijepio čameći 12 godina u tamnici jugoslavenskog zatvora, jednom je rekao kako iseljenička pjesma nastaje kao krik ranjene duše. Taj se krik može shvatiti kao izraz boli, tuge ili sjete za domovinom, ali u nekim slučajevima i kao svojevrsni borbeni zov kojim se doziva ljepota, sloboda i toplina domovine.

"Ukradeno djetinjstvo"
Među naše najpoznatije pisce emigrante u Njemačkoj spadaju Vjenceslav Čižek, Hrvoje Lorković, Malkica i Božo Dugeč te Jozo Mršić, dok se Zvonko Plepelić, Srđan Keko, Irena Vrkljan, Aleksandra Stipetić, Ivan Ott, Zdravko Luburić, Mirna Jovalekić, Nada Pomper i Pero Mate Anušić mogu pribrojiti gastarbajterskom dijelu hrvatskog iseljeništva koji je pretežito na hrvatskom, ali i njemačkom jeziku objavio pjesme, novele i romane uglavnom s naglaskom na useljeničkoj/iseljeničkoj problematici ili, kao u slučaju Ivana Otta i njegova romana Ukradeno djetinjstvo, o biografskim podacima poput proživljavanja križnoga puta. O literaturi hrvatskih iseljenika koji su živjeli ili žive u Njemačkoj kod nas se malo zna. Njihove ćete radove teško naći u kojoj domaćoj knjižari. Jedino u sklopu Nacionalne sveučilišne knjižnice u Zagrebu na jednom je mjestu moguće pronaći zbirke naših iseljeničkih časopisa i pojedine romane i zbirke pjesama naših emigranata. Je li razlog nezastupljenosti i nedostupnosti iseljeničkih pisaca u Hrvatskoj u tome što im djela objavljuju uglavnom manje utjecajne nakladničke kuće ili možda u rodoljubnoj obojenosti njihova djela?
Filip Lukas kaže da kultura nastaje iz onoga što se iz prošlosti uspijeva spasiti. Slobodan rad hrvatskih pisaca u inozemstvu tijekom represivne komunističke vladavine u njihovoj domovini svakako predstavlja vrijedan element takve prošlosti koji ne samo da treba spasiti, nego i dodatno proučavati.




(VI) KATOLIČKE MISIJE I HUMANITARNA POMOĆ

Podrška iseljene Hrvatske domovini početkom devedesetih nije ostala na simboličnoj razini: mnogi Hrvati iz Njemačke dobrovoljno se javljaju u hrvatsku policiju i vojsku, a ostali zdušno potpomažu domovinu prikupljanjem humanitarne ili novčane pomoći. Na stotine transportera i autobusa s novom novcatom odjećom, obućom, prehrambenim proizvodima itd. ide u Hrvatsku, a ključnu ulogu u tome nedvojbeno igraju Hrvatske katoličke misije
piše Edi ZELIĆ

Godina 1990. za sve pripadnike hrvatskog iseljeništva i njihova udruženja označava početak jednoga novog razdoblja. Preko noći je nestao strah od represivnog aparata jugoslavenske države, mišljenja su se mogla slobodno izražavati i stavljati na papir. Suočeni s agresijom na Hrvatsku, iseljenici su bili primorani preusmjeriti aktivnosti s političkog prvo na humanitarno polje, a zatim, kako će se poslije pokazati, u kulturno područje.

Mise za Hrvate
Početak rata u Hrvatskoj dodatno je ujedinio iseljeništvo u Njemačkoj. Gotovo da nema mjesta u kojem se naša društva i klubovi nisu pobrinuli za prikupljanje humanitarne pomoći, a lobiralo se, naravno, i kod raznih njemačkih institucija za interese novonastale hrvatske države. Vijest o međunarodnom priznanju Republike Hrvatske dovela je do velike euforije i zanosa među Hrvatima u Njemačkoj, a zauvijek će se pamtiti masivna okupljanja na ulicama njemačkih gradova i pred jugoslavenskim konzulatima kojima je dano do znanja da iseljenici dišu zajedno s domovinskom Hrvatskom.
Podrška iseljene Hrvatske domovini nije ostala na simboličnoj razini. Mnogi Hrvati iz Njemačke dobrovoljno se javljaju u hrvatsku policiju i vojsku, a oni drugi zdušno potpomažu domovinu prikupljanjem humanitarne ili novčane pomoći. Kod prikupljanja humanitarne pomoći, stotina i stotina transportera i autobusa prepunih novom novcatom odjećom, obućom, prehrambenim proizvodima, lijekovima - svime i svačime, ključnu su ulogu nedvojbeno odigrale Hrvatske katoličke misije. Njima i inače treba pripisati vrlo važnu ulogu u svakodnevici iseljenika od samog početka njihova dolaska u Njemačku.
Prva hrvatska katolička misija u Njemačkoj osnovana je neposredno nakon Drugoga svjetskog rata 1948. u Münchenu, gdje don Ivo Vitezić prvi počinje redovito držati svete mise za hrvatske vjernike u kapeli staračkog doma Vinzentinum. Ujedno je Vitezić i osnovao Hrvatsku katoličku zajednicu, udrugu s vjerskim, kulturnim i karitativnim obilježjima. Prvi službenim putem, (tj. s putnom ispravom bivše države) od Crkve poslani svećenik iz Hrvatske u Münchenu je bio salezijanac o. Dragutin Kavjak, koji je osobito ostao zapamćen po folklornim grupama koje je organizirao i okupljao.

Dušobrižnički ured
Od 1968. nadalje počeo je masivniji priljev hrvatskih radnika u Njemačku, a u korak s time početkom sedamdesetih godina dolazi i do osnivanja mnogobrojnih hrvatskih katoličkih misija diljem Njemačke. Katolička crkva u Hrvatskoj željela je ostati u vezi sa svojim iseljenim pukom kojemu je život u tuđem svijetu bio usamljen i težak. Gastarbajterima, ali i ostalim kategorijama hrvatskih iseljenika, misije su pružale kutak u kojem su se mogli osjećati kao svoji na svome i gdje im se pružala mogućnost razgovora i slavlja svete mise na materinjem jeziku.
Katolička crkva se ponajprije pokušala pobrinuti za duhovno dobro iseljenog puka jačajući ga u vjeri i vjerskoj praksi, a prepoznata je i nužnost da se njeguju i kultura, navike i običaji hrvatskoga čovjeka. Danas u Frankfurtu djeluje Hrvatski dušobrižnički ured, koji je odgovoran za komunikaciju među tri biskupske konferencije (Njemačka biskupska konferencija, Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine). U uredu se rješavaju upravni poslovi i obavlja koordinacija pastoralnog rada u hrvatskim katoličkim misijama u Njemačkoj. Ured je ujedno i sjedište delegata za hrvatsko dušobrižništvo u Njemačkoj, fra Josipa Bebića. Hrvatski dušobrižnički ured između ostalog izdaje časopis Živa zajednica, organizira pastoralne skupove, hodočašća, susrete mladeži, biblijske olimpijade, folklorne festivale i natjecanja crkvenih zborova. Po statistikama njemačkih (nad)biskupija početkom 2003. u toj zemlji boravi oko 305 tisuća hrvatskih katolika. U Njemačkoj danas djeluju 84 hrvatske katoličke misije sa 101 svećenikom, 5 đakona i 77 pastoralnih suradnika-ca.

Povlastice i razočaranja
Prikupljanje humanitarne pomoći za vrijeme Domovinskoga rata organiziralo se prvenstveno posredstvom hrvatskih katoličkih misija, a u tom smislu za mnoge su pojam postali fra Marinko Vukman i njegove aktivnosti u Stuttgartu. Po novčanu su pomoć često znali doći hrvatski političari osobno. Iseljenici su davali od srca i ne pitajući za primjenu sredstava i vjerujući (s)lijepim obećanjima o demokratskoj hrvatskoj državi kojoj je prvi cilj vratiti svoje građane iz inozemstva na stara ognjišta.
Zaista, prvih godina devedesetih, pripadnici dijaspore u Njemačkoj uživali su neke carinske i porezne povlastice koje su, međutim, brzo ukinute. S vremenom iseljenici su prepoznali kako se od strane institucija hrvatske države i u društvenom životu njihov prilog hrvatskoj slobodi sve manje cijeni. O obećanom poticanju povratka i uključenju golemih iseljeničkih potencijala u razvoj hrvatskog društva također se sve manje govorilo. Danas se, dakle, posve shvatljivo, može osjetiti određena doza razočaranosti prosječnog iseljenika u Njemačkoj prilikama u domovini. Hrvatske građane s privremenim boravkom u Njemačkoj pri prelasku granice ubraja se u stotine i stotine tisuća turista koji ljetnim vikendima hrle prema jadranskoj obali. Hrvatski iseljenik koji tijekom četverotjednog ljetnog odmora u Hrvatskoj u prosjeku ostavi i po nekoliko tisuća eura, danas je izjednačen sa češkim turistom koji sa sobom donosi kruh i paštetu.





(VII) NEOPTEREĆENA GENERACIJA

Od druge iseljeničke generacije, tj. od djece migranata, kako Nijemci danas politički korektno nazivaju nekadašnje političke emigrante i gastarbajtere, Hrvati postižu daleko najbolje rezultate, vrlo su prilagođeni i cijenjeni u njemačkom društvu. Štoviše, mnogi su postigli takve uspjehe da im i mnogi Nijemci zavide. Druga generacija iseljenika u Njemačkoj nije opterećena ni crvenom ni crnom prošlošću, nego je odrasla u demokratskom ozračju i okruženju, navikla na moralni sustav zapadne Europe

Potpuno suprotno od političke emigracije, koja je bila pod konstantnim pritiskom jugoslavenske države i koja je živjela s mislima u Hrvatskoj, i gastarbajtera koji su bili opterećeni ciljem da zarade što više novca kako bi se po mogućnosti što prije vratili svojoj domovini, druga iseljenička generacija potpuno je integrirana u Njemačkoj. Od djece migranata, kako Nijemci danas politički korektno nazivaju nekadašnje političke emigrante i gastarbajtere, Hrvati po mnogobrojnim istraživanjima postižu daleko najbolje rezultate u školama, vrlo su prilagođeni i cijenjeni u njemačkom društvu.

Ni crveno ni crno
Štoviše, mnogi pripadnici naše druge iseljeničke generacije postigli su takve uspjehe da im i mnogi Nijemci zavide. Gotovo nema društvene sfere u Njemačkoj, u kojoj naše gore listovi nisu ostavili dublji trag. Julija Galić svjetski je renomirana violinistica, sestre Diana i Dolores Brekalo na putu su da postignu sličan uspjeh na klaviru, Jagodu Marinić struka ubraja u najveće talente na njemačkoj književnoj sceni, Stjepan Čuljak je 2003. izabran za najboljeg poduzetnika u Njemačkoj, Ivan Klasnić i braća Kovač spadaju među najuspješnije nogometaše Bundeslige, dok je Damir Lukačević zadivio posjetitelje njemačkih kina svojim filmskim prvijencom Povratak čijim se gledanjem na najbolji mogući način shvaća bit iseljeničke problematike razapetosti između Njemačke i Hrvatske.
Druga generacija iseljenika u Njemačkoj nije opterećena ni crvenom ni crnom prošlošću nego je, prošavši zapadnoeuropski školski sustav od vrtića pa sve do fakulteta odgojena i odrasla u demokratskom ozračju i okruženju, navikla na moralni sustav zapadne Europe, disciplinu, konkurenciju, razmišljanje u duhu civilnoga društva i izražavanje vlastitog mišljenja bez straha o posljedicama ili kakvim zakulisnim igrama. Upravo zbog takvih vrijednosti i njihove prirodne privrženosti Hrvatskoj koju su im od malena usadili roditelji, mladi i visokoobrazovani Hrvati u Njemačkoj i ostalim zemljama dijaspore trebali bi biti vrlo zanimljivi domovinskoj Hrvatskoj.

Kongres znanstvenika
Međutim, u prvih petnaestak godina postojanja hrvatske države, čini se, ni jedna vlast u Zagrebu nije uspjela pokazati želju niti ponuditi kvalitetnu strategiju za povratak mladih Hrvata iz inozemstva u domovinu s ciljem da i oni pripomognu izgradnji i razvoju demokratskog društva. Još gore, onima koji bi se željeli vratiti, na put povratka su se bacale ili se bacaju prepreke u liku beskrajnih procedura priznavanja diploma s najuglednijih europskih sveučilišta.
Tek posljednjih nekoliko godina primjetna je određena tendencija vraćanja pripadnika druge iseljeničke generacije iz Njemačke u Hrvatsku. Paradoksalno, njihovo zapošljavanje ne forsira hrvatska država, nego su mladi i visokoobrazovani njemački Hrvati iznimno popularna i tražena roba kod raznih njemačkih poduzeća koja se polako, ali sigurno nastanjuju u Hrvatskoj.
Organiziranjem Prvog kongresa hrvatskih znanstvenika iz domovine i inozemstva u Zagrebu i Vukovaru od 15. do 19. studenoga 2004. nakon dugogodišnjeg praznog hoda Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske pokazalo je kako potencijal hrvatske dijaspore nije u potpunosti zaboravljen. Temeljni je cilj Kongresa bio upriličiti susret znanstvenika hrvatskog podrijetla koji žive i rade diljem svijeta s njihovim koleg(ic)ama iz domovine te tom prigodom dati smjernice razvoju znanosti i gospodarstva u Hrvatskoj. Kroz takve će se kontakte eventualno uspjeti, među ostalima, privući i mlade znanstvene kadrove iz druge iseljeničke generacije na povratak u Hrvatsku.

Dopunske škole
Tko se odluči vratiti, vratit će se, ali je činjenica da će mnogi naši Hrvati, osobito mlađi, zauvijek ostati u Njemačkoj i sve više postajati njeni građani. Već danas se pojavljuje sve više slučajeva u kojima djeca i unuci naših prvih doseljenika u Njemačku loše vladaju hrvatskim jezikom ili su ga potpuno zaboravili. Hrvatske dopunske škole u dvosatnoj tjednoj nastavi teško mogu popraviti vladanje mladih Hrvatica i Hrvata u Njemačkoj materinjim jezikom ako se oni u svakodnevnoj komunikaciji kod kuće koriste njemačkim jezikom.
K tome, udžbenici kojima se koristi hrvatska dopunska nastava u Njemačkoj istovjetni su onim u Hrvatskoj i nisu idealni za djecu u inozemstvu. Često sadrže prekomplicirane, kabinetski izrađene materijale pa učitelji dopunske nastave moraju redigirati tekstove i sastavljati alternativne nastavne programe.
Hrvatske katoličke misije i druge iseljeničke udruge u Njemačkoj odavno su prepoznale svoju najvažniju zadaću: očuvanje hrvatskog jezika i kulture među naraštajima druge i, posebno, treće generacije. Nije lako okupiti djecu i mladež i privući njihovu pažnju, ali je sreća što u većini njemačkih gradova još uvijek postoje volonteri entuzijasti koji nude bogat program kulturnih, folklornih, vjerskih, zabavnih i športskih aktivnosti. Svaku pohvalu zaslužuju i inicijative mladih Hrvata u Njemačkoj koji, primjerice, formiranjem Internet portala nastoje animirati vršnjake na korištenje i vježbanje hrvatskog jezika.
U Njemačkoj se Hrvati osjećaju prilično sami. Kvalitetnija potpora hrvatske države, osobito saborskih zastupnika s posebne izborne liste, koji se u dijaspori pojavljuju tek kad treba skupljati glasove, i veći interes medija za iseljeničku problematiku već bi donekle učvrstili njihova jedra.

www.hic.hr

Mrav
12-03-2011, 03:21
HRVATI U PERUU

Od početka doseljavanja Hrvati su stvarali vlastite organizacije i pomagali jedni drugima, kao što su u najtežim danima Domovinskog rata pomagali i staroj domovini Hrvatskoj / Procjenjuje se da u Peruu danas živi oko pet tisuća Hrvata, mahom druge, treće i četvrte generacije

Područje današnjeg Perua poznato je po staroj civilizaciji. Mnogi vjeruju da peruanska povijest počinje u 11. stoljeću, kad su se Inke iz Cusca (Ande) spustili na obalu i osvojili moćno kraljevstvo Chimu. Međutim, peruanska civilizacija počela je mnogo ranije - oko 4.000 godina prije Krista. Peruanske kulture (Chavin, Mochica, Chimu...) ostvarile su iznimne rezultate u poljoprivredi, inženjerstvu, arhitekturi...
Inka Tupac Yupanqui proširio je svoje carstvo na više od dva milijuna četvornih kilometara.

Carstvo je bilo na vrhuncu za vrijeme Huanyna Capaca koji je umro 1526. godine, neposredno prije španjolskog osvajanja. Osvajanje je Pizarru (1532.) olakšao sukob Capacovih sinova Huascara i Athaulpe (iako je otpor Indijanca slomljen tek 1572.) U vrijeme španjolske vlasti Peru je bio najbogatija od svih španjolskih kolonija, a glavni grad Lima bio je središte uprave i trgovine čitave Južne Amerike. Španjolci su u Peruu vladali više od tri stoljeća. Pokreti za oslobođenje od španjolske vladavine, koji su zahvatili Južnu Ameriku početkom 19. stoljeća, nisu zaobišli ni Peru, premda sporije no u drugim područjima, pošto su Španjolci upravo Peru izabrali za glavno uporište gušenja tih gibanja. Godine 1820. general Jose de San Martin oslobađa Peru i proglašava neovisnost zemlje 28. srpnja 1821. (otad se taj datum slavi kao dan nacije).

Prvim predsjednikom republike Narodna skupština proglašava Riva Aguera. No Peru će još dugo trpjeti zbog unutrašnjih sukoba uz smjenjivanje civilne i vojne vlasti. Najtežu krizu novije povijesti Peru je prošao početkom 1990-ih godina. Polovicom 1990-ih vlada je donijela stabilizacijski program neophodan za ekonomski i politički razvoj države. U roku od nekoliko godina stalo se na kraj terorizmu, značajno je smanjena inflacija i postignuta ekonomska stabilnost. Peru je ponovno ušao u međunarodni financijski sustav.

Peru danas

Republika Peru veličinom je treća država južnoameričkog kontinenta: prostire se na 1,28 milijuna četvornih kilometara. Na zapadu se proteže do Tihog oceana, na sjeveru graniči s Kolumbijom, na sjeverozapadu s Ekvadorom, na istoku s Brazilom i Bolivijom a na jugu sa Čileom.

Dijeli se na tri prirodne regije: obalnu nizinu na jugu, planinski pojas Cordilllere i nizinu u porječju gornje Amazone. Premda se nalazi u ekvatorijalnom i tropskom pojasu, klima Perua nema specifična tropska obilježja. Obalni pojas je pod utjecajem hladne Humboldtove struje veoma suh, a svakih nekoliko godina na njega utječe topla struja" El Nino".

Peru je jedna od vodećih američkih zemalja po rudnom bogatstvu (bakar, cink, olovo, srebro i zlato). Osim rudarstva, glavne su gospodarske grane ribarstvo (u svjetskom vrhu) i ratarstvo. Raširen je uzgoj kakaovca, voća, povrća, kininovca i koke. Zahvaljujući uspješnoj borbi protiv terorizma u Peru su se opet vratili turisti koji ovamo dolaze zbog fascinantnih prirodnih ljepota.

Brži razvoj zemlje, na žalost, koče slabe prometne veze. Socijalne razlike su iznimno velike. Od 25 milijuna stanovnika 60 posto je siromašnih (od čega 43 posto živi na rubu egzistencije). Srednja klasa čini 30 posto ukupnog stanovništva, a 10 posto je bolje stojećih od kojih su 1 posto vrlo bogati.

Stanovništvo je pretežno miješano, a sastoji se od Europejaca, Indijanaca, Azijata i nešto crnaca. Govori se španjolski i quechua, a na jugu aymara (u okolici jezera Titicaca). Katolika je 90 posto (iako Indijanci katolicizam miješaju sa svojim starim vjerovanjem). Novčana jedinica je sol (u prijevodu: sunce). Od osnutka Perua, glavni grad je Lima.

Prvi hrvatski tragovi

Zanimljivo je da je Peru prva južnoamerička država u koju su došli Hrvati. Za vrijeme španjolske vladavine useljavanje ne-Španjolaca bilo je ograničeno, i odnosilo se uglavnom na mornare i svećenike. Vjeruje se da je prvi Hrvat koji je stigao u Peru bio Basilio Basilivich, dubrovački trgovac, Pizarrov suputnik na njegovom trećem putovanju.

U Peru su Hrvati stizali i nakon španjolske vladavine, kao dubrovački, talijanski, austrijski i njemački državljani tako da je broj doseljenika teško odrediti. Peruanski povjesničar Barnechea navođenjem prezimena i mjesta rođenja doseljenika dokazuje kako je među njima mnogo Hrvata - primjerice, Dubrovčanin Manuel Biedma, svećenik i istraživač područja Cerro de Sal i Pernene u Amazoni. Ubili su ga Indijanci 1686. godine.

Početkom 18. stoljeća žrtva Indijanaca postaje još jedan hrvatski misionar, Manuel Bajo.
Fra Honorio Matos u Peru je pak stigao 1713. godine i ostao tamo sve do smrti 1753. godine. Zna se da je poslan u Huanuco da ponovo osnuje misije koju su uništili Indijanci.
Povjesničar Raimondi spominje hrvatskog svećenika Amic ili Amich, iznimno kulturnog i naobraženog čovjeka, poznatog po istraživanju neprohodnih šumskih područja.

Peruanska uspostava nezavisnosti (1821.) otvorila je vrata useljenicima. Ulazak u zemlju bio je dopušten Europljanima koji su znali pisati, imali osnovnu školu ili zanat. Za obične radnike mjesta nije bilo jer je i tada Peru, baš kao i danas, obilovao jeftinom radnom snagom.

Iako su Hrvati u Peru počeli stizati rano (1534. godine), njihov broj do Prvog svjetskog rata nije prelazio tisuću. U tom razdoblju najviše ih je uselilo od 1850. do 1875. te od 1910. do 1914. Kako su mnogi pridošlice u Peruu postajali uspješni poduzetnici, tako su za njima dolazili njihovi poznanici. Stizali su uglavnom iz južne Dalmacije, osobito iz dubrovačkog kraja, te iz Hrvatskog primorja i s poluotoka Pelješca.

Među prvima, u Peruu se naselio Manuel Chiurliza (ili Ciurliza) Bielovucic. Iz Dubrovnika je došao kao službenik austrijskog konzulata. Pouzdano se zna da je samo nekoliko godina kasnije u luci Callao imao vlastiti mol.

Mnoštvo pomoraca naselilo se u luci Callao. U to doba počela je cvjetati trgovina guanom, pa su se mnogi obogatili prijevozom. Među pionirima je bio jedan hrabar, velikodušan i plemeniti mornar, poznati kao "ujak Stiglich", zatim Alejandro Dorich i kapetan Esteban Spivalo - svi iskusni pomorci koji su uspješno svladavali opasna putovanja morem (važno je znati da u to doba Panamski kanal još nije bio izgrađen).
Socijalna struktura naših ljudi bila je vrlo slična onoj Hrvata u Chileu. Većinom su se bavili obrtom, trgovinom, industrijom i rudarstvom. Među njima bilo je vlasnika rudnika i uzgajatelja kaučuka. Ipak, osobito uspješni bili su trgovci.

Hrvati su u Peru dolazili u vrijeme početaka oblikovanja suvremene države. Dobro su primljeni, osobito oni koji su mogli pridonijeti početnom razvoju modernog Perua. Pritom ponajprije mislimo na organizatore i rukovoditelje gradnje infrastrukturnih objekata, od kojih se najčešće spominju Antoncich, Galovich, Marusich i Cuglieva. Među hrvatskim graditeljima posebno se istaknuo Miguel Percovich koji je gradio ceste čak i u susjednom Ekvadoru. Pruge je gradio Carlos Antonio Antich a u gradnji mostova istaknuo se Josip Spoja.

Hrvati su poznati i kao pioniri peruanskoga pomorstva i i zrakoplovstva. Mezeldic piše o Hrvatima u peruanskoj vojci i policiji. Istina, uglavnom se radi o drugoj generaciji, dakle nešto kasnijem razdoblju, budući da prva generacija Hrvata nije imala peruansko državljanstvo, pa se nije niti mogla zaposliti u državnoj službi.

U to je vrijeme jedan od poznatih Hrvata bio Cesar Bielich, profesor u pomorskoj školi. Godine 1905. peruanska ga je vlada poslala u Europu kako bi nadzirao gradnju brodova krstaša "Grau "i "Bolognesi". S njim je otputovao i najbolji đak škole German Stiglich kojeg ćemo kasnije još mnogo puta spominjati, obzirom na njegovu važnost za peruansku povijest.

Godine 1948. u Peru je stiglo oko 650 Hrvata, uglavnom pripadnika hrvatske vojske i izbjeglica. Žene i djece je bilo manje. Ova skupina useljenika nije bila ekonomska već politička emigracija, a u Peruu nisu imali nikog poznatog, niti su znali jezik. Početak je za njih bio iznimno težak.

Trebalo je naći posao. Zapošljavali su se uglavnom kao zemljoradnici, građevinski pomoćnici i posluga, a tek manji dio, onih najspretniji uspio je dobiti bolja radna mjesta. Nekolicina ih se odselila u južni Peru, gdje ih je u Arequipi zaposlio mjesni industrijalac. Manja skupina otišla je u Icu, 400 km južno od Lime; ti su se ljudi zaposlili na poljima. Ovi hrvatski emigranti nisu poput svojih prethodnika bili svi podrijetlom iz Dalmacije, već iz različitih hrvatskih krajeva.

Neki zemljoradnici postali su upravitelji, a dio njih je privremeno radio u Huancayu, Ate Vitarteu i u Huachipi, blizu Sante Clare. Teškim radom i štednjom nakon nekoliko godina mnogi su se osamostalili, baveći se zemljoradnjom, ribarstvom, peradarstvom (Hrvati su poznati kao pioniri peruanskog peradarstva).

Neki Hrvati koji su započeli svoj život u Peruu kao rudari, nakon nekog vremena kupili su ili otvorili vlastite rudnike. Mnogi su se okušali kao trgovci, postavši vlasnicima malih dućana. Ribarstvom su se, dakako, bavili Hrvati doseljeni iz Dalmacije (početkom stoljeća dogodio se bum ribljeg brašna). Peruanska gospodarska kriza 70-tih pogodila je naravno i Hrvate tako da su mnogi bili prisiljeni zatvoriti svoja poduzeća...

Hrvati su se po dolasku u Peru bavili različitim poslovima, u različitim dijelovima Perua, da bi nakon nekoliko godina teškog rada i odricanja uštedjeli dovoljno za kupnju zemlje u blizini glavnog grada - Lime. Potres je 1949. uništio Santa Claru pa su Hrvati (baš kao i Talijani i Japanci) radili na njenoj obnovi i izgradnji (rasvjeta, vodovod, zgrade, crkve....). Područje od nekoliko ulica u kojima su Hrvati u to vrijeme živjeli i danas se zove "Croacia."

Društveni život

U mjestima u kojima su živjeli, Hrvati su imali svoje zadruge. Najpoznatije su one u Cerro de Pascou, Huanucou, Callaou, Limi i Santa Clari.
Cerro de Pasco je rudarsko naselje udaljeno 346 km od Lime, na 4200 metara nadmorske visine. Zadruga je osnovana 16. listopada 1881. Iako se na samom početku zvala "Društvo austrougarsko od dobročinstva", u svojem znaku je imala hrvatski grb.

Tamošnja je hrvatska zajednica bila malobrojna (njih tek 70) jer je taj prostor zbog svoje nezdrave klime bio neprivlačan useljenicima. Podrijetlom su bili uglavnom iz dubrovačkog kraja, a bavili su se rudarstvom i trgovinom. Članovi zadruge plaćali su članarinu, a u slučaju bolesti ili smrti društvo bi osiguravalo novac za liječenje a siromašnijima i za pogreb. Godine 1904. društvo je promijenilo ime u Slavensko dobrotvorno društvo (kasnije će se nazivati i jugoslavensko). S vremenom članovi su skupili više novca i kupili prostorije za rad u sklopu kojeg su utemeljili ambulantu i glazbeno društvo.

Za ravnatelja glazbenog društva i zbora iz Dubrovnika je doveden prof. Marcos Bace. Dana 26. kolovoza 1899. stigao je i prvi hrvatski svećenik, don Ivo Sangaletti, koji je "svakom prigodom obavljao službu Božju i propovijedi na milom hrvatskom jeziku" u kapelici Nuestra Senora del Transito koja je Hrvatima bila iznimno važna. Ova mala ali dobro organizirana kolonija novčano je pomagala Hrvatskoj ali i Bosni za vrijeme ustanka protiv Turaka.
Tražeći bolje životne uvjete, Hrvati su se spustili niže, prema Huanucou, a zatim i u Limu.

Huanuco je gradić u blizini Cerra Pasco ali s nešto zdravijom klimom, pa su se Hrvati tamo nešto duže zadržali. I ovdje su osnovali svoju zadrugu. Zanimljivo je da i danas, nakon toliko vremena u Hanucou postoji športski klub koji nosi naziv "Juan Bielovucic".

Callao je najznačajnija luka, udaljena svega 15 km od Lime. Hrvati 1871. utemeljuju "Društvo slavensko od dobročinstva". O imenu Društva Ljubomir Antić piše da je nastalo "u atmosferi napornog rada za stjecanje početnog kapitala, svježih sjećanja na domovinu, i lošeg odnosa s austrijskim predstavnicima". Tijekom godina društvo je preživjelo brojne uspone i padove na koje su neposredno utjecale političke ali i gospodarske prilike kako u Peruu tako i u domovini. Zbog rata u Tihom oceanu društvo je 1880. obustavilo rad. Oživljavanje društva uslijedilo je 6. siječnja 1906. a za predsjednika je izabran Juan Ostoja koji je radio kao gradski službenik.

Hrvati u Limi

Tek 1931. osnovan je prvi klub u Limi. Premda glavni grad, Lima nije bila privlačna prvim hrvatskim doseljenicima. Kako broj Hrvata do Prvog svjetskog rata nije značajno porastao (tek između 60 i 70 osoba) nije niti postojala veća potreba za organiziranjem, tim više što je u obližnjem Callaou postojala veća skupina Hrvata, organizirana u društvo u koje su se učlanjivali i Hrvati Lime.

S vremenom će broj članova iz Lime prevladati, pa će društvo nakon Drugog svjetskog rata biti premješteno u peruanski glavni grad. Danas je to društvo, koje je tijekom vremena promijenilo nekoliko naziva, pod imenom "Hrvatski klub Dubrovnik" smješteno u prekrasnom dijelu Lime (Jesus Maria). Društvo njeguje socijalne, kulturne i sportske aktivnosti. Osobito se štuje blagdan Sv. Vlaha i Dan državnosti RH.

Santa Clara je mjesto udaljeno oko 40 km od Lime. Kako se nisu željeli učlanjivati u jugoslavensko društvo, Hrvati Santa Clare su početkom 1951. odlučili utemeljiti vlastiti klub "Jadran". Zaslužni za osnutak hrvatskog kluba "Jadran" bili su Marko Lesina, Filip Kundid, Franjo Kovačević i Pedro Bošnjaković. Dogovarajući se o osnutku kluba, četrdesetak Hrvata i desetak Makedonaca okupilo se u gostionici "Macedonia", jer vlastitih prostorija nisu imali. Tamo su odabrali upravu i odlučili okupiti sve Hrvate Perua. Osnivanju kluba 27. svibnja 1951. u lokalu "Brena" u Limi prisustvovalo je 350 Hrvata, a sv. misu je služio Švicarac A. Marchon iz Santa Clare.

Drugog dana upriličena je prigodna večera i ples. Od početka je simbol kluba bio hrvatski grb. Klub je aktivno obilježavao Dan Perua (28. srpanj), i 10. travanj, uvijek ističući hrvatsku i peruansku zastavu, iako je kod vlasti bilo problema zbog hrvatske zastave.

"Hrvatsku zajednicu u Peruu" osnovao je 1991. godine Branko Fistrović. Njeni članovi su se vrlo aktivno zauzimali da službeni Peru prizna Hrvatsku, a tijekom Domovinskog rata novčano su i materijalno pomagali Hrvatskoj.
Od 9. lipnja 1996. predsjednik zajednice je Marko Birin, a statut kao primarni cilj navodi blagostanje svih Hrvata, članova zajednice.
Na prostoru Santa Clare djeluje i hrvatska crkva "San Leopoldo", a generalni vikar za hrvatsku koloniju je vlč. Drago Balvanović.

Doprinos Hrvata novoj domovini

Hrvati i njihovi potomci značajno su doprinijeli razvoju Perua. Spomenut ćemo dvije osobe hrvatskog podrijetla koje su iznimno važne za Peru. Obojici su očevi bili Hrvati a majke Peruanke i obojica su se rodili krajem 19. stoljeća.
German Stiglich (1887.-1928.) bio je pomorac, znanstvenik, istraživač i profesor. Već smo spomenuli kako je kao mladi pomorac s kapetanom Bielichem plovio u Europu.

Kao cijenjenog stručnjaka država ga je poslala u ekspediciju na rijeku Madre de Dios, kako bi izradio hidrografsku kartu tog i drugih područja. Osim toga, utvrdio je peruansko-bolivijsku granicu. Po vokaciji i profesiji bio je putnik. Proputovao je mnoge zemlje, posebno Peru, skupio veliko znanje i poslije pisao o svojim putovanjima. Najvažnije mu je djelo "Diccionario Geografico del Peru" (Zemljopisni rječnik Perua) u četiri toma. Također je objavio kodeks pomorskog prava, priručnik o topništvu te nekoliko zemljopisnih djela.

Istraživač Von Hassel po Stiglichu je nazvao arhipelag rijeke Madre de Dios u blizini zaljeva Manu. Na sveučilištu u Limi još se uči iz Stiglichevih knjiga. Jedan primjerak Zemljopisnog rječnika koji je darovao hrvatskoj zajednici nalazi se danas u knjižnici kluba Dubrovnik.
Juan Bielovucic (1889.-1949.) bio je pionir peruanskog i južnoameričkog zrakoplovstva. Nije bio poznat samo kao zrakoplovac, nego i kao utemeljitelj prve zrakoplovne škole u Peruu. Bielovucic je važan za Peru jer je prvi nacionalni zrakoplovac koji je letio zračnim prostorom Latinske Amerike; otvorio je prvu zrakoplovnu školu u Južnoj Americi te bio prvi vojni zrakoplovac Perua i prvi koji je uspješno preletio Alpe. Nekoliko ulica u Limi i nekim drugim gradovima nose njegovo ime.

Umjetnici

Slikar Kristijan Krekovic (1901.-1985.) rođen je u selu Koprivni u Bosni, slikarstvo je studirao u Beču i Parizu a izlagao je diljem Europe. Nakon Drugog svjetskog rata posvetio se proučavanju južnoameričkih civilizacija, pa godine 1951. dolazi u Peru i proučava kulturu urođeničkih plemena. Stvara monumentalno djelo "Prošlost i sadašnjost Perua". Nakon prve izložbe u Limi peruanski ga je predsjednik odlikovao i financirao mu izložbe u SAD-u i Europi. Umro je u Mallorci, u Španjolskoj, gdje se nalazi njegov muzej.

Još jedan hrvatski slikar, Vladimir Rončević došao je u Peru 1948., i odmah polučio uspjeh s figurativnim slikama, a kasnije i s apstraktnim djelima. Zapažen je po svojim brojnim izložbama.

Slikar Darko D. Bozanić (r. 1949.) studirao je slikarstvo u Splitu, Zagrebu i Peruu. Izlagao je vrlo uspješno u Splitu, na Visu, Hvaru, Braču i u Peruu. Od 1994. godine svake godine sudjeluje na međunarodnom sajmu umjetnosti Art Cologne.
Od poznatih umjetnika hrvatskog podrijetla valja istaći Dalmaciu Samohod koja nije samo poznata glumica, već ima i vlastito kazalište.

Književnici

Esteban Pavletich (1906.-1981.) rođen je u Huanucu. Bio je pisac, pjesnik, novinar i političar. Pisao je na španjolskom, a najpoznatiji romani su mu: "No se suicidan los muertos" (Mrtvi ne čine samoubojstvo) za koji je dobio nacionalnu nagrada za roman 1959. te "Extrano caso de amor" (Neobičan slučaj ljubavi). Godine 1960. francuski ministar kulture Malraux odlikovao ga je ordenom "Caballero de la Orden de Arts et Letters".

Juan Collich (Kolić), rođen u Callau bio je novinar i pisao je za limske novine "La Cronica" a isticao se u krugu intelektualca u Barrancu. Umro je mlad 1930. godine
Književnik Luis Benjamin Chuirliza darovao je svoju bogatu filozofsku knjižnicu hrvatskom klubu "Dubrovnik"

Znanstvenici

Hvaranin Pedro Samohod stigao je u Peru 1894. kao kapetan i vlasnik broda. Godine 1897. patentirao je dva navigacijska instrumenta: jednim se automatski bilježi pravac plovidbe (moderniziran, instrument se koristi i danas), a drugi štiti brod od sudara. Potomci Pedra Samohoda također su nadareni; Kći Dalmacia je glumica, a unuka istog imena pjesnikinja.

Dr. Zlatko Tanodi rođen 1914. u Humu blizu Zagreba, arhivist i povjesničar, bio je organizator i promotor arhivističke struke ne samo u Argentini (gdje je živio) već u čitavoj Latinskoj Americi. Koliko je cijenjen u Peruu dokazuje činjenica da ga je Lima 1976. proglasila "glasovitim gostom grada Lime".

Politički i gospodarski život

Mnogo je potomka Hrvata koji su se istakli u javnom životu Perua: general Jose Zlatar Stambuk bio je ministar zrakoplovstva, admiral Esteban Zimic bio je ministar pomorstva, Mirko Cuculizza ministar ratarstva, Luis Percovich ministar unutarnjih poslova, Pedro Gjurinovic ministar kulture, Maria Luisa Cuculizza gradonačelnica Lime. U policiji je istaknuto ime general Alejandro Farcic, u peruanskoj diplomaciji su se istakli veleposlanici Miguel Bakula i Jaime Stiglich, te savjetnik ministarstva vanjskih poslova Drago Kisic.

Novinar Jose Pavletich, sin Estebana Pavleticha, izdao je zajedno s Adrianom Pator knjigu `Poesia croata contemporanae", koja obuhvaća pjesme Hrvata iz domovine i iz Južne Amerike (Argentine, Čilea i Perua) na španjolskom i hrvatskom jeziku. Ova knjiga sastavni je dio literature na Zagrebačkom sveučilištu. Na predstavljanju u Limi Peruanci su prvi puta slušali predavanje o hrvatskom jeziku. U knjizi su također navedeni pisci, potomci Hrvata koji ne govore hrvatski, ali o Hrvatskoj pišu pjesme: Mauricio Medo, Mario Bellatin, Samuel Cardich i Gladys Benko.

Sadašnjost

Procjenjuje se da u Peruu danas živi oko pet tisuća Hrvata poglavito druge, treće i četvrte generacije, od toga četiri tisuće u Limi.
Od početka doseljavanja Hrvati su stvarali vlastite organizacije i pomagali jedni drugima, kao što su u najtežim danima Domovinskog rata pomagali i staroj domovini Hrvatskoj. Što se tiče povratka u Hrvatsku, neke obitelji su se vratile, no ne može se očekivati neki veći broj jer je uglavnom riječ o mješovitim brakovima i njihovim potomcima koji u pravilu ne govore hrvatski jezik i osjećaju se ponajprije Peruancima.
Kao i drugdje, i u Peruu veliku ulogu igra Hrvatska katolička misija (Vikariato Episcopal Croata) koja je najzaslužnija za očuvanje hrvatskog identiteta u ovoj dalekoj zemlji.

Jasna Kostelac de Anda
-----------------------

ŠVEDSKA

Koliko god je ljubav prema domovini jaka, Hrvati su emocionalno vezani i uz zemlju koja ih je primila, dala im utočište i mogućnost za rad i život onda kad im to vlastita domovina nije mogla pružiti. Uz ovu zemlju vežu ih i djeca koja su se ovdje rodila i koja Švedsku, bez rezerve, smatraju svojom domovinom


Kao država, Švedska postoji još od vremena Vikinga i nikada nije bila okupirana. Parlamenat (Riksdag) je prvi puta bio okupljen 1435. godine, a već 1634. godine postoji ustav koji određuje ovlasti državnog tijela. Vrijeme kralja Karla XII (1682.-1718.) obilježeno je samovlađem, ali državom opet vlada parlament između 1720.-1722. Godine 1722. kralj Gustaf III. opet preuzima vlast državnim udarom i ponovno uvodi apsolutizam. Godine 1809. opet je uspostavljen ustav, koji je ograničio kraljevu vlast, a parlamentu dao veću moć. Kralj se prije donošenja važnih odluka morao savjetovati s ministrima. Taj je ustav formalno bio na snazi sve do 1974. godine.

Dinastija Bernadotte je na švedskom prijestolju od godine 1818.
Švedska je kao velika sila onoga doba vodila ekspanzionističku politiku te vodila ili sudjelovala u ratovima diljem Europe. Glavni neprijatelj je bila Rusija na istoku. Sa svojih ratnih pohoda, osobito po Poljskoj i Češkoj, donosili su u Švedsku, kao ratni plijen, predmete od neprocjenjive vrijednosti za kulturu i povijest tih zemalja. To kulturno blago sada se nalazi po švedskim muzejima. Tko zna, možda su ta kulturna blaga bila na taj način spašena od uništenja tijekom 2. svjetskog rata.

Kako je zemlja kroz te ratove silno osiromašila, nakon nekoliko teških poraza, dogodio se slom te velesile.
Bilo je nekoliko pokušaja stvaranja unije skandinavskih zemalja (Danska, Norveška i Švedska), ali nijedan pokušaj nije dao trajne rezultate. Osobito je među studentima jedno vrijeme (1840-tih godina) bio vrlo popularan takozvani skandinavistički pokret, koji je imao za cilj stvaranje zajedničkog bloka skandinavskih zemalja, ali ni taj pokret nije bio dugog vijeka.

1905. godine došlo je do raskida švedsko-norveške unije i od tada te zemlje idu svaka svojim putem. No ti raskidi nam ipak pokazuju da je i najteže probleme moguće riješiti mirnim putem. Poučno je da odnosi između Švedske i njenih susjeda nikada nisu bili bolji nego nakon potpunog osamostaljenja svake od tih zemalja.

Sredinom 19. stoljeća počeo je naporan proces ekonomskog razvitka (školstvo, reforme u poljoprivredi, izgradnja infrastrukture i industrije), što je i danas temelj švedskog blagostanja. To je bio bolan proces napuštanja sela, mijenjanja socijalnih odnosa, stvaranja proletarijata itd.

Osim toga, krajem 1860-tih godina je zbog elementarnih nepogoda (jake zime, proljetni mrazovi, sušna ljeta) došlo do masovne emigracije, osobito u Ameriku. Samo 1887. godine Švedsku je napustilo 47.000 ljudi, a tijekom 50 godina 750.000 Šveđana je napustilo svoju domovinu u potrazi za boljim životom u Americi.

Krajem 19. stoljeća osnivaju se današnje političke stranke; Socijaldemokrati, Liberali, Seljačka stranka i Konzervativna stranka. Za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, Švedska je bila neutralna. Tadašnja koalicijska vlada uspjela je zadržati zemlju izvan rata, što diplomatskom vještinom, što srećom i ustupcima Hitlerovoj Njemačkoj.

Između 1939. i 1960. bruto nacionalni dohodak se udvostručio, a ekonomski polet je nastavljen i 1960-tih godina. Švedska je članica Europske Unije od 1. siječnja 1995. godine.
Gospodarsko stanje

Bruto nacionalni dohodak po stanovniku iznosi 26.000 USD.
Udio raznih privrednih grana u BND:
Poljoprivreda i šumarstvo - 2 posto
Industrija i građevinarstvo - 31 posto
Usluge državnog sektora - 67 posto

Švedska izvozi robe u vrijednosti 96 milijardi USD, a uvozi 82 milijardi dolara godišnje. Cilj švedske ekonomske politike je dugo bio posao za sve, visoka razina blagostanja u kombinaciji s ekonomskim rastom i pravednom podjelom dobara. Ulaganja u društveni sektor dovela su do porezne razine, koja je desetljećima bila među najvišima u svijetu. Ta je politika poznata pod imenom "švedski model".

Sredinom 1970-tih godina švedsko gospodarstvo suočilo se s padom industrijske proizvodnje i porastom nezaposlenih. Švedski državni dug se povećavao. Od 1992. do 1993. konjuktura se dodatno pogoršala, pa je tečaj švedske krune pao za 20 posto. Tek 1995. godine nastupio je opet porast u švedskom gospodarstvu.

Švedska je stekla svjetski glas kroz zakladu Alfreda Nobela (1883-1896), bogatog industrijalca i pronalazača, koji je sav svoj imetak, stečen proizvodnjom dinamita (njegov pronalazak), darovao zakladi iz koje će se godišnje dijeliti nagrada onima koji su učinili "najviše koristi za čovječanstvo".

Na dan smrti Alfreda Nobela (10. prosinca) dodjeljuje se svake godine u Stockholmu, na posebnoj svečanosti, nagrada onima koji su učinili važna otkrića na polju fizike, kemije, fiziologije, medicine i ekonomije te nagrada za osobito vrijedno djelo iz književnosti. Ovu nagradu uručuje kralj. Nagrada za mir uručuje se u glavnom gradu Norveške, Oslu, i također tradicionalno u svečanom ambijentu, prima se iz kraljevih ruku.

Prvi hrvatski tragovi

Dr. Mladen Ibler, bivši hrvatski veleposlanik u Švedskoj, proučavanjem povijesti nordijskih zemalja otkrio je da je Erik Pomeranski (1382.-1459.), zajednički kralj Danske, Švedske i Norveške, imao na svom dvoru Stegeborg skoro sedam godina, kao svog namjesnika, viteza po imenu Johannes Franchi. Proučavajući mnoge izvore i povelje, koje su do sada bile potpuno nepoznate hrvatskim povjesničarima, došao je do zaključka da se tu radi o Ivanu Frankopanu, sinu Nikole III Frankopana.

Svakako zanimljiv i neobičan podatak koji ukazuje na povezanost starog hrvatskog plemstva s Europom i dalekim sjeverom.
U borbama koje su općepoznate kao tridesetogodišnji rat (1618-1648) sudjelovali su i Hrvati na strani Habsburgovaca i to u jedinicama generala Wallensteina. Računa se da je u tom ratu sudjelovalo oko 100.000 Hrvata, većinom konjanika.

U tim ratnim sukobima poginuo je kod Luetzena 1632. godine i sam švedski kralj Gustav II Adolf - neki tvrde od hrvatskih konjanika, dok drugi povjesničari to opovrgavaju. U svakom slučaju su hrvatske čete bile tvrdi orah za Šveđane, jer se u izvještajima, koje je kralj Gustav II Adolf slao s bojnog polja često govori o teškim okršajima s "hrvatskim vragovima".
U tom ratu sudjelovao je na strani Habsburga i grof Petar Zrinski, koji je kasnije tragično završio u bečkom Novom Mjestu. Zanimljiv spomen na to doba i na prisutnost Hrvata u tim ratovima, nalazi su u dvorcu Laeckoe, na obali jezera Vaenern u Švedskoj. Taj dvorac je bio vlasništvo ugledne plemićke obitelji De la Gardie. U tom dvorcu jedna dvorana je posvećena uspomeni na Westfalski mir (1648.) kojim je završen tridesetogodišnji rat. Na stropu te dvorane naslikani su grbovi svih zemalja s kojima je Švedska u tom ratu ratovala. Među tim grbovima nalazi se i hrvatski.

No Šveđani i Hrvati nisu se sretali samo na bojnom polju, nego se njihove veze protežu i na kulturno područje. Poslije smrti Gustava II Adolfa, na švedsko prijestolje dolazi njegova kćer Kristina (1629.-1689.), koja se kasnije odrekla krune, otputovala u Rim, prešla na katoličku vjeru i posvetila se kulturnom radu. U Rimu je osnovala, po klasičnom uzoru, znanstvenu dvorsku Akademiju među čijim članovima je bilo i Hrvata, poput Nike Radulovića, izaslanika Dubrovačke Republike u Rimu, koji je kasnije postao kardinal te Stjepka Gradića, upravitelja vatikanske knjižnice. Oduševljen što je kraljica prešla na katolicizam i posvetila se kulturnom radu, hrvatski književnik Junio Palmotić (1606.-1657.) posvetio joj je svoj ep "Kristijada". Djelo je tiskano bez posvete, jer kraljica nije dozvoljavala nikakve počasti za života.

Novija doseljavanja Hrvata

Jedan od rijetkih Hrvata, koji je doktorirao u Švedskoj (na sveučilištu u Stockholmu, na instituciji za baltičke i slavenske jezike) je dr. Borislav Arapović. On je u svojoj doktorskoj disertaciji razradio neke uvjete stvaranja i stil knjige Miroslava Krleže "Hrvatski bog Mars". Piše pjesme i prozu na hrvatskom i švedskom jeziku. Trenutno je direktor Instituta za prevođenje Biblije u Stockholmu.

Na sveučilištu u Uppsali studirali su prof. Tomsilav Ladan i Ivan Slamnig. Kao "dvorski dirigent" djelovao je u Stockholmu nekoliko godina maestro Anđelko Klobučar.
Od značajnih likovnih umjetnika svakako treba spomenuti Zlatka Jakuša, koji je postigao veliki ugled kao umjetnik i idejni začetnik čitavog niza švedskih poštanskih maraka; Vladimira Becka, poznatog po svojim slikama na platnu, staklu i akvarelima, te umjetnika Kazimira Đurića.

Kao snimatelji ime su stvorili Nikola Majstorović (na švedskoj televiziji) i Antonija Dubravka Carnerud (slobodna umjetnica). Kao novinarka dobar glas uživa Sonja Bennet.
Za vrlo dobro organiziranje Hrvata u Švedskoj vrlo zaslužan je između ostalih i Branko Salaj, koji je nakon obnove hrvatske države obnašao razne dužnosti u hrvatskoj diplomatskoj službi.

Iako su u borbi za priznanje hrvatskog jezika (u školskoj nastavi materinskog jezika) važnu ulogu odigrali sami roditelji svojim složnim i odlučnim nastupom, kao pojedince, koji su se osobito istakli u toj borbi, treba spomenuti u prvom redu Stjepana Vasaria, učitelja hrvatskog jezika u Olofstroemu, koji je kao prvi izborio to pravo za svoje učenike te Branka Salaja (Stockholm) i Vladimira Rozijana (Lund).

Od sredine 1950-tih godina do kraja 1960-tih godina, dolazi u Švedsku oko 20.000 hrvatskih useljenika (točan broj nije moguće ustanoviti zbog manjkavosti u statistikama). Riječ je o političkim izbjeglicama iz austrijskih i talijanskih sabirnih logora, ali velikom većinom o radnicima, takozvanim ekonomskim emigrantima, koji su došli tražiti bolje uvjete rada i života. Veliki broj ih se uključio u novosnovana hrvatska društva, koja nisu bila pod kontrolom jugoslavenskih vlasti.

Drugi, da bi izbjegli šikaniranje od strane jugoslavenskih agenata, organizirali su se u Hrvatskoj interesnoj zajednici, koja je bila pod nadzorom i strogom kontrolom Jugoslavenskog saveza. Krahom Jugoslavije i uspostavom neovisne hrvatske države, ti ljudi su kolektivno u okviru svojih cjelokupnih društava istupili iz Jugoslavenskog saveza i zatražili članstvo u Hrvatski savez.

Nedugo po svom dolasku u Švedsku (početkom 60-tih godina), Hrvati osnivaju svoja prva društva. Kako su to većinom politički emigranti, ona dobivaju često politički predznak. S vremenom u njima prevladava kulturni i sportski rad, no jaka nacionalna linija ostaje uvijek prisutna. Najstarija hrvatska društva u Švedskoj su NK Croatia (1962.) u Malmoeu i HD Velebit (1964.) u Goeteborgu.

Savez hrvatskih društava kao krovna organizacija

Kad su se ta društva organizacijski učvrstila, na prijedlog Društva prijatelja Matice Hrvatske, HD Matija Gubec, dolazi 1978. godine do osnivanja Saveza hrvatskih društava u Švedskoj. Od tada je Hrvatski savez onaj koji zastupa Hrvate u raznim prilikama, na primjer u Vladinom savjetu za useljenike i drugim švedskim državnim savjetodavnim tijelima.
Dolaskom novih radnika iz domovine sredinom 1960-tih godina povećava se broj članova u našim društvima. No mnogi odlaze u društva Hrvatske interesne zajednice, koju kontrolira Jugoslavenski savez.

Raspadom Jugoslavije 1991. godine, raspada se i Jugoslavenski savez, jer ga napuštaju svi osim Srba i Crnogoraca. (Jugoslavenski savez je međutim ostao vegetirati i dalje, pod imenom "Svesrpski jugoslavenski savez" i to s istim brojem papirnatih članova kao i prije raspada Jugoslavije.) Nakon 1991. godine sva društva iz te Interesne zajednice prelaze u Hrvatski savez, tako da ta krovna organizacija Hrvata u Švedskoj danas okuplja 32 društva s ukupno šest tisuća članova.

Većina društava njeguje hrvatsku narodnu glazbu, pjesmu i ples pa Hrvatski savez organizira svake godine "Smotru hrvatske kulture" na kojoj društva nastupaju s vlastitim točkama. Vrlo je živa i sportska djelatnost i njom se bavi također veliki broj društava. Savez organizira godišnje turnire u nogometu. Najuspješnije momčadi su NK Croatia u Malmoe, koja je jedne godine ušla čak u 2. ligu švedskog nogometnog natjecanja, te Croatia i Velebit iz Goeteborga.

HD Velebit u Goeteborgu ima vlastitu zgradu u kojoj su smještene društvene prostorije. Dom HD Velebit sagrađen je uglavnom sredstvima i radom samih članova. U Helsingborgu je HKŠD Croatia koncem 1997. godine uselila u svoj vlastiti dom. Ostala društva unajmljuju svoje prostorije od općina ili se snalaze na neki drugi način.

Društvo prijatelja Matice hrvatske (ogranci postoje u Stockholmu, Joenkoepingu i Olofstroemu) imaju u svom programu samo kulturnu i humanitarnu djelatnost: organiziraju se predavanja ili studijske grupe po ograncima, te izložbe. Pod pokroviteljstvom Hrvatskog saveza organizirano je već desetak predavanja po raznim društvima u mjestima gdje ima organiziranih Hrvata. Običava se pozvati predavače iz domovine, koji su stručnjaci na svojim područjima, i oni - kao takvi - obrađuju neke aktualne teme. Najpopularnija su predavanja iz područja kulture, povijesti i politike. Osim toga, sva društva se bave i humanitarnim radom, koji je često na istaknutom mjestu u programu djelatnosti. Posebno treba naglasiti rad hrvatskih dušobrižnika, koji se od 1969. godine brinu za opstojnost vjerske i nacionalne svijesti među Hrvatima Švedske. Tu treba svakako spomenuti kao najzaslužnije velečasnog Vargića (iz Đakova), Vjekoslava Lasića, Franju Prsteca, Josipa Vasilinu, Stjepana Biletića, Josipa Kropeka, Stipu Šošića i Vladimira Švendu.

Oni su, kao nitko prije njih, upornim i strpljivim radom uspjeli dovesti hrvatsko iseljeništvo na ovu razinu (vjerski i nacionalno) na kojoj se ona danas nalazi.

Popis društava učlanjenih u Hrvatski savez i njihova gradska sjedišta

Knez Branimir Vaexjoe
Matija Gubec - Joenkoeping
Tomislav - Boras
Matija Gubec - Stockholm
Vladimir Nazor - Eskilstuna
Jadran - Gislaved
Croatia-Katarina Zrinski - Goeteborg
Šokadija - Goeteborg
Zagreb - Hallstahammar
Marko Marulić - Halmstad
Croatia - Helsingborg
Velebit - Goeteborg
Croatia-91 - Joenkoeping
Stjepan Radić - Katrineholm
Croatia - Landskrona
Jadran Lilla - Edet
Ljudevit Gaj - Ljungby
Marjan - Malmoe
Jadran - Malmoe
Mladost - Malmoe
Hrvatska žena - Malmoe
Croatia - Malmoe
Mladi Hrvati - Malmoe
Croatia - Motala
Croatia - Norrkoeping
Kune - Naessjoe
Matija Gubec ogranak - Olofstroem
Plitvice - Skillingaryd
Dubrovnik - Soedertaelje
Hrvatsko društvo - Uppsala
Hrvatsko društvo - Vingaker
Hrvatsko društvo - Vaenersborg
Croatia - Vaernamo

Hrvatski doprinosi životu Švedske i švedski doprinosi Hrvatskoj

Hrvati su se počeli useljavati u Švedsku tek nedavno, poslije Drugog svjetskog rata. To su bili emigranti, invalidi, bolesni i starije osobe koje su ostale po izbjegličkim logorima Austrije i Italije. Švedska ih je primila iz humanitarnih razloga. Bolesni su bili smješteni u sanatorije i bolnice na liječenje, invalidi i stariji dobili su socijalnu pomoć, a mlađima je dano zaposlenje, najčešće u industriji.

Kasnije, 60-tih godina dolaze radnici koji su objeručke prihvaćeni, jer je u to vrijeme Švedska oskudijevala s radnom snagom. Tako su Hrvati našli zaposlenja u teškoj i lakoj industriji, tvornicama automobila, brodogradilištima, tekstilnoj industriji i slično. Svugdje su se dokazali kao dobri i pouzdani radnici. Kako su mnogi od njih brzo svladali švedski jezik, dobro su napredovali na svojim radnim mjestima i dobivali odgovornije poslove. Mnogi su otvorili vlastite radionice, a neki su dobili i odgovorne službe u većim ustanovama ili poduzećima. Švedska priznaje da su ti radnici bili veliki dobitak i da su, bez sumnje, dobar dio sebe ugradili u zemlju.

Tako je prva generacija svojim radom stvorila povoljnije uvjete života drugoj generaciji, kojoj su sada otvorena vrata i mogućnosti školovanja i napredovanja. Već sada imamo vrsnih tehničara, inženjera, liječnika i učitelja hrvatskog podrijetla. To je zamjetan napredak za tako kratko vrijeme.

Koliko su god naši radnici bili sputani u svom djelovanju zbog nedovoljnog poznavanja jezika, ipak im je uspjelo probuditi zanimanje i simpatije Šveđana za hrvatsko pitanje u Jugoslaviji. Osim nekoliko časnih pojedinaca, intelektualaca, mnogi "učeni" Hrvati u Švedskoj su zakazali po tom pitanju. Neki Šveđani su se u tolikoj mjeri zalagali za pravedno rješavanje "hrvatskog čvora", da ih je Hrvatski savez imenovao "počasnim Hrvatima". Riječ je o uglednim političarima, parlamentarcima, novinarima i kulturnim djelatnicima: Andres Kueng, Ulla Tillander, Bengt Westerberg, Margareta Wiklund, Ralf Lindstroem, Bertil Fiskesjoe, Gunnel Liljegren, Lars Eklund, Arvid Fredborg, Kerstin Friberg, Kent Skorvik, Anders Ljungberg, Sune Olfson i Ingrid Ydén-Sandgren.

Kao poseban pothvat i doprinos širenju hrvatske kulture moramo spomenuti izdanje knige "Fiskafaenge och fiskaresamtal" (Ribanje i ribarsko pregovaranje) Petra Hektorovića, u izdanju izdavačke kuće Renaessans u Goeteborgu 1994 godine. Hrvate je osobito zadužio dr. Arvid Fredborg svojom studijom "Serber och kroater i historien" (Srbi i Hrvati u povijesti).
1986. godine je konačno, nakon velikog napora djelatnika Hrvatskog saveza, izašao Švedsko-hrvatski rječnik u izdanju Školske uprave Švedske i izdavačke kuće Esselte studium. Zapažena knjiga je reportaža iz Domovinskog rata Pera Svenssona "Hem till kriget" (Domovina u ratu). U toj knjizi Per Svensson pokušava prikazati događaje u Hrvatskoj 1991. godine iz jedne povijesne perspektive.

Hrvatski pisci, izdavaštvo i publikacije

Kako je hrvatska emigracija u Švedskoj novijeg datuma, još se nije uspjela toliko udomaćiti i učvrstiti da bi iz vlastitih redova mogla dati ozbiljnije pisce. Ta je djelatnost bila ograničena na pisanje debatnih članaka u novinama, pisanje i tiskanje letaka i sl. No, kao pisca svakako treba spomenuti Borislava Arapovića, koji piše pjesme i prozu. Neka su mu djela prevedena na švedski jezik. On se kao direktor Instituta za prevođenje Biblije bavi i izdavačkom djelatnosti u okviru svoje ustanove.

Od izdavačkih djelatnosti svakako treba spomenuti "Hrvatski glasnik", glasilo Hrvatskog saveza u Švedskoj. Glasnik izlazi četiri puta godišnje i u njemu surađuju članovi Saveza.
Društvo Matija Gubec je od svog osnutka izdavalo za svoje članstvo i prijatelje društvenu "Okružnicu". Branko Salaj je u Stockholmu izdavao list "Poruka slobodne Hrvatske". Taj list je s vremenom prestao izlaziti. Nadalje, on je uredio i izdao zbirku dokumenata sa suđenja dr. Franji Tuđmanu 1981. godine pod naslovom "Na braniku povijesne istine", te knjižicu "Predgovor knjige dr. Franje Tuđmana - Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi". Salaj je također preveo i izdao u nakladi društva Matija Gubec izbor iz studije Branka Franolića "Det kroatiska litteraera spraket" (Hrvatski književni jezik).

Društvo Croatia iz Joenkoepinga (društvo se kasnije uklopilo u društvo prijatelja Matice hrvatske - Matija Gubec) izdavalo je 1960-tih godina bilten KOP (Kroatisk opinion). Bilten je uglavnom donosio i prenosio članke i komentare o Hrvatskoj na švedskom jeziku. U nakladi Instituta za vanjsku politiku, Diana Madunić je izdala knjižicu pod naslovom "Kroatiens svara vaeg mot demokrati" (Teški put Hrvatske do demokracije). U toj publikaciji je ukratko obrađena hrvatska povijest borbe za samostalnost.

Hrvatske žrtve

Već pri dolasku Hrvata u Švedsku (početkom 1960-tih godina) interes za društveni rad je bio velik. Kako su tu prvu grupu sačinjavali uglavnom ljudi iz izbjegličkih logora, razumljivo je da su društva, koja su oni osnivali, imala jaku političku komponentu. Veliki utjecaj na ta društva imali su pokreti i organizacije poput HOP-a i Drna, a u manjoj mjeri HDO.

Djelovanje Udbinih agenata, među kasnije pridošlim radnicima iz domovine, takozvanim pasošarima, imalo je za učinak da je i dobar dio tih radnika pristao uz ta društva pa su ta društva prerasla u kulturna i športska društva, ali sa jednom jako naglašenom političkom notom.

Izgleda da je najčvršće uporište organiziranog hrvatstva bilo u Goeteborgu, pa je Udba dobar dio svoje djelatnosti usredotočila na taj grad. Pred švedskim vlastima se sistematski ocrnjivalo Hrvate, radnike "pasošare" se zastrašivalo, a u jugotisku se Goeteborg označavao kao "zmijsko leglo". Na taj način htjelo se politički neutralizirati Hrvate u Goeteborgu.

1971. godine jugoslavenske vlasti su uhitile Miljenka Hrkača zbog navodne diverzantske djelatnosti i osudile ga na smrt. Da bi iznudili oslobođenje Hrkača, Ivan Vuičević i Blago Mikulić okupiraju jugo-konzulat u Goeteborgu (10. veljače 1971. godine) i u zamjenu za taoce traže slobodu za Hrkača. Jugoslavija odbija pregovore i Vuičević i Mikulić se nakon dva dana predaju švedskoj policiji. Za taj čin izrečena im je kazna od tri i pol godine zatvora.

Još jedan pokušaj da se spasi Miljenko Hrkač učinjen je 7. travnja 1971 godine. Miro Barešić i Anđelko Brajković okupiraju jugoslavensku ambasadu u Stockholmu s namjerom da uzmu ambasadora, Vladimira Rolovića, za taoca i da ga razmjene za Hrkača. U nastaloj pucnjavi u ambasadi Rolović bude teško ranjen i nakon nekoliko dana umire. Barešić i Brajković se predaju policiji i nakon sudske rasprave bivaju osuđeni na doživotni zatvor. 15. rujna 1972. godine Tomislav Rebrina, Nikola Lisac i Rudolf Prskalo otimaju švedski zrakoplov na relaciji Goeteborg � Stockholm i u zamjenu za putnike i posadu traže oslobađanje gore navedenih zatočenika. Švedska vlada pristaje na zamjenu i oni tako prelaze u Španjolsku.

Poslije ovih događaja politički aktivni Hrvati dolaze pod jaku policijsku pasku. Donosi se poseban zakon o sprječavanju "političkog terora", a koji je bio uperen protiv politički aktivnih stranih državljana. U njemu se posebno spominju ustaše i prvi put se naziv primjenjuje upravo nad Hrvatima u Goeteborgu. Da se osveti Hrvatima i da ustraši aktivne rodoljube, Udba 15. prosinca 1975. godine, u ranim jutarnjim satima, pred stanom njegove obitelji u gradu Falkenberg, ubija Stipu Mikulića, jednog od glavnih osnivača HD Velebit i predsjednika spomenutog društva. Stipu Mikulića Udba je smatrala posebno opasnim zbog njegove vodeće uloge među državotvornim Hrvatima. Također se zna da je Udba tretirala ubojstvo Stipe Mikulića kao jednu potrebnu mjeru u pripremama i otklanjanja prijetnji državne posjete Tita Švedskoj, koja je uslijedila 1976. godine. Ubojstvo Stipe Mikulića nikad nije razriješeno redovitim sudskim postupkom � ustanovljeno je samo da se radi o političkom umorstvu. Dva mjeseca kasnije policija u Goeteborgu zatvara izvjesnog Irfana Kuburaša zbog sumnje da je sudjelovao u umorstvu Stipe Mikulića. Poslije mjesec dana provedenih u pritvoru policija ga "zbog pomanjkanja dokaza" pušta na slobodu (u pola noći) te ga istog jutra, zajedno s obitelji, stavlja na zrakoplov za Beograd.

Hrvati i danas tvrde i čvrsto su uvjereni da švedska vlada nije htjela sudski rasplet ovoga slučaja. Onog trenutka kad su shvatili da se neće suditi samo Kuburašu nego i jugoslavenskom (državnom) terorizmu, zaustavljena je svaka istraga. Samo tjedan dana nakon puštanja Kuburaša, javni tužitelj zatražio je njegovo ponovno uhićenje, valjda forme radi.
U godinama poslije Drugog svjetskog rata pa sve do 50-tih godina pretjerani strah od velikog susjeda na istoku bio je uzrokom restriktivne politike prema političkim izbjeglicama, osobito onim iz istočne Europe, a činjenica izručivanja izbjeglica iz baltičkih zemalja u Staljinovu Rusiju činila je Švedsku manje privlačnom.

Sredinom 50-tih godina Švedska uzima - iz humanitarnih razloga - stanovit broj izbjeglica iz sabirnih logora u Austriji i Italiji, mahom starijih osoba, bolesnih i invalida, ljude koje nijedna druga država nije htjela primiti. Među tim ljudima nalazio se i veći broj Hrvata.
Situacija se potpuno mijenja 60-tih godina: zbog pomanjkanja domaće radne snage Švedska otvara granice ekonomskoj emigraciji. Uz emigrante iz slobodnih europskih zemalja (najviše iz Italije, Španjolske i Grčke) dolazi i oko 50.000 osoba iz tadašnje Jugoslavije. Uz Makedonce, Slovence i Srbe najviše ima Hrvata. Kako doseljenici u Švedskoj nisu registrirani po nacionalnosti nego po državnom ključu (imenu), točan broj Hrvata je teško odrediti, ali računa se da ih je moglo biti od 15 do 17 tisuća.

Život Hrvata u Švedskoj danas

Nakon 1967. godine Švedska opet uvodi restriktivnu politiku u vezi s useljavanjem ili traženjem zaposlenja, pa se nakon te godine broj Hrvata u Švedskoj povećava uglavnom spajanjem obitelji. Računa se da bi sada u Švedskoj moglo biti oko 20.000 Hrvata.
Najveći broj Hrvata koji su došli u Švedsku 60-tih godina bili su radnici ili seljaci i oni su brzo našli svoje mjesto u industriji koja je u to vrijeme vapila za radnom snagom, kao na primjer u brodogradilištu Kockums u Malmoeu, tvornici kugličnih ležajeva SKF i tvornici automobila Volvo u Goeteborgu, te SAAB i Scania u Trollhaetti i Soedertaelju. Po tim gradovima došlo je do najvećih koncentracija naših radnika. Druge, manje skupine, našle su posao po manjim industrijskim centrima diljem cijele južne Švedske.

Švedska je zemlja s vrlo visokim životnim standardom. Ne može se reći da među našim useljenicima ima siromašnih, ali nema ni bogatih. Naši su useljenici u Švedsku dolazili, u pravilu, praznih ruku, ali su uspjeli sebi i svojim obiteljima osigurati relativnu materijalnu sigurnost i prihvatljiv životni standard, a sve to štednjom i marljivošću.

Prva generacija tih useljenika sada je u dobi od 50 do 60 godina starosti. To su uglavnom industrijski radnici s visokim životnim standardom. Većina njih živi u modernim stanovima (cca. 85 posto), a preostalih 15 posto u vlastitim kućama i otkupljenim stanovima. Drugu grupu čine Hrvati do 30 godina starosti koji su u Švedsku došli kao djeca sa svojim roditeljima (20 posto) i oni koji su se rodili u Švedskoj (80 posto). Ogromna većina mladih je poslije završene 9-godišnje osnovne škole nastavila školovanje u tehničkom ili zanatskom sektoru (cca. 95 posto) dok je jedan vrlo mali dio pohađao visoke škole ili fakultete.

Razlog tako slabom interesu mladih Hrvata druge generacije za visoka stručna zvanja, i pored velikih i potpuno jednakih mogućnosti što se pružaju svakom švedskom građaninu, možda leži u činjenici da im njihovi roditelji, koji uglavnom dolaze sa sela ili prigradskih područja i sami imaju nizak stupanj obrazovanja, nisu bili u stanju dati potrebnu stimulaciju za više studije. Mnogi mladi Hrvati su danas bez posla jer industrija traži mlade ljude s visokom ili fakultetskom spremom. Za očekivati je da će treća generacija (s tim treba računati) bolje znati iskoristiti mogućnosti stjecanja više naobrazbe, koje im pruža ovo društvo.

Do 1973. godine govorilo se o što bržoj asimilaciji stranaca. Previše naglašena asimilacija imala je i svojih negativnih posljedica. Prva i druga generacija sve se manje razumiju. Mnogi roditelji nisu naučili djecu njihov materinji jezik, misleći da će im lakše biti započeti švedsku školu, a sami nisu dovoljno naučili jezik zemlje, kako bi mogli pomagati djeci i pratiti ih dok odrastaju.

1973. godine švedski parlament donosi zakon o uvođenju nastave materinskog jezika u dječje vrtiće i o učenju materinskog jezika u predškolskoj i školskoj nastavi. Pojam asimilacije zamijenjen je pojmom integracije. Doseljenici se ne bi trebali odreći svojih nacionalnih i kulturnih korijena niti jezika, nego se od njih očekuje da takvi kakvi jesu daju svoj doprinos sredini u kojoj žive. Kao što je "privremenost" odlaska iz domovine za mnoge iseljenike postala "trajnost", tako i integracija s vremenom prelazi u asimilaciju.

Djelovanje Crkve

Ovaj prikaz bi bio nepotpun kad bismo zanemarili rad hrvatskih svećenika.
Kako u Švedskoj nije bilo hrvatskih katoličkih misija ni hrvatskih svećenika prije 1969. godine, za Hrvate se brinuo, uglavnom u svojoj župi u Vaesterasu, mađarski isusovac vlč. Josip Benčik. Hrvatski svećenici su samo povremeno svraćali u Švedsku na tjedan ili dva i tada bi obilazili mjesta u kojima su živjele veće skupine Hrvata. Tako su u Švedskoj boravili msgr. Zorić i Draganović iz Rima i vlč. Mate Kolić iz Novog Zelanda.

U južnoj Švedskoj je jedno kraće vrijeme djelovao đakovački svećenik vlč. Vladimir Vargić, a nakon njegovog odlaska tu je dužnost preuzeo slovenski svećenik, vlč. Jože Flis. U jesen 1969 godine konačno dolazi dominikanac Vjekoslav Lasić, koji počinje organizirati duhovnu pastvu za Hrvate u Švedskoj.

U jesen 1973. godine u Goeteborg dolazi zagrebački svećenik vlč. Franjo Prstec, a skoro godinu dana kasnije i sarajevski svećenik Josip Vasilina u Stockholm. On ostaje u Stockholmu samo tri godine, pa ga nakon njegovog odlaska zamjenjuje vlč. Stjepan Biletić, također iz Sarajeva.
Tako su vlč. Lasić u Malmoeu (uz pomoć vlč. Kropeka koji je imao sjedište u Kopenhagenu), vlč. Prstec u Goeteborgu i vlč. Biletić u Stockholmu obuhvatili veći dio južne Švedske u kojoj su boravile znatnije skupine Hrvata.

S vremenom je došlo do promjena: vlč. Prstec odlazi u Njemačku, vlč. Lasić se vraća u Hrvatsku, pa na njihova mjesta dolaze vlč. Stipo Šošić i vlč. Vladimir Švenda. Osim svojih svećeničkih obaveza ti se svećenici bave i opsežnim kulturnim, socijalnim i karitativnim radom među hrvatskim useljenicima.

Katolička crkva u Švedskoj, koja je useljenička crkva, zbog težnje da se što prije udomaći i ukorijeni, da postane "švedska", nije bila naročito sklona našim svećenicima. Sve do 1978. godine kada je došao pomoćni biskup iz Hamburga, dr. Hubertus Brandenburg, i preuzeo vodstvo stockholmske biskupije, prevladavalo je mišljenje među župnicima, da u Švedskoj Gospodin Bog razumije švedski jezik (uz latinski). Smatrali su da nacionalni (osobito hrvatski) svećenici razjedinjuju župe, okupljajući vjernike samo na materinjem jeziku. Nažalost, još uvijek ima župnika i svećenika u Švedskoj koji zastupaju to stanovište.

Pogled u budućnost

Švedska kao država s visokim standardom, s dobro razvijenim socijalnim uređenjem, pruža svim svojim građanima, pa i useljenicima, dobre uvjete školovanja i jednake mogućnosti zaposlenja, a svaka diskriminacija suzbija se zakonom. Usto, dobro socijalno i zdravstveno osiguranje omogućava dostojan način života i u slučaju bolesti, nezaposlenosti ili starosti.

Zbog zemljopisnog smještaja na krajnjem sjeveru Europe, putovanja iz Švedske u Hrvatsku su dulja i napornija od onih iz ostalih europskih zemalja, a povezana su i s većim troškovima.

To je bio jedan od razloga da su se posjeti domovini ograničavale na vrijeme godišnjih odmora (mjesec srpanj). Osim toga, sve do nestanka Jugoslavije naši iseljenici su i prilikom tih kratkih posjeta domovini često bili izloženi neugodnim "informativnim" razgovorima sa SUP-om; u svezi s tim raslo je međusobno nepovjerenje i sumnjičavost, pa su iz tih razloga mnogi odustajali od kratkih putovanja u Hrvatsku.
Ne treba posebno naglašavati činjenicu da je za politički aktivne pojedince, Hrvatska ostala zatvorena sve do 1990. godine.

To su neki od razloga da su se mnogi Hrvati do te mjere integrirali u švedsko društvo da se osjećaju podvojeno; koliko god je ljubav prema domovini jaka, oni su emocionalno vezani i uz zemlju koja ih je primila, dala im utočište i mogućnost za rad i život onda kad im to vlastita domovina nije mogla pružiti. Uz ovu zemlju vežu ih i djeca koja su se ovdje rodila i koja Švedsku, bez rezerve, smatraju svojom domovinom. Rođeni su u Švedskoj, švedski govore bolje nego hrvatski, naučili su se međusobno ophoditi na švedski način, pa se često ne mogu snaći u Hrvatskoj gdje u mnogim stvarima vladaju "druga pravila" igre. Drugim riječima, mladi Hrvati su se udomaćili u Švedskoj.

Osim toga, roditelji su im godinama predočavali idealiziranu sliku Hrvatske, onakvu kakvu su zapravo sami željeli, ali koja nije odgovarala stvarnosti i njihovim kasnijim iskustvima. Teško je reći koliki broj Hrvata će se vratiti u Hrvatsku za stalno. O tome za sada možemo samo nagađati, ali za očekivati je da će mnogi početi živjeti na dvije strane; veći dio godine u Hrvatskoj, a ostatak u Švedskoj s djecom i unučadi.
Za mnoge su emigracija i "privremeni rad" jednostavno trajali predugo.
Tomislav Klobučar
--------------------

ŠVICARSKA

Ima mnogo obitelji koje žive i u Hrvatskoj i u Švicarskoj, naglo se povećava broj umirovljenika koji bi se rado vratili u domovinu, a samo mali broj naših ljudi potpuno se asimilirao i posve izgubio hrvatski identitet

Švicarska je planinska zemlja koja se prostire na 41.293 kvadratnih km, ima oko 6,9 mil. stanovnika, a podijeljena je na 26 kantona i polukantona. Ima četiri službena jezika: njemački (63,6 %), francuski (19, 2 %), talijanski (7,6 %) i retoromanski (0,6 %). Švicarci su velikom većinom kršćanske vjere, uglavnom katolici (46 %) i protestanti (40 %), te 14 % ostalih.

Za začetak Švicarske uzima se godina 1291. kad su kantoni Uri, Schwyz i Unterwalden sklopili vojni savez, a kad im se kasnije pridružilo još pet kantona (do 1355.), savez je po kantonu Schwyz dobio ime Švicarska Konfederacija, koja je tek Vestfalskim mirom 1648. godine prvi put dobila međunarodno priznanje. Nakon više političkih mijena (stvaranje Helvetske Republike, Napoleonovo uspostavljanje kantonalne autonomije i sl.), Švicarskoj je Bečki kongres 1814. godine priznao status neutralnosti sa stalno određenim granicama. Godine 1847. došlo je do građanskog rata u Švicarskoj, u kojem su federalne snage vojnom pobjedom zadržale u zajedničkoj državi sedam katoličkih kantona udruženih u takozvani "Sonderbund".

Danas je Švicarska federativna demokratska republika s konsenzusnom demokracijom, ističu se četiri jače stranke, Vlada (Bundesrat) sastavljena je od 7 ministara, a od donedavno siromašne zemlje dospjela je (kroz bankarstvo, turizam, agrar i sl.) u vrh najbogatijih, ali i najskupljih europskih zemalja. Glavni grad je Bern, nacionalni blagdan stavi se 1 . kolovoza, a nacionalna valuta je švicarski franak CHF.

Zanimljivo je znati da Švicarska ni do danas nije pristupila Ujedinjenim narodima ni Europskoj uniji, da je to zemlja koja udomljuje relativno najveći postotak stranih radnika u Europi, te da su žene dobile pravo glasa na saveznoj razini tek 1971. godine, a u nekim kantonima prije samo nekoliko godina.

Prvi hrvatski tragovi

Od davnina su pojedini Hrvati stizali u europske zemlje, pa tako i u Švicarsku. Kroz boravak i djelovanje takvih obično glasovitih ljudi stvarale su se veze između zemalja i kultura. Dvojica od prvih o čijem boravku i djelovanju postoje dokumenti svakako su kardinal Ivan Stojković (Dubrovnik 1390.- Lausanne 1443.) i biskup Andrija Jamometić (Nin 1420. - Basel 1484.). Prvi je djelovao u Švicarskoj kao visoki vatikanski diplomat, otvorio je i vodio Bazelski koncil 1431. godine, radio na pomirenju kršćana zapadnog i istočnog obreda, te pred osmanlijskim osvajačima iz Konstantinopola spasio i dopremio u Švicarsku mnoštvo starih grčkih i latinskih rukopisa i knjiga neprocjenjive vrijednosti. Potonji je djelovao kao u Europi vrlo poznati vatikanski diplomat, jedno je vrijeme zastupao njemačkog cara na papinskom dvoru, a njegova nevolja je bila u tome što se još četrdeset godina prije reformacije pokušao otvoreno i ne uvijek taktično boriti protiv loših odnosa u Crkvi, posebice protiv nepotizma i protekcije.

Hrvatska prisutnost do 1945. godine

Kroz sljedeća stoljeća hrvatska prisutnost u Švicarskoj i dalje se najviše osjećala kroz značajne hrvatske pojedince. Tako je u 16. stoljeću u Švicarsku došlo nekoliko Hrvata koji su se revno borili za osvjedočene ciljeve reformacije, posebice glasoviti Matija Vlačić Ilirik (1520.-1575.), koji je u Baselu započeo svoje studije, te katolički biskup i publicist Petar Pavao Vergirije (1498-1565).
U 17. stoljeću u Švicarskoj se skrasio i oženio Švicarkom Hvaranin Ivan Franjo Biundić (1574.-1644.), u to vrijeme vrlo cijenjen pisac a diljem Europe u to vrijeme najviše poznat po svoja dva djela: "Historia delle guerre civili d'Inghilterra tra le due case di Lancastro e Jorc" i po romanu "Eromena".

U 18. stoljeću hrvatsku kulturnu baštinu Švicarcima otkriva Švicarac Clemens Wertes prevodeći i objavljujući u Bernu svoj njemački prijevod knjige zapisa iz Hrvatske "Viaggo in Dalmazia" Alberta Fortisa, objavljene samo godinu dana ranije u Veneciji na talijanskom jeziku (1774.). Zabilježeno je da je upravo po preporuci ovoga potonjeg stigao na studij prava, fizike i mineralogije u Bern i Lausanne Toma Basiljević (1756.-1806.) iz Dubrovnika, koji je postao ugledni član nekoliko strukovnih švicarskih društava, a po povratku širio po Hrvatskoj stečene ideje i spoznaje iz Švicarske.

Od početka 19. stoljeća počinju se značajnije nego do tada umnažati hrvatski tragovi i veze sa Švicarskom. Godine 1883. doselio se za stalno u Švicarsku sa svoje tri neudane kćeri i suprugom političar i publicist grof Juraj IV. Drašković (1773.-1849.). Kćeri su mu se poudale vrlo brzo, a on je od svoje ušteđevine kupio dvorac Schrofen na Bodenskom jezeru, koji je nakon njegove smrti naslijedila najstarija kći Marija Lorenz. Hrvatski političar Eugen Kvaternik (1825.-1871.) djelovao je pisanom riječju i osobnim kontaktima više godina iz Züricha prije povratka u domovinu.

Književnici Fran Mažuranić (1859.-1928.) i Antun G. Matoš (1873.-1914.) također su jedno vrijeme proveli u Švicarskoj.
Najvjerojatnije prva Hrvatica koja je završila studij medicine u inozemstvu dr. Ema pl. Pavleković (1873.-1945.) studirala je u Ženevi i Lausannei. Povjesničar dr. Dominik Mandić (1889.-1973.) studirao je i doktorirao na Sveučilištu u Fribourgu, gdje je svoje studije završilo još nekoliko hrvatskih studenata.

Nobelovci prof. dr. Leopold Ružička (1887.- 976.) i prof. dr. Vladimir Prelog (1906.-1998.) nastanili su se u Švicarskoj 1918. odnosno 1941 . godine. Slično je učinio i poznati hrvatski karikaturist Branimir Petrović (1888.-1957.), koji se oženio Švicarkom i proživio gotovo četrdeset godina u Ženevi.

Razdoblje nakon 1945. godine

Drugi svjetski rat i poraće nakon 1945. godine natjerali su pojedine Hrvate da potraže utočište u Švicarskoj. Najglasovitiji hrvatski kipar Ivan Meštrović (1883.-1962.) našao je sigurnost u Švicarskoj od 1943. do 1947. godine, a u njoj se odmah nakon rata nastanio (u Waldu) i posljednji grof Drašković, Ivan (1876.-1971.) koji je sjećanja iz Austrougarske, Kraljevine Jugoslavije i Drugog svjetskog rata zabilježio u svojim memoarima. U to vrijeme u Švicarskoj su našli utočište brojni hrvatski politički prognanici, među kojima su bili i sljedeći značajni Hrvati: političar i znanstvenik dr. Vinko Krišković (1858.-1952.), franjevac i književnik Lucijan Kordić (1914.-1993.), ekonomisti i publicisti dr. Jure Petričević (1912.-1997.) i dr. Tihomil Radja (1928.-2002.) i još neki za koje nije bilo mjesta u Hrvatskoj sve do pada komunizma i osnutka hrvatske države 1991. godine.

Čini se da tragovi javnoga društvenog života Hrvata u Švicarskoj počinju tek djelovanjem hrvatskih katoličkih misija (HKM). Njihov začetak vezan je za dolazak fra Lucijana Kordića u Švicarsku 1951. godine, koji je po raznim švicarskim mjestima povremeno okupljao naše ljude, a godine 1961. nadležna kongregacija u Rimu ga je i službeno imenovala misionarom i ravnateljem hrvatske pastve u Švicarskoj. Dolaskom sve većeg broja hrvatskih radnika iz domovine pristupilo se osnivanju pojedinačnih hrvatskih misija. Na prvu takvu, u Zürichu, došao je 1967. godine fra Ljubo Krasić, koji je otpočeo sustavno misijsko djelovanje, a koje su nastavili fra Rade Vukšić, fra Karlo Lovrić i ostali misionari. Danas u Švicarskoj djeluje dvanaest hrvatskih katoličkih misija s petnaest franjevaca i sedam misijskih suradnica, a njihovo glasilo MOVIS izlazi neprestance od 1969. godine, danas u nakladi višoj od 14.000 primjeraka.

Ove misije su pojedinačno i zajednički svojim vjerskim, kulturnim i drugim raznolikim djelatnostima postale i ostale (poglavito do uspostave hrvatske države 1991. godine) središte hrvatskog javnog života. Nikada nisu zaboravljale ni skrb za čuvanje i izgradnju hrvatskoga nacionalnog identiteta. Primjerice, samo HKM Bern pod vodstvom fra Šimuna Šite Ćorića na svom je području od 1984. do 1990. godine u sklopu "Iseljeničke tribine" organizirala preko pedeset zasebnih nastupa vodećih ljudi iz hrvatskog javnog života, uglavnom iz domovine, a među njima je bio i ondašnji vodeći hrvatski disident dr. Franjo Tuđman.

Prva hrvatska udruga osnovana u Švicarskoj izvan krila misija bila je Hrvatsko društvo u Švicarskoj, koje je s prijateljima utemeljio 1960. godine u Zürichu i godinama vodio dr. Jure Petričević, a petnaestak je godina okupljalo hrvatske intelektualce i druge hrvatske ugledne ljude u Švicarskoj. Osnovana je i "Knjižnica Hrvatskog društva u Švicarskoj", a Društvo je organiziralo dva u hrvatskoj emigraciji jedinstvena kulturno-politička simpozija (Luzern, 1968. i 1971. godine) na kojima su sudjelovali vodeći intelektualci iz hrvatske političke emigracije.

Tijekom 1968. i 1969. bilježe se prva formalna odn. neformalna osnivanja hrvatskih športskih klubova u Švicarskoj (npr. NK Croatia, Zürich, 1969.), a na samom početku 70-ih godina počinju se rađati hrvatske ustanove i udruge jedna za drugom: "Socijalna služba hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj (Buchs, 1970.), Folklorno društvo "Movis Croatia" (Zürich, 1970), Hrvatska zaklada protiv raka (Basel, 1970.), "Društvo prijatelja Matice Hrvatske" (Zürich 1971.), koje je 1973. godine preimenovano u "Hrvatsku kulturnu zajednicu", i tako redom.

Prema najnovijem popisu, u Švicarskoj i Liechtensteinu ima 199 raznoraznih hrvatskih udruga i ustanova, uz dužnu napomenu da među njima ima nekih koji nisu aktivni, a neki su praktički vezani za djelovanje pojedinaca. Uz gore spomenute, redaju se udruge i ustanove raznolikih orijentacija, od uglednog glazbenog okteta "Chorus Croaticus" (Bern) ili humanitarnog "Fonda hrvatskih studenta" (Neuchatel) do Hrvatske demokratske zajednice, koja je prigodom stvaranja hrvatske države na samom početku 90-ih godina, okupila kao nitko dotad najveći broj aktivnih Hrvata u Švicarskoj. Danas se najviše hrvatskih udruga okuplja i povezuje kroz Hrvatski svjetski kongres u Švicarskoj (HSK-CH), koji je u ovoj zemlji ustanovljen 1993. godine kao dio te najveće međunarodne nevladine organizacije Hrvata izvan domovine koja djeluje u svim zemljama svijeta u kojima Hrvati i njihovi potomci žive u većem broju.


Hrvatski doprinos životu Švicarske

Stotine tisuća Hrvata našli su privremeno ili stalno radno mjesto u Švicarskoj i s tako stečenim sredstvima podizali svoje obitelji i u domovini. Nezaobilazan je doprinos tih hrvatskih ljudi svekolikom napretku i posebice gospodarskom rastu Švicarske.
Uz te plodne bezimene hrvatske mase, cijeli je niz vrlo darovitih Hrvata koji su svojim djelovanjem ostavili značajne tragove u švicarskom javnom životu.

Još u 15. stoljeću zaslugom kardinala Ivana Stojkovića spašeni su u Konstantinopolu brojni znanstveni rukopisi pred osmanlijskim osvajačima i dospjeli su u posjed Švicarske. Njegovu dragocjenu zbirku knjiga i rukopisa naslijedio je najprije dominikanski samostan u Baselu, a dobrim dijelom te Stojkovićeve ostavštine obogaćena je i Sveučilišna knjižnica u tom gradu.
Neobičan je doprinos i Hrvata Josipa Fame (Split 1813. - Saxon-les-Bains 1882.). Fama je postao švicarski državljanin i vlasnik nekoliko hotela i glasovitog "Spielsalona" u Saxon-les-Bains, u koji su navraćale svjetske ličnosti. Tako je, primjerice, Fjodor M. Dostojevski u Faminoj igračnici triput sve izgubio, što ga je inspiriralo za roman Kockar".

Desetljećima i izvan granica Švicarske poznata tvornica FBW kraj Züricha (Franz Brozinčević Werke) bila je vlasništvo glasovitog konstruktora teretnih kamiona, poznatih švicarskih autobusa (koji su i danas u upotrebi) i motora Franje Brozinčevića iz Like (Brinje 1874. - Zürich 1933.) i njegovih sinova. Kamioni sa četverocilindarskim motorom Franjine konstrukcije (licencu je za taj motor odmah otkupila tvornica Ballot iz Pariza) prvi su u Švicarskoj počeli od 1906. godine zamjenjivati konjske zaprege u prijevozu robe, a popularni Franz (oženio se Švicarskom i imali su tri sina i jednu kćer) prvi je u Europi (1911.) u svojoj tvornici počeo ugrađivati u teretna vozila pogon pomoću kardanske osovine, umjesto lančanog pogona. Franjin najmlađi sin Paul prodao je tvrtku FBW 1878. koncernu "Buehrle AG".
U Švicarsku je 1913. stigao Josip Veselić iz Valpova (1893.-1975.) koji je ovdje ostao do smrti. Desetljećima je bio jedno od poznatih imena u švicarskom sindikalnom pokretu, a svoje zanimljive memoare objavio je u Zürichu 1963. ("Aus den Erinnerungen eines Handwerkers").

Jedan od velikih hrvatskih karikaturista Branimir Petrović (1888.-1957.) proživio je četrdesetak godina u Ženevi, gdje je više od dva desetljeća bio među prvim švicarskim karikaturistima i iz dana u dan punio ženevske novine svojim crtežima.
Među trojicom nobelovaca koje je hrvatski narod podario svijetu, književnik Ivo Andrić najčešće se krivo navodi kao Srbin, dok druga dvojica spadaju u najznamenitije Švicarce hrvatskog podrijetla.

Prof. dr. Lavoslav Ružička dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju godine 1939. Rođen je u Vukovaru 1887. godine, a nakon gimnazije u rodnom gradu i studija u Karlsruheu postao je 1918. docent na glasovitoj Visokoj tehničkoj školi u Zürichu (ETH), a 1923. imenovan je profesorom. Posebice se bavio znanstvenim radom na području terpena i terpenoida a na ETH osnovao je školu organske kemije svjetskog glasa. Povodom njegova 70. rođendana utemeljena je na ETH u Zürichu "Ružičkina nagrada" za kemiju. Muzeju Kunsthaus u Zürichu ostavio je oko pedeset umjetničkih slika starih nizozemskih majstora ("Ružičkina zbirka") koje je cijeli život skupljao. Značajna je njegova pomoć oko prijenosa švicarske tehnologije u Hrvatsku, a njegovim zalaganjem ostvarena je značajna suradnja između velike farmaceutske industrije "Ciba-Geigy" iz Basela i tvornice lijekova "Pliva" iz Zagreba. Umro je u Zürichu u dubokoj starosti 1976. godine.

Drugi Hrvat švicarski nobelovac je prof. dr. Vladimir Prelog, koji je rođen u Sarajevu 1906. godine. Studirao je kemiju u Pragu. Radio je kao docent a potom kao izvanredni profesor na kemijskom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U Švicarsku je došao krajem 1941. Godinu kasnije postaje predavač na ETH u Zürichu, godine 1945. godine stječe titulu profesora, a od 1947. do 1965. godine u upravi je Organsko-kemijskog laboratorija na ETH. Odgojio je tisuće stručnjaka, postao počasnim doktorom brojnih sveučilišta, a godine 1975. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za kemiju. Preminuo je 1998. godine.

U Švicarskom seljačkom savezu (Brugg) godinama je djelovao dr. Jure Petričević (Staro Petrovo Selo 1912. - Brugg 1997.), koji je dugo godina bio glavni agrarni i ruralni ekonomist tog Saveza, a objavio je mnoštvo stručnih radova o stanju i uzdizanju švicarskog agrara.
Akademski slikar Julije Meissner (Zagreb 1906. - Zürich 1979.) došao je 1957. godine u Švicarsku i ostao tu do kraja života, slikajući i podučavajući likovnu umjetnost na više srednjih škola u Zürichu.

Od 1960. godine u Švicarskoj je živio i prof. dr. Žarko Dolinar, koji je na Medicinskom fakultetu u Baselu i kao gost-predavač na još dvadesetak drugih sveučilišta po svijetu odgojio tisuće medicinskih stručnjaka. Dr. Dolinar je poznatiji kao svjetska klasa i prvak u stolnom tenisu s više od šest tisuća raznih pehara i kolajni, a bio je pravi kuriozitet među sportašima, jer je u jeku športske slave postigao doktorat iz znanosti anatomije, histologije i embriologije.

Prigodom simpozija na Sveučilišnoj klinici Zürich 1997. u čast 60. rođendana prof. dr. Marka Turine, najpoznatiji švicarski dnevnik "Neue Zurcher Zeitung" (NZZ) zabilježio je da je dr. Turina "najslavniji kardiokirurg Švicarske". Dr. Turina je poznat kao direktor glasovite ustanove "Klinik fur Herzgefässchirurgie" na Sveučilišnoj bolnici u Zürichu, odgojio je brojne medicinske stručnjake u Švicarskoj i po svijetu, bio je dekan Medicinskog fakulteta na Sveučilištu u Zurichu gdje danas predaje...

Šport i glazba

Brojni hrvatski glazbenici ostavili su ili još uvijek ostavljaju zamjetne tragove u javnom životu i/ili po visokim glazbenim ustanovama Švicarske. Među njih svakako spadaju violinist i dirigent Radovan Lorković (Basel), sopranistica Marina Jajić (Luzern), pijanistica Irena Šulić (Zürich), pijanist i skladatelj Ivo Crmarić (Fribourg), te Branka Grakalić (Baden), Baldo Podić (Basel), mr. Franjo Vugdelija i njegov oktet "Chorus Croaticus" (Bern) i drugi.

Cijeli je niz hrvatskih športaša koji su imali vrlo značajnu ulogu u švicarskom športu. Već 30-ih godina švicarski nogomet znatno su pojačala trojica vrsnih nogometaša iz Zagreba: Ico Hitrec, Aco Živković i Josip Jakupić. Miroslav Blažević je bio najprije igrač i trener u FC Lausanne i FC Sion, a onda nekoliko godina trener švicarske nacionalne reprezentacije. Među najboljim nogometašima u Švicarskoj godinama su bili Željko Perušić (FC St. Gallen), Jurica Jerković, Zlatko Čajkovski, Željko Matuš i Ilija Katić, svi u FC Zurich. Tu su rukometaši Izidor Dolenac i Vinko Kandija, koji je bio i trener švicarske nacionalne momčadi. Nezaobilazno je ime i Pavao Piacun koji je odgojio brojne švicarske vrhunske karataše te s njima za Švicarsku osvojio brojne europske, pa i svjetske medalje i priznanja.

Švicarci o Hrvatskoj

Prvi Švicarac koji je pisanom riječju pokazao interes za hrvatsku kulturnu baštinu bio je već spomenuti Clemens Wertes koji je u 18. stoljeću preveo na njemački i objavio u Bernu knjigu Alberta Fortisa "Viaggo in Dalmazia" (Put u Dalmaciju). No prije njega, godine 1652. neki imućniji Švicarac je nakon povrataka iz venecijanske vojne službe nazvao dio Berna uz rijeku Aaru "Dalmazi", koji se i danas tako zove, a predaja dodaje, da je to učinio u spomen jedne Dalmatinke u koju se bio nesretno zaljubio.
Jean Hirt je od 20-ih godina ovoga stoljeća godinama kontinuirano s velikom ljubavlju pisao o Hrvatima i Hrvatskoj u novinama "Illustrierter Schweizer Volksfreund und Friedensförderer". Zadnjih desetljeća u Švicarskoj je nekoliko autora objavilo knjige vezane za Hrvatsku, primjerice Kurt Held: "Die Rote Zora und ihre Bande" o uskocima, Christoph Mangold: roman "Zdenka" čija se radnja uglavnom događa na hrvatskoj obali, Lili Palmer:
roman "Nachtmusik" o hrvatskim političkim emigrantima, a Alfons Maissen je preveo glasovite "Zgode i nezgode Šegrta Hlapića" hrvatske spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić.

Nije nezanimljivo da je nakon hapšenja i osude na dugogodišnju robiju kardinala Alojzija Stepinca Švicarac imenom Franz Salis Sevis umjesto njega vodio tu najveću hrvatsku biskupiju, te da je Švicarska bez zadrške priznala državu Hrvatsku 15. siječnja 1992.


Hrvatski pisci, izdavaštvo i publikacije

Početak tiskanja knjiga hrvatskih autora u Švicarskoj slavno je otpočeo jednim pravim bestselerom "oca hrvatske književnosti" Marka Marulića Marulusa (1450.-1524.): knjigom "De institutione bene beateque vivendi" (O načinu čestitog i blaženog življenja), koja je desetljećima bila jedna od najpopularnijih knjiga u Europi, a tiskana je u Baselu 1513., 1518. i 1555. godine. Ta je knjiga u ono vrijeme doživjela 48 izdanja: 20 na latinskom, 12 na talijanskom, 8 na njemačkom, 6 na francuskom i 2 izdanja na portugalskom jeziku.

Iz Basela je se pronio glas i o djelima velikog hrvatskog teologa i reformatora Matije Vlačića Ilirika iz Labina. Primjerice, njegova djela "Catalogus testium veritatis" (Katalog svjedoka istine), Clavis Scripturae Sacrae" (Ključ Svetog Pisma) i "Magdeburger Centurien" (Magdeborški centuriji) sva su odreda tiskana u Baselu između 1556. i 1574. godine, neka od njih istovremeno na latinskom, njemačkom i francuskom jeziku.

Jedinstven kuriozitet predstavlja hrvatski pisac Pavao Skalić i njegova knjiga "Encyclopaediae, seu orbis disciplinarum tam sacrarum quam profanarum Epistemon" (Enciklopedija duhovnih i profanih struka) tiskana također u Baselu 1559. godine. Naime, tom knjigom hrvatski latinist Skalić prvi je u svjetsku literaturu uveo pojam i vrstu znanstvenog djela koje se i danas naziva "enciklopedija".

Od prošlog stoljeća do danas u Švicarskoj je boravio i manje ili više pisao cijeli niz hrvatskih autora. Bili su to Fran Mažuranić i Antun G. Matoš, kao i hrvatski kipar i pisac Ivan Meštrović, koji je upravo u Švicarskoj dosta pisao, a i tiskao svoju knjigu na njemačkom "Dennoch will ich hoffen" (Ipak se nadam, Zürich, 1945.). Vrhunski stručnjaci i sveučilišni profesori dr. Ružička, dr. Prelog i dr. Turina u Švicarskoj su napisali i objavili stotine svojih radova na više svjetskih jezika. Dr. Jure Petričević napisao je i objavio niz znanstvenih radova iz agrarne ekonomije kao i nekoliko knjiga političke tematike na hrvatskom, njemačkom i francuskom jeziku.

Među prvake hrvatskih književnika izvan domovine u 20. stoljeću bez dvojbe spada fra Lucijan Kordić koji je od 1945. do 1991 . godine kao politički prognanik živio izvan domovine, od toga četrdeset godina u Švicarskoj, gdje je praktički nastao njegov cijeli književni opus od dvadesetak objavljenih i desetak knjiga u rukopisu. Bio je član P.E.N.-a, Međunarodnog društva za ljudska prava, te Društva hrvatskih književnika. Nakon 46 godina progonstva vratio se u Hrvatsku 1991. godine, a dvije godine poslije smrtno je stradao u prometnoj nesreći nedaleko Međugorja.

Dr. Tihomil Radja više je desetljeća iz Švicarske slao i objavljivao svoje gospodarsko-političke analize i književne prikaze. Dr. Nedo Pavešković godinama je bio UN-ov arhivar u Ženevi i redovito se javljao svojim povijesno-publicističkim prilozima. U Švicarskoj je napisao nekoliko zanimljivih knjiga poezije i prof. Marijan Karabin (Gornja Stubica, 1936.), koji tri desetljeća živi u Švicarskoj, bez lažne skromnosti valja spomenuti i brojna objavljena djela autora ovih redova, dr. fra Šitu Ćorića.



Glazbeni kritičar, prevoditelj, izdavač i pjesnik Dubravko Pušek (Zagreb, 1956.) već dugo živi u Luganu i profesionalno piše za medije "Giornale del popolo" i za "Radio della Svizzera Italiana". Njegova poezija koju objavljuje na talijanskom uživa velik ugled u talijanskom govornom području.

Dragica Rajčić (Split, 1959.) danas živi u St. Gallenu, a nadahnuta migrantskim životom u Švicarskoj napisala je i objavila nekoliko zapaženih knjiga pjesama i proze na njemačkom jeziku.

Kad govorimo o hrvatskim izdavačima u Švicarskoj, onda na prvom mjestu treba spomenuti dr. Juru Petričevića, vlasnika nakladničke kuće "Adria-Verlag" iz Brugga koji je objavio dvadesetak knjiga na njemačkom i hrvatskom jeziku s hrvatskom i srednjoeuropskom problematikom. U Luganu djeluje izdavačka kuća "Plitvice" Dubravka Pušeka koji je preveo na talijanski i objavio više zasebnih zbirki hrvatskih književnika. Jedna od najpoznatijih hrvatskih izdavačkih kuća u emigraciji, ZIRAL, godinama je imala jedno od svojih sjedišta i u Zürichu, gdje je živio i njegov suosnivač i urednik Lucijan Kordić.

Uz pokoju knjigu vlastite naklade, prigodnim izdavaštvom manjeg opsega povremeno se bave hrvatske katoličke misije u Švicarskoj (uz glasilo MOVIS misije izdaju razne knjižice, pjesmarice, audio-kazete, kalendare i sl.) te Hrvatska kulturna zajednica (HKZ).
Hrvatska glasila u Švicarskoj nemaju dugu tradiciju kao u nekim drugim zemljama, ali nisu beznačajna. Osobito valja spomenuti MOVIS, glasilo hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj koje od 1969. izlazi četiri puta godišnje u Zürichu, kao i Društvene obavijesti, glasilo HKZ koje je od 1973. izlazilo povremeno, a već nekoliko godina izlazi četiri puta godišnje u Zürichu.

Hrvatske žrtve

Broj hrvatskih stradalnika u Švicarskoj nije prevelik. Bilo je mnogo više onih koji su nalazili utočište u toj zemlji, iako hrvatske političke emigrante nasilna ruka jugoslavenskog režima od 1918. godine nije puštala na miru ni u Švicarskoj.

Stradalnike predvodi već spomenuti hrvatski dominikanac Andrija Jamometić (1420-1484), koji se nastanio u Baselu i koji je zbog svojih ideja po nalogu crkvenih i državnih vlasti tamo uhapšen. Nakon dvije godine teškog zatvora i pred izručenje u Rim službeno je objavljeno da je nađen obješen u svojoj ćeliji bazelskog zatvora.

Povijest je zabilježila još jednu hrvatsku tragediju u Švicarskoj. Kako su hrvatski vojnici kroz stoljeća morali biti zbog političkih okolnosti u službi tuđih gospodara u više europskih zemalja, ovaj primjer više nego simbolično bilježi tragičan spomen na takve hrvatske sudbine izvan domovine. U svibnju 1800. godine na alpskom prijelazu uz mjesto Saint-Rhemy u noćnom prepadu švicarskih trupa "poklana je austrijska straža - točnije dvije stotine Hrvata, koji su od mobiliziranih mjesnih jedinica sramotno ostavljeni na cjedilu" (Fernand Gigon, Geschichte und Geschichten über Alpenpässe, 1979.).

Izravna žrtva jugoslavenskog režima u Švicarskoj bio je hrvatski politički emigrant Stanko Nižić, mučki ubijen 1981. na svom radnom mjestu u hotelu u Zürichu. Nižić je rođen 1951 . godine u Crvenom Grmu (općina Ljubuški), u Švicarskoj je proveo 13 godina, neskriveno se zauzimao za slobodnu hrvatsku državu, a pokopan je u Dietikonu.

Koliko je Hrvata u Švicarskoj?

Početak 60-ih godina prošloga stoljeća označen je brojnijim dolascima Hrvata u Švicarsku na sezonski rad, a prvi pravi val doseljavanja bio je između 1965. i 1971. godine. Od tada pa do danas taj se broj stalno povećavao, a u zadnjih petnaestak godina se utrostručio. Švicarske savezne statistike tek od 1995. godine počinju sustavno razvrstavati pučanstvo po novonastalim državama. U Švicarskoj je 1986. godine živjelo 109.510 osoba "iz Jugoslavije".

Prema istom švicarskom izvoru, godine 1991. u Švicarskoj je bilo 201.176, a 1996. godine 315.117 osoba s područja ex-Jugoslavije, i to bez izbjeglica i prognanika, kao i bez onih koji su primili švicarsko državljanstvo. O dobnoj strukturi toga pučanstva najbolje govori podatak da je 1996. godine u Švicarskoj raslo čak 99.592 djece ispod 16 godina iz neke od država bivše jugoslavenske zajednice.

Smatra se da je u prvom desetljeću masovnijeg doseljavanja hrvatski udio bio i do 50%, a zadnjih godina od 25% do 30 %, što znači da je u Švicarskoj 1996. godini živjelo oko 100.000. Hrvata.

lako nema egzaktnih podataka o obrazovnom i ekonomskom statusu hrvatskih ljudi u Švicarskoj, može se reći da Hrvati u Švicarskoj u odnosu na Hrvate u drugim europskim zemljama prednjače po stupnju obrazovanja, ali da među njima nema "tajkuna" ili onih koje bi se moglo nazvati vrlo bogatima. Primjerice, među 120 Hrvata izvan domovine koji su najviše uložili u Hrvatsku zadnjih godina, nijedan nije iz Švicarske. Međutim, velik je broj Hrvata u Švicarskoj koji po nekretninama u domovini i financijskoj podlozi u Švicarskoj spadaju u vrh srednje klase, a nije malen broj onih koji imaju osigurane uvjete življenja i u Švicarskoj i u domovini.

Što se tiče čuvanja nacionalnog identiteta Hrvata u Švicarskoj, najprije treba reći da se tu praktično radi o "mladom iseljeništvu", dakle o doseljenim hrvatskim radnicima (prva generacija migranata) i njihovoj djeci (druga generacija). Hrvati se relativno brzo i dobro uklapaju u novu sredinu i tu nema nikakvog "hrvatskog geta", ali i njima i svima drugima je jasno da su "stranci". Međutim, i ovdje kao i kod drugih stranaca, prva generacija većinom u bitnome sačuva svekoliku vezu s domovinskom baštinom, dok već druga generacija na tom polju znatno slabi i od te se baštine otuđuje. Integracija i asimilacija u suvremenom stranom svijetu imaju danas svoje nemilosrdne zakone: utjecaj strane sredine, škole, medija i vršnjaka je neizbježan, mješovite ženidbe su sve brojnije, veze s domovinom roditelja ne zadrže dovoljan ni emocionalni ni tvarni intenzitet, utjecaj domovinske Crkve na drugu generaciju sve je manji i sl. Stoga se i među Hrvatima u Švicarskoj pokazuje da samo oni predstavnici druge generacije koji od malih nogu imaju čestu i intenzivnu vezu s domovinom svojih roditelja u svim njezinim aspektima, većinom sačuvaju i njeguju svoj hrvatski nacionalni identitet, odnosno njegove bitne aspekte, od jezika i kulture do skrbi i angažmana za nedvojbene domovinske potrebe.

Pogled u budućnost

Dosad sve govori da godina 1996. najvjerojatnije označava prestanak značajnijeg dolaska hrvatskih radnika u Švicarsku i skroman početak hrvatskog povratka, mada će se to tek u narednim godinama s potpunom sigurnošću moći ustvrditi. Dok je 1991. godine u Švicarskoj radilo oko 46.000 sezonskih radnika s područja bivše Jugoslavije, 1996. ih je bilo samo oko 11.000 tisuća. Uz tu smanjenu mogućnost zapošljavanja "sezonaca", sve se više Hrvata za stalno vraća u domovinu, mada njihovom broju u Švicarskoj doprinosi činjenica da se u hrvatskim obiteljima zadnjih godina, prema statistikama i procjenama hrvatskih katoličkih misija, godišnje rađa više od tisuću djece.

Ima mnogo obitelji koje žive i u Hrvatskoj i u Švicarskoj, naglo se povećava broj umirovljenika koji bi se rado vratili u domovinu, a samo mali broj naših ljudi potpuno se asimilirao i posve izgubio hrvatski identitet. Ukratko, većina Hrvata će ostati u Švicarskoj i držati živu vezu s domovinom, manji ali značajan broj vratit će se iz Švicarske, a najmanji broj će se asimilirati u ovoj zemlji.

Mnoge hrvatske udruge pokazuju tendenciju gašenja i/ili spajanja sa sličnima, a Hrvatski svjetski kongres Švicarske, kao i u drugim zemljama, sve više postaje zajedničko mjesto međusobnog povezivanja. Hrvatske katoličke misije u Švicarskoj zasigurno će ostati u ovoj i sljedećoj generaciji mjesto najmasovnijega hrvatskog okupljanja, pa i čuvanja hrvatskog identiteta u ovoj zemlji.
dr. fra Šimun Šito Ćorić

www.hic.hr

Mrav
22-03-2011, 07:31
Predavanja dr. Josipa Jurčevića u SAD-u i Kanadi: Stradanja Hrvata od Bleiburga do Haga
http://www.hrsvijet.net/images2/politika_hr/i-j-k-l/josip%20jurcevic.jpg



Na poziv i u organizaciji više hrvatskih iseljeničkih udruga i uglednih pojedinaca iz Sjeverne Amerike, prof. dr. sc Josip Jurčević boravit će od 17. ožujka do 5. travnja 2011. u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi.

Koordinator pripreme posjete prof. Jurčevića hrvatskim zajednicama u Sjevernoj Americi jest ugledni hrvatski iseljenik Damir Radoš iz San Francisca, koji je raspored i program posjete prof. Jurčevića dogovorio s udrugama Počasni bleiburški vod (PBV) iz Klagenfurta te Klubom hrvatskih povratnika iz iseljeništva (KHPI) i Dokumentacijsko informacijskim središtem (DIS) iz Zagreba.

Svrha dvotjednog boravka prof. Jurčevića u Sjevernoj Americi bit će održavanje niza tribina pod zajedničkim naslovom "Stradavanje Hrvata od Bleiburga do Haga".

U sklopu tribina bit će predstavljene i tri knjige: HRB – rat prije rata autora Bože Vukušića, te dvije knjige prof. Jurčevića: Bleiburg – jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima i Odnos Republike Hrvatske porema Bosni i Hercegovini 1990. – 1995.

Raspored predavanja

-U subotu, 19. ožujka 2011., prof. Jurčević održat će predavanje i predstaviti knjige u dvorani Hrvatske župe Sv. Ante u Los Angelesu, u sklopu banketa na kojem će se prikupljati donacije za dovršetak izgradnje Hrvatskog vojnog groblja na Bleiburškom polju u Austriji.

Pokrovitelji banketa su Udruga Hrvatski dom, United Hercegovina i Hrvatska katolička župa Sv. Ante iz Los Angelesa.

- U nedjelju, 20. ožujka 2011., prof. Jurčević održat će predavanje i predstaviti knjige u dvorani Hrvatsko-američkog kulturnog kluba u Sacramentu, također u sklopu banketa na kojem će se prikupljati donacije za dovršetak izgradnje Hrvatskog vojnog groblja na Bleiburškom polju u Austriji.

- U ponedjeljak, 21. ožujka 2011., prof. Jurčević održat će predavanje i predstaviti knjige u restoranu „Delmonte“ u San Joseu.

Pokrovitelj predavanja je Hrvatska župa Uznesenja Marijina iz San Josea.

- U srijedu 23. i četvrtak 24 ožujka 2011., prof. Jurčević održat će predavanje i predstaviti knjige u dvorani: Hrvatski Kulturni Centar - Kralj Tomislav - Vancouver

Pokrovitelj predavanja je Hrvatski Radio Vancouver Society.

- U nedjelju, 27. ožujka 2011., prof. Jurčević održat će predavanje i predstaviti knjige u dvorani Hrvatske župe Sv. Jeronima u Chicagu a predviđeni su dodatni sastanci i aktivnosti.

- U ponedjeljak, 28. ožujka 2011., prof. Jurčević održat će predavanje i predstaviti knjige u dvorani Hrvatskog doma u Clevelandu.

- U srijedu, 30. ožujka 2011., prof. Jurčević održat će predavanje i predstaviti knjige u dvorani Hrvatskog kulturnog centra Sv. Nikola Tavelić u New Yorku.

Pokrovitelj predavanja je Hrvatski radio sat iz New Yorka.

- U nedjelju, 3. travnja 2011., prof. Jurčević održat će predavanje i predstaviti knjige u dvorani Hrvatskog franjevačkog središta Kraljica Mira u Norvalu pokraj Toronta.

- Također u pripremi su predavanja i u Hamiltonu i Mississaugi.
http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=12470:predavanja-dr-josipa-jurevia-u-sad-u-i-kanadi-stradanja-hrvata-od-bleiburga-do-haga-&catid=9:vijesti-dijaspora&Itemid=26